Sudbina skladatelja i njegova djela

Uvodne napomene

U kolektivnom je sjećanju jedan od najznamenitijih skladatelja u povijesti hrvatske glazbe, Vatroslav Lisinski, ponajprije zapamćen kao autor prve hrvatske nacionalne opere Ljubav i zloba. On je međutim, uz modernu operu, utemeljio i modernu hrvatsku solo popijevku te zborsku i orkestralnu glazbu. O njegovu značenju kanonskog skladatelja svjedoči i hrvatska glazbena historiografija, koja mu je posvetila jedinstvenu pozornost. O Lisinskome je naime, uz nepregledan broj članaka i rasprava, a za razliku od brojnih hrvatskih skladatelja o kojima još uvijek nema monografskih izdanja, dosad objavljeno njih osam (Franjo Ks. Kuhač, 1887., 1904., Antonija Kassowitz-Cvijić, 1919., Vjekoslav Klaić, 1919., Lovro Županović, 1969., 2003., Stanko Rozgaj, 2008., 2009). Osebujna je još jedna njegova kratka romansirana biografija, zapravo obradba scenarija Milana Katića za film Lisinski iz 1944. godine u režiji Oktavijana Miletića. Budući da je riječ o prvome hrvatskom dugometražnom zvučnom filmu, sam izbor teme svojevrsna je potvrda kulturološke uloge i značenja Lisinskoga. To zanimanje u vizualnim medijima za njegov život, djelovanje i značenje nije jenjalo ni u recentnim vremenima; Danko Volarić je režirao dokumentarni film Lisinski ‒ iluzije romantizma (2020), a Robert Knjaz ga je uvrstio u svoj televizijski serijal Hrvatski velikani (2018). Usto su daskama koje život znače namijenjene četiri drame: U spomen Vatroslava Lisinskoga (scenski prolog) Augusta Harambašića (1898), Nepoznat Milana Ogrizovića (1919), Priča o Lisinskomu Zvonimira Veljačića (1952) i Vatroslav Lisinski. Životna drama skladatelja prve hrvatske narodne opere Tugomila Ujčića (1964). Gdjekad potresna priča o Lisinskome predstavljena je dakle u stručnim, znanstvenim, dramskim, filmskim, televizijskim i romanesknim izričajima.

Vatroslav Lisinski

Životni žrvanj

Vatroslav Lisinski rođen je i kršten 8. srpnja 1819. godine u Zagrebu pod imenom Ingacije Fux (Fuchs, Fuhs, Fuks). Oko 1840. godine počeo se služiti poput brojnih suvremenika kroatiziranim oblikom imena, koje je 1850. postalo njegovim službenim imenom.

O njegovu ranom djetinjstvu malo se zna. Poznato je da je već u toj dobi doživio nesreću, jamačno nesretan pad, što je rezultiralo trajnim invaliditetom. To je dakako pridonijelo intenziviranju njegove urođene introvertiranosti.

Svoje je osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje završio 1837. godine u Zagrebu. Pred sam kraj gimnazijskog školovanja Lisinski se suočava s očevom smrću, cijela obitelj i s njegovim dugovima, što je rezultiralo teškim financijskim stanjem te poslije i potpunim obiteljskim rasapom. Lisinski je ipak uspio upisati i završiti studij filozofije (1837–1840) i prava (1840–1842) na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Budući da se želio što prije financijski osamostaliti, zaposlio se na tada uobičajen način na volonterskom mjestu bilježnika Banskog stola, koje bi nakon određenog broja godina moglo postati plaćeno.

