Hrvatska i 1848. – začetci uspostavljanja posebnoga pravnog poretka i ponovnog priključenja europskoj (rimskoj) pravnoj tradiciji

Pravni partikularizam jedna je općih značajki pravno-političkih zajednica i poredaka u Europi tijekom srednjovjekovlja i na pragu novoga vijeka. Posebnosti običajnih prava pojedinih područja pod vlašću lokalnih vladara, koji su imali samo svjetovnu ili i svjetovnu i crkvenu vlast, bile su u određenoj mjeri konsolidirane kodifikacijama običaja u razdoblju od 13. do početka 16. stoljeća. Međutim, istodobno s tim procesima, posebice prema kraju navedenog razdoblja, dolazi i do značajnog prijenosa znanja i pravnih sadržaja učenoga – rimskog prava u praksu. Na temelju sistematizacija i razrade materijala sačuvanog u Justinijanovoj kodifikaciji (528–534), osnovnom obliku prijenosa i očuvanja antičkoga rimskog prava do njegova ponovnog otkrića u 11–12. stoljeću, od strane glosatora (11–13. st.) i postglosatora (13–16. st.) koji su djelovali i podučavali na sveučilištima sjeverne Italije, rimsko pravo je polako prodiralo u sudnice i pravne zbirke za praksu, prvo u Italiji i Francuskoj, a zatim preko ostatka zapadne i u srednju Europu. Katalizatori njegova širenja bili su primjena rimsko-kanonskog postupka, čija se načela i pravila iz postupaka pred crkvenim sudovima sve više pretaču u postupke pred civilnim sudovima, te osnivanje novih sveučilišta. Također, rimsko pravo je već od početaka njegova intenzivnijega ponovnog proučavanja u 12. stoljeću bilo korišteno kao argument u pokušajima centralizacije vlasti te se shvaća kao ius commune, opće pravo, nasuprot običajnim partikularnim pravima. Navedeno se napose veže uz Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, no odnos rimskog i običajnog prava u istovjetnoj perspektivi može se prepoznati i u drugim kraljevstvima.

Tragovi početnog prodora rimskoga prava kao općeg prava u hrvatskim zemljama i »sukob« običajnog i općeg prava vidljivi su primjerice u zakonodavnoj djelatnosti ugarsko-hrvatskih kraljeva, ali i neslužbenoj kodifikaciji običajnog prava u obliku Verbőczyjeva Tripartita iz 1514. godine (navodi se neslužbenu zbog nedostatka kraljevske potvrde, iako je ona u kasnijim stoljećima smatrana obvezujućom i stekla snagu zakona). Ono što je, međutim, karakteristično za razvoj prava na području Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, odnosno »zemalja krune sv. Stjepana« u okviru Habsburške Monarhije nakon 1527., jest izostanak prave recepcije, širokog prihvaćanja rimskog općeg prava koje je u to doba bilo sve intenzivnije u zapadnoj Europi i u njemačkim zemljama srednje Europe. Naime, zbog upada i okupacije od strane Turaka nije došlo do odgovarajućega gospodarskog razvoja, rasta broja i snage gradova i građanstva, kao što je to bilo na zapadu, te stoga nije bilo ni potrebe ni prilike za ekstenzivniju primjenu općega prava, nego se razvoj prava, uz bitne doprinose hrvatskih pravnika, nastavio na temeljima kodificiranog običajnog prava, Tripartita uključenog u proširenu zbirku pravnih izvora poznatu pod nazivom Corpus Iuris Hungarici. Iako su dijelom te kodifikacije bila i rimska pravna pravila iz Digesta te određeni dijelovi općeg prava, njegova je supstanca bila običajno ugarsko-hrvatsko pravo. Stoga, kada se govori o razvoju prava u Europi i razvoju kontinentalnoeuropskoga pravnoga kruga zasnovanog na rimskoj pravnoj tradiciji, odnosno recepciji rimskog prava kao općeg prava, može se reći da hrvatske zemlje, ni one pod vlašću Venecije, ni one pod Habsburzima, a napose one pod turskom vlašću, kroz razdoblje od 15. stoljeća nadalje nisu sudjelovale, odnosno nisu u punom smislu riječi pripadale tom procesu. Do uspostavljanja pune pripadnosti i priključenja europskoj (rimskoj) pravnoj tradiciji, krugu zemalja ius civile (ili na engleskom civil law, a u suprotnosti prema engleskom sustavu common law), došlo je tek u drugoj polovici 19. stoljeća, nastavno na događaje iz 1848. godine.

