»Staroslavni začinjavac« (Matoš o Maruliću)

U prigodi Marulićeve godine u našem nizu posvećenu tom ocu hrvatske književnosti, uz prilog marulologa Bratislava Lučina, želimo podsjetiti na još jednoga od zaslužnika za skrb o Marulovu djelu u njegovoj domovini. To je Mirko Tomasović (1938–2017), komparatist, romanist i prevoditelj, dugogodišnji profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tomasović je bio iznimno plodan i svestran proučavatelj hrvatske književnosti, o kojoj je objavio 40-ak knjiga studijā. O opusu i recepciji Marka Marulića napisao je više od tristo tekstova i dvije monografije. Nakon dugogodišnjeg zauzimanja uspio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu uspostaviti Marulološku radnu sobu. Uzimajući u obzir Tomasovićeve ukupne zasluge za hrvatsku marulologiju, uredništvo Hrvatske revije odstupa od svog načela da ne objavljuje već objavljene radove novijega datuma te u ovaj broj uvrštava Tomasovićev rad »ʽStaroslavni začinjavacʼ (Matoš o Maruliću)«, objavljen u Colloquia Maruliana XV (2006), sa svim pripadajućim podrubnim bilješkama i literaturom. Držimo da time pridonosimo znanju o čitanju Marulića od velikana naše književnosti kakav je Antun Gustav Matoš, čime ujedno pratimo temu ovoga dijela niza o Maruliću, dakle čitanju Marulića, o čemu piše Bratislav Lučin.

Mirjana Polić Bobić

Prijelomna je godina za spoznavanje Marulićeva položaja u hrvatskoj književnoj povijesti 1901, kada je diljem politički i administrativno razjedinjenih nacionalnih prostora i unatoč kruto zavađenim literarnim skupinama proslavljena četvrta stoljetnica »hrvatske umjetne poezije«, tj. obljetnica Judite (1501–1901) i kad je njezin tvorac dobio počasni naziv »otca hrvatske književnosti«. Toj se proslavi odazvaše kako »stari«, tako »mladi«, tzv. konzervativci i modernisti. Znakovito je pak da je prepoznavanje Marulića kao pjesnika žive, neugasle, riječi, a ne samo kao zaslužnog pisca iz daleke prošlosti, bilo veće kod mlađeg naraštaja. U tom su ga pogledu više afirmirali ondašnji književnici, negoli historiografi. Pjesničku su mu vrijednost i poticajnost, primjerice, odricali profesori i akademici Tomislav Maretić, Gjuro Šurmin, Ivan Milčetić, Milorad Medini, dok su je isticali Silvije Strahimir Kranjčević,^[1] Vladimir Nazor. Milan Begović i Nazor štoviše su pod pseudonimima Xeres de la Maraja (Hrvatska pjesma, Split, 1901) i V. Primorski (Pjesma naroda hrvatskoga, Zadar 1902) objavili u samostalnim izdanjima svoje poeme u povodu obilježavanja obljetnice Judite.^[2] Za poseban prilog vodećega časopisa za kulturu (»Vijenac« Spljećaninu Marku Maruliću osnivaču hrvatskoga umjetnog pjesničtva, br. 42, Zagreb 1901, str. 822–856) svoje su tekstove poslala ugledna književna imena s početka XX. stoljeća, prozaici i stihotvorci, povjesnici i kritici, te javni djelatnici: Gjuro Arnold, Vjenceslav Novak, Ante Radić, Josip Florschütz, Dinko Politeo, Josip Pasarić, Milivoj Šrepel, Rikard Katalinić Jeretov, Gjuro Šurmin, te još neki drugi, manje poznati. U Ljetopisu Društva hrvatskih književnika za godine 1900–1903 (Zagreb, 1903), u cijelosti posvećenom »Proslavi četiristogodišnjice hrvatske umjetne književnosti u Zagrebu«, njima su se pridružili don Frane Bulić, Vladimir Mažuranić, Ivan Vitez Trnski, Ljubo Babić Gjalski, Vicko Milić, splitski gradonačelnik, i Ivan Milčetić.^[3]