Plakat za drugu izvedbu opere Ljubav i zloba

Tijekom gimnazijskog obrazovanja Lisinski je u svojoj 14. ili 15. godini počeo privatno učiti glasovir. O njegovu prvom učitelju glazbe nema pouzdanih podataka. Spominju se dvojica čeških glazbenika: Ivan Reyschil i Juraj Sojka. Od 1837. godine središnju ulogu u njegovu glazbenom obrazovanju u Zagrebu imao je skladatelj i dirigent njemačkog podrijetla Juraj (Georg) Karlo Wisner-Morgenstern, koji je bio vodeća ličnost onodobnoga zagrebačkoga glazbenog života. Lisinskijeve formativne gimnazijske i studentske godine odvijale su se u doba preporodnog zanosa, koji se u Lisinskoga razvijao od gimnazijskih simpatija do studentskog aktivnog sudjelovanja u mnogobrojnim preporodnim manifestacijama. Napokon je na nagovor i intenzivnu potporu svog ustrajnog podupiratelja Alberta Ognjana Štrige počeo i skladati. U skladu s preporodnim idejama, u kojima je i glazba imala društveno-političku ulogu u formiranju nacionalne svijesti, odnosno konstituiranju nacije, s jedne strane, i u skladu sa svojim skromnim onodobnim skladateljskim mogućnostima, s druge strane, Lisinski je 1841. skladao na stihove Pavla Štoosa budnicu Iz Zagorja od prastara (poslije znanu s novim tekstom iz Demetrove poeme Grobničko polje pod naslovom Prosto zrakom ptica leti). Njezina praizvedba iste godine označila je Lisinskijev izlazak iz anonimnosti te potom i sve intenzivniju prisutnost u zagrebačkom glazbenom životu. Uz budnice Lisinski počinje skladati solo popijevke i manje glasovirske skladbe, izvedbe kojih u zagrebačkim salonima budno prati i podupire onodobni tisak. Istodobno vrijedno nastavlja nauk kod Wisnera Morgensterna pa njegov glazbeni jezik postupno postaje rafiniraniji.

Međutim Štriga je s Lisinskim imao ambicioznije planove, koje je razotkrio već 1843. godine kad je pod pritiscima mađarske ekspanzionističke politike bilo zabranjeno ilirsko ime. Potaknut Lisinskijevim uspjesima i spoznajom da je Mihail Glinka još 1836. skladao prvu rusku i slavensku nacionalnu operu Ivan Susanjin ili Život za cara, Štriga je vršio pritisak na Lisinskoga da se prihvati skladanja prve hrvatske opere. Premda se sam Lisinski toj ideji žustro odupirao jer je s pravom bio uvjeren da za skladanje tako kompleksnoga glazbeno-scenskog djela jednostavno još nije spreman, Štrigina upornost je nadvladala i Lisinski se kao dvadesetčetverogodišnji mladić snažnog izvornog skladateljskog talenta, ali manjkava glazbenog obrazovanja, upustio u skladanje opere Ljubav i zloba. Pisanje libreta je opet na Štrigin poticaj i prema njegovu sinopsisu bilo povjereno političkom istomišljeniku, piscu i amaterskom glumcu Janku Caru, ali se to pokazalo lošom odlukom jer Car jednostavno nije bio u stanju napisati odgovarajući libreto. Radeći na prvom činu, sam je Lisinski brzo uočio da ga je potrebno preraditi. Taj je zadatak, još jednom prema Štriginoj zamisli, povjeren Dimitriju Demetru. Te su preradbe međutim usporile revnog Lisinskog jer su značile ponovno skladanje zamalo cijeloga prvog čina, a Demeter je u radu na drugom činu zeru posustao. Istodobno se Lisinski odazvao na poziv iz Karlovca, gdje je 1845. s poslije proslavljenim Franjom/Ferenzom Stazićem/Stegerom/Stögerom, Štrigom, Pichlerom i Kamilom Wiesnerom-Livadićem održao dva koncerta uz ovacije publike.

Ti su uspjesi naveli ustrajnog i poduzetnog Štrigu da organizira izvedbu cijeloga prvog čina. Premda je pronašao kostime, angažirao pjevače i Wisnera-Morgensterna da u suradnji s Lisinskim djelo instrumentira, izvedba nije realizirana zbog srpanjskih žrtava pa je tada odlučeno da se integralna opera izvede sljedeće godine.