1. Odgovori na presezanja iz Ugarske i postavljanje temelja samostalnoga pravnog uređenja 1848. godine

Proljeće nacija, odnosno val građanskih revolucija koji se proširio Europom 1848. godine, označio je ujedno vrhunac političkih sukoba te početak kraja zajedničkoga pravnog poretka Hrvatske, konkretnije Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (dalje također i Trojedna Kraljevina ili samo Hrvatska s obzirom na vlast Hrvatskog ili konkretnije Hrvatsko-slavonskog sabora kao nositelja državnosti) i Ugarske. Višestoljetne uske pravne i političke veze Hrvatske i Ugarske, odnosno hrvatskog i ugarskog plemstva, načete su već tijekom 18. stoljeća kroz različita shvaćanja samostalne ovlasti Hrvatskog sabora na priznanje prava na nasljeđivanje habsburškog prijestolja po ženskoj liniji. Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. i odluka Hrvatskog sabora iz 1790. kao odrazi očuvanja svijesti o hrvatskoj državnoj samostalnosti, suočene su već tada sa snažnim otporom iz Ugarske, koncentriranim u Saboru u Požunu (u literaturi se navodi i Ugarsko-hrvatskom ili Zajedničkom saboru jer je bila riječ o saboru ugarskog plemstva u koji je Hrvatski sabor slao posebne izaslanike). Međutim, širenje nacionalnih ideja, razvoj nacija i nacionalne svijesti koji su uslijedili nakon Francuske revolucije i Napoleonovih osvajanja doveli su tijekom prve polovice 19. stoljeća do eskalacije sukoba između mađarskog i hrvatskoga nacionalnog pokreta, realizirane kroz akte Ugarskog i Hrvatskog sabora. Dok se mađarski nacionalni pokret, oslanjajući se u sve većoj mjeri na rastuće građanstvo, razvijao u odnosu prema carskom dvoru i pokušajima germanizacije, hrvatski (ilirski pokret) je također u velikoj mjeri izgrađen kroz reakciju prema mjerama »izgradnje nacije« koje su dolazile iz Ugarske. Naime, Mađari su kao većinski narod zemalja krune sv. Stjepana te donositelji odluka u Zajedničkom saboru nastojali, u prvom redu nametanjem mađarskog jezika u administraciji i školstvu, provesti asimilaciju i integraciju stanovništva zemalja krune sv. Stjepana stvaranjem jedinstvenoga mađarskog područja, čemu je brana posebno bio Hrvatski sabor kao nositelj državnosti te pravni i politički predstavnik Trojedne Kraljevine.

Kroz Hrvatski sabor i u vezi s njegovim funkcijama, domoljubni pravnici formirali su teze o municipalnim pravima, u smislu municipalne sudbenosti i autonomnih ovlasti, koje su bile temelj otpora i pravna podloga djelovanja Hrvatskog sabora 1848. godine. Naime, nakon odluka donesenih u zajedničkom, u biti sada prema njegovoj naravi i odlukama nacionalnom mađarskom Saboru u ožujku 1848. (potvrđeni su od Kralja u Beču u travnju 1848. pa se stoga u mađarskoj historiografiji nazivaju i Travanjski zakoni) s naglašenim centralističkim i unitarističkim elementima koje su bile usmjerene na ograničenje i u konačnici dokidanje posebnog položaja Trojedne Kraljevine te oduzimanje slavonskih županija, uslijedio je odgovor u obliku Zahtijevanja naroda usvojenih na Velikoj narodnoj skupštini 25. ožujka 1848. u Zagrebu. U njima su na prvom mjestu, uz potvrđivanje namjere daljnjega zajedničkog života u Kraljevstvu s Mađarima i u Carstvu pod kućom Habsburg, istaknuti zahtjevi za postavljanje baruna Josipa Jelačića Bužimskog za bana, sazivanjem Sabora, ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja te narodnom nezavisnošću. Uz to su izneseni zahtjevi za ukidanjem kmetstva, upotrebom narodnog jezika, uspostavom sveučilišta, te drugi zahtjevi koji su u određenoj mjeri reflektirali elemente općeg vala građanskih revolucija.

