Strategije širenja posjeda Krčkih knezova do početka 14. stoljeća

Velikaški rod Krčkih knezova u razdoblju razvijenoga srednjega vijeka, prije 1300. godine, uspio je steći i kontrolirati geografski impresivno vlastelinstvo koje je obuhvaćalo nekoliko povijesnih županija i teritorija (terra). Način na koji su Krčki došli do tih posjeda dobro je opisan u historiografiji, iako postoje i poneka otvorena pitanja. Jedno od takvih pitanja je strategija kojom su se vodili predstavnici roda Krčkih knezova, tj. je li širenje njihova posjeda bilo rezultat samo sretnih okolnosti ili se u tom procesu može prepoznati ciljana namjera toga velikaškog roda.^[1]

Dosadašnji pristupi proučavanja ranije povijesti Krčkih knezova, zasnovani na analizama sačuvanih relevantnih isprava, na žalost ne omogućuju jasnije razabiranje načina kako su Krčki dolazili u posjed svojih kopnenih teritorijalnih akvizicija, a i razlozi njihova teritorijalnog širenja ostaju nam nepoznati. U tom pogledu, smatram da teorija centraliteta i metodološki model koji je razvio njemački geograf Walter Christaller mogu biti od velike pomoći; poglavito jer su već uspješno korišteni unutar historiografije.

Krčki su svoj kopneni dominij započeli graditi (a onda i postupno širiti) na samom izmaku 12. stoljeća i početkom 13. stoljeća, kada od ugarskih vladara stječu Modruš. Iz sačuvanih isprava iz 1193. (koja je očigledni formalni falsifikat) i potvrdnice tog darovanja iz 1209. nije jasno stječu li Krčki (Bartol II. i poslije Vid II.) Modruš kao nasljedno kneštvo ili pak kao kraljevsku županiju. No, iz kasnijeg razvoja događaja jasno je da će Krčki knezovi tim prostorom upravljati kao svojim kneštvom jer već u darovnoj ispravi u kojoj se prvi put spominje Vinodol kao dio posjeda Krčkih jasno je da Andrija II. poklanja krčkom knezu Vidu totam terram ... scilicet Wynodol et Modros.

Tijekom vremena konsolidacije vlasti i uvođenja vlastitog upravnog sustava u Vinodolu, Krčki knezovi uspijevaju steći kontrolu i upravu nad važnom lukom i gradom Senjom. Nakon što je okončana templarska uprava gradom (1269), Krčki su knezovi vjerojatno uložili znatne diplomatske napore kako bi stekli povjerenje građana Senja, jer već 1271. Vid IV. upravlja gradom kao potestat s nasljednim pravom. Zadobivanje uprave nad Senjom Krčkim je knezovima omogućilo kontrolu nad gradom koji je bio polazišna točka jednog od najvažnijih prometnih pravaca koji je povezivao jadransku obalu s unutrašnjošću. A kao što će kasnija stoljeća pokazati to je bio tek početak uspješnog uključivanja Krčkih knezova u kontinentalnu trgovinu. U tom kontekstu prometne povezanosti valja promatrati i nastojanja Krčkih oko uspostave novoga prometnog središta na rubu vinodolskog područja – Novog (Vinodolskog) koji će uspješno strateški povezivati matični otok Krčkih knezova s njihovim (novostečenim) posjedima na kopnu.

