Hrvatski dom u Splitu, svjedok vremena

Reprezentativna secesijska zgrada Hrvatskog doma u Splitu izgrađena je 1908. godine prema projektu Kamila Tončića. Projektirana u duhu Wagnerove škole unijela je nova strujanja u onodobnu pretežito historicističku arhitekturu grada. Uz secesijski izraz, spomeničkoj vrijednosti te zgrade pridonose događaji, institucije i ličnosti koje su s njom povezane i koje kako u društvenoj i političkoj povijesti grada tako i u povijesti hrvatske umjetnosti zauzimaju značajno mjesto.

Hrvatski dom i splitska narodnjačka društva

Tijekom cijeloga preporodnog razdoblja u Dalmaciji, od 1860. do 1882. godine, društveni život Splita obilježen je djelovanjem narodnjačkih društava koja su u pozadini svoje kulturne i sportske djelatnosti širila preporodne ideje, a ostala su žarišta političkog i kulturnog života Splita i nakon pobjede Narodne stranke na općinskim izborima 1882. godine. Iz narodnjačkih su krugova potekle inicijative za osnivanjem važnih institucija koje kontinuirano djeluju i danas. Godine 1896. javila se ideja o gradnji Hrvatskog doma, zgrade u kojoj bi se smjestila sva narodnjačka kulturno-umjetnička i sportska društva: Slavjanska narodna čitaonica, društvo Slavjanski napredak, Narodna glazba, Dobrovoljno vatrogasno društvo, Muzikalno društvo »Zvonimir« i gimnastičko društvo Hrvatski sokol.

Okupljanje narodnjačkih društava u svečanoj dvorani između 1908. i 1914. godine

Slavjanska narodna čitaonica, u kojoj se okupljala narodnjačka inteligencija, osnovana je 1862. godine. U pozivu na svečano otvorenje u kući Andrić na obali naveden je program budućeg obrazovnog djelovanja čitaonice u slavjanskom (slavenskom), odnosno hrvatskom duhu. U sklopu Slavjanske čitaonice osnovana je 1903. godine javna gradska knjižnica – Gradska biblioteka, buduća Sveučilišna knjižnica.

Članovi Slavjanske narodne čitaonice pokrenuli su 1873. godine osnivanje društva Slavjanski napredak, u kojem su se okupili obrtnici i težaci narodnjačke orijentacije. Društvo Slavjanski napredak je ubrzo postalo glavni inicijator narodnjačkih manifestacija u Splitu te je već 1878. godine utemeljilo Narodnu glazbu. Djelovanje Narodne glazbe bilo je u početcima podređeno rodoljubno-propagandnim ciljevima i razonodi. Postupno je Narodna glazba prerasla u ansambl s visokom umjetničko-estetskom kvalitetom repertoara.

Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1883. godine. Osim zaštite građana i njihove imovine imalo je značajnu domoljubnu ulogu u promicanju hrvatske ideje. Narodnjačku orijentaciju splitskih vatrogasaca potvrđuje i činjenica da je statut društva napisan hrvatskim jezikom iste godine u kojoj je hrvatski jezik u Dalmatinskom saboru postao službeni jezik.

Hrvatsko pjevačko društvo »Zvonimir« osnovano je 1884. godine kao prvo splitsko pjevačko društvo. Amaterski muški pjevački zbor »Zvonimir« postupno se razvio u najznačajnije glazbeno društvo Splita koje je njegovalo zborsku i instrumentalnu glazbu te educiralo mlade glazbenike, a kontinuirano je djelovalo i tijekom Prvoga svjetskog rata i poraća. Među članovima »Zvonimira« bili su violinski virtuoz i dirigent Armando Meneghello-Dinčić, skladatelji Josip Hatze i Blagoje Bersa te pjevači Marko Vušković i Noe Matošić.

Gimnastičko društvo Hrvatski sokol osnovano je 1893. godine. Kao i druga narodnjačka društva uz svoju osnovnu djelatnost promicalo je hrvatsku (slavensku) ideju.

Hrvatski dom od ideje do realizacije

Gradnja Hrvatskog doma u malom Splitu u kojem je na prijelazu stoljeća živjelo manje od 22.000 stanovnika bila je pravi organizacijski i financijski pothvat. Sredstva su se prikupljala niz godina na računu Prve pučke dalmatinske banke. Pribavljana su putem donacija sa zabava, plesova, prihoda od tombole, putem dionica ili uplatom na uspomenu pokojnicima, a u njihovu su prikupljanju sudjelovali i splitski umjetnici donacijama od prodaje svojih djela.

Gradnja zgrade postala je izvjesna kada je aktivnosti oko njene pripreme preuzeo poduzetni gradonačelnik Vinko Milić, koji je početkom 1903. godine imenovao odbor za gradnju, potaknuo kupovinu zemljišta i započeo radove.