Od ukupnog broja zahtijevanja, car je zadovoljio samo onaj za imenovanjem Jelačića za bana, i to već prije, 23. ožujka, no to je imalo vrlo dalekosežne posljedice. Ban Jelačić je, kako je opće poznato, svojim odlukama u bitnome promijenio pravno-politički položaj i društveni ustroj Hrvatske. Tako su za svakodnevni život seljaka kao većine stanovništva Hrvatske od prvorazredne važnosti bili ukidanje kmetstva i dodjela selišnih dobara. Za daljnji pravni razvoj Hrvatske, međutim, ključan je bio njegov proglas od 19. travnja o odbijanju primitka i primjene bilo kakvih naredaba mađarskog Ministerija u Hrvatskoj, praćen nizom odluka kojima je nadomjestio »ožujske zakone« Ugarskog sabora koji također nisu prihvaćeni, čime je počelo odvajanje hrvatskog od ugarskoga pravnog poretka. Također, na temelju pravila Banske konferencije, održani su izbori za Hrvatski sabor te je on sazvan 5. lipnja 1848., čime je nastavljen samostalan pravni razvoj i kroz zakonodavstvo. Nažalost, Sabor je djelovao samo do 9. srpnja te je njegova zakonodavna djelatnost stoga bila vrlo ograničena. Proces donošenja većeg broja ključnih zakona za cjelokupni pravni i društveni život zajednice tek je pokrenut osnivanjem niza saborskih odbora, no zbog skorog raspuštanja Sabora on je ostao nedovršen.

Među donesenim zakonima svakako je najvažniji bio Zakonski članak XI:1848, jedini koji je car i potvrdio 1850., u kojem je iznesen program uređenja odnosa s Mađarskom i Austrijom, potvrđena jedinstvenost i pripadnost Trojednoj Kraljevini slavonskih županija, Vojne granice te Primorja, istaknut zahtjev prema caru za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja te stvaranjem bližih odnosa s drugim južnoslavenskim zemljama unutar Monarhije. U kontekstu novog ustavnog uređenja uvedenog nametnutim Ustavom iz 1849., koji je bio na snazi do 1851. g., i centralizacije države, svojim potpisom na taj zakonski članak car je potvrdio integritet Trojedne Kraljevine kao i neovisnost Hrvatske od Mađarske u okviru Monarhije i u odnosu prema carskoj vlasti.

2. Bachov apsolutizam i priključenje hrvatskog prava široj obitelji pravnih sustava rimske pravne tradicije

Razdoblje pseudoustavnosti od 1849. do 1851. i nakon toga Bachova apsolutizma od 1851. do 1859., unatoč centralističkim tendencijama te autoritarnom sustavu vlasti kojima su potkopane ideje i nade hrvatskoga nacionalnog pokreta te odluke Sabora 1848. u smislu povećanja hrvatskih autonomnih ovlasti, obilježio je nastavak poduzetih reformi i prijelaza iz feudalnog društva u građansko društvo, ali sada u prvom redu na području privatnog prava. Dok su odluke bana Jelačića i Sabora 1848. u prvom redu bile značajne u smislu hrvatskog osamostaljenja s javnopravnog stajališta, na području privatnog prava one nisu donijele znatne promjene. Kao što je rečeno, te promjene su se trebale dogoditi tek nakon pripreme novih zakona kroz saborske odbore, glede čega je djelovanje Sabora 1848. bilo prekratko. Do tada, u Trojednoj Kraljevini primjenjivalo se zajedničko ugarsko-hrvatsko pravo, u velikoj mjeri utemeljeno na pravnim običajima kodificiranim u Tripartitu i sadržano u okvirima Corpus Iuris Hungarici.

