Braća Mirko i Stevo Seljan

Početci Zbirke izvaneuropskih kultura Etnografskog muzeja u Zagrebu

Zbirka izvaneuropskih kultura formirana je nakon osnutka Etnografskog muzeja 1919. godine, kada u fundus, među ostalim, ulazi više od 1300 predmeta iz tadašnjega Narodnog muzeja u Zagrebu. U zbirci se nalaze predmeti koje su tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća darovali brojni hrvatski građani koji su iz različitih razloga putovali diljem svijeta. Narodni muzej osnovan je u okviru hrvatskoga narodnog preporoda te se darivanjem predmeta željelo povećati kulturni kapital nacije, čemu nisu poslužili samo predmeti nacionalne provenijencije nego i izvaneuropskih kultura. Iako Austro-Ugarska Monarhija, u čijem je tada sastavu bila sadašnja Hrvatska, nije imala prekooceanske kolonije, pojedinci su sudjelovali u kolonijalnim i imperijalnim poslovima te je lokalna sredina preuzela određene kulturne stereotipe europskoga kolonijalnog poretka pa i društvene uloge poput onih putnika, istraživača i kolekcionara, a koje su bile povezane sa životnim stilovima viših društvenih slojeva u Zapadnoj Europi. Najveće zbirke iz tog razdoblja su one Dragutina Lermana iz Konga i braće Seljan iz Etiopije i Južne Amerike. Oni su ujedno jedini donatori Muzeja koje se u javnosti predstavlja kao istraživače.

Mirko i Stevo Seljan na polasku iz Karlovca za Etiopiju. 1989. EMZ-min

Kako saznajemo iz njihovih pisama, darivanje su smatrali domoljubnim i plemenitim činom. Dragutin Lerman pisao je prijatelju Juliju Kempfu: »Rado polazim u nepoznate dubljine ogromnih afričkih šuma, pomažući upaljivati svjetlo uljudbe u crnoj toj noći. A hrlim još rađe, jer živim u nadi, da ću i ovom zgodom koji komadić sakupiti, da upotpunim još zbirku afričkih stvari našega hrvatskoga muzeja.« Franjo Bučar zapisao je kako je na njegovu ideju o osnivanju Etnografskog muzeja u Zagrebu Mirko Seljan 1908. godine odgovorio sljedeće: »Vaša patriotska zamisao o hrvatskom Etnografskom muzeju već nam se duže vrže po glavi. Mi sabiremo marljivo i nećemo uzmaknuti ni pred novčanim žrtvama.«

Braća Seljan poslala su Narodnom muzeju više pošiljki predmeta. Fosilni i životinjski primjerci i ljudski ostatci čuvaju se danas u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, a u Etnografskom muzeju zbirke iz Etiopije i Južne Amerike te arhivska građa: fotografije, geografske karte, knjige, novinski članci, dnevnici i pisma.

O životu braće Seljan

Mirko (1871–1913) i Stevo (1875–1936) Seljan rođeni su u Karlovcu. Nakon školovanja i različitih poslova, u siječnju 1899. godine zajedno odlaze na put u Abesiniju, današnju Etiopiju, odnosno na put oko svijeta pješice, kako su zapisali u svojoj putnoj bilježnici. Ubrzo nakon dolaska car Menelik II. poziva ih u svoju prijestolnicu Adis Abebu te im povjerava četu od 300 muškaraca i imenuje ih časnicima i instruktorima »Kraljevske tjelesne straže«. U rujnu 1899. godine car imenuje Mirka guvernerom južnih etiopskih provincija, a Stevu njegovim zamjenikom. Dobili su zadatak da učvrste i prošire Menelikovu vlast, istraže pogranična područja te u carevo ime ubiru porez u slonovači i zlatu, čime je lokalno stanovništvo priznavalo Menelikovu vlast.

Braća Seljan su prelazila velik put iz Južnih provincija do Addis Abebe kako bi caru predala izvještaje, geografske karte i porez. Mirko je vlastoručno kartografirao prostrano područje između rijeke Omo i jezera Turkana i Chew Bahir. Potkraj 1901. godine braća Seljan traže od cara dopust za povratak u Europu. Povod je bio ratni sukob u južnoj Africi između Britanskog Carstva i Bura, potomaka većinom nizozemskih naseljenika iz 17. stoljeća. Braća Seljan odlaze u Europu kako bi osigurali pomoć Burima, no njihova se misija ubrzo zaustavlja jer je bio potpisan mirovni sporazum.

