Fotografski atelijer u dvorištu Ilice br. 8

Dvorišta mogobrojnih reprezentativnih pročelja Ilice kriju vrijedna, manje ili više poznata, zdanja i priče. Primjer jednoga takvog dvorišta je i ono Ilice br. 8 u kojem se nalaze poznato kupalište Diana te jedan od ulaza u Tunel Grič, ali i široj javnosti manje poznati historicistički fotografski, funkcionalno građen, atelijer iz 1894. godine kojim se desetljećima služilo nekoliko najbitnijih hrvatskih fotografa – Rudolf Mosinger, Lavoslav Breyer, Amalija Mosinger, Franjo Mosinger i Antonija Kulčar, poznatija pod imenom Foto Tonka. Osim što su prostorom kroz više od šezdeset godina upravljali vrsni fotografi, preuređujući interijer prema vlastitim umjetničkim afinitetima, ali i trendovima u svijetu atelijerske fotografije, riječ je i o prostoru koji je služio kao važna točka susreta, gdje se javnost okupljala kako bi ovjekovječili trenutke svog života, pretvarajući ga u središte društvenih interakcija.

Ilica 8, projekt atelijera Mosinger 1894., izvor: Ministarstvo kulture

Prostor je to od iznimne važnosti za povijest hrvatske fotografije, koji zaslužuje veću vidljivost u javnosti ne samo zbog bogate fotografske ostavštine vodećih fotografa nego i zbog očuvane arhitekture. Arhitektura fotografskih atelijera iz spomenutog razdoblja u Hrvatskoj općenito je fragmentarno obrađena tema, stoga ne čudi da svijest javnosti o takvim objektima kao kulturnoj baštini gotovo da i ne postoji. Do danas gotovo da nema sačuvanih funkcionalno građenih fotoatelijera iz posljednjeg desetljeća 19. stoljeća u Hrvatskoj. Taj jedinstveni atelijer, smješten u samom centru Zagreba, oštećen je u potresu, iznajmljen privatnom sektoru te nije ni pod kakvom zaštitom.

Stakleni paviljoni

S revolucionarnim otkrićem fotografije 1839. godine javila se i potreba za radnim prostorima specifičnih arhitektonskih značajki – atelijerima fotografske funkcije. Fotografska oprema uvijek se smještala u funkcionalno građene objekte ili u adaptirane prostore. Atelijeri, isprva nestalni objekti često drvenih konstrukcija, s novim tehnološkim otkrićima, smanjenjem cijene usluge i povećanjem interesa javnosti za studijskim portretiranjem, prostorno su se povećavali te se gradili planski i dugoročno. Prostor se uvijek dijelio prema opoziciji svjetlost/tama, što je svakako ovisilo o fotografskim radnim procesima – svaki fotografski atelijer imao je ostakljenu i dnevnom svjetlošću osvijetljenu sobu namijenjenu svjetlopisu, odnosno fotografiranju (atelijer) te, s druge strane, tamnu komoru namijenjenu razvijanju fotografija, gdje je najvažnija bila upravo odsutnost iste te dnevne svjetlosti.

Jaku ulaznu svjetlost ostakljenoga sjevernog zida i dijela krovišta fotografi su regulirali bijelim ili smeđim i plavim zastorima manjih dimenzija postavljenima uz ostakljene površine. Na taj su način dobivali na mekoći, odnosno difuznosti svjetla, a sve u svrhu što vrsnijega fotografskog portretiranja. Dimenzija svjetlosti obilježuje arhitekturu fotografskih atelijera prije uvođenja električne energije, ali i nakon, pa ih se zbog ostakljenosti kroz stručnu literaturu naziva staklenim paviljonima, svjetlarnicima, staklenicima, provizornim fotografičkim djelaonicama, glassalonima i svjetlopisnim djelaonicama.