Prekretnica se dogodila 1. svibnja 1853., kada je na snagu u cijeloj Habsburškoj Monarhiji stupio austrijski Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch (ABGB). Konkretnije, taj zakon, donesen 1811. godine, već se od 1. siječnja 1812. počeo primjenjivati u austrijskim nasljednim zemljama i Vojnoj krajini, a u razdoblju od 1814. do 1820. njegovo je djelovanje prošireno i na Dalmaciju, Istru, Dubrovnik i preostale dijelove ukinutih Napoleonovih Ilirskih provincija. Sada, od 1. svibnja 1853. on se počeo primjenjivati i u Mađarskoj, Hrvatskoj, Slavoniji, Srpskoj Vojvodini i Tamiškom Banatu, kao i nekoliko drugih zakona i pravilnika kojima su uređeni privatnopravni odnosi i postupak za njihovo ostvarenje. S obzirom na to da je bila riječ o zakonu utemeljenom na rimskoj pravnoj tradiciji, kodificiranoj u skladu s učenjima prirodnopravne škole, može se reći da je na taj način u Trojednoj Kraljevini, nakon stoljeća primjene običajnog ugarsko-hrvatskog prava, došlo do velike promjene i konačnog priključenja procesu recepcije rimskog prava koji je prije već osvojio zapadnu i srednju Europu. Načela slobode i nepovredivosti prava vlasništva, slobode ugovaranja i slobodnog oporučnog raspolaganja, tj. nasljeđivanja, kao temelji rimskoga privatnog prava, time su zamijenila načela i pravila običajnog, feudalnog prava, te je u skladu i s nastojanjima Carskoga dvora u Beču pripremljena pravna podloga za gospodarski priključak istočnih dijelova Monarhije naprednijem zapadnom dijelu te općenito cijeloga Carstva visokim stopama industrijskog rasta i ekonomskog napretka velikih sila zapadne Europe, Ujedinjene Kraljevine, Francuske i Njemačke.

Hrvatske zemlje 1848.

Također, uvođenje Općega građanskog zakonika (OGZ) u Trojednoj Kraljevini, kako je ABGB nazvan u prijevodu na hrvatski, imalo je jedan dodatni, poseban učinak. Na­ime, pravni partikularizam koji je uvodno spominjan, bio je značajka razvoja prava u Hrvatskoj od samih početaka. Uz konstantu Trojedne Kraljevine, iako je i tu riječ o kasnijem nazivu te unatoč znatnim promjenama njezina područja zbog ratova s Turcima kao i trajnoj okupaciji područja poput Turske Hrvatske, on je s vremenom potenciran mletačkim osvajanjima, osnivanjem Vojne krajine, te u konačnici austrijskim preuzimanjem vlasti nad teritorijem koji je prije kontrolirala Venecija. Međutim, izvanjskim određenjem primjene Općega građanskog zakonika u Trojednoj Kraljevini došlo je u biti od 1853. godine do ujednačavanja privatnopravnog sustava koji se primjenjivao na najvećem dijelu hrvatskih područja, tj. onih koja odgovaraju teritoriju Republike Hrvatske. Stoga, iako je bila riječ o nametanju odozgo, iz središta Monarhije, koje je u određenim elementima imalo i značajke pravnog iritanta, npr. u pogledu ukidanja zadruga kao oblika zajedničkog vlasništva koje se kosilo s koncepcijom privatnog prava vlasništva u OGZ-u, o čemu je opširnije pisao Čepulo (2007), njegov je učinak na duge staze bio značajan jer je omogućio lakše i brže ujednačavanje i integraciju prava u kasnijim razdobljima. Doduše, treba reći da je zbog novela OGZ-a donesenih za vrijeme rata za austrijski dio Monarhije došlo do određene divergencije pravnih poredaka u Dalmaciji i Istri prema onom u Trojednoj Kraljevini, koja je produžena i nakon Prvoga svjetskog rata kroz različita pravna područja, no postojanje zajedničke osnove važno je u široj pravno-političkoj perspektivi.