Svoje viđenje boravka u Etiopiji zapisao je Stevo više godina kasnije u pismu koje se čuva u Etnografskom muzeju.

»Stigavši u Adis Abebu uspjelo nam steći si povjerenje i naklonost Negusa Menelika u malo mjeseci. Siromašni putnici, koji su pješice prebrodili somalijsku pustinju i abisinska brda, na čelu smo triju stotina oružanih vojnika. Naš logor pravi je gradić, svaki naš vojnik putuje sa ženom i djecom i s robovima svojima. Po nalogu negusa krećemo put Centralne Afrike, kroz provincije Kambata, Olamu, Kutya, Gofa, Bako, Golda, Kure, do rijeke Omo, koja tvori Rudolfovo jezero. Skoro dvije godine proživismo u otim provincijama, povjerena nam sudbina urođeničkih plemena Olamaca, Malonaca, Chankalaca itd., u ime abisinskog negusa vladamo zemljom ... Bijasmo samo dva bijelca međ hiljadama divljijeh i poludivljijeh crnaca raznijeh plemena, koji su nas kao strance i Frenče (bijele) iz dna duše mrzili, nu strah pred Menelikom i njihova međusobna mržnja i jal omogućiše nam gospodariti im, stara formula divide et impera dala je i ovdje sjajnih uspjeha.«

Braća Seljan u travnju 1903. godine dolaze u Brazil, gdje ih vlasti angažiraju da istraže mogućnosti prometnog povezivanja trgovačkih točaka uz atlantsku obalu s unutrašnjosti koja je bogata sirovinama. Prve dvije godine intenzivno rade na tim zadatcima putujući kroz dijelove Brazila i Paragvaja. Plovili su rijekama Itararé, Aguapeí, Paranapanema, Parana, Ivinhema i Brilhante. Bilježili su životinjske i biljne vrste, temperaturu zraka, dubinu i brzinu rijeke, osobitost obala i drugo. Nakon završetka ekspedicija predali su izvještaje brazilskim vlastima s preporukama za izgradnju puteva.

Početkom 1904. godine borave u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, i pripremaju se na put do slapova Guaíra na rijeci Parani, koji danas ne postoje zbog hidroelektrane koja je izgrađena 1982. godine. Kako su slapovi izgledali u vrijeme kada su ih braća Seljan posjetila saznajemo iz niza fotografija koje su nam ostavili, dnevničkih zapisa i knjige El Salto del Guayrá, u kojoj su opisali cijelo putovanje. Knjiga je objavljena 1905. godine u Buenos Airesu. Osim stručne, ima i turističku namjenu jer sadrži i upute za prenoćišta, moguće izlete, cijene i slično. Izdavanje knjige omogućio je Nikola Mihanović, utemeljitelj argentinske trgovačke mornarice.

U travnju 1905. godine braća Seljan borave u Santiago de Chileu i Valparaísu te se povezuju s hrvatskim iseljenicima, s kojima ostvaruju poslovnu suradnju. Među njima je i liječnik Franjo Pammer, koji će im se pridružiti u nadolazećoj ekspediciji u brazilskoj državi Mato Grosso. S vladom su ugovorili da će prokrčiti stazu za buduću izgradnju puta od Cuiabe do Santarema na rijeci Amazoni te izraditi detaljne karte tog područja. Prometno povezivanje bilo je važno vladi brazilske države Mato Grosso zbog budućnosti međunarodne trgovine. Zauzvrat će im osigurati svu potrebnu opremu i oružanu pratnju od 10–12 ljudi tijekom ekspedicije. Nakon obavljenog posla dobit će zemljište od 80.000 hektara prema vlastitom izboru i prava da ga eksploatiraju jer je to područje bilo bogato draguljima i zlatom. Imat će i pravo koncesije za izgradnju prometnog puta.

Nakon dolaska u Cuiabu izbija oružani sukob te ubrzo shvaćaju da neće biti moguće ostvariti planirano istraživanje. Franjo Pammer uz pomoć braće Seljan u samostanu salezijanaca uređuje bolnicu Crvenoga križa, gdje prihvaćaju ranjenike. O tim krvavim događajima saznajemo iz teksta objavljenog u časopisu Prosvjeta te iz fotografija koje su snimila braća Seljan tijekom sukoba koji je završio smrću predsjednika te brazilske države.