Fotografski atelijer u dvorištu Ilice br. 8

U povijesti starije hrvatske fotografije fotograf Rudolf Mosinger (1865–1918) ističe se kao jedna od najpoduzetnijih ličnosti, a njegovi atelijeri slove za jedne od najproduktivnijih. Fotograf je to koji je prekinuo tradiciju malih zagrebačkih fotografskih atelijera te pokrenuo obrte većih dimenzija s više zaposlenih i u skladu s najnovijim tehnološkim dostignućima. Vrstan primjer takvog atelijera upravo je njegov fotografski atelijer u dvorištu Ilice br. 8.

Riječ je o funkcionalno građenoj jednokatnici prema projektu cijenjenog arhitektonskog dvojca Hönigsberg i Deutsch iz 1894. godine. Arhitekti Lav Hönigsberg (1861–1911) i Julije Deutsch (1859–1922) svoju su tvrtku otvorili 1889. godine, a zbog svojih ostvarenja slove za najistaknutije predstavnike kasne faze historicizma u Zagrebu. Projektirali su mnogobrojne palače i ljetnikovce poput Hotela Palace, Starčevićeva doma, kuće Vlaha Bukovca sa slikarskim atelijerom u dvorištu i drugih.

Fotografski atelijer u dvorištu Ilice br. 8 fotografskom je zanatu kontinuirano služio do 1950-ih godina, a izvorna arhitektonska konstrukcija u velikoj je mjeri sačuvana do danas. Jednokatni objekt obrnutog je T-tlocrta. Nacrtima iz 1894. godine ulaz u atelijer predviđen je u središnjoj osi glavnoga pročelja, a izveden je lijevo od nje. Prizemlje i kat imali su identični raspored prostorija, no različite funkcije. U prizemlju su se osim ulaznog prostora nalazile blagajna, soba za kopiranje i radionica. Na katu su se, uz ulazni prostor, nalazili toalet, čekaonica, tamna komora i atelijer čiji su sjeverni zid i dio krovišta bili ostakljeni.

Fotografski atelijeri u Hrvatskoj redovito su se, i gotovo bez iznimke, otvarali u prostorima najprometnijih gradskih lokacija. Atelijer u dvorištu Ilice br. 8 nalazi se u strogome centru grada gdje su poslovali i mnogobrojni drugi zagrebački atelijeri. Grupiranja atelijera u prostorima kojima su se građani najviše kretali sasvim su logična pojava – glavni je razlog posjet. Velik je ukupni broj fotografskih atelijera registriranih od samih početaka otvaranja prostora te namjene pa do 1900. godine – u Zagrebu se kroz promatrano razdoblje bilježi ukupno 50 radnji, a u cijeloj Hrvatskoj minimalno njih 180. Ipak, do danas sačuvanih prostora fotoatelijera iz tog razdoblja vrlo je malo.

Nacrt za fotografski atelijer u dvorištu kuće gosp. pl. Weissa, Ilica br. 8, 1894.,
izvor: Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-11222. Zbirka građevne dokumentacije, Ilica 8, br. 1510 (R 441)

Brojna lica atelijera

Fotografski atelijer u dvorištu Ilice 8 služio je svojoj izvornoj fotografskoj namjeni čak šest desetljeća, tijekom kojih je prošao niz transformacija koje su oblikovale snažan identitet tog prostora. Tim je atelijerom upravljalo ukupno pet fotografa – obiteljski i prijateljski povezanih ličnosti – Rudolf Mosinger, njegov poslovni partner Lavoslav Breyer (1865–1928), Rudolfova žena Amalija Mosinger, njihov sin Franjo Mosinger (1899–1956) te Antonija Kulčar, poznatija kao Foto Tonka (1887–1971).

Interijer atelijera kontinuirano se prilagođavao najnovijim trendovima i tehnologijama, a način oglašavanja mijenjao se u skladu s vlasnicima. Od profesionalne, atelijerske fotografije s kraja 19. i početka 20. stoljeća, historicističkog uređenja interijera i atelijerske scenografije do secesijskog namještaja, sve za vrijeme Lavoslava Breyera i bračnog para Mosinger. Izgled interijera za vrijeme Franje Mosingera i Foto Tonke u tome prostoru isto je tako pratio stilske mijene, a mobilijar je vidljiv ponajviše iz opreme portretnih fotografija. Tijekom svoje bogate povijesti taj je atelijer privlačio pozornost velikog dijela javnosti – mnogobrojna su lica fotografski zabilježena. U tome su se prostoru fotografirali svi najvažniji članovi kulturne i političke javnosti, a neki od njih su Josip Juraj Strossmayer, obitelj Vranyczany, obitelj Drašković, Josephine Baker, te brojni drugi plesači, glumci i književnici.

