Ususret Frankapanima/Frankopanima: povijest, spomenička baština i kultura u okrilju hrvatskoga velikaškog roda (12–17. st.)

Kako god definirali Krčke knezove kasnije Frankapane (Frankopane), kao hrvatsku velikašku obitelj ili plemićki rod, ostaje nepobitna činjenica da oni u hrvatskoj povijesti, umjetnosti i kulturi zauzimaju istaknuto mjesto i po mnogočemu nezaobilaznu ulogu. Takav položaj nisu zaslužili samo zbog duga vremenskog luka njihove djelatne prisutnosti na hrvatskom i europskom prostoru – od 12. do 17. stoljeća – nego poviše toga zbog preuzimanja ključnih političkih i vojnih zadaća u doba nimalo sklonom miru i prosperitetu, kada je Hrvatska »bila jezičac na vagi u strahovitoj lomljavi vijeka« (Cihlar Nehajev). Izazovnim vremenima unatoč, Frankapani su iza sebe ostavili iznimno bogatu umjetničku baštinu u svim njezinim oblicima. Posebno su važnu ulogu imali u njegovanju pisane kulture koja je u svojoj osnovici bila dvojezična (na hrvatskom i latinskom) i dvopismena (na glagoljici i latinici), u čemu su prednjačili među hrvatskim velikaškim rodovima. Pozivajući se na drevne, rimske korijene, Frankapani predstavljaju ne samo moćnu hrvatsku vlastelu nego prepoznatljivo ime na karti ondašnje feudalne Europe. Njihova moć predodredila ih je za vodeću ulogu u hrvatskoj povijesti, možda i za obnovu drevnoga kraljevstva, pa ipak je nisu nikada do kraja ispunili, stradavajući u bitkama i ratovima za strane vladare.

Potaknuti željom da iznova razmotrimo ulogu Frankapana u hrvatskoj povijesti, Odjel za povijest i Odjel za likovne umjetnosti Matice hrvatske s pročelnicima Tomislavom Galovićem i Dinom Milinovićem organizirali su i moderirali tribinu »Kralj ne mogu, knez mi ne dostoji biti«: velikaška obitelj Frankapani u hrvatskoj povijesti i umjetnosti. Tribina – održana u Matici hrvatskoj 24. siječnja 2024. – za cilj je imala upozoriti na važnost sveukupne frankapanske baštine, ali vezano uz to i na nove rezultate istraživanja, napose iz rakursa povijesti i povijesti umjetnosti. Svoja izlaganja podnijeli su istaknuti istraživači frankapanske prošlosti: Sanja Cvetnić, Borislav Grgin, Milan Pelc, Gordan Ravančić, Danko Šourek i Luka Špoljarić.

Gotički svod (s grbovima) u frankapanskoj kapeli krčke katedrale (foto Denis Lešić)

Svojim su izlaganjima svi navedeni unaprijedili naše spoznaje o hrvatskom plemićkom – velikaškom rodu Frankapana (Frankopana). Stoga u ovome tematu simbolički naslovljenom »Ususret Frankapanima/Frankopanima: povijest, spomenička baština i kultura u okrilju hrvatskoga velikaškog roda (12–17. st.)« donosimo gotovo sva izlaganja s navedene tribine.

Prvi tekstom – »Otok Krk – ishodište Krčkih knezova kasnijih Frankapana« – otvaraju se iz pera Tomislava Galovića s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prve stranice, tj. početci Krčkih kao hrvatske velikaške obitelj odnosno roda. U osnovnim crtama prikazane su najranije vijesti o njima, njihovo podrijetlo kao i proces promjene obiteljskog imena u »Frankapani«.

Borislav Grgin s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u tekstu »Frankapani u posljednjem stoljeću hrvatskoga srednjovjekovlja: između ograničenja i mogućnosti« u osnovnim je crtama prikazao razvoj političke, društvene i vojne uloge Frankapana u odnosu na lokalno, državno i međunarodno okruženje, u razdoblju od stjecanja naziva Frankapani (1428) u vrijeme Nikole IV. (1352–1432) do Krstina (1482–1527) kašnjenja u Mohačku bitku (1526).

