Vječno zviježđe Lily Garafulic

Kiparstvu sam dala sve...
Svoj život. To je ljubav.

Lily Garafulic

Zviježđe Lily Garafulic ovjekovječeno je u njezinoj ostavštini i u sjećanju na nju. Ono živi u profinjenoj ljubavi prema svakome od njezinih kipova, prema njezinoj predanosti, prema prolomima njezine kreativnosti i snage, njezinu viđenju života i umjetnosti, njezinu profinjenu i intenzivnu stvaralaštvu, mašti i potpunoj posvećenosti svom djelu. I sama je rekla: Kiparstvu sam dala sve... Svoj život. To je ljubav. Sjećanje na njezino djelo, pred kojim nitko ne ostaje ravnodušan, sjećanje je i na povijest čileanskoga kiparstva; njezin je opus kao cjelina golem i veličajan, a iz svake od pojedinih serija bolje upoznajemo taj opus.

Njezina nas se djela dotiču, potresaju nas, od prvih portreta i autoportreta, od početne figurativnosti dok je učila od svoga prvog učitelja, Lorenza Domíngueza, do najveće moguće apstraktnosti koju uvodi u svoje djelo s učiteljem Constantinom Brancusijem. Jednako je tako sa serijom Aku-
-aku, sa serijom Mjeseci (Las Lunas), sa serijom znakova, u različitim materijalima kao što su mramor, drvo, bronca, granit, oniks ili kamen, u njezinim kipovima kao i u monumentalnosti zvonika bazilike Majke Božje Lurdske u predjelu Quinta Normal u Santiagu de Chile, koji krase kipovi 16 proroka, djelo Lily Garafulic.

Monumentalnost, ustrajnost, profesionalnost, stvaralačka sloboda, osjećaj za lijepo i ostvarenja od velike važnosti za nacionalnu umjetnost svjedoče o snazi te iznimne žene koja svojim kiparskim opusom, svojim poimanjem lijepoga, svojom upornošću, snagom i svojim stvaralaštvom i danas izaziva ganuće.

Lily Garafulic prva je čileanska kiparica apstraktnih figura. Isabel Cruz u tom smislu posebno naglašava radove Proroci i seriju Mjeseci (Las Lunas). Lily je govorila: »Umjetnik vječito traga, ali pritom ne ide ravnim putem; ide na jednu stranu pa na drugu; zato se ja odbijam zatvoriti u jednu školu i sama sebi prilijepiti etiketu. Vjerujem da je umjetniku najvažnija njegova sloboda. Ne odričem slobodu drugima; oni su možda uvjereni da rade jednakom snagom kakvom ja gajim uvjerenje da to nije moj smjer, nije moje ponašanje i nije moje uvjerenje; moja je procjena da škole slijede nakon kreativnog procesa i da završavaju u stilu. Ako proučavamo umjetničke civilizacije, sve završavaju stilom. Ako me pitate: kojoj tendenciji vi pripadate? odgovaram: ʽNijednojʼ« [intervju Lily Garafulic Isabel Cruz de Amenábar 8. srpnja 1998].

Lily Garafulic Yancovic rodila se u Antofagasti, na sjeveru Čilea, u jesen 1914., 14. svibnja, iste godine kad je počeo Prvi svjetski rat. Roditelji, Pedro Garafulic Franulic i Margarita Yancovic došli su u Čile iz Hrvatske u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Useljavanje Hrvata u Čile počelo je sredinom XIX. i trajalo u prvoj polovici XX. stoljeća. Naseljavaju se uglavnom u Punta Arenasu i u Antofagasti, na suprotnim krajevima čileanske obale. Kad je Lily bilo pet godina obitelj se preselila u Santiago, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje da bi u dvadesetoj godini upisala studij kiparstva na Školi za lijepe umjetnosti nacionalnog sveučilišta (Escuela de Bellas Artes de la Universidad de Chile). Studirala je od 1934. do 1938.

Godine 1947. započinje karijeru sveučilišne nastavnice kao suplentica na Katedri za kiparstvo na kojoj je studirala. Godine 1949. odlazi u Italiju, u Ravennu i Veneciju, gdje proučava tehniku mozaika. Godine 1951. postaje naslovni profesor na istoj katedri, gdje je učiteljica kiparima kao što su Sergio Castillo, Matías Vial, Raúl Valdivieso, Wilma Hannig, Alfredo Portales i Francisco Gazitúa. Putuje po Europi i Sjedinjenim Američkim Državama i uči od velikih majstora. Posebno je važan posjet Uskršnjim otocima (Rapa Nui) jer ju je nadahnuo za traženje novih materijala.