Braća Seljan neuspješno su vodila spor s brazilskom vladom, od koje su tražili naknadu štete za opremu koja im je otuđena tijekom sukoba. Taj dugotrajni proces Mirko je detaljno opisao u brošuri El Gobierno de los Estados Unidos del Brasil y La misión Científica Croata, koja je izdana u Buenos Airesu 1909. godine.

Početkom 1908. godine angažira ih vlada brazilske države Pará da istraže deltu Amazone i okolno područje. Ekspediciju započinju u Belému, glavnom gradu države Pará, gdje nabavljaju potrebnu opremu. Putuju čamcima i pješice, obavljaju razna mjerenja (dubinu vode, brzinu toka, temperaturu, tlak i dr.) te otkrivaju mjesta bogata rudama i kaučukovcem.

Putna bilježnica braće Seljan. EMZ-min

Naslovnica knjige. EMZ-min

U Limi osnivaju 1911. godine dioničko društvo s hrvatskim iseljenicima koje s peruanskom vladom sklapa ugovor o projektiranju i gradnji puta koji bi olakšao transport robe između Tihog i Atlantskog oceana te dostupnost područja bogata kaučukom i drugim sirovinama. Peruanska vlada obvezala se dati izvođačima 11.550 m² zemlje za svake 2 krune utrošenog novca, osigurati besplatan prijevoz i 50 ha zemlje za svakoga kolonista kojeg bi braća Seljan dovela.

Potom odlaze u SAD kako bi osigurali financijska sredstva za ekspediciju. Tijekom puta održali su brojna predavanja za hrvatske iseljenike, a »Hrvatski prosvjetni klub Zrinski-Frankopan« iz St. Louisa objavio je njihove priče iz Etiopije i Južne Amerike u knjizi pod naslovom Kroz prašume i pustinju. U Chicagu se povezuju s privatnim investitorima s kojima osnivaju »Američko-peruansko dioničko društvo«. U kolovozu 1912. godine odlaze na pokusnu ekspediciju u područje peruanskih Anda i rijeke Huallage, koja je pritok Amazone. Nakon istraživanja terena Stevo odlazi u SAD jer je odlučeno da će se brinuti o financijama, a Mirko putuje u Limu, koja je polazišna točka njegove nove ekspedicije kroz Peru. Ekspedicija se podijelila u dvije grupe. Mirko kreće u pratnji Amerikanca Patricka O’Higginsa, nosača i 14 naoružanih pratilaca, dok drugu grupu vodi peruanski inženjer Lezcano, uz sjevernoameričkog inženjera O’Donella. Mirko piše pisma bratu i majci 30. ožujka 1913. godine iz naselja Tingo Jelache i od tada mu se gubi svaki trag, kao i Lezcanovoj grupi.

Domaće i strane novine počinju pisati o tragičnom ishodu ekspedicije, a prvu sigurniju vijest donosi britanski istraživač James C. Besley, koji se sa svojom ekspedicijom nalazio oko Iquitosa na Amazoni te je pošao potražiti Mirkovu grupu uz rijeku Huallagu, no bez uspjeha.

Stevo se nakon bratove smrti skrasio u Brazilu. Osnovao je obitelj s Marijom Aracy Lessa, učiteljicom i školskom ravnateljicom, s kojom je imao četvero djece. Bavio se uzgojem indijskog čaja i kopanjem ruda. Preminuo je i pokopan u Ouro Pretu.

Istraživači i etnografi

Iako su u Etiopiju krenuli kao »siromašni putnici«, nakon službe kod etiopskog cara braća Seljan se počinju pozicionirati kao istraživači. Tijekom 19. stoljeća mnogi su europski istraživači postali međunarodno slavne osobe čije su priče i dogodovštine raspirivale maštu javnosti. Važnosti prezentacije bio je svjestan i Mirko Seljan kada je zapisao: »Pisac traži da brilira, ako suhoparno, poučno piše, imat će malo prijatelja. Tako i o Africi. Ako nema opasna lova, noćnih napadaja itd, to ne zanima. Ta prisiljen je svaki istraživalac, da nešto izumi, da zadovolji svijetu.«

Bolnica Crvenoga križa u Cuiabi, Brazil. 1906. EMZ

Štit i sablja – darovi cara Menelika II. Mirku Seljanu. EMZ-min

Braća Seljan su se, baš kao i europski istraživači 19. stoljeća, bavila kartografiranjem, prikupljanjem i klasificiranjem biljaka i životinja, sakupljanjem etnografskih predmeta, prikupljanjem klimatskih podataka, te su bilježila osobna zapažanja u dnevnicima putovanja i novinskim člancima.