Mosinger & Breyer

Rudolf Mosinger, nakon izučavanja fotografije u Beču, svoj je prvi fotografski atelijer otvorio oko 1889. godine u svome rodnome gradu, Varaždinu, a nedugo nakon toga otvorio je i podružnicu u Rogaškoj Slatini. Godine 1894. Mosinger se preselio u Zagreb, a već je 13. travnja s fotografom i slikarom Lavoslavom Breyerom od gradskog poglavarstva zatražio građevnu dozvolu za fotografski atelijer u dvorištu kuće gosp. pl. Weissa na adresi Ilica br. 8. S prvim danom listopada 1894. tvrtka Mosinger & Breyer počela je s radom, a prva su fotografska portretiranja počela sredinom mjeseca. Atelijer je ubrzo postao vodećim mjestom za portretno fotografiranje u Zagrebu – fotografirali su gotovo sve najbitnije članove intelektualne i političke javnosti – a fotoaparatom su nerijetko bilježili i sva bitna događanja u gradu, poput sprovoda Ante Starčevića. Reportažne fotografije dvojca objavljivane u onodobnim tiskovinama bile su potpisivane, što je rijedak slučaj, a ovdje svjedoči o njihovu značenju. Osim toga, tvrtka Mosinger & Breyer značajna je i u kinematografskoj povijesti – godine 1896. ostvarili su prvu filmsku projekciju u Hrvatskoj.

Godine 1898. tvrtka se registrirala pod imenom »Prvi hrvatski fotografički artistički zavod«, dok je tek godinu nakon toga, na samome kraju 1899. godine, taj fotografski dvojac odlučio krenuti u posao samostalno te je tvrtka prestala postojati. Iduće godine Mosinger osniva svoj svjetlotiskarski zavod, kojemu četiri godine poslije pridodaje i litografski odjel. Početkom 1900. fotografski obrt u atelijeru u Ilici br. 8 preuzima Mosingerova supruga Amalija, a Lavoslav Breyer sredinom iste godine otvorio je samostalni atelijer u Kukovićevoj ulici br. 5.

Atelijer Mosinger

Od 1900. godine Rudolf Mosinger ostao je voditeljem poslovanja fotografskog atelijera u Ilici br. 8, dok je obrt bio registriran na njegovu suprugu Amaliju. Atelijer Mosinger značajan je po velikoj produkciji fotografija koje stručna literatura valorizira kao iznimno kvalitetne, kako po izvedbi i estetskim načelima tako i po kulturnopovijesnom značenju zbog bilježenja velikog broja pripadnika građanskog i aristokratskog sloja, a posljedično i duha vremena. Osim portretiranja u atelijeru, fotografski studio Mosingerovih poznat je i po vrhunskim izvanatelijerskim, reportažnim fotografijama u svrhu očuvanja kulturne, spomeničke i prirodne baštine. Od 1904. godine Rudolf Mosinger proširuje svoj svjetlotiskarski zavod litografskim odjelom, seli se na adresu Ilica 55 i počinje se intenzivno baviti izradom razglednica. Atelijer nastavlja voditi Amalija.

Glavno pročelje nekadašnjega fotografskog atelijera u dvorištu Ilice br. 8, foto: Marina Šafarić

Izgled interijera atelijera s početka 20. stoljeća, zabilježen na dvije fotografije stubišta, zasad je jedini poznati prikaz njegove unutrašnjosti bez prisutnosti ljudi. Prikazano je raskošno historicističko stubište i prvi kat uređen neorokoko mobilijarom. Te je fotografije Mosinger tiskao u obliku razglednice kojom je javnost pozivao na posjet atelijeru. Još su rjeđe od bilježenja izgleda unutrašnjosti fotografije eksterijera atelijera iz najranijih dana – na zasad nekoliko poznatih snimaka atelijer se samo nazire.