Tako je naposljetku i bilo. Ljubav i zloba praizvedena je 28. ožujka 1846. u Stankovićevu kazalištu na Gornjem gradu u Zagrebu. Na valu domoljubnog zanosa s golemim uspjehom izveli su je uglavnom entuzijastični amateri. Među njima je bila i prva hrvatska primadona Sidonija Rubido-Erdődy te F. Steger/Stöger/Stazić. Budući da je u gradu koji je tada imao oko 15.000 stanovnika Ljubav i zloba tijekom mjesec dana izvedena sedam puta pred punim kazalištem koje je primalo 750 gledatelja, može se reći da je broj onih koji su te izvedbe pohodili zaista bio impozantan. O euforičnom prijmu u publike izvijestila je i glazbena kritika. Štoviše, uz praizvedbu Ljubavi i zlobe veže se prva prava glazbena kritika na hrvatskom jeziku. Objavljena je u Danici i pripisuje se Stanku Vrazu. Slijedili su napisi u Zori dalmatinskoj, pa i u inozemnom tisku, primjerice u Revue et Gazette musicale u Parizu te u bečkom Wiener allgemeine Theaterzeitung. Bio je to snažan poticaj daljnjem Lisinskijevu i preporodnom djelovanju uopće. Sam je Lisinski međutim prolazio kroz teško životno razdoblje; nije imao stalnog zaposlenja, iscrpljen i rastrgan između službeničkih obveza, skladanja i raznih nastupa po uglednim salonima, usto uza sve slabiju potporu obitelji, koja se na jesen i potpuno raspala. Nakon ljetnih mjeseci provedenih u Mariji Bistrici kod opata Ivana Krizmanića Lisinski se preselio k odvjetniku Franji Banu, u čiju je kćer Hedvigu već bio zaljubljen. Povratak u Zagreb značio je za Lisinskoga suočavanje s novim projektima, što ih je poduzetni Štriga već zamislio. Među njima je bilo i gostovanje s vokalnim kvartetom u Beogradu, Pančevu, Novom Sadu i Srijemskoj Mitrovici tijekom kolovoza 1847.

Ohrabren nedvojbenim skladateljskim uspjehom te Štriginim nagovorom, Lisinski je donio presudnu odluku da mu glazba bude životni poziv. Zahvaljujući sponzorstvu raznih uglednika (što je opet organizirao Štriga), zamijenio je zagrebački krajolik maloga grada s ruba Monarhije glazbenom i kulturnom metropolom, Zlatnim Pragom, kamo se bio uputio na daljnje glazbeno školovanje. Taj je boravak nažalost započeo golemim razočaranjem. Zbog određene dobne granice (20 godina, a njemu je bilo 29) za upis na konzervatorij on se nije mogao upisati kao redoviti student, ali je postojala nada da će mu biti dopušteno polaganje završnog ispita, što mu na kraju ipak nije bilo odobreno. Studirao je privatno kompoziciju i instrumentaciju kod ravnatelja konzervatorija Jana Bedřicha Kittla i kontrapunkt s ravnateljem Orguljaške škole Karelom Františekom Pitschom, a to je značilo i povećanje njegovih troškova i rezultiralo zaduživanjem. Usto se njegovo krhko zdravlje pogoršalo, a čini se da ga je zahvatilo i depresivno stanje. Početkom 1848. psihički i fizički se oporavlja, posvećuje se studiju i skladanju mahom skladbi manjeg opsega, a izlazi i iz tamošnje potpune anonimnosti jer mu se u praškom tisku javno iskazuje dobrodošlica. S druge strane, u pismu sestri Mariji, s kojom je imao vrlo blizak odnos, skroman i samozatajan Lisinski izražava svoje zadovoljstvo anonimnošću jer mu omogućuje bolju koncentraciju na studij.