Nakon povratka u Europu 1902. godine darovali su zbirku od 133 predmeta iz Etiopije – većinom oružje, nakit i uporabne predmete. U zbirci se nalaze i darovi cara Menelika II.: sablja s koricama s natpisom na amharskom jeziku, štit od kože vodenkonja i muška svilena košulja, kao i diplome i odlikovanja koja je car dodijelio braći za rad u njegovoj službi. Mirko je primio medalju Etiopske zvijezde, a Stevo Solomonovu medalju.

Iz putnih potvrda i triju pisama upućenih Narodnom muzeju doznajemo koje su predmete braća Seljan poslala iz Južne Amerike: knjige, fotografije, ručno izrađene geografske karte, zbirke ptica i fosila, zbirku starosjedilačkih predmeta itd. Neke su predmete odredili za zoološki odjel Narodnog muzeja, kao što su bočica raznih paukova, zmija, stonoga, kao i »vrlo vrijedan« kukac za kojeg vjeruju da još nije klasificiran. Zapisuju lokalni naziv i karakteristike te preporučuju zoolozima da prouče kukca koji je možda jedan od najrjeđih primjeraka u Europi. Neki od tih predmeta poslije su predani Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, uključujući lubanju koju braća Seljan spominju u dva pisma. Napisali su da je riječ o glavi osobe – pripadnika starosjedilačke etničke skupine, koja je ubijena tijekom napada na njihovu ekspediciju u podnožju planine Diabo u dolini rijeke Paranapanema. Budući da je žrtva pala u vodu, tijelo je pronađeno nakon tri dana. Glavu su stavili u mravinjak, što je »najbolji način balzamiranja na ovim prostorima«. Nadalje pišu kako čak ni muzej u Rio de Janeiru nema takvu kopiju.

Predmeti materijalne kulture starosjedilačkih naroda, većinom iz Brazila i Paragvaja, čuvaju se u Etnografskom muzeju. Iz njihovih zapisa saznajemo kako su u posjed nekih predmeta došli razmjenom za staru odjeću ili otkupom od lokalnoga kolekcionara. U jednom od pisama predlažu klasifikaciju zbirke: svi predmeti pripadaju u razred Tupi-
-Guarani, pa ih dijele prema etničkoj pripadnosti i ukratko opisuju njihov jezik, odijevanje, definiraju područje u kojem žive itd. Također daju svoje mišljenje o prirodi tih ljudi. Za Guarani Cayuas (Cainguas) pišu: »Povijest nas uči da su Španjolci barbarski i okrutno desetkovali starosjedioce – od nekad ogromne populacije ostao je samo mali broj koji će s vremenom potpuno izumrijeti. Njihova je priroda mirna i nisu neprijatelji civilizacije.« Za Coroadose (Caingang) kažu da su divlji i okrutni, Xavante su velike kukavice, a Guayaquisi nisu opasni za bijele stanovnike.

Nastojanja braće Seljan da prikupe informacije koje će stručnjaci u domovini pretvoriti u »znanstvene činjenice« u skladu su s praksama u centrima poput Berlina, Londona ili Pariza. Naime, tijekom 19. stoljeća europska prekooceanska znanstvena istraživanja financirana su kroz javne i privatne inicijative. Informacije dobivene s »periferije« obrađivali su znanstvenici, što je pridonijelo specijalizaciji njihovih disciplina.

Djelovanje braće Seljan često se u hrvatskoj javnosti smješta u područja geografije, etnologije, antropologije i dr. Iako su sustavno bilježili podatke, ne može se govoriti o znanstvenoj produkciji. Na to je upozorila hrvatska etnologinja i sociologinja Lydia Sklevicky još 1977. godine, kada upozorava da nije opravdano izoštreno promatračko oko braće Seljan brkati sa sustavnim znanstvenoistraživačkim postupkom, ali govori o početcima izvaneuropske etnologije i sljubljenosti znanstvenog pristupa »egzotičnom« predmetu s kolonijalističkim.