Prvo pak desetljeće XX. stoljeća, puno burnih literarnih previranja, dojmljivo je obilježio Antun Gustav Matoš, koji je od 1898. do 1904. u pariškom izbjeglištvu, a tek se 1908. vraća u svoj rodni grad Zagreb. Zanimalo nas je da li je bilo njegovih reakcija na Marulićevu revalorizaciju u domovini te, općenito, kakva mu je vizija »staroslavnog začinjavca« (tako je pjesnika Judite nazvao u jednom tekstu) u dojmovniku o hrvatskim klasicima. Odgovor je na prvo pitanje potvrdan, a na drugo bi se mogao svesti na tvrdnju da je A. G. Matoš, poput drugih velikana hrvatske književnosti XX. stoljeća, u prvom redu tada djelatnih pjesnika, Kranjčevića, Nazora, Begovića (kojima valja pridodati i Tina Ujevića), slutio Marulićevo iznimno značenje u nacionalnim razmjerima, ali i njegovu književnu vrsnoću. Te će pak znakovite nagovještaje ovjerodostojiti tek marulološka probuđena istraživanja s kraja tog stoljeća, pa se može na još jednom slučaju ustanoviti da je Matoš i u pogledu Marula imao pravo, zahvaljujući svojoj velikoj kritičkoj intuiciji, kada je riječ o hrvatskim književnim fenomenima.

Iako se ni u jednom članku tematski i naslovno ne bavi Markom Marulićem, razmjerno ga često uvodi u zbor tijekom eseja, kritika, čak putopisa i podlistaka. Jeku proslave Judite nahodimo u recenziji, tiskanoj u starčevićanskom glasilu Hrvatsko pravo od 30. listopada 1901, upravo pokrenute obiteljske revije, koju je uređivala Milka Pogačić u ime Gospojinskog kluba Učiteljske čitaonice. Gospojinski klub zapravo je, kako bismo danas rekli, »ženska sekcija« Hrvatskoga pedagoškoga književnog zbora u Zagrebu, koji je izdavao tu reviju, Domaće ognjište. Recenzent iz Pariza, tadašnjega središta svjetske umjetnosti i liberalnih pokreta, pozdravlja zamisao da se i u Hrvatskoj žene zauzmu za nacionalne probitke: »Ne dobacujte mi frazu emancipacija. Kao za sve velike misli, i u njezino se ime počinilo zločinā,« Matoševo ženoljublje popraćeno je, ipak, korektivom: »Pokret naših dama nije i neka ne bude karikaturom nego najljepšim podvigom lijepog Hrvatstva za slobodom i čovještvom.« Pozivljući se na Turgenjeva, podsjeća na to da u Rusiji žena ima više karaktera od muškarca i da je možebitno tako i u drugim potlačenim zemljama. Nezadovoljan i ogorčen političkim zbivanjima u domovini, »trubač sa Seine« ironizira mlohavost i prevrtljivost domaće elite: »Neka bude i u nas žena junak kad se junaci pobabiše i predu tuđinsku kudjelju.« Podsjećajući na Djevicu Orleansku, znamenitu ženu iz njemu bliske francuske nacionalne povijesti, jadikujući iz Pariza zbog svoje domovine, proslijedit će: »Četiristo ljeta iza Marulićeva pjevanja, na tisuć Holoferna nemamo ni jedne Judite.« U tom kontekstu zaključit će: »Emancipacija naše žene nije prema tomu drugo nego emancipacija najvećeg dijela Hrvatstva u svakom pravcu.«^[4] Pokaznica mu je pak »lijepog Hrvatstva« bila glumica Ljerka pl. Šram, koju od milja nazivlje^[5] Šramicom, Ljerkicom. Matoševa »Mylady Šram« također se uključila u proslavu Marulićeve Judite, jer je sudjelovala u »Svečanoj predstavi četiristogodišnjice hrvatske književnosti«, uprigođenoj 13. studenoga u Hrvatskomu zemaljskom kazalištu 1901, dakle četrdesetak dana poslije nego je objavljen Matošev članak u Hrvatskom pravu. »Ljerkica« je u drugom dijelu predstave »Uspomeni Marka Marulića, pozornišnoj prikazi«, koju je »sastavio« Franjo Marković glumila vilu Hrvaticu.^[6] O predstavi su izvijestili zagrebački dnevnici, posebno Obzor,^[7] u sutrašnjem broju, kao i riječki Novi list. Matoš je zacijelo o tome bio obaviješten, jer je, među ostalim, Obzor mogao čitati u jednoj od pariških kavana, u kojoj se redovito družio s umjetnicima i boemima.

