Zov savjesti Marka Veselice

Marko Veselica: Zov savjesti. Priredila Snježana Veselica Majhut. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada; Imotski: Udruga HVIDR-a, 2023. 169 stranica.

Na ovogodišnjem, jedanaestom po redu Festivalu povijesti Kliofest, koji je održan od 6. do 16. svibnja diljem Hrvatske, jedan od najposjećenijih događaja u Nacionalnoj i sve­učilišnoj knjižnici u Zagrebu bilo je predstavljanje knjige Marka Veselice Zov savjesti 8. svibnja. Popratio ga je i niz medija, a prilog o predstavljanju spomenute knjige prenijela je i središnja informativna emisija Hrvatske radiotelevezije. Prvo izdanje knjige, naslova Zov savjesti iz hrvatskog Sibira, objavljeno je 1990. godine, u vrijeme uspostave demokratskog poretka i stvaranja samostalne Republike Hrvatske. Događaji su to i procesi u koje su ugrađena i desetljeća znanstvenog, visoko­obrazovnog, intelektualnog, društvenog i političkog djelovanja Marka Veselice, kao i više od jedanaest godina robijanja u zatvorima komunističke Jugoslavije te života na društvenim marginama, pod neprestanim nadzorom jugoslavenskih sigurnosnih službi. Drugo izdanje te knjige priredila je kći Marka Veselice, Snježana Veselica Majhut. Nakladnici su Hrvatska sveučilišna naklada te Udruga HVIDR-a Imotski, dok je urednica knjige Anita Šikić, dugogodišnja urednica i direktorica prvospomenute institucije. Knjiga je tiskana u prosincu 2023. godine, a recenzirali su ju ugledni hrvatski znanstvenici i intelektualci, Stjepan Ćosić, Slaven Letica te Mato Artuković. Pri tome valja kazati da je uz Ljubomira Antića, Artuković uredio zbirku dokumenata naslova Sudski progoni dr. Marka Veselice, koja je objavljena 2013. godine. Spomenute knjige, koje se sastoje od različitih sudskih dokumenata, ali i vrijednih popratnih studija, vjerno oslikavaju djelovanje Marka Veselice kao jednog od predvodnika hrvatskoga nacionalno-
-liberalnog pokreta zvanog Hrvatsko proljeće te disidenta u drugoj polovici 1970-ih i početkom 1980-ih. U tome kontekstu valja spomenuti i zbornik radova Sinj i Hrvatsko proljeće, u kojem je objavljen rad autora ovoga teksta pod naslovom »Uloga i djelovanje Sinjana u Hrvatskom proljeću: Ante Miko Tripalo, Marko Veselica i Vladimir Veselica«, a koji je objavljen 2021. godine. Knjigu Zov savjesti na Kliofestu predstavili su Snježana Veselica Majhut, Anita Šikić te Domagoj Knežević, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest, među ostalim vrstan poznavatelj djelovanja vodećih hrvatskih disidenata tijekom 1970-ih i 1980-ih godina te početkom 1990-ih.

Knjiga se sastoji od četiri osnovna dijela. Veselica Majhut na nekoliko početnih stranica čitatelju koji u odrasloj dobi nasreću nije imao prilike iskusiti represivne mjere jugoslavenskoga komunističkog režima nastoji dočarati koje su bile granice za slobodno izražavanje u navodno »liberalnim osamdesetima«. Taj konstrukt koji prilično uspješno u hrvatskom javnom prostoru promiču više ili manje otvoreni apologeti komunističke Jugoslavije, samo jednim je citatom Veselica Majhut – dekonstruirala. Naime, slušatelje je što podsjetila, a što upoznala s izjavom Dušana Dragosavca iz ljeta 1980. godine, koja je glasila: »Sloboda u Jugoslaviji je za radne ljude, a ne za izdajnike i teroriste, ne za šovinizam i šoviniste. Pri tome moramo računati i s tim da nije isključeno da ćemo u vezi s našom borbom protiv kontrarevolucionara naići na nerazumijevanje i kod naših inozemnih prijatelja koji ne poznaju dovoljno historiju naše zemlje ili iz vlastitih pragmatičkih interesa ne mogu da nas razumiju, pa nas ponekad kritiziraju što se služimo i zakonskim a ne samo političkim sredstvima protiv raznih kriminalaca, terorista itd. koje svjetska javnost proglašava borcima za slobodu. Na taj način pokušava da legalizira njihovu kriminalnu aktivnost u Jugoslaviji.« Tim se citatom koristio i Marko Veselica prilikom intervjua časopisu Der Spiegel, želeći oslikati okolnosti tzv. hrvatske šutnje koje su postale još pogubnije za slobodomisleće ljude, budući da su vladajući komunisti nakon smrti doživotnoga jugoslavenskog predsjednika Tita željeli jasno dati do znanja da taj događaj neće rezultirati bilo kakvim popuštanjem pritiska režima.