Premda je 1849. godina bila obilježena Marijinom smrću, što je za njega bio snažan udarac, potom i njegovom bolešću potkraj godine, bila je to, nakon 1846., Lisinskijeva najproduktivnija skladateljska godina. Posebno se ističe niz od 12 solo popijevaka na češke tekstove s odjekom češkoga glazbenog folklora te uvertira Bellona, kojom je utemeljena novija hrvatska programna orkestralna glazba. Te je godine dvaput boravio u Zagrebu, u rujnu te od kraja godine do kraja svibnja 1850. Potonje je razdoblje obilježio bogatom dirigentskom i organizacijskom djelatnošću u okvirima koje mu je onodobni zagrebački glazbeni i kulturološki krajobraz omogućavao. Istodobno je intenzivirao prije započet rad na operi Porin na Demetrov libreto i skladao orkestralnu idilu Der Abend (Večer), što je bio dio priprema za završni ispit u Pragu.

Ulomak iz uvertire Bellona. Autograf

Tijekom posljednjeg boravka u Pragu Lisinski je prolazio kroz traumatična emotivna i psihološka stanja. Potresan glazbeni autoportret solo popijevka Osamljen ponajbolje svjedoči o osjećaju potištenosti, beznadnosti i nemoći u Lisinskoga, što se uvelike promijenilo nakon uspjeha što ga je postigao objavljenom zbirkom Šestero českých pisni i nadasve javnom izvedbom idile Der Abend (Večer) pod Kittlovim ravnanjem. Tada nastaje i njegova antologijska solo popijevka Ribar na Preradovićeve stihove. Ali, slijedio je konačni slom svih njegovih nadanja. Unatoč javnoj skladateljskoj afirmaciji samoga Lisinskoga i intervenciji bana Josipa Jelačića njegova molba za polaganje završnog ispita bila je odbijena te se Lisinski vratio u Zagreb s privatnim potvrdama Kittla i Pitscha o njegovim nedvojbeno visokim skladateljskim sposobnostima i dotadašnjim postignućima. Kittl je štoviše napisao da je Lisinski »pokazao znamenit talent za skladanje (osobito u orkestralnom slogu), što uz njegovu veliku marljivost i hvalevrijednu ustrajnost u potpunoj mjeri zaslužuje živo priznanje u njegovoj domovini i osiguranje njegove budućnosti«.

Nakon povratka u Zagreb činilo se da je Lisinskijeva budućnost, kako je preporučio Kittl, osigurana. Jelačićevu potporu ima i dalje, postaje podupirući i izvršujući član Musikvereina (od 1847. službeni naziv Skladnoglasja družtvo zagrebačko, a od 1851. Družtvo prijateljah glasbe u Hervatskoj i Slavonii sa središtem u Zagrebu), član odbora za izradbu novih pravila, organizator glazbenih priredbi i dirigent društvenog zbora i orkestra. Usto ne zanemaruje skladanje te uz ostalo 1851. završava i rad na operi Porin, praizvedbu koje nije doživio. Porin je naime praizveden tek 1897. godine. Pun optimizma Lisinski se nadao stalnom plaćenom zaposlenju na školi Društva, ali je slijedilo novo razočaranje. Imenovan je tek volonterskim nadzornikom »muzikalnih učionah za ovu godinu«, a na ponovljeni ili produženi natječaj nije se ni javio, vjerojatno zbog neposjedovanja odgovarajuće diplome. U vezi s cijelim tim slučajem valja uzeti u obzir mišljenje dosad najiscrpnijeg Lisinskijeva biografa Lovre Županovića, koji je zaključio sljedeće: »Tako je prividno srdačan prijem Lisinskoga u redove Musikvereina 1850. god. dobio svoj pravi epilog: glazbeni krugovi udruženja ‒ orijentirani proaustrijski ‒ našli su način da se oduže i Jelačiću i Lisinskomu za prisilu prije dvije godine, a da im se s pravne strane nije moglo ništa prigovoriti«. Lisinskome je još ostala nada snažnije skladateljske afirmacije. Stoga se obraća Matici hrvatskoj molbom da mu se tiskom objave neka djela, ali i tu nailazi na doduše privremeno odbijanje, koje je postalo trajno jer do predviđene revizije nije nikada došlo. Zahvaljujući povremenim satovima poduke iz glasovira i financijskoj pomoći rijetkih pokrovitelja poput barunice Jelačić, Lisinski jedva preživljava. Još jednom mu i sâm Jelačić pokušava pomoći. Angažirao ga je kao skladatelja i dirigenta za svečanosti u okviru dočeka austrijskoga kraljevskog para u Zagrebu 1852. Bile su planirane izvedbe Ljubavi i zlobe i Koncertne ouverture br. 7, što ju je Lisinski skladao baš za tu prigodu. Međutim, Jelačićeva koncepcija promocije hrvatske kulture nije prihvaćena jer je ocijenjena kao moguća provokacija apsolutističkoj politici bečkog dvora i samome kraljevskom paru.