Zemljište je kupljeno potkraj 1905. godine u kratkoj ulici koja od Marmontove vodi prema zapadu (današnja Tončićeva ulica), koja je u to vrijeme bila izgrađena samo na svojoj sjevernoj strani, dok je na južnoj strani bila tek jedna stambena katnica, poslije srušena. Pravokutna parcela svojom je kraćom stranicom položena uz južni rub ulice, a u dubini prema jugu omeđena je sjevernim krilom Prokurativa u kojem je sačuvan dio Bajamontijeva kazališta.

Iako su mjernici Linardović i Matulović još 1903. godine darovali nacrte za gradnju, a za izradu projekta je bio zainteresiran i Ivan Meštrović, autor zgrade Hrvatskog doma je arhitekt Kamilo Tončić. Tončićev je projekt bio izložen u izlogu trgovine Ševeljević na splitskom Narodnom trgu u svibnju 1906. godine. Avangardan projekt snažnoga secesijskog izričaja izazvao je kontroverzne reakcije publike – od oduševljenja do pokude, no prihvaćen je unatoč javnom mnijenju. Iako se završetak gradnje očekivao na blagdan sv. Dujma 1907. godine, zgrada je završena 1908. godine.

Kamilo Tončić

Kamilo Tončić pl. Sorinjski rodio se 28. listopada 1878. u Zadru. Diplomirao je na Inženjerskoj školi Visoke tehničke škole u Beču, gdje se potom zaposlio u Ministarstvu željeznica. Nakon povratka u Split 1904. godine počeo je s projektantskim radom te mu je 1908. godine priznato pravo ovlaštenog arhitekta. Blizak idejama Otta Wagnera i Josefa Hoffmanna, Tončić je postao najznačajniji predstavnik secesijske arhitekture u Splitu. Uz Hrvatski dom u secesijskom je slogu ostvario zgradu Sumpornih toplica 1905. godine, Kuće Savo 1907. i 1912. godine, a autor je i obiteljske vile Tončićevih izgrađene 1922. godine. Projektirao je i interijere, namještaj i dekoracije.

Kamilo Tončić: Nacrt glavnog pročelja, razglednica iz 1906. godine

Hrvatski dom u Sokolskoj ulici prije 1914. godine

Uz projektantski i inženjerski rad obnašao je i niz funkcija kao osnivač i ravnatelj Obrtne škole, Etnografskog muzeja i Galerije umjetnina u Splitu, institucija koje djeluju sve do danas.

Revoltiran oduzimanjem imovine i nepravednom osudom na izdržavanje zatvorske kazne »zbog suradnje s okupatorom« iz 1948. godine, nakon povratka iz zatvora Kamilo Tončić je spalio svoj arhiv.

Unatoč svestranom djelovanju kojim je obilježio društveni i kulturno-umjetnički život Splita umro je zaboravljen 29. lipnja 1961. u Splitu.

Projekt i izvedba

O bogatstvu i preciznosti Tončićevih nacrta Hrvatskog doma danas svjedoči tek jedna onodobna razglednica, reprodukcija crteža glavnog pročelja. Elegantno glavno pročelje nije plošno kao na ostalim Tončićevim zgradama. Središnji dio osno simetrične kompozicije naglašene vertikalnosti tvore visoki stupovi koji se protežu kroz dvije etaže i nose bogato ornamentiran vijenac. Nad vijencem je visoka atika s natpisom Hrvatski dom koja vješto skriva plohu kosoga krova. U središnjoj vertikalnoj osi pročelja položena su široka ulazna vrata obostrano flankirana istaknutim pilastrima jednostavne geometrizirane forme koji završavaju fijalama. Monumentalno pročelje čvrste forme oblikovano je na tragu klasične tradicije splitske sredine. Tončićev se rukopis prepoznaje u oblikovanju ukrasa: oni su većinom apstraktni i linearni, dok se florealni motivi javljaju tek na manjim površinama. Projektirana dekoracija je djelomično promijenjena tijekom gradnje, možda pod utjecajem suvremenika, ali sigurno uz suglasnost autora budući da je on vodio gradnju.