3. Sabor 1861. i potpuno osamostaljenje hrvatskog od mađarskog prava

Razvojni put hrvatskoga privatnog prava počet 1853. godine, međutim, nije bio nužno jednosmjeran. Ključno raskrižje na kojem je potvrđen njegov samosvojni razvoj bila je 1861. godina. Nakon Listopadske diplome iz 1860. i Veljačkog patenta iz 1861. te ponovne uspostave ustavnosti, prvi put je nakon 1848. ponovno sazvan Hrvatski sabor. Sabor je djelovao u razdoblju od 15. travnja do 9. rujna 1861. te je donio niz zakonskih članaka. Među njima, za nastavak izgradnje hrvatskoga (privatno)pravnog poretka utemeljenog na rimskoj pravnoj tradiciji ističe se Zakonski članak LXXX:1861. Na 20. sjednici Sabora održanoj 15. lipnja 1861., donošenjem toga zakonskog članka, osnovana su dva ad-hoc saborska odbora, za političko-administrativne i za pravosudne poslove, od kojih je Odbor za pravosudne poslove zadužen da ispita zakone donesene za vrijeme apsolutizma i njihovu podobnost za daljnju primjenu te da ih eventualno izmijeni. Za članove navedenog odbora izabrani su: Matija Mrazović, Mirko Šuhaj, Maksim Prica, Dragutin Kušlan, Petar Očić, Josip Vuščić, Toma Cuculić, Lavoslav Šram, Jaćim Pavletić, Ljudevit Salopek, Hugo Marinović i Josip Brigljević. Također je navedeno da Odbor treba uzeti u obzir zaključke mađarske Judex-kurijalne konferencije (Országbírói Értekezlet) koja je također ispitivala smjer daljnjeg razvoja prava, odnosno raspravljala o pitanju povratka na staro, kodificirano običajno pravo u Corpus Iuris Hungarici, ili zadržavanja austrijskog Općega građanskog zakonika. Zaključak mađarske pravosudne komisije koji je prihvatio i Mađarski parlament bio je da se u Mađarskoj u najvećoj mjeri izvrši povrat na staro uređenje, prije Bachova apsolutizma, uz zadržavanje tek nekih elemenata nametnutoga prava, poput uređenja zemljišnih knjiga i s tim povezanih pravnih pravila, dok bi se izvršila prilagodba dijela instituta u vezi s ukidanjem bitnih elemenata feudalnog sustava, npr. avicitas, kao temelja običajnog prava.

Prijedlog hrvatskog Odbora za pravosudne poslove bio je pak da se nametnuti zakoni za vrijeme apsolutizma preuzmu uz određene izmjene i dopune. Pritom su već izvršene i određene izmjene u tekstu Općega građanskog zakonika, uz prijedlog da Zakonik stupi na snagu u izmijenjenom obliku 1. siječnja 1862 (usp. Kušlan i Šuhaj, Spisi saborski sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1861., vol. 4, Zagreb, 1862., str. 1–2). S obzirom pak na rano raspuštanje Sabora Zakonik nije prihvaćen s izmjenama, nego se nastavio primjenjivati s već postojećim sadržajem. U skladu s time i Čepulo (2012) navodi da je riječ o tacite, prešutnom preuzimanju OGZ-a. Navedeno je značilo i konačan rascijep i odvajanje pravnih poredaka Hrvatske i Mađarske te samostalni nastavak pravnog razvoja Hrvatske. Dok je Mađarska izvršila povrat na staro pravno uređenje od prije 1853., Hrvatska je nastavila s primjenom i daljnjom izgradnjom kapitalističkog ekonomskog modela utemeljenog na privatnom pravu vlasništva te drugim načelima pripadnima rimskoj pravnoj tradiciji uvedenima 1853. godine.

Uz to, na navedeni način je u biti u privatnopravnoj sferi potvrđena samostalnost Hrvatske izražena u Zakonskom članku LXXX:1861 kojim su potvrđene odluke Sabora 1848. te raskid svih veza između Hrvatske i Mađarske, uz proklamaciju načelne volje da se uđe u novu vezu utemeljenu na načelima jednakosti i povijesnih državnih prava. I ovdje je, kao u slučaju Zakonskog članka XI:1848, bila riječ o jedinom zakonu tog saziva Sabora koji je Car potvrdio, čime su tvrdnje iznesene u njemu dobile posebnu težinu u pogledu međusobnog odnosa Hrvatske i Mađarske, bez obzira na to što je njihov doseg faktično bio potkopan i Austrijsko-ugarskom nagodbom i naknadno Ugarsko-hrvatskom nagodbom. Ono što međutim ni jedna od nagodbi nije izmijenila, jest ustanovljenje posebnoga hrvatskoga pravnog poretka.