Dragosavac je bio dio hrvatskog republičkog i partijskog rukovodstva koje je čvrsto držalo vlast u svojim rukama nakon sloma Hrvatskog proljeća, u godinama spomenute »hrvatske šutnje«, koju su Marko Veselica i nekolicina drugih hrvatskih disidenata nastojali probiti, žrtvujući svoju egzistenciju i slobodu. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, u razgovoru s Vladimirom Bakarićem, patrijarhom hrvatske podružnice Partije, rektor Sveučilišta u Zagrebu, Ivan Supek, prigovorio je da se u »borbi protiv nacionalizma« oslanja na »stare boljševike, marksističke dogmatike, kominforovce, jugocentraliste, velikosrbe i, povrh svega, karijeriste«. Povjesničar Ivo Gold­stein na tragu je Supekove opaske, pišući da je »početkom osamdesetih hrvatsko [je] vodstvo slovilo za jedno od ideološki najrigidnijih u čitavoj Jugoslaviji«. To je slika osoba koje su u »liberalnim osamdesetima« određivale tko ima pravo konzumirati blagodati slobode i ljudska prava, a tko ne.

Spomenuti dio knjige sadrži osnovne bio­grafske podatke o Marku Veselici, s naglaskom na razdoblje Hrvatskog proljeća, zatim zatvorske kazne koju je služio nakon njegova nasilnoga gušenja, a još više okolnosti drugog progona početkom 1980-ih. Govoreći o potonjemu, autorica je pojasnila koji dokumenti čine ostatak knjige, ukazujući na suštinu zbog koje se Marko Veselica ponovno našao na optuženičkoj klupi te bio osuđen na kaznu strogog zatvora od jedanaest godina i četiri godine zabrane javnog istupanja – želje za slobodom javnog izricanja vlastitog mišljenja.

Drugi dio knjige jest opširan intervju Marka Veselice koji je objavljen u (tada) uglednom njemačkom časopisu Der Spiegel i koji je najvećim dijelom bio povod za njegov novi kazneni progon. Veselica je u duhu svojih mnogobrojnih verbalnih i pisanih istupa u razdoblju Hrvatskog proljeća ukazao svijetu (!) na to da je Hrvatska unutar Jugoslavije zanemarena i gospodarski iskorištavana. Kao ekonomist, svoje je tvrdnje podupro nizom različitih faktografskih podataka. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća jedan od najuglednijih hrvatskih političkih emigranata – Bogdan Radica – usporedio je znanstveni i intelektualni rad Marka Veselice, kao i druga dva istaknuta ekonomista i proljećara, Šime Đodana i Hrvoja Šošića, s kapitalnim djelom isto tako uglednog ekonomista Rudolfa Bićanića naslova Ekonomska podloga hrvatskog pitanja iz 1938. godine. Temeljna poruka bila je sljedeća – Hrvatska je u podređenom položaju, Hrvatska je gospodarski iskorištavana u obje jugoslavenske zajednice. Do zaključka o tome koji je »lijek« za spomenutu »dijagnozu« bilo je vrlo lako doći – samostalna i demokratska hrvatska država. Ovim istupom Veselica se, kao jedan od najvažnijih domovinskih disidenata, pridružio legijama hrvatskih političkih emigranta koji su na Zapadu relevantnim faktorima ukazivali na istu stvar. Veseličin intervju, objavljen na jednom od svjetskih jezika, bio je važan prilog djelovanju politički i društveno aktivnih Hrvata u domovini i dijaspori – zagovornika samostalne i demokratske hrvatske države – koji su neprestano nastojali potaknuti rješavanje tzv. hrvatskog pitanja.