Braća Seljan i Etnografski muzej

Predmeti iz zbirke braće Seljan bili su izloženi u svim dosadašnjim stalnim postavima Muzeja. Kustosica Aleksandra-Sanja Lazarević dio svoga stručnog rada posvetila je obradi predmeta i arhivske građe braće Seljan. Priredila je 1977. godine izložbu »Život i djelo braće Seljan« i objavila knjigu istog naslova. Održavala je kontakt sa Stevinom najstarijom kćeri Zorom Seljan, brazilskom spisateljicom, dramaturginjom i novinarkom. Zora je posjećivala Hrvatsku i Muzeju darovala 42 predmeta iz Brazila.

- * -

Mirko Seljan nestao je 1913. godine tijekom ekspedicije na području Amazone. Prvi je vijest o njegovoj tragičnoj sudbini mogao potvrditi britanski istraživač Campbell Besley, koji je iste godine krenuo u potragu za nestalim istraživačima (prema J. Campbell Besley, »Down the Amazon from Source to Mouth«, u: The Wide World, Magazine for Men, Nr. 214, January 1916; prijevod Dino Milinović)

Otišli smo u logor s druge strane rijeke gdje je, kao i obično, naša grupa bila u središtu pažnje. To mi je odgovaralo, jer sam htio zadobiti povjerenje stanovnika i doznati više o kretanjima nestalih istraživača. Čest gost u našem šatoru bila je jedna stara žena, kojoj je pričinjalo veliko zadovoljstvo skupljati prazne limenke. Darujući joj nekoliko neotvorenih, zadobio sam njezino povjerenje. Isprva je oklijevala, ali onda mi je rekla da u selu živi djevojka koja je bila Seljanova draga. Nakon što je bio otišao, stiglo joj je njegovo pismo. Doznao sam da je njezino ime Mbata i da živi s majkom. Očito je bila čula da se raspitujem za njezina dragog i bila uvjerena da sam njegov brat. Nisam je htio razuvjeriti, računajući da ću tako od nje izvući više informacija. Napokon, jednoga dana, nakon što je dobila brojne poklone, otišla je u svoju sobu i vratila se s torbom iz koje je izvukla pismo pisano na španjolskome. Bilo je to obično ljubavno pismo, s brojnim izljevima nježnosti i potpisom Milka (sic) Seljana. U njemu joj je obećavao povratak u selo za otprilike tri mjeseca, ali kada sam stigao do tog dijela pisma, djevojčine su oči zasuzile, tužno je protresla glavom i rekla kako je uvjerena da su Seljan i njegov partner obojica poginuli u velikoj džungli.

Još jednom je pristala mlada Indijanka otvorila torbu i iz nje izvukla isječak iz austrijskih novina s fotografijom Milka Seljana, snimljenog na devi u Kairu i opisom njegova puta u Sudan. Nakon što sam proučio novinski tekst i ustanovio da je Seljan, inače naturalizirani građanin Sjedinjenih Američkih Država, rodom bio Austrijanac, djevojka mi je pokazala i potpisanu fotografiju nestala čovjeka i taj dokaz je kod mene uklonio svaku sumnju o tome čija se ekspedicija s ovoga mjesta otisnula u džunglu. Mlada Indijanka i Seljanovo vlastito pismo potvrdili su da ga je pritom pratio OʼHiggins, ali začudilo me je što nije bilo spomena o Pageu i Cromeru. Sutradan me je posjetio jedan od poglavara plemena i pokazao mi ček na 5 funti Londonsko-peruanske banke u Limi. To mi je donio zajedno s drugim Seljanovim papirima koji su bili osobne prirode i htio znati što oni predstavljaju; čini se da je i on bio uvjeren da sam Seljanov brat. Činjenica da su osobni papiri nestalog istraživača bili u indijanskim rukama izazvalo je moje nepovjerenje prema njima i pokušao sam doći u posjed stvari koje su nekoć pripadale izgubljenom čovjeku. Indijanac ih se, međutim, nije htio odreći, a ja nisam smatrao pametnim da mu ih pokušam silom oteti. Naša je grupa bila odveć mala da se probijemo natrag, a čak i da smo to mogli, ne bismo ostvarili naš glavni cilj – otkriti što se dogodilo Seljanu. Sada sam bio uvjeren da su neki iz ovog plemena ubili dvojicu bijelaca. Iduće jutro krenuli smo u pravcu Gelleche, malenog puebla, odakle su Seljan i njegov partner krenuli na posljednju dionicu svoga putovanja...