U osvrtu na Domaće ognjište Matoš u liku Marulićeve Judite vidi model domoljubne junakinje, poticajne za Hrvatice, a sam spjev percipira kao rodoljubno uzorno djelo. Kako pak percipira pisca djela? Dok je u Pismu iz Pariza 1900. u nostalgiji za Zagrebom Šramici ispisao komplimente kakve nije dobila nijedna hrvatska glumica do sada, Matoš je dvije godine poslije u jednom pariškom časopisu, koji je okupljao umjetnike u izbjeglištvu, objavio prilog Lettre de Croatie. U časopisu L’Ouevre d’art international u kojem surađuju, među ostalima, Ardengo Soffici, Charles Vildrac, Auguste Rodin, u prosinačkom broju iz 1902. lamentira »trubač sa Seine« nad hrvatskom političkom i književnom zbiljom ističući Dubrovačku Republiku kao oazu umjetnosti, pa produžuje: »Nesretna Dalmacija dala nam je našeg prvog nacionalnog pjesnika, Marulića, latinskog Marulusa, koji je u ime elite padovanskog sveučilišta pozdravljao bijel, zlatan i purpuran prolaz veličajnog dužda mletačkog.«^[8]

Vicko Milić g. 1901. »obielodanio« je Božićevićev životopis Marka Marulića (Vita Marci Maruli Spalatenis per Franciscum Natalem) iz kojeg je Matoš parafrazirao rečenicu o pozdravnom govoru studenta iz Splita pri nekom svečanom dočeku u Padovi državnog poglavara Nikole Marcella. Taj je životopis očevidno čitao, pa je iz domoljubnih osjećaja stranom općinstvu htio skrenuti pozornost na izbor jednog Hrvata kao govornika u ime slavnoga sveučilišta pri dohodu mletačkog dužda u Padovu. Međutim, važnija je za nas Matoševa kvalifikacija Marulića kao prvoga hrvatskog nacionalnog pjesnika (»premier poète national«).^[9] Da to nije samo retorički ukras za auktora Judite, bolje se vidi iz eseja O modernosti, napisanog 1909. Tu Matoš, nižući svoje glasovite asocijacijske kataloge, spominje da je Fritz Uhde po biblijskom stilu sličan Rembrandtu i Maruliću, a esej sažimlje u tvrdnju: »Hrvatski narod od Marka Marulića grede stopama modernizma...«^[10]

Tvrdnja mi se čini bitnom točkom Matoševe vizije »staroslavnog začinjavca«. Osjetio je, naime, Marulićevu književnu nadmoć u kontekstu konstituiranja literarne kulture u Hrvata i njezinog izlaska iz perifernosti na europsku pozornicu kao nacionalne vrijednosti. Osjetio je i njegovu pjesničku riječ, ponajboljom metodom za kritičara, prišavši čitanju Judite bez predrasuda koje su imali jezikoslovci i tradicionalistički književni povjesnici. Otputivši se potkraj rujna 1909. u Samobor, svoj elogij idiličnom gradiću započinje evokacijom hrvatske jeseni, prve nakon desetljetnoga izgnanstva: »U vinogradima panski klopotac, na lišću prvo jesenje zlato, a preko živica ʽcvrljci s punom gvačom’ – kako za škvorce veli Marulić, staroslavni začinjavac.«^[11] Riječ je, dakle, o citatnom intertekstualnom postupku, koji svjedoči s kolikom je pomnjom Matoš pratio Marulićev tekst, tj. Juditu. Citat se referira na »priliku«, usporedbu, iz šestog pjevanja spjeva:

Kako vinograd gust kad je voće zrilo,

Koga ne bude bljust pudar ni pudilo,

Jato ga pokrilo čvarljak, grozd ne ojde,

Kad se je najilo, s punom gvačom pojde:^[12]