4. Zaključno

Dugih osam stoljeća zajedničkog političkog zajedništva Hrvatske i Mađarske pratila je i uspostava i razvoj zajedničkog ugarsko-hrvatskog prava, u prvom redu na temelju Tripartita kao kodifikacije običajnog prava. Iako se privatno pravo Tripartita podučavalo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao zaseban predmet sve do kraja Drugoga svjetskog rata, a u vezi s njegovom primjenom na područjima Međimurja i Baranje do Prvoga svjetskog rata, u Trojednoj Kraljevini Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ugarsko-hrvatsko pravo je izgubilo pravnu važnost tijekom druge polovice 19. stoljeća. Postupak preobrazbe hrvatskog društva, tj. prijelaz iz feudalnog poretka u građanski poredak, te uspostave samostalnoga hrvatskog (privatno)pravnog poretka, pri čemu se u prvom redu misli na pravno područje Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, pokrenut je odlukama Sabora 1848. godine, a dovršen 1861. godine.

Ključnu ulogu glede privatnog prava, ali i šire s obzirom na njegov doseg uređenja i »ustavno« značenje, imalo je uvođenje austrijskog Općega građanskog zakonika 1853. godine, čime je postavljen temelj za konačno razdvajanje hrvatskog od mađarskog prava djelovanjem Hrvatskog sabora i njegovih odbora 1861. godine s namjerom zadržanja Zakonika na snazi nasuprot odluci mađarskih vlasti. Uz to, uvođenje Općega građanskog zakonika u Trojednoj Kraljevini 1853. godine bilo je važno zbog ujednačavanja prava u odnosu na one hrvatske zemlje koje su bile pod izravnom vlašću Habsburgovaca, u prvom redu one koje su prvotno bile pod Mlecima a zatim su nakon sloma Napoleona došle pod vlast bečkoga dvora, poput Istre i Dalmacije, ali i Vojne krajine, koja je kontinuirano bila pod izravnom kontrolom dvora i centralnih vojnih vlasti, u kojima je taj zakonik već bio na snazi. Konačno, uvođenje tog zakonika i njegovo zadržavanje, nasuprot odlukama u Mađarskoj, značilo je puno priključenje hrvatskog prava krugu zemalja rimsko pravne tradicije, odnosno kontinentalnoeuropskoga pravnoga kruga, kojemu pripada i danas.

Popis literature

Čepulo, D. »Zakonodavna djelatnost Hrvatskog sabora 1861. – autonomija, modernizacija i municipalne institucije«. Pravni vjesnik 18(1–2), 2002., 135–156.

Čepulo, D. »Tradicija i modernizacija: ʽIritantnostʼ Općeg građanskog zakonika u hrvatskom pravnom sustavu« u: Gliha, I. (ur.). Liber amicorum Nikola Gavella. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2007., 1–50.

Čepulo, D. Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu od srednjeg vijeka do suvremenog doba. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.

Čulinović, F. »Sabor Hrvatske od 1861.« Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Odjel za društvene nauke 14, 1967., 77–210.

Engelsfeld, N. Povijest hrvatske države i prava – razdoblje od 18. do 20 stoljeća. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1999.

Heka, L. Osam stoljeća hrvatsko-ugarske državne zajednice. Szeged – Subotica: Bába Kiadó, 2011.

Képessy, I. »The consolidation of Hungarian legal practice with the Austrian norms in 1861«. Studia Iuridica LXXX, 2019., 155–167.

Kušlan, D. – Šuhaj, M. Spisi saborski sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1861. Zagreb: Albreht, 1862.

Markus, T. »Zakonske osnove odbora Sabora Hrvatske i Banskog vijeća 1849. godine«. Časopis za suvremenu povijest 28(1–2), 1996., 139–158.

Petrak, M. »Roman Law as Ius Commune in East Central Europe: the Example of the Lands of the Crown of Saint Stephen«, u: Sáry, P. (ur.) Lectures on East Central European Legal History. Miskolc: Central European Academic Publishing, 2022., 23–39.

Tomislav Karlović je redoviti profesor na Katedri za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Glavni je urednik Zbornika Pravnog fakulteta u Zagrebu. Autor je priručnika za vježbe iz Rimskog obveznog prava Liber casuum, većeg broja članaka iz područja rimskog prava, komparativnoga privatnog prava, kanonskog prava i komparativne pravne povijesti. U posljednje vrijeme istražuje pravno uređenje i recepciju rimskog prava u križarskim državama, posebno Kraljevstvu Jeruzalemskom, pitanja uprave rimskih municipija te međuutjecaje civilnog i kanonskog prava.