Opsežnom programu koji je trebao zadovoljiti potrebe narodnjačkih društava tako da svako od njih ima svoje prostorije, a da se svi zajedno koriste svečanom dvoranom namijenjenoj gradskim događanjima, skupovima, koncertima, zajedničkim druženjima te vježbanju gimnastičara, Tončić je odgovorio jednostavnim projektom. Svladavši ograničenja uske pravokutne parcele, zamislio je zgradu koja se sastoji iz dva krila pravokutnog tlocrta položena u obliku slova T koje u unutrašnjem dijelu parcele formiraju dva dvorišta. Na užoj uličnoj strani od ruba do ruba parcele je trokatnica s potkrovljem s radnim prostorijama narodnjačkih društava, a u dubini parcele je na nju okomito položena katnica sa zajedničkom svečanom dvoranom na katu koja svojom visinom zaprema dvije etaže. Iako je glavno pročelje zgrade osno simetrično i s glavnim ulazom u središtu, dvorišni dio kuće nije izgrađen u njegovoj vertikalnoj osi, nego je izmaknut prema zapadu. Neformalističkom asimetričnom dispozicijom volumena u širem istočnom dvorištu između dvorišnoga krila i ruba parcele ostvaren je otvoreni prostor vatrogasnog vježbališta, a ujedno i prostor za smještaj stubišta.

U gradnji su korišteni klasični materijali: kamen, drvo, vapnena i gipsana žbuka, a konzolna istaka koja nosi završni vijenac i atiku je od armiranog betona. Stupovi, skulpture i ukrasi na pročelju modelirani u visokom reljefu su iz lijevanog betona ojačanog armaturom, izrađeni u splitskoj tvornici Gilardi&Bettiza po Tončićevu nacrtu.

Život kuće

Život Hrvatskog doma obilježen je promjenama društvenih i političkih okolnosti u kojima je mijenjano njegovo ime i društveni značaj, ali i sama pojavnost zgrade.

Ogoljeno pročelje Hrvatskog doma,
foto: Valentino Bilić Prcić, 2011. godine

Svečano otvorenje zgrade priređeno je 13. rujna 1908. godine, a najznačajnija manifestacija u prvoj godini postojanja je organizacija Prve dalmatinske umjetničke izložbe. Do početka Prvoga svjetskog rata te u ranim godinama Kraljevine Jugoslavije Hrvatski je dom, uz Općinsko kazalište, imao ključnu ulogu u društvenom, glazbenom i likovnom životu grada. Uz to je, pod patronatom Hrvatskog sokola, imao i veliko značenje u sportskim krugovima. Tako su u toj zgradi održane osnivačke sjednice sportskih klubova koji i danas djeluju: HNK Hajduk (1911), HVK Gusar (1914) i HPK Baluni – Jadran (1920).

Profesionalizacijom glazbenog i kazališnog života (osnivanjem Splitske filharmonije 1919. i kazališta sa stalnim ansamblom 1921. godine), Hrvatski je dom postupno izgubio svoju predratnu ulogu bitnog čimbenika u kreiranju glazbenog života grada. Od listopada 1921. godine zgrada je u vlasništvu Hrvatskog sokola i od tada se u njoj gotovo isključivo održavaju programi Hrvatskoga sokolskog društva.

Osnivanjem Sokola Kraljevine Jugoslavije 1929. godine narodnjačka su društva hrvatskog predznaka izbačena iz zgrade, a Hrvatski je dom preimenovan u Sokolski dom. Od tada su se sve djelatnosti u njemu odvijale pod patronatom Sokola kao državne organizacije.

Prve preinake kuće dogodile su se 1930. godine. Nakon iseljenja vatrogasaca u prizemlju dvorišnoga krila uređena je velika dvorana za vježbanje sokolaša koja je 1933. godine preuređena u netom osnovano amatersko marionetsko lutkarsko kazalište. Rušenjem zida između dva krila zgrade dvorana na katu spojena je sa svojim nekadašnjim pretprostorom uz koji su uređene garderobe s tuševima. Moguće je da je tada u istočnom dvorištu izgrađeno novo trokrako stubište kojim su zatvoreni prozori na istočnom zidu dvorane. U zgradu je uvedeno centralno grijanje. Između 1938. i 1939. godine dograđeno je dvorišno krilo zgrade. U prizemlju dograđenog dijela uređeni su čitaonica i sanitarni čvor kazališta lutaka, a na katu pomoćna dvorana za vježbanje.

Za talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu (1941–1943) zgrada je bila sjedište talijanske fašističke omladine (Gioventù Italiana del Littorio). Tada su u duhu fašističke arhitekture djelomice uklonjeni ukrasi s glavnog pročelja.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata zgrada je preimenovana u Omladinski dom. Godine 1945. u prostoru nekadašnjega marionetskoga kazališta osnovano je kazalište lutaka »Pionir«. U ranom poraću iz političkih razloga obezvrjeđuje se Tončićevo djelo pa su u preuređenju Omladinskog doma, 1947. godine, u potpunosti uklonjeni ukrasi s pročelja te »neukusni ukrasi« interijera nekadašnje svečane dvorane, čime je u potpunosti promijenjen izvorni arhitektonski izgled zgrade. Velika dvorana je produljena rušenjem portala pozornice, a otvaranjem širokog otvora spojena je s uličnim dijelom zgrade na drugom katu.