Judita, VI, 113–116

»Staroslavni začinjavac« umetnuo je u epsku obradbu biblijske zgode živu sliku o čvorcima, o jatu ptica, koje se sručilo na dozrelo jesensko grožđe, što je zacijelo doživio i vidio u svojim splitskim vinogradima, a Matoš zamijetio u vinogradima oko Samobora. Najveći pjesnik ladanjske Hrvatske čitajući Juditu uočio je estetsku vrijednost navedenog Marulićeva opisa i zapisao ga u svoju bilježnicu kao poželjno citatno mjesto.^[13] Koristio se njime kao stilskim ukrasom u uvodu samoborske epopeje montažom dvaju stihova iz Judite (115–116) u sintagmi »cvrljci s punom gvačom«. Matoš navodi cvrljci umjesto čvrljci ili čvarljci, što nije pogreška, jer tako stoji u Jagićevu čitanju Judite za njezino izdanje u Akademijinoj ediciji.^[14] To upućuje na pretpostavku da je Marulićev ep studijski čitao, vjerojatno u kojoj od zagrebačkih knjižnica, te da ga nije zanimala samo Judita već i ostali Marulićev opus na hrvatskom. Judita je objavljena, naime, u raskošnom izdanju Matice hrvatske 1901. s velikom nakladom, pa se početkom stoljeća mogla naći po svim knjižarama i obiteljskim knjižnicama. Osim pojedinosti o Marulićevim čvorcima potrebno je upozoriti i na Matošev epitet za Marulića: staroslavni začinjavac. On ga je nazvao začinjavcem prije svojeg »discipulus-a« Tina Ujevića, koji ga tako apostrofira u sonetu Oproštaj, objavljenom u Hrvatskoj mladoj lirici (1914. g.), dok je »Rabbi« svoj rečeni tekst objelodanio nekoliko godina prije (Hrvatsko pravo, 18. i 19. rujna 1908). Za Marulića se, naime, u retoričke svrhe uz »otac hrvatske književnosti« rabi i atribut »začinjavac«, najčešće »splitski začinjavac«, prema osmom stihu Tinove zvonjelice. Poznato je da je u prvoj fazi poznanstva Ujević čitao Matoševe tekstove kao svetopisamsko štivo, pa je vjerojatno zapamtio i Matoševo tituliranje Marulića kao »staroslavnog začinjavca«. Frano Čale pak drži stanovitim da je Matošev pogled na Marulića utjecao pozitivno na Tinovo maruloljublje, za što navodi i intertekstualne potvrde iz jednog Ujevićevog teksta, kad na sličan način »splitskog začinjavca« stavlja za uzor mladeži.^[15] Znakovitije je pak možebitno preuzimanje figurnog naziva začinjavac, jerbo je u pozadini Matoševog utjecaja Tinov antologijski sonet, koji je u stanovitoj mjeri »felibriško« vraćanje na izvorište hrvatskoga pjesničkog jezika.^[16]

Najviše redaka o Maruliću Matoš je pak napisao u svojemu putopisu Pod florentinskim šeširom, tiskanom u Hrvatskoj slobodi (20. V – 1. VI. 1911), inače tekstu visoko stiliziranog proznog zbora i žanrovski dinamičnom. U Firencu je otišao po preporuci liječnika, već nagrižen bolešću, vjerujući u oporavak pod italskim nebom, ali i kao hodočasnik u grad umjetnosti i kulture, slavne prošlosti. U tomu se gradu ubrzo snašao, dajući maha artističkoj italofiliji kao i njegovi ljubimci, francuski književnici iz XIX. stoljeća (Stendhal, Lamartine, Alfred de Musset). Matoš je ushićen onim na što nailazi na poprištima talijanske umjetnosi; istodobno je u mislima na hrvatsku zbilju i prošlost. Te kontraste vehementno upliće u svoj tekst, strukturiran prema Danteovu nacrtu, L’inferno, Il Purgatorio, Il Paradiso.