Pjesma o slobodi iz opere Porin na šelakovoj gramofonskoj ploči, 1909.

Time je njegov san o životu slobodnog umjetnika okončan, a doveden je u pitanje i njegov brak s Hedvigom Ban. Sigurno frustriran, ogorčen i ojađen u potpunosti prekida skladati i odlučuje se vratiti pravničkoj struci te se javlja na natječaj za mjesto kotarskog bilježnika, što bi mu osiguralo prihode i omogućilo željeni brak. Rješenje te molbe bilo je negativno, a Lisinski ga nije živ dočekao. Tada se vratio i skladanju svojom Nadgrobnicom. Posljednje mjesece života proveo je bolestan (bolovao je od tzv. vodene bolesti), nemoćan, u neimaštini. Uz njega su bili malobrojni prijatelji i vjerna Hedviga. Umro je 31. svibnja 1854. Sljedećeg je dana na njegovu skromnom sprovodu muški oktet izveo danas izgubljenu Nadgrobnicu.

Skladateljska ostavština

Tijekom samo jedanaest godina svoga javnog djelovanja (1841–1852) Lisinski je uspio razviti višestruku i impresivnu djelatnost. Općenito znan kao skladatelj, bio je također dirigent, pedagog, organizator, melograf, obrađivač, a okušao se i u pjesništvu.

Svoj skladateljski put započeo je kao potpuni nevježa izvornoga snažnog talenta i domoljubnog naboja a završio kao najistaknutiji skladatelj preporodnog razdoblja, u kojem je odigrao nemalu ulogu. Začetci njegova autorskoga skladateljskoga glasa pripadaju tradiciji »bečke klasike«, što je učio kod Wisnera v. Morgensterna. Potom im se pridružuje utjecaj talijanske belkantističke operne poetike Bellinija, Donizettija i Rossinija te Gajev imperativ o izvornoj hrvatskoj nacionalnoj umjetničkoj glazbi, koja bi se morala temeljiti na folklornoj glazbi. Taj kaleidoskop poticaja zaokružuje se Lisinskijevim boravkom u Pragu, gdje upoznaje glazbu ranoga njemačkog romantizma, napose Mendelssohna i Webera te Berliozovu koncepciju programnosti u glazbi.

Govoreći glazbenim rječnikom, svojevrsni uzmah odnosno predtakt njegova skladateljskog puta bio je onaj »ishitrilački«. Skladajući budnice u skladu s onodobnim svojim mogućnostima odgovorio je poput svojih suvremenika zahtjevu vremena za glazbom u funkciji buđenja nacionalne svijesti i konstituiranja nacije. Usporedno s postupnim ovladavanjem rafiniranirani(ji)m skladateljsko-tehničkim postupcima njegov se opus obogaćivao raznim glazbenim vrstama. Lisinski je napisao 62 dovršene i sačuvane solo popijevke, 28 zborova, 2 dvopjeva, 11 orkestralnih i 30 instrumentalnih djela, 2 opere, 2 scenske glazbe i još tri najvjerojatnije definitivno izgubljena djela (zbirku crkvenih napjeva, već spomenutu Nadgrobnicu i Trio za glasovir, fisharmoniku i flautu). Usto je autor 27 preradbi ili obradbi svojih i tuđih te folklornih melodija za različite sastave.