Sve do početka preuređenja Gradskog kazališta lutaka, nekadašnjom svečanom, a sada gimnastičkom dvoranom koriste se Društva za sportsku rekreaciju Sokol i Gimnastičkoga kluba Split. Nakon preuređenja kazališta (2003–2006), dvorana i prostori na dijelu drugog i trećega kata koji su s njom povezani više nisu bili u funkciji.

Obnova Hrvatskog doma

Netom nakon uređenja Gradskoga kazališta lutaka u Gradu Splitu javila se ideja o cjelovitoj obnovi zgrade kao suvremeno opremljenoga koncertnog prostora. Već pri koncipiranju projektnog zadatka, a polazeći od valorizacije Tončićeva djela, trebalo je donijeti odluku o konzervatorskom pristupu.

Hrvatski dom u Tončićevoj ulici,
foto: Valentino Bilić Prcić, 2021. godine

Pogled s balkona na obnovljenu svečanu dvoranu, foto: Valentino Bilić Prcić, 2021. godine

Reprezentativna zgrada Hrvatskog doma djelo je zrelog arhitekta u kojem se uz odjek klasicističke tradicije naslućuje arhitektura novog doba. Tončićevim je projektom u skladu sa suvremenim tendencijama Wagnerove škole secesijski izraz ušao u Split na velika vrata. Stoga se u pristupu obnovi nametnulo cjelovito vraćanje fizički uništenog izvornog izgleda Tončićeve zgrade o kojem svjedoče povijesne fotografije. Budući da je dekoracija sastavni dio arhitektonske kompozicije, njezina je obnova bila imperativ. Politička pozadina purifikacije Tončićeva djela bila je dodatan, no ne i presudan razlog odabranoga konzervatorskog pristupa.

Izvorni izgled pročelja i svečane dvorane rekonstruiran je metodom ručno konstruirane perspektive temeljem povijesnih fotografija. Budući da je polazište za izradu arhitektonske dekoracije bila fotografija, oblikovanje svakog elementa zahtijevalo je kreativan kiparski nerv i osjećaj za prostor. Zanemariv broj ostataka otučenih ukrasa utjecao je na izbor suvremenih materijala i tehnika za njihovu izvedbu, čime je odstupljeno od uobičajene konzervatorske prakse upotrebe povijesnih materijala i tehnika.

Kompleksni proces obnove, počevši od valorizacije Tončićeva djela, preko koncipiranja projektnog programa, rekonstrukcije izvornog izgleda temeljem povijesnih fotografija, izrade projektne dokumentacije, usmjeravanja i provedbe konzervatorsko-restauratorskih istraživanja i postupaka do izbora graditeljskih materijala i detalja, proveli su stručnjaci različitih profila, među kojima se ističu konzervatori. Tako je rad na obnovi zgrade rezultirao arhitektonskom i kiparskom interpretacijom Tončićeva projekta, svojevrsnim autorskim djelom tima stručnjaka. Obnova Hrvatskog doma kao prilog konzervatorskoj praksi ujedno je i podloga za teoretsko promišljanje i raspravu o višeznačnosti pojma (metode) rekonstrukcije u obnovi graditeljske baštine.

Po drugi put u svojoj povijesti Hrvatski je dom otvoren 19. prosinca 2020. godine inauguracijskim koncertom. Svojim je sadržajima ta zgrada ponovo kročila u društveni život Splita, čime je rehabilitirana njezina povijesna uloga, a njezin obnovljeni izgled i funkcija ujedno su hommage velikom čovjeku, Kamilu Tončiću.

Literatura

Bezić Božanić, Nevenka (1965). »Prilog proučavanju secesije u Splitu«, Peristil 8–9, 175–182.

Buble, Sanja (2011). »Hrvatski dom Kamila Tončića u Splitu«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 42, 417–439.

Buble, Sanja (2019/2020). »Hrvatski dom u Splitu, izazov obnove«, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 43/44, 115–130.

Bulimbašić, Sandi (2016). Društvo hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908. – 1919.) umjetnost i politika, Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske.

Kezić, Mario (1991). Arhitektura secesije u Splitu, Split: Književni krug.

Piplović, Stanko (1991). Kamilo Tončić, Split: Društvo prijatelja kulturne baštine.

Šverko, Ivana (2003). Splitska škola za dizajn, Split: Književni krug.

Sanja Buble je umirovljena konzervatorica iz Splita, diplomirala je arhitekturu i stekla stupanj magistrice znanosti na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Konzervatorskom odjelu u Splitu vodila je obnovu značajnih djela graditeljske baštine Splita, Visa i Komiže. Posljednjih godina svoj je znanstvenoistraživački interes usmjerila proučavanju arhivske katastarske građe iz austrijskog perioda, razvoju naselja te arhitekturi 19. i ranog 20. stoljeća.