U Raju je najviše izbila na vidjelo njegova italofilija, Firenca mu je zrcalo talijanske nacionalne kulture, dok ga se drugi gradovi s Apenina toliko ne doimlju, jer su pokrajinski određeni poput Mletaka, Napulja, Bologne, štoviše i Rima. Idući tragom dojmovnikā o Italiji europskih umjetnika i povjesnika kulture, ponajviše francuskih, posebno se, jasno zaustavlja na Hrvatima, spominjući studiranje Draškovićā i Keglevićā u Bologni i Padovi na najslavnijim sveučilištima, pa povijesne ličnosti s talijanskom ili papinskom vezom (Tomo Bakač, Vuk Frankopan, Lovro (!) Ranjina, Ilija Crijević, Tommaseo, Kvaternik, Demeter, Kukuljević, Bošković, Medulić, Klović), nižući pisce, slikare i političare, u poanti uvodi Marulića, tvrdeći da »naša kultura od Marulića, prevedenog onda u tri jezika, pa sve do stoika Starčevića i renesanšanina Strossmayera (...) sve je to stvaralo dušu, staru dušu hrvatsku pod dojmom te fine i čiste kulture. (...) Zato, poznavati Italiju, ili barem shvatiti staru Italiju, znači shvatiti veliki dio inteligencije i psihe hrvatske, znači poznavati sebe.«^[17] Matoš hrvatski nacionalist, ljuti starčevićanac (bez svojega političkog uzora ne može ni u ovom katalogu), u susretaju s Firencom zatomljuje gorčinu zbog povijesnih iskustava s Mlečanima i zbog pokušaja talijanizacije Dalmacije u nedavnom vremenu i emotivno priznaje udjel Italije u oblikovanju hrvatske kulturne samosvijesti. Marulić mu je opet reprezentativna ličnost i u tom kontekstu, te navodi da su mu djela prevođena na tri svjetska jezika. Vjerojatno je ciljao na talijanski, njemački i francuski, koliko se navodilo u dotadašnjoj literaturi;^[18] sada bismo njima dodali španjolski, engleski, portugalski. Evocirajući jedan od najznamenitijih lokaliteta »Fiorence«, gdje su našle mjesto čuvene skulpture, Celliniev Perzej, Donatellova Judita, Matoš otkriva svoje domoljubno pravaško srce: »... dok je u tim simbolima slavila preporodjena Fiorenca pobjedu, tamo preko mora u Hrvatskoj (...) pade na Udbini cvijet plemstva našeg, aziatska aždaja, tudjinska Meduza pade kao mòra, kao vampir na srce naroda.«^[19] Kontrast je uvod u laudu sa svečanim slogom »...ali Jedan, –, ali ti, Marule slavni, ti si probudio Perzeja jezika našeg, ti si, pjesniče, pravedniče, već onda u Juditi htio probuditi dušu našeg pogaženog naroda, ali u mraku, ti si, Marko Maruliću, ostao glas u pustinji i zato je tako tužna, tako zaplakana tvoja Judita, kip majke Hrvatske, pored triumfalne sablje i krvavog balčaka toga Perzeja i florentinske Judite, ovih tvojih srećnih, pobjedničkih, slobodnih suvremenika. Ili zar odista ni molitva, ni sveta molitva i svete pjesme starog, mudrog i svetog Hrvata ne mogu ni danas još ganuti to roblje, to kukavno roblje hrvatsko kojemu je svaka baba Meduza i svaki špicl Holoferne?«^[20] U proznom tekstu putopisa ovaj umetak o »ocu hrvatske književnosti« stiliziran je kao pjesnička apostrofa, u kojoj je pisac, nogama na firentinskomu kultnom trgu, a mislima u Hrvatskoj, zapravo u sjedištu njezina političkog života, u Zagrebu. Opetovao je žalac protiv nedomoljubne apatije svojih sunarodnjaka »stekliškom« retorikom, nalik onoj iz spomenutog članka o Domaćem ognjištu. Sâm se umetak preoblikovao u apoteozu tvorca Judite: mudri, sveti, sveti Marul poslužio je Matošu da se preko pravaškog glasila obrati učmalim Hrvatima, »super dorminetibus suis filiis«, buditeljskim patosom nalik Ivanu Derkosu osamdesetak godina prije u poznatomu latinskom spisu Genius patriae (1832). Njegova patria Croatia, predvidio je, opet će biti u velikim iskušenjima, rat je na pomolu, a Hrvati nepripravni, utonuli u stranačke uskogrudne razmirice i unutarstranačke pravaške obračune. Matoš se u tom času sjeća Juditina osobnoga junačkog čina i Marulićeve rodoljubne zauzetosti, koji da je svojim hrvatskim spjevom »Perzej našeg jezika«, osjećajući ono što tada nije još bilo oblikovano u nacionalnoj svijesti: taj je spjev prekretnica ne samo u hrvatskoj književnosti, nego i u konstituiranju narodnoga duhovnog bića; Marulić je ne samo pjesnički uzor nego i primjer intelektualcima. U patosu, koji ga je ponio tijekom apoteoze, prizivlje ga, među ostalim: »Marul slavni«. U prvom desetljeću prošlog stoljeća, obilježenom i vraćanjem dostojanstva »staroslavnom začinjavcu«, auktora se Judite isključivo imenovalo imenom i prezimenom, Marko Marulić. Matoš je, čini mi se, prvi afektivnoj sintagmi »otac hrvatske književnosti« dodao i nadimak Marul prema latinskom Marulus, bez tadašnjega jakog zazora prema djelima hrvatskih pisaca na nematerinskom jeziku. Je li bio baš prvi i nije važno, a znakovito je da je njegov discipulus započeo posljednji tercet soneta Oproštaj zazivkom: »Sbogom, o Marule!...«^[21] Recepcija pak Tinove pjesme kroz antologije hrvatskog pjesništva udomaćila je pjesnički nadimak Marul, kako je to nerijetka konvencija za klasike nacionalnih književnosti. Prema tome, Matošu pripada prvenstvo za dvije omiljenice za Marka Marulića, začinjavac i Marul, koje je Augustin Ujević »promovirao« zvonjelicom Oproštaj, našavši ih kod Rabbia. Štoviše, »puntarski« duh iz završnice njegove zvonjelice na tragu je malo prije citirane Matoševe apoteoze pisca Judite. Brižnim čitanjem i ostalih Matoševih asocijacija na Marulovo djelo može se razaznati koliko on svoju percepciju tog djela aktualizira na razini osobnoga nezadovoljstva s tadašnjim stanjem u naciji u više smjerova. Marulić mu je, dakle, stožerna vrijednost koju stavlja pred oči čitateljima kao rješenje i hrvatske dezorijentiranosti.