Karta 1. Kopneni dio kneštva Krčkih knezova oko 1300. godine
izvor: Vrilo mudrosti. Lički vremepolov http://www.vrilo-mudrosti.hr/vremeplov.htm)

Tako su Krčki knezovi do početka 14. stoljeća uspjeli stvoriti i kontrolirati velik zemljišni posjed koji su pretvorili u svoje kneštvo, pa 1302. godine Dujam II. ponosno ističe kako je on comes Vegle, Modruxe, Vinodoli atque Senie. Pri tome, ne smije se zaboraviti da u ispravi izdanoj u Senju 1257. godine jedan od članova roda Krčkih knezova, koji se uspio uzdići na poziciju senjskog potestata, naziva sebe dominus Federicus Veglensis, Modrusiensis et Vinodolensis comes et potestatus Seniensis. Razlika titulacije u te dvije isprave, iako naoko možda malena, zapravo je suštinski značajna jer pokazuje da su Krčki knezovi u drugoj polovici 13. stoljeća razvili jasnu ideju širenja teritorijalnog posjeda na kopnu s namjerom pretvaranja stečenih dobara u nasljedni patrimonij.

Iako značajna akvizicija, Senj nije bio krajnja točka ekspanzije Krčkih knezova na kopnu. Prema sačuvanoj izvornoj građi, čini se da prije 1302. uspijevaju steći još jedan posjed – Gacku. Način na koji su Krčki knezovi došli u posjed Gacke županije pitanje je na koje historiografija tek treba ponuditi odgovor. Kraljevska potvrdnica iz 1300. godine svjedoči da su Krčki knezovi tada već kontrolirali područje Gacke, ali je posvema nejasno kada, pod kojim uvjetima i u kojim okolnostima započinje njihova vlast na tom teritoriju. Moguće je da je zadobivanje Gacke županije u nekoj svezi s njihovim preuzimanjem vlasti u Senju, budući da su oba posjeda do 1269. bila pod upravom templara. No, ta se pretpostavka tek treba historiografski argumentirano potkrijepiti podatcima iz izvora ili pak nekom drugom historiografskom metodom. [Karta 1]

Karta 2. Prostorna distribucija upravnih središta (utvrda) Krčkih knezova (izvor: Google Maps, https://tinyurl.com/yy586rw9)

Već samo kratki pogled na kartu jasno pokazuje da su Krčki knezovi postupno u razmjerno kratkom vremenu proširili vlast na kopnenom pojasu upravo nasuprot njihovu matičnom patrimoniju – otoku Krku. Ipak, kao što je već prije napomenuto, iz dosadašnje historiografske rasprave nije jasno koji su bili motivi Krčkih knezova i može li se kroz njihovo teritorijalno širenje razabrati kakav dugoročni plan.

Iz povijesnih vrela više-manje mogu se identificirati mjesta/utvrde iz kojih su Krčki knezovi upravljali tim prostranim teritorijem. U Modruškoj županiji Krčki knezovi oslanjali su se na sljedeća administrativna središta: Modruš, Plaški (Plasa), Vitunj, Ključ i Janjča. S druge strane, u Vinodolu je postojalo devet administrativnih središta: Trsat, Grobnik, Hreljin, Bakar, Drivenik, Grižane (Belgrad), Bribir, Ledenice i Novi (Vinodolski). Na području Gacke županije bilo je, kao i u slučaju Modruša, pet administrativnih centara: Brinje, Dabar, Otočac, Prozor i Vrhovine. Imajući na umu navedene administrativne centre, ako se pozornije sagleda geografska distribucija tih naselja postaje jasnije da su navedeni gradovi strateški raspoređeni tako da kontroliraju (i štite) srednjovjekovne prometne komunikacije. Štoviše, udaljenost između svakoga pojedinoga susjednog središta, nikad veća od sedam sati hoda, potvrđuje namjeru Krčkih knezova da putem mreže administrativnih središta kontroliraju i upravljaju cjelokupnim kneštvom. [Karta 2]