Solo popijevke su u žarištu njegova svekolikog opusa, iz njih se naime ponajbolje iščitava njegova umjetnička priroda autentičnog romantičara. Skladao ih je na hrvatske, njemačke, češke tekstove i jedan slovački tekst. Dok je u ranijim popijevkama najčešće uglazbljivao ljubavne i baladeskne Vrazove stihove, u zrelijoj dobi skloniji je ljubavnoj, satiričnoj, baladnoj, rodoljubnoj i stiliziranoj narodnoj lirici Petra Preradovića. Među potonjima su i dvije antologijske popijevke: skercozno-satirični Ribar i ljubavna lirska Tuga. Uz ljubavno-lirsku tematiku uopće, kojoj Lisinski poklanja najveću pozornost, često ga zaokupljaju i teme osamljenika, rastanka, lutalice i prosjaka, gdjekad s autobiografskim asocijacijama, a Lisinskome nisu strani ni refleksivni tekstovi o smrti i nadi, folkloristički, idilični, rodoljubni te baladični sadržaji s proplamsajima tipičnoga romantičkog zanimanja za fantastiku. Snaga pak glazbenoga izričaja Lisinskoga zasniva se na naglašenoj ali ne i apsolutno dominantnoj melodiji, koja s glasovirskom pratnjom ostvaruje potpunu sinergiju. O glazbenoj moći Lisinskoga ponajbolje svjedoče primjeri uglazbljivanja u pjesničkom smislu slabijih stihova, poput solo popijevaka Prosjak Vatroslava Vernaka i Osamljen Vladislava Vežića, koje je Lisinski uspio pretočiti u vrhunske glazbene doživljaje i slike, osiguravši im antologijsko značenje unutar svoga opusa. U svakom slučaju je mala, zgusnuta vrsta, kakva solo popijevka jest, ponajviše odgovarala izražavanju intimnih emotivnih svjetova Vatroslava Lisinskoga.

Unatoč slaboj glazbenoj akcentuaciji pjesničkih tekstova u Lisinskijevim vokalnim skladbama uopće, potpuno je jasna njegova težnja čvrstoj svezi riječi i tona, kako u solo popijevkama tako i u zborovima rodoljubne, lirske, religiozne i refleksivne tematike na hrvatske, češke, njemačke i latinske tekstove. Premda je široku popularnost Lisinski stekao svojim preporodnim budnicama, puni potencijal skladatelja zborske glazbe realizirao je u lirskim zborovima (Putnik, Tam gdje stoji gradić bijeli, Prelja, Lahku noć, Jutarnja pěsma), lirsko-rodoljubnom Moja ladja, religioznom Otče naš u As-duru, zatim u pastoralnim ugođajem oslikanom zboru Na Krkonoších te u njegovoj posljednjoj sačuvanoj skladbi, Offertoriumu Cum invocarem.

Premda se Lisinski profilirao kao skladatelj s naglašenom sklonošću k vokalnosti, njegova uloga u razvoju moderne hrvatske instrumentalne glazbe nije zanemariva. Svoj romantički senzibilitet i na tom je području izrazio u tipičnim romantičarskim manjim formama: klavirskoj minijaturi i orkestralnoj programnoj simfonijskoj pjesmi odnosno uvertiri. Iz cijeloga glasovirskog opusa, koji je uglavnom stereotipnoga salonskoga plesnoga karaktera, izdvaja se Mazur u a-molu, ljupka glazbena minijatura osebujno diskretnog šarma. S druge strane, njegove orkestralne skladbe Bellona i idila Der Abend (Večer) pandan su pojedinim solo popijevkama i zborovima.

Naposljetku, Lisinski je i operni skladatelj. Povijesna vrijednost njegovih opera Ljubav i zloba i Porin je neupitna; prve su to hrvatske nacionalne opere. Usto je Ljubav i zloba nakon Glinkine opere Ivan Susanjin ili Život za cara druga nacionalna opera u slavenskom glazbenom prostoru uopće. Poput ostalih glazbenih vrsta kojima se Lisinski bavio njegove opere pokazuju evolutivni put glazbenog izričaja, koji u mnogočemu nadilazi Demetrove libretističke nespretnosti i klišeje, veće u Ljubavi i zlobi a manje u Porinu. U Porinu se naime jasno »očituje skladateljev napredak u skladbeno-tehničkim kompetencijama, u dramaturškom aspektu te u senzibiliziranosti za nacionalno« (Rozina Palić-Jelavić). Nakon njegove smrti obje su opere zajedno s cijelim njegovim opusom zaboravljene do pred kraj 19. stoljeća, kad je njihovoj revitalizaciji bitno pridonio poglavito na historiografskom planu Franjo Ksaver Kuhač, koji je pak premalo kritički progovorio o Lisinskom, pretvorivši ga zamalo u mitsku ličnost.