Grbovi na sjecištu rebara gotičkog svoda frankapanske kapele krčke katedrale (foto Denis Lešić)

Sanja Cvetnić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upoznaje nas s »Frankapanskom kulturom knjige« – toj važnoj dionici u kulturnom djelovanju toga velikaškog roda, naglasivši kako su u povijesti tiskane knjige, posebice različitih molitvenih i liturgijskih izdanja te političkih protuturskih govora, članovi obitelj Frankapan odigrali iznimno važne uloge u hrvatskoj, njemačkoj i mađarskoj kulturi. Prikazana su izdanja koja svjedoče o tom dijelu njihove baštine.

Gordan Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu u svome tekstu »Strategije širenja posjeda Krčkih knezova do početka 14. stoljeća« upozorava na bitne činjenice kada i kako je velikaški rod Krčkih knezova u razdoblju razvijenoga srednjega vijeka, a to podrazumijeva u konkretnom slučaju razdoblje prije 1300. godine, uspio steći i kontrolirati geografski impresivno vlastelinstvo. To je vlastelinstvo obuhvaćalo nekoliko povijesnih županija i teritorija (terra). Iako su način i okolnosti na koji su Krčki došli do tih posjeda dobro opisani u historiografiji, postoje i nadalje poneka otvorena pitanja. Jedno od takvih pitanja je strategija kojom su se vodili predstavnici roda Krčkih knezova, tj. je li širenje njihova posjeda bilo rezultat samo sretnih okolnosti ili se u tom procesu može prepoznati ciljana namjera toga velikaškog roda.

Milan Pelc iz Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu upoznaje nas s knjigom gatalica »Sibila Katarine Zrinske – knjiga, igra i kultura posljednjih Zrinskih i Frankopana«. Sibila Katarine Zrinske predstavlja se kao knjiga – medij igre i svjedok europske kulture posljednjih Zrinskih i Frankapana. »Sibilu« je dala, sudeći po sačuvanim zapisima, izraditi Katarina Zrinska, rođena Frankapan, žena hrvatskoga bana i urotnika Petra Zrinskog. Hrvatska rukopisna »Sibila« originalan je nasljednik renesansnog i pripadnik baroknog tipa knjige gatalice, namijenjene društvenoj igri i zabavi. Autor daje glavne značajke hrvatske »Sibile« i upućuje na njezinu povezanost sa srednjoeuropskom knjižnom kulturom ranoga novoga vijeka.

Najzad, Danko Šourek s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upoznaje nas s »Posljednjom voljom pretposljednjega Frankapana – oporuka Vuka Krste Tržačkoga iz 1649. godine«. U kontekstu donatorske djelatnosti obitelji knezova Krčkih – Frankapana sagledane su odredbe u oporuci Vuka Krste Frankapana Tržačkoga († 1652). Uz nasljedstvo namijenjeno djeci: sinovima Gašparu, Jurju i Franu Krsti, te kćeri Katarini, Vuk Krsto značajne legate ostavlja i crkvama u Brežicama, Novigradu na Dobri, Bosiljevu i Gradišću, zaključujući tako povijesni nīz donacija kojima su njegovi predci trajno zadužili hrvatsku umjetničku baštinu.

Uvidjevši da postoji još dosta istraživačkog prostora, sve spomenuto čini odličnu osnovu da se nastavi s istraživanjem i prezentiranjem tog roda – u novoj modernoj, razvojnoj fazi hrvatske humanistike – od njegovih početaka u 12. stoljeću pa sve do 17. stoljeća i njegova, nažalost, fizičkog nestanka s hrvatskoga povijesnog prostora. Stoga u zadaću ostaje – poglavito zbog novih znanstvenih rezultata i spoznaja koji šire i obogaćuju naše znanje o Frankapanima – organizirati i realizirati međunarodni znanstveni skup na kojem bi se iznova progovorilo o tom istaknutom velikaškom rodu kroz različite aspekte hrvatske i europske povijesti, umjetnosti, književnosti i uopće kulture. Iduća godina – kada obilježavamo 1100. godišnjicu od prvog spomena Tomislava kao kralja – odlično se uklapa u takva nastojanja.