Potraga je trajala otprilike dva dana, kada sam začuo dogovoreni signal i zaključio da pucnjevi dolaze iz Dunnove puške. To je bilo malo dalje niz već pročišćenu stazu, tako da sam brzo stigao na lice mjesta. Ovdje, na maloj čistini, ležao je odgovor na pitanje koje smo postavljali šutljivoj džungli – nacerena lubanja, velika bedrena kost, manje kosti prstiju i stopalo s dva prsta koji su visjeli na osušenoj koži. To je bilo sve, ali to nam je bilo dovoljno. Jesu li to bili ostatci Seljana ili OʼHigginsa, nije bilo moguće reći, ali da su pripadale jednom od njih dvojice, u to nisam nimalo sumnjao... S puno poštovanja prikupivši izblijedjele kosti vratili smo se u logor. Sljedeća dva dana proveli smo u pretraživanju okolice, ali nismo ništa našli. Strvinari, pume i ostala bića iz džungle dovršili su posao izdajničkih Indijanaca i odnijeli ostatke tijela. Nađene ostatke pokopali smo na mjestu gdje smo ih našli i označili mjesto jednostavnim križem. Naš je zadatak bio izvršen.

(P. S. Moj prijatelj Srećko Seljan bio bi zadovoljan da vidi tekst o svojim dalekim rođacima u Hrvatskoj reviji. On me je svojedobno uputio na tekst Campbella Besleya i dao prvi poticaj za ideju o tematu o hrvatskim istraživačima. D. M.)

 ****

Cjelokupna građa braće Seljan digitalizirana je i dostupna javnosti od 2017. godine, a sljedeće godine organizirana je izložba »Braća Seljan kroz prašume i pustinju«. Iako je, kao posljedica postkolonijalnih studija, međukulturna znatiželja stigmatizirana, željeli smo da posjetitelji izložbe osjete znatiželju koja je motivirala braću Seljan i fizički napor njihovih putovanja. Tako su se mogli čuti dnevnički zapisi s plovidbe rijekom Paranapanemom u čamcu na vesla koji bi se pokrenuli veslanjem na sobnom ergometru. I naslov izložbe trebao je podsjetiti na avanturu iz prošlog vremena, pa je parafraziran naslov njihove knjige »Kroz pustinju i prašume«. No, istovremeno je bilo važno naglasiti da iza njihova djelovanja stoji želja za iskorištavanjem prirodnih resursa. Izložba je dala kronološki prikaz njihova života s dodatnim informacijama isprepletenim kako bi se istaknuli pozadinski povijesni procesi.

Izložba je, prilagođena tehnički i sadržajno, gostovala u dvanaest gradova Južne Amerike tijekom 2022. i 2023. godine. To je bila prilika za ponovno povezivanje s potomcima Steve Seljana, ali i sa stručnjacima i znanstvenicima kojima zapisi i fotografije braće Seljan mogu poslužiti u proučavanju lokalne povijesti. Tako su fotografije snimljene tijekom putovanja braće Seljan kroz Paragvaj bile korisne paragvajskom arhitektu za njegovu monografiju o graditeljstvu Guaranija, a brazilskoj znanstvenici koja se bavi oružanim sukobima u brazilskoj državi Mato Grosso poslužile su fotografije i zapisi iz Cuiabe.

Od Franje Bučara, prijatelja i biografa braće Seljan, do suvremenih etnologa, mnogi su pojedinci zaslužni za promociju njihova života i rada. Svako vrijeme donosi novi pogled, a njihov opus nudi uistinu brojne mogućnosti.

Marija Živković diplomirala je povijest i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je zaposlena u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Nakon izložbi »Dim – priča o duhanu« i »Vatra« interes usmjerava na Zbirku izvaneuropskih kultura. Izložba »Braća Seljan kroz prašume i pustinju« (EMZ 2018) gostovala je u dvanaest gradova Južne Amerike (2022/23).