Druga važna tema koju valja izdvojiti iz Veseličina intervjua jest ukazivanje na različite vrste progona koje su zahvatile tisuće ljudi u Hrvatskoj nakon sloma Hrvatskog proljeća. O onim najgorima – politički montiranom suđenju, višegodišnjoj zatvorskoj kazni te različitim oblicima zlostavljanja tijekom izdržavanja potonje mogao je govoriti iz opširnog osobnog iskustva. Od sredine 1970-ih pitanje poštivanja osnovnih ljudskih prava, među ostalim i prava na slobodu izražavanja i javnog istupanja, bilo je u središtu svjetske politike. Naime, 1975. godine na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) u Helsinkiju, predstavnici 34 države uključujući Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, ali i Jugoslaviju, potpisali su deklaraciju koja je među ostalim sadržavala dio o potrebi poštovanja osnovnih ljudskih prava. Dio hrvatskih političkih emigranata počeo je stavljati naglasak u svojem djelovanju upravo na potonje pitanje. Dok su zapadni državni dužnosnici, političari i intelektualci najvećim dijelom bili neskloni pozitivno se izraziti o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, veća se potpora mogla pronaći za to da se Jugoslaviju prisili na poštivanje onoga na što se obvezala – osnovnih ljudskih prava. Širenje pak osobnih sloboda u komunističkoj Jugoslaviji držali su sigurnim putem u njenu propast, budući da je u njihovoj viziji svaka jugoslavenska zajednica mogla isključivo postojati kao diktatura. Istup Marka Veselice kao osobe koja je nakon sloma Hrvatskog proljeća bila osuđena na najvišu zatvorsku kaznu zbog iznošenja vlastitih stavova, imao je veliko značenje u spomenutim nastojanjima. Da je takav nastup hrvatskih političkih emigranata i domovinskih disidenata davao rezultate, svjedoči i izvadak iz citiranog dijela Dragosavčeva govora, odnosno spominjanje »nerazumijevanja« »kod naših inozemnih prijatelja« zbog progona osoba koje oni smatraju »kriminalcima« i »teroristima«, a Zapad »borcima za slobodu«.

Treći dio knjige sastoji se od izabranih dokumenata sa suđenja Marku Veselici koje je dovršeno osuđujućom presudom 9. rujna 1981. godine u Zagrebu. Konkretnije, riječ je o Odgovoru na završnu riječ javnog tužitelja, potom Završnoj riječi dr. Marka Veselice na suđenju u Okružnom sudu u Zagrebu, 8. rujna 1981. god. te Presudi Okružnog suda u Zagrebu od prije spomenutog datuma. Možda ih najbolje sumiraju, uz stanovitu aktualizaciju, sljedeće rečenice Veselice Majhut: »Svaki od njih omogućuje uvid u različite aspekte ovog sudsko-političkog teatra apsurda koji se današnjem čitatelju treba činiti kao dio posve egzotičnog, nestvarnog svijeta. No svijeta kojemu nitko, na žalost, ne može poreći čvrsti realitet i činjenicu da je bilo upravo tako. U tome je i vrijednost ove knjige. Ti nam tekstovi pružaju uvid u strategiju obrane čovjeka suočenog s apsurdnom optužnicom: da bi dokazao svoju nevinost Veselica je u Odgovoru na završnu riječ javnog tužitelja naprosto opet ponovio ono što je govorio i u intervjuu i, štoviše, potkrijepio svoje tvrdnje citiranjem mišljenja političara i gospodarstvenika, liberalno orijentiranih pripadnika tadašnjeg političkog establišmenta, iznesenih u javnim sredstvima informiranja, čime je želio pokazati da nije on jedini koji vidi da je ‘nešto trulo u državi Danskoj’.«