Franjo Mosinger

Franjo Mosinger odrastao je okružen fotografijom u jednog od najznačajnijih umjetničkih fotografa moderne hrvatske fotografije. Godine 1918. vraća se iz Beča u Zagreb kako bi, nakon smrti oca Rudolfa, pomogao majci Amaliji, a onda i samostalno nastavio voditi atelijer. Njegovo fotografsko djelovanje obilježili su atelijerski rad, reportažna fotografija, izlagačka djelatnost, pedagoški rad, uredništvo časopisa Kulisa te promoviranje medija fotografije kroz razne druge sfere. Na početku svoje fotografske karijere, usmjeren prema piktorijalističkom stilu, fotografirao je prirodne krajolike, romantične urbane prizore i portrete. Istovremeno je razvijao veristički pristup prikazivanju siromašnog dijela društva, čime je nagovijestio svoj budući interes za socijalne teme. U prilog značenju tog fotografa ide i činjenica da je bio u organizacijskome odboru glasovite putujuće izložbe Film und Foto, koja je otvorena u travnju 1930. godine na Međunarodnoj fotografskoj izložbi u sklopu Proljetnoga zagrebačkog zbora. Svoju prvu izložbu Franjo Mosinger otvorio je upravo u svome atelijeru u dvorištu Ilice br. 8, 1922. godine, a dvije godine poslije ponovno je izlagao u atelijeru. Za taj fotografski atelijer zanimljivo i značajno je i to da ga je posjetila Josephine Baker, koju je Franjo Mosinger i fotografirao. Godine 1932. atelijer je prodao Foto Tonki, a rad je nastavio u novootvorenom atelijeru na adresi Dolac 9.

Interijer nekadašnjega fotografskog atelijera Mosinger danas, fotografirano 31. svibnja 2021., foto: Marina Šafarić

Foto Tonka

Godine 1932. Antonija Kulčar, poznatija kao Foto Tonka, kupuje atelijer Mosinger. U dvorište Ilice br. 8 seli se iz atelijera Vlahe Bukovca koji se nalazio u dvorištu Bukovčeve kuće na Trgu kralja Tomislava br. 18. Prostrani i funkcionalno građen Mosingerov atelijer omogućio joj je proširenje poslovanja, iako je Tonka u to vrijeme već imala izgrađen imidž glavne društvene kroničarke i fotografkinje kazališnih predstava. S Hrvatskim narodnim kazalištem surađivala je od 1917. – prva je u Hrvatskoj snimala kazališnu predstavu za vrijeme njezina trajanja, a mnogobrojni glumci i plesači dolazili su i u atelijer na fotografiranje. Uz to, Tonka je u fotografskome mediju bilježila i ženske aktove. Poznato je da je u fotografskom atelijeru u dvorištu Ilice br. 8 imala uređenu i tzv. crvenu sobu gdje je snimala aktove – bogato opremljen prostor za prijam klijenata te mnoštvo pomičnih kulisa i rekvizita. Prve je aktove objavljivala već 1920-ih godina u časopisu Komedija. Poveznica Rudolfa Mosingera i Foto Tonke počinje još u Varaždinu, odakle je rodom i sama fotografkinja. Radila je u Mosingerovu varaždinskom atelijeru, a 1922. godine preuzela je i njegovu podružnicu u Rogaškoj Slatini, gdje je i preminula 1971. godine. S vođenjem fotografskog obrta u Ilici br. 8 prestala je 1. lipnja 1958. godine. Izmjene fotografa u tome prostoru staju nakon nje. Ipak, vrlo je zanimljiva činjenica da su od 1957. do 1959. godine prostorije toga fotografskog atelijera bile u vlasništvu Zagreb filma, točnije njihova Studija za crtani film. To je simbolička poveznica s Rudolfom Mosingerom, prvim vlasnikom tog objekta te ujedno čovjekom koji je prvi doveo film u Hrvatsku.