Indikativno je s kojim se piscima iz hrvatske književne baštine Matoš identificira kao klasicima pisane riječi. U emfatičnom također članku Hrvatska misao (1907) lamentira nad razinom suvremene hrvatske umjetnosti u kontekstu političke represije: »Tko od nas što pišemo plemenitim slovom humaniste Marulića i idealnog vizionara Preradovića ne osjeti užasno poniženje u neizvjesnosti, da bi kakav madžarski sluga mogao zabraniti ovako pisanje i štampanje slobodnim jezikom, koji se opet počeo progoniti kao zločin jer je nerazumljiv geniju madžarskih konduktera, grofa Aponyija i izvjesnih Magdalena, noćnih nosilica njihove tamo kulture!«^[22] Uz Preradovića Matoš odabire Marulića kao exemplum iz nacionalne tradicije, a kad govori o tradiciji kao nacionalnoj energiji, »staroslavni začinjavac« je opet među njegovim izabranicima: »Hrvatska tradicija je način kako da kultom historijskih vrijednosti oživimo u našim dušama stare duše koje u njima leže – kako da kultom starih heroizama probudimo latentni naš heroizam, kako da kultom uskoka, Zrinjskih i Frankopana postanemo čelični kao A. Starčević, a kultom Marulića i Boškovića kulturni i superiorni kao Vraz i Strossmayer.«^[23] To Matoš poručuje u jednom od Pisama iz Pariza 1901, kad se slavila Juditina obljetnica, a on se u toj prigodi pridružuje kultu njezinog auktora, stavljajući Marulića na Panteon hrvatskih velikana. U proljeće pak 1907. po treći je put kao vojni bjegunac incognito pohodio Hrvatsku, i tada je nastao jedan od njegovih najljepših putopisnih tekstova Oko Lobora (Hrvatsko pravo, 2–4. travnja 1908), u kojem nahodimo nenadmašnih stranica te književne vrste u Hrvata. Matoš je u toj pjesmi u prozi izrazio teret svoje nostalgične vizije Hrvatske i najjasnije ostvario barrèsovsku ideju o nerazdvojivosti krajolika i nacionalnog bića te produženu romantičarsku tezu o povijesnim lokalitetima kao ishodištima pjesničke inspiracije. Grofovski dvor u Loboru ovdje je gravitacijska točka njegove »gorko-slatke« domovinske ljubavi, a kult se domovine, i u ovom tekstu egzaltirano upozoruje, gradi passatističkim emocijama, što je isto tako analogija s Mauriceom Barrèsom; »Romantika nama nije ništa drugo, no koristan kontakt s energijom hrvatske prošlosti i hrvatske primitivnosti. Ne pesimistički teatralni gest à la Chateaubriand nego optimistično djelo za sadašnjost u vezi s hrvatskom prošlošću. I kod nas, još više no u inozemstvu, lažna modernost uništava energije i značajeve. Da se danas među nama pojavi kakav Zrinjski sa genijem Gundulića i karakterom Marka Marulića, naši razni elementići i elementičice dokazali bi mu crno na bijelom, da su mladonje i mediokriteti i kod nas u odlučnoj većini, političkoj i književnoj, pa da se treba pokloniti glasu većine, glasu naroda, glasu božjem, ergo glasu gluposti.