Ne ulazeći detaljnije u sadržaj spomenutih dokumenata, koje će, za nadati se je, pročitati i neki od čitatelja ovoga teksta, valja istaknuti da je Veseličin intervju Der Spiegelu bio samo povod režimu za početak kaznenog progona. Veselica je, uz druga dva istaknuta proljećara koja su nastavila s disidentskim djelovanjem i nakon odsluženja zatvorskih kazni u prvoj polovici 1970-ih – Franju Tuđmana i Vladu Gotovca – predstavljao »najradikalnije organizatore i nosioce neprijateljskih djelatnosti«, kako ih se naziva u dokumentima jugoslavenskih sigurnosnih službi. Potonje se sastojalo od kontaktiranja i razgovora s disidentima u raznim dijelovima Hrvatske, zatim s opozicijskim intelektualcima u drugim jugoslavenskim republikama (u prvome redu Srbiji), dijelom liberalno orijentiranih hrvatskih političkih emigranata (Jakša Kušan, Tihomil Rađa, Mirko Vidović) kao i stranim novinarima. Jedna od najvažnijih akcija koju su pokrenuli bilo je skupljanje potpisa za peticiju kojom se tražilo puštanje na slobodu političkih zatvorenika, koja je trebala biti upućena jugoslavenskom Predsjedništvu i Skupštini. Međutim, ona je poslana i hrvatskim političkim emigrantima, pa ju je Mirko Vidović, pjesnik i bivši politički zatvorenik u svojstvu predsjednika Sabora Hrvatskog narodnog vijeća, krovne organizacije većeg dijela hrvatske političke emigracije, predstavio na marginama trećeg KESS-a, koji se održavao u jesen 1980. godine u Madridu. Vidović je postao član Međunarodnog helsinškog udruženja, organizacije koja je imala savjetodavni status pri KESS-u te je svim zainteresiranim dijelio i spomenutu peticiju s potpisima više od 30 uglednih hrvatskih intelektualaca. Tako je vapaj hrvatskih disidenata odjeknuo i na tada jednom od najvažnijih međunarodnih foruma.

Dio stenograma sa sjednice Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) još iz rujna 1978. godine nedvojbeno ukazuje na to da je režim Veselicu i njegove sumišljenike progonio zbog njihovih političkih stavova. Već tada rezimirajući o pripremama »neprijatelja« za stanovitu kriznu situaciju u Jugoslaviji, pogotovo u trenutku Titove smrti, Vinko Bilić, načelnik Službe državne sigurnosti SRH, rekao je da osjećaju »da se sve strukture klasnog neprijatelja u zemlji i vani pripremaju za otvorenije i javnije djelovanje u vrijeme ‘dana x’, ili neposredno poslije njega«. Dalje je kazao: »Glavni nosioci tih nastojanja jesu: Tuđman, Marko Veselica, Gotovac, Šošić, Šoljan, Jozo Ivičević, Čičak, Šegedin, Žnidaršić [riječ je o Lavu Znidarčiću op. a.] i zagrebački nadbiskup Kuharić. Ti ljudi su napravili, i rade, određena krivična djela. Služba to prati, nastoji koliko može sve to dokumentirati, i naša je ocjena da će ta grupa i njezini sljedbenici nastaviti tim djelatnostima i da je to jedan od načina njihovih priprema i za istupanje na javnu političku scenu.« Potom slijedi dio koji najbolje govori u prilog tezi s početka ovoga odlomka: »Nama bi bilo važno da se mi oko toga dogovorimo, tj. da li da idemo na pripremu za otvaranje određenih krivičnih postupaka protiv ljudi koji prave krivična djela i koji po krivičnom zakonu za ta djela trebaju odgovarati? Budući da se tu radi o ljudima čije hapšenje i otvaranje postupaka protiv njih može izazvati i šire političke implikacije, čini nam se neophodan jedan razgovor na tu temu i zauzimanje određenih stavova radi orijentacije Službe i radi njenih obaveza koje u tom dijelu posla ima.«

Četvrti i posljednji dio knjige sadrži kratak životopis Marka Veselice. Autor ovoga teksta prisustvovao je otvorenju izložbe »Hrvatsko proljeće« u Studentskom centru, koja je otvorena 15. lipnja 2021. godine, a na kojem je sudjelovao i državni vrh na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem. Među govornicima bio je i Dražen Budiša, jedan od vođa studentskog pokreta iz 1971. godine, potom politički zatvorenik i disident. U svojem govoru spomenuo je i zabrinjavajuće pitanje jednog srednjoškolca, koje je glasilo: »U kojem je stoljeću rođen Marko Veselica?«. Ova knjiga će zasigurno pridonijeti tome da takvih i sličnih pitanja bude manje. n

Wollfy Krašić docent je na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija. Predmet njegovih znanstvenih istraživanja je djelovanje hrvatskih političkih emigranata na Zapadu od 1945. do 1990. godine te oblici otpora, intelektualne i vjerske oporbe te disidentstva u Hrvatskoj u spomenutome razdoblju.