Apel

Rad spominjanih fotografa valorizira se iznimno bitnim doprinosom razvijanju medija fotografije s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj te bilježenju kako ljudi tako i vremena. Danas je objekt u vlasništvu Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine. Objekt nema status zaštićenoga nepokretnoga kulturnog dobra, niti je njegova izvorna funkcija ikako u eksterijeru označena i prezentirana javnosti. Nakon potresa 22. ožujka 2020. godine objekt je bio označen jedino »crvenom naljepnicom«.

U nedostatku direktne komunikacije prostora kao iznimno važnog objekta za određeni društveno-kulturni kontekst vremena u kojem je služio kao fotografski atelijer, ipak ima primjera odlične prakse i novih pristupa takvoj vrsti baštine. Valja spomenuti izložbu »Foto Tonka: tajne ateliera društvene kroničarke« s početka 2015. godine u Klovićevim dvorima, autorice Lovorke Magaš Bilandžić, koja se, među ostalim, pozabavila i prostorima u kojima je Foto Tonka djelovala, pa tako i atelijera u dvorištu Ilice 8.

Prezentacijom priče i izvorne funkcije Mosingerova fotografskog atelijera na samoj lokaciji, barem putem informativne ploče na fasadi, odala bi se počast kulturno-društvenim promjenama koje je potaknulo otkriće fotografije, a i samim fotografima koji su se koristili objektom, svojim radom dodajući mu dodatnu vrijednost. Brojnost nekadašnjih atelijera na području Ilice svjedoči o popularnosti i važnosti tog zanata, dok arhitektonska sačuvanost Mosingerova izvanrednoga dvoetažnog atelijera predstavlja jedinstven primjerak ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj Hrvatskoj.

Izbor iz literature

Nada Grčević, »100 godina fotografije u Hrvatskoj (1840. – 1940.)«, 100 godina fotografije u Hrvatskoj (1840 – 1940). 20 godina Fotokemike, katalog izložbe (Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 1966 – 1967.), (ur.) Radoslav Putar, Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 1966.

Nada Grčević, Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj, Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, 1981.

Hrvoje Gržina, Sunčani kip: povijest fotografije u Zagrebu 1839. – 1900., Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2022.

Lovorka Magaš Bilandžić, Foto Tonka – Tajne ateliera društvene kroničarke, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, 2015.

Vladimir Maleković, »Hrvatska kao civilizacijski i kulturni okvir razvoja fotografije 1848 – 1951«, Fotografija u Hrvatskoj 1848 – 1951., katalog izložbe (Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 20. 9. – 20. 11. 1994.), (ur.) Vladimir Maleković, Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 1994.

Dubravka Osrečki Jakelić, »Fotografija u vrijeme historicizma«, Historicizam u Hrvatskoj, katalog izložbe (Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 17. 2. – 28. 5. 2000.), (ur.) Vladimir Maleković, Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 2000.

Slavko Šterk, Stereoskopska fotografija na prijelomu 19. u 20. stoljeće iz fundusa Muzeja grada Zagreba, katalog izložbe (Zagreb, Muzej grada Zagreba, studeni–prosinac 2002.), Zagreb: Muzej grada Zagreba, 2002.

Marija Tonković, »Fotografija 30-ih godina«, Moderna umjetnost u Hrvatskoj 1898. – 1975., Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2012., 186–219.

Marija Tonković, Fotograf Franjo Mosinger u kontekstu nove objektivnosti i Bauhausa, doktorski rad, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.

Marija Tonković, Židovi fotografi, katalog izložbe (Zagreb, Gliptoteka HAZU 8. 7. – 5. 8. 2004.), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 2004.

Marina Šafarić diplomirala je povijest umjetnosti te muzeologiju i upravljanje baštinom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zanima se za teoriju i likovnu kritiku moderne i suvremene umjetnosti, kritičko razmatranje izložbenih postava te za osvještavanje važnosti očuvanja baštine. Kustosica je u galeriji Laubi – Kuća za ljude i umjetnost.