«^[24] Marulić se i tu smješta u Matošev elitni nacionalni triumvirat (Zrinjski i Gundulić), i to s karakternim vrlinama hrvatskog intelektualca domoljuba, koje da vrline nedostaju njegovim potomcima u kontraverznom ponašanju intelektualaca u Hrvatskoj iz putopiščeva doba. U te stožernike Matoš s punom zauzetošću uvršćuje i Josipa Jurja Strossmayera, suvremenika, intelektualca i nacionalnog mecenu. Znana nam je pravaška averzija prema Štroci, koja je tinjala i nakon pomirbenog sastanka između Strossmayera i Starčevića u Krapinskim Toplicama. Matoš je Štroci u nekrologu i prigodom podizanja njegova spomenika u Zagrebu ispisao najtoplije i najpohvalnije redke od svih hrvatskih prigodničara, pokazujući i time koliko je, kad je bila posrijedi nacionalna vrijednost, objektivan i nepristran, lišen stranačke zadrtosti. U jednorečeničnom pasusu visokog stila Strossmayer je Matošu »rijedak kalež, u obliku srca, nakićen Cellinijevim poganskim vizijama, obasjan pobožnošću Marulićeve Judite«,^[25] te je očigledno da je za svoj ikonografski crtež Strossmayera tražio jake usporednice i jednu pronašao u Marulićevu spjevu o starozavjetnoj hebrejskoj heroini. U asocijativnoj sprezi Marulić se po drugi put^[26] našao uz bok đakovačkog biskupa, čijom su zaslugom utemeljene i financirane tolike hrvatske nacionalne institucije. To je Matošu bilo važnije od Strossmayerove stranačke pripadnosti i političkog suparništva s pravaškom strankom i Starim, kojeg je, jednostavno kazano, adorirao. Nije samo domoljubni kontekst Matoša doveo na postavljanje na istu ravan »staroslavnog začinjavca« i bogatoga crkvenog prelata iz Slavonije. Njegova lucidna kritička spoznajnost vodila ga je prema naslućivanju, koje će poslije biti potvrđeno, o golemoj Marulićevoj ulozi u oblikovanju hrvatske nacionalne samosvijesti u okviru pripadnosti europskoj kulturnoj zajednici, kakav je doprinos vidio i u Strossmayerovim postignućima, kad su se Hrvati kao nacija nastojali približiti toj zajednici. »Humanist« Marulić i »renesanšanin«^[27] Strossmayer činili su mu se svjetionicima u viziji nacionalne simbioze tradicije i suvremenosti, prošlosti i modernosti, koju je simbiozu, kako je rečeno, promicao. Matošev kritički duh nije, međutim, bio sklon nekritičkom domoljublju, koje je preuveličavalo hrvatske zasluge bez pokrića, pa su stoga njegove glose o Maruliću još vjerodostojnije. U nekrologu Gjuro Stjepan Deželić (Hrvatska smotra, knjiga IV, Zagreb, 1908) Matoš je toplo prikazao lik radinoga zagrebačkog senatora i književnika i njegove zasluge na raznim područjima, ali nije prešao preko Deželićeva dobrohotnog diletantizma u historiografskim radovima i »naivnog patriotizma« zbog kojeg Hrvatima zbog njihove prošlosti daje prednost pred svim »živućim narodima Europe«, spominjući i Marulića, koji je za Deželića Dubrovčanin a ne Splićanin.^[28]

Listajući Matoševu publicistiku uočit ćemo da mu Marulić navire u sjećanje u tekstovima s posebnim emotivnim rodoljubnim nabojem kao, primjerice