Ove se godine navršava 110 godina od njena rođenja i 12 godina otkako je preminula, 15. ožujka 2012., a njezino je djelo, nastalo i ispunjeno energijom i snovima, življe nego ikad. Govorila je: »Skulptura nije samo u stvaranju oblika i izmišljanju tehnika, ona razvija osjećaje i snove«. Upravo su osjećaji, koje je ugradila u svaki od svojih radova, udahnuli vječnost njezinu djelu i u nj utkali osjećaj snage i upornosti koji su joj svojstveni i što krasi njezine oblike i predstavlja njihovu bit.

Putovanja i spoznaje do kojih je na njima dolazila utjecali su na njezin izbor materijala, tema i oblika za koje se odlučivala. Klesanje izravno, u kamen; intervencije u drvo i istraživanje bronce. U njezinu se djelu prepoznaje njezina katolička duhovnost, iskustvo Uskršnjih otoka (serija Aku-
-aku), mladenaštvo u aktovima i portretima, ali i utjecaj velikih učitelja s kojima je radila. U početku je to bio Lorenzo Domínguez, a poslije Rumunj Constantino Brancusi, koji ju je od figurativnog izraza usmjerio prema čistoj apstrakciji.

Spuštanje čovjeka na Mjesec oduševljavalo je Lily Garafulic jer je u tom pothvatu pronašla nadahnuće za mnoge izražajne mogućnosti. Vrlo je intenzivno proživljavala svako razdoblje života i prenosila to u svojim djelima. Primjeri iz toga razdoblja su Luna Mineral (Rudni, mineralni Mjesec), Magma Lunar (Mjesečeva magma), Eclipse (Pomrčina), Lunar (Mjesečev).

U knjizi Lily Garafulic, Legado Escultórico (Editorial Universidad de Talca, 2015) Isabel Cruz de Amenábar u detaljnoj obradi serije Lunas naglašava: »Nemiran duh, neutaživa žeđ za novim izrazom, učinak koji na njen senzibilitet, uvijek u stanju pripravnosti, vrši čovjekovo spuštanje na Mjesec krajem šezdesetih vode ju k razvijanju sasvim nove tematike usporedo s tim činom. Naravno, sferičnost našega jedinog satelita pokazuje se kao model bogat mogućnostima za kiparstvo. Tako nastaje serija ploča koje, korištenjem bronce i aluminija, kao da propituju magmu, samu utrobu toga nebeskog tijela – Luna mineral, Magma lunar; na njima se stvara kontrapunkt sjajnih glatkih površina i minuciozne obrade teksture koja svjedoči o istraživanju same srži metala«. Sama Lily Garafulic je još jasnija: »Za mene je trenutak čovjekova dolaska na Mjesec, kad je neka vrsta pauka stupila na njegovu površinu a mi smo to vidjeli nekoliko minuta kasnije, bilo nešto izvanredno. Zato sam to prenijela u svoje djelo i tako je nastala serija Mjeseci« [iz intervjua Isabel Cruz de Amenábar 10. i 16. lipnja 1998].

Lily Garafulic je prva čileanska kiparica koja je priredila samostalnu izložbu; do danas je jedna od malobrojnih žena dobitnica Nacionalne nagrade za likovnu umjetnost (Premio Nacional de Artes Plásticas, 1994). Bilo je to 1955. godine. Bila je prva žena ravnateljica Nacionalnoga muzeja lijepih umjetnosti (Museo Nacional de Bellas Artes) u razdoblju 1973–1977. O tome je za dnevne novine La Época rekla: »Postojala je opasnost da Muzej dođe u ruke ljudima koji nisu imali veze s likovnim umjetnostima. To me je motiviralo... Život tog muzeja bio je važniji od mojih osobnih osjećaja glede onoga što se zbivalo izvan njega«. Ta, za svoje vrijeme napredna umjetnica, bila je i kustosica. Dvije godine nakon Nacionalne nagrade počašćena je statusom professor emerita Universidad de Chile. Bila je i predstavnica Čilea u UNESCO-u te u Međunarodnoj udruzi likovnih umjetnosti (Asociación Internacional de Artes Plásticas). Držimo potrebnim istaknuti ovdje njezine riječi o estetskoj dimenziji koja ju prati u svakom ostvarenju i tvori neku vrstu niti vodilje od jednog do drugog njezina djela i ostaje, prebiva u zviježđu koje ona tvore:

»Samo kiparstvo tražilo je od mene svaki put sve više. Kad god sam htjela stvoriti nešto novo, vratila bih se nekome od mojih ranijih kipova, propitivala sam ga kao da ga nikad prije nisam vidjela, domišljala njegove poruke, je li nešto u njemu ostalo nedorečeno, i pokušavala ići naprijed i dovršiti zamisao; riješiti ju ili ju napustiti, uvijek u tijesnoj vezi sa samim kreativnim procesom. Dok tražimo rješenje nekog problema pojavljuju nam se rješenja koja vuku naprijed ali i ono zbog čega se mora zastati na putu. Tako sam postajala svjesna puta koji sam prešla između jednog i drugog umjetničkog djela« (razgovor Píje Figueroa s Lily Garafulic, Gaceta intercultural, prosinac 2010).