Prostorna distribucija tih naselja, međutim, otkriva još jednu zanimljivost jer prostorni razmještaj tih naselja velikim dijelom podudara se s modelima teorije centraliteta Waltera Christallera. Prema Christallerovoj teoriji prostorni položaj svakoga pojedinog naselja uvjetovan je ne samo geografskim danostima nego i suodnosom u hijerarhijskoj mreži okolnih naselja. Christaller je pretpostavio da se hijerarhijski princip distribucije može određivati prema tri glavna čimbenika: opskrba (trgovina), prometna povezanost i upravna organizacija (administrativni princip). Christaller je svakom od principa prostorne distribucije dodijelio tzv. hijerarhijski indeks, pa je hijerarhijski indeks za prostornu distribuciju zasnovanu na opskrbnom principu bio jednak 3 (k=3), što znači da svako lokalno opskrbno središte razvija pod utjecajem tri regionalna središta. Prema principu prometne povezanosti hijerarhijski indeks je četiri (k=4), što znači da je svako prometno središte okruženo s četiri istovjetna središta, to jest da je utjecaj svakoga regionalnog središta četiri puta veći od utjecaja pojedinoga lokalnog središta. Naposljetku, kod upravnog principa hijerarhijski indeks jednak je broju sedam (k=7), što znači da svako regionalno središte utječe na sedam lokalnih središta.

Na primjeru kopnenog dominija Krčkih knezova, a imajući na umu Christallerovu teoriju, može se zaključiti da prostorna rasprostranjenost i broj naselja unutar Modruške i Gacke županije imaju određene sličnosti, dok je, s druge strane, broj upravnih središta u Vinodolu gotovo dvostruk, a i udaljenost između tih naselja je nešto manja. Zapravo, čini se da područja Modruša i Gacke (kao i ono na otoku Krku nota bene) odražavaju prostornu distribuciju naselja zasnovanu na prometnom principu (k=4), dok se na području Vinodola prometni princip ne može implementirati s obzirom na prostornu distribuciju tamošnjih naselja / gradova.

No, kad govorimo o Vinodolu, zapravo se moramo prisjetiti da historiografija razlikuje na tom području »uži« i »širi« Vinodol. Uži ili »pravi« Vinodol obuhvaća dolinu koja se proteže od Križišća prema jugoistoku, dok širi Vinodol obuhvaća i gradove zapadno od Križišća: Grobnik, Trsat i Bakar. Time na području »užeg« Vinodola ponovo ostaje samo 5 naselja/gradova: Hreljin, Drvenik, Grižane, Bribir i Ledenice; jer Novi je ionako novo naselje podignuto od strane Krčkih zapravo da bolje poveže njihovo kopneno kneštvo s matičnim otokom Krkom. Nadalje nikako se ne smije zaboraviti da su gradovi (oppida) »užeg« Vinodola geografski smješteni tako da nadziru antičku prometnicu koja je spajala gradove Trsat (Tarsatica) i Senj (Senia).

Istovremeno, ako se podignemo na »ptičju perspektivu« triju zasebnih područja (Modruš, Vinodol i Gacka), a pri tome ne smijemo zaboraviti ni matično područje otoka Krka otkud su Krčki knezovi i potekli, može se pretpostaviti da početkom 14. stoljeća prostorna distribucija naselja vlasteoskog posjeda Krčkih knezova odgovara Christallerovu hijerarhijskom indeksu svojstvenom za opskrbni princip distribucije središnjih mjesta (k=3). Naravno, za potvrdu te pretpostavke potrebno je detaljno analizirati upravne funkcije svakoga pojedinog naselja / grada / središta unutar ta tri (to jest četiri) područja koja su činila vlasteoski posjed Krčkih knezova oko godine 1300.

Kasnija teritorijalna širenja posjeda Krčkih knezova sjeverno od Modruške županije jasno odražavaju njihovu namjeru da steknu kontrolu nad svim trgovačkim pravcima u regiji. Već početkom 14. stoljeća Modruš postaje glavnim središtem kopnenog posjeda Krčkih knezova, što će i ostati sve do polovice 15. stoljeća i tzv. tržačke diobe kad se rod posjedovno i upravljački podijelio na nekoliko grana. Čini se da su se Krčki knezovi tijekom 13. i 14. stoljeća prilikom organizacije uprave vlasteoskog posjeda Modruške županije vodili logikom razvoja utvrđenih naselja (od Drežnika, Skrada i Tržca na rijeci Korani, preko Cetina, Slunja, Zvečaja, Blagaja, te potom do Bosiljeva i Novigrada na Dobri, sve do Broda na Kupi), čime su zapravo ostvarili izravnu kontrolu svih najvažnijih prometnih (i trgovačkih) pravaca koji su najkraćim pravcem spajali srednjovjekovnu Slavoniju s primorjem.