Zaključne napomene

Postumnom zaboravu Lisinskijeva opusa uz nepovoljan društveni i politički krajolik pridonio je i Štriga jer je na dražbi koja je održana pod do danas nerazjašnjenim okolnostima kupio Lisinskijevu ostavštinu i potom je 40 godina čuvao ne dopuštajući izvođenje njegovih djela. Tek je 1893. prodao skladbe Lisinskoga Hrvatskom pjevačkom društvu »Kolo« pa su uz one koje je prikupio Kuhač postale pristupačne javnosti i procesu njihove postupne valorizacije.

Kao najistaknutiji predstavnik ranoga glazbenog romantizma i preporodnih težnji na glazbenom području u Hrvatskoj Vatroslav Lisinski je nedvojbeno kanonski skladatelj hrvatske povijesti glazbe. Međutim, njegova (pre)često obrađivana djela prolazila su trnovit put do vjerodostojne valorizacije a potom i do koncertnih podija, opernih pozornica, izdavačkih i diskografskih kuća. Tako je sedam knjiga Izabranih djela Vatroslava Lisinskoga priređivača Lovre Županovića objavljeno tek 1969., a partiture njegovih opera 2011. (Porin), odnosno 2018. godine (Ljubav i zloba). Čujnosti pojedinih Lisinskijevih skladbi pridonio je razvoj hrvatske diskografije od šelakovih gramofonskih ploča do digitalnog doba, a vidljivosti »mreža svih mreža«.

Međutim, kad je riječ o liku Vatroslava Lisinskoga koji živi u kolektivnom sjećanju, ne može se tvrditi da je potpuno točan. Fotografija Lisinskoga nikad nije postojala, a o platnu na ulju što ga je u Pragu naslikao nepoznati češki umjetnik postoje samo posredni podatci jer nikad nije pronađeno. Izvorište likovnih prikaza Lisinskoga, od cijelog niza litografija, crteža, grafika, slika, skulptura, reljefnih portreta, do uporabe u dizajnu, jedan je portret što ga je krajonom izradio stanoviti Dragutin Župan 1850. u Pragu, ali je i taj originalni crtež izgubljen. Bio je u posjedu Hedvige Ban, koja ga je dala Lisinskijevu nećaku Vjekoslavu Pretneru te je po njemu napravljena litografija u Leipzigu 1863. godine.

Ime Vatroslava Lisinskog prisutno je danas u urbanim toponimima diljem Hrvatske u 34 grada, u brojnim institucijama, od glazbenih škola i pjevačkih društava do Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, uloga koje je u hrvatskoj glazbenoj kulturi krucijalna i nemjerljiva, te u nazivu ugledne strukovne nagrade za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu Hrvatskoga društva skladatelja. Na području diskografije dodjeljuje se nagrada imenovana po Lisinskijevoj operi Porin. Napokon, i hrvatski su pjesnici, od Josipa Serbanića, Ivana Trnskog, Ivana Kukuljevića, Petra Preradovića, Vladislava Vežića, Ante Tresića Pavičića, Rikarda Katalinića-Jeretova, Ivana Trnskog, Mihovila Nikolića do Nikole Polića i Vladislava Kušlana, ovjekovječili Lisinskoga u svojoj poeziji.

***

Na temelju svekolike djelatnosti Vatroslava Lisinskog moglo bi se rezimirati da je bio homo musicus par excellence. Njegove skladateljske težnje k stvaranju nacionalne opere s herojsko-povijesnom tematikom i njegova žudnja za stvaranjem nacionalnoga glazbenog idioma čine ga bliskim Glinkinu opernom izričaju, dok je svojom sklonošću k manjim glazbenim vrstama, harmonijskim postupcima, instrumentacijom, zanimanjem za programnost u glazbi i gdjekad za latentnu folklornu potku, te izborom tema za svoja vokalna djela, autentični predstavnik ranoga romantizma, kojemu još uvijek nisu strani ni klasicistički glazbeni parametri, prisutni primjerice u Mendelssohna i Schuberta. Stoga je i Miroslav Krleža s pravom zaključio da je među svim ostalim predstavnicima preporodnog razdoblja uopće »... Lisinski, ime kod nas najevropskije...«.

Literatura (izbor)

Bezić, Nada, »Upornost starih nesporazuma oko Vatroslava Lisinskog«, u: Ladislav Šaban, ostavština za budućnost. Zbornik radova sa Znanstvenog susreta u povodu 20. obljetnice smrti akademika Ladislava Šabana održanog 26. rujna 2005. u Varaždinu, ur. Miroslav Šicel, Varaždin: HAZU, Zavod za znanstveni rad, Varaždinske barokne večeri, 2006, 63–74.

Glazba, umjetnosti i politika: revolucije i restauracije u Europi i Hrvatskoj 1815–1860. Uz 200. obljetnicu rođenja Vatroslava Lisinskog i 160. obljetnicu smrti bana Josipa Jelačića, ur. Stanislav Tuksar, Vjera Katalinić, Petra Babić, Sara Ries, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2021.

Kos, Koraljka, »Poezija Vatroslava Lisinskoga«, Zvuk, 96–97 (1969), 297–306.

Kos, Koraljka; Hrvatska umjetnička popijevka, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2014.

Krleža, Miroslav: »Ilirizam i muzika«, u: 99 varijacija, Beograd: Duga, 1972.

Majer-Bobetko, Sanja: Hrvatski velikan Vatroslav Lisinski, Vinkovci: Privlačica d.o.o., Vinkovci, 2024.

Palić-Jelavić, Rozina, »Zborsko stvaralaštvo Vatroslava Lisinskog u ozračju povijesnih, društvenopolitičkih, ideologijskih i kulturnih krajolika«, u: Musicologie sans frontières / Muzikologija bez granica / Musicology without Frontiers. Svečani zbornik za Stanislava Tuksara, ur. Ivano Cavallini, Harry White, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 289–306.

Palić-Jelavić, Rozina, Porin i Nikola Šubić Zrinjski: Oris (glazbene) heroizacije naslovnih likova u operama Lisinskoga i Zajca u svjetlu romantičarskih i nacionalnih ideja 19. stoljeća, u: Glazba, umjetnosti i politika: revolucije i restauracije u Europi i Hrvatskoj 1815.-1860. Uz 200. obljetnicu rođenja Vatroslava Lisinskog i 160. obljetnicu smrti bana Josipa Jelačića, ur. Stanislav Tuksar, Vjera Katalinić, Petra Babić, Sara Ries, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2021, 133–180.

Palić-Jelavić, Rozina, »Opera Porin – Neki aspekti odnosa Demetrova libreta i glazbe Vatroslava Lisinskoga«, Dani Hvarskoga kazališta, 49 (2023), 1, 113–141.

Županović, Lovro, Vatroslav Lisinski (1819–1954). Život, djelo, značenje, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1969.

Županović, Lovro, Vatroslav Lisinski. Život i djelo, Zagreb: Graphis, 2003.

http://virtualna.nsk.hr/lisinski/

----

Sanja Majer-Bobetko, muzikologinja, do umirovljenja 2020. godine znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU. U razdoblju 2006‒2015. glavna urednica časopisa Arti musices, 1990‒2007. predsjednica hrvatske nacionalne komisije RILM-a (Répertoire International de Littérature Musical), a u razdoblju 1981–1994. predavačica (u statusu vanjske suradnice) na studiju kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je 6 knjiga i devedesetak znanstvenih radova te brojnih stručnih radova iz svojega znanstvenog područja.