Lily Garafulic je ostavila djelo neprocjenjive vrijednosti, Universidad de Talca, sveučilištu u istoimenom gradu: riječ je o 67 djela nastalih u razdoblju od tridesetih godina XX. stoljeća pa do 2010. godine. Vrijedi naglasiti da je posrijedi umjetničina osobna zbirka, djela koja je čuvala u svom atelijeru i koja su joj bila među najdražima. Nije dopustila da ih se raznese na razne strane; bila su joj stalna pratnja i danas ih se može promatrati kao baštinu koja svjedoči o njezinu umjetničkom putu. Posrijedi su djela srednje veličine koja, osim navedenoga, predstavljaju svojevrsnu retrospektivu prijelaza s figurativnog na čistu apstrakciju u materijalima kao što su glina, drvo, bronca i mramor. Tako Universidad de Talca čuva umjetničina najdraža djela, njezine životne suputnike.

Ostavljajući tako značajan dio svoga djela jednom regionalnom javnom sveučilištu, smještenu u središnjem dijelu Čilea, Lily Garafulic potvrdila je svoju vizionarsku ideju o decentralizaciji umjetničkog života zemlje. Udomivši tu zbirku, Universidad de Talca postalo je važno mjesto na kulturnom zemljovidu. U tome treba istaknuti presudnu ulogu bivšeg rektora, Álvara Rojasa Marína, čovjeka s vizijom i velikim estetskim senzibilitetom, koji je uspostavio odnos povjerenja s umjetnicom i dogovorio s njom izgradnju i otvaranje Dvorane Lily Garafulic na sveučilišnom kampusu, u kojoj će studenti, ljudi iz toga kraja i iz cijele zemlje moći vidjeti umjetničino djelo na jednom mjestu. To je bio jedan od uvjeta iz njezine oporuke: djelo se ne smije raznijeti na razne strane, nego ostati na okupu. Universidad de Talca i njegova nova uprava poštuju umjetničinu volju: njezina djela nude mogućnost za različite edukativne programe koji ujedno pridonose boljem poznavanju njezina rada a istovremeno, zbirka je na sigurnome.

Već smo spomenuli da je u tom okviru, uz umjetničke i medijske aktivnosti povezane s djelom Lily Garafulic, godine 2015. sveučilišna naklada Editorial Universidad de Talca objavila monografiju Lily Garafulic, Legado Escultórico (Lily Garafulic, kiparska ostavština) autorice Izabel Cruz de Amenábar (https://editorial.utalca.cl). U audiovizualnom dijelu Dvorane Lily Garafulic stalno se priređuju izložbe i projekcije, od kojih izdvajamo dokumentarni film Lily Garafulic: En sus propias palabras (Lily Garafulic vlastitim riječima) Glorije Garafulic-Grabois, s kojom je uspostavljen stalni kontakt radi predstavljanja djela Lily Garafulic. Tako Dvorana Lily Garafulic svojim postavom i ponuđenim aktivnostima pruža mogućnost javnom državnom sveučilištu da čileanskom društvu ponudi kulturu u obliku djela Lily Garafulic, koje pripada svjetskoj umjetničkoj baštini. Dvorana Lily Garafulic sastavni je dio umjetničke zbirke Nacionalnog muzeja kiparstva (Colección de Arte del Museo Nacional de la Escultura) koji se nalazi na kampusu Universidad de Talca. Dvorana je prostrana i prepuna svjetla koje je promišljeno usmjereno prema svakome od radova kako bi pojačalo sjaj radova u mramoru i bronci, dalo jasnoću Mjesecima, umirilo Aku-akue, smekšalo kamen i teksturu granita. Antonio Gaudí je govorio: »Arhitektura je nametanje reda svjetlu; kiparstvo je igra svjetla«. Upravo to se vidi u finoći osvjetljenja Dvorane Lily Garafulic u kojoj vlada uzvišeno i sveto ozračje; ona odiše stvaralačkom slobodom te umjetnice hrvatskoga podrijetla, taj prostor živi u Lily Garafulic, a ona zauzvrat, iz svojeg zviježđa, živi u svima nama.

----

Marcela Albornoz Dachelet, grafička dizajnerica i pjesnikinja. Ravnateljica je naklade Universidad de Talca u istoimenom čileanskom gradu i voditeljica pjesničkih radionica na istom sveučilištu. Objavila je više knjiga poezije i uvrštena je u antologije nacionalne poezije.