Nažalost, trenutačno stanje istraženosti ne dopušta bilo kakve preciznije zaključke u smislu određivanja gospodarskih, vojnih ili upravnih funkcija navedenih središta (centralnih mjesta) unutar kneštva Krčkih knezova u razdoblju do početka 14. stoljeća. Ono što se nedvojbeno može zaključiti jest da su u tom razdoblju Krčki knezovi stolovali u Modrušu, Novom (Vinodolskom), Senju i Brinju, te su ta naselja/gradovi/utvrde svakako predstavljali upravna središta kopnenog dijela kneštva. Buduća istraživanja tek moraju potvrditi ili opovrgnuti gore navedene pretpostavke: prvo, je li osnovni princip teritorijalnog širenja vlasti Krčkih knezova bio u uskoj svezi s težnjom kontrole glavnih prometnica na pravcu sjever–jug što je povezivao srednjovjekovnu Slavoniju i Hrvatsku; drugo, može li implementacija Christallerove teorije centraliteta pomoći u historiografskim istraživanjima prostorne distribucije urbanih naselja srednjovjekovne Hrvatske.

Literatura

Codex diplomaticus comitum de Frangipanibus, Monumenta Hungariae historica. Diplomataria vol. XXXV i XXXVIII, Lajos Thallóczi and Samu Barabás (ur.), Budimpešta, 1910. i 1913.

Gvozdanović, Vladimir. Vinodolski teritorij i njegova prostorna organizacija, magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1968.

Janeš, Andrej. »Nove spoznaje o utvrdi Lopar u Novom Vinodolskom. Preliminarni rezultati arheoloških istraživanja 2011. – 2013.«, Vinodolski zbornik 15 (2014): 7–30.

Klaić, Nada. »Kako i kada su knezovi krčki stekli Modruš i Vinodol«, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 16 (1971): 131–16.

Klaić, Nada. »Knezovi Frankapani kao krčka vlastela«, Krčki zbornik 1 (1970): 125–180.

Klaić, Nada. Vinodol od antičkih vremena do knezova Krčkih i Vinodolskog zakona, Pazin – Rijeka, 1988.

Klaić, Vjekoslav. Krčki knezovi Frankapani, Zagreb, 1901.

Kostrenčić, Marko. »Vinodolski zakon«, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 227 (1923): 110–230.

Košćak, Vladimir. »Položaj Vinodola u hrvatskoj feudalnoj državi«, Historijski zbornik 16 (1963): 131–146.

Levak, Maurizio. »Podrijetlo i uloga kmeta u vinodolskom društvu XIII. Stoljeća«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu 19 (2001): 35–81.

Margetić, Lujo. »Noviji pogledi na stariju povijest Vinodola, Krka i Senja«, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 9 (1988): 1–19.

Miletić, Drago – Valjato Fabris, Marija. Sokolac – frankopanski plemićki grad u Brinju, Zagreb, 2003.

---

Gordan Ravančić naslovni je znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Istraživačkim interesom usmjeren je na srednjovjekovnu povijest Vinodola i Dubrovnika.

^[1]  Proširena i nešto drugačija inačica ovoga rada objavljena je u zborniku radova Potisnute teme u umjetnosti i humanistici. Zbornik radova posvećen dr. sc. Vladimiru P. Gossu, ur. Danko Dujmović i Palma Karković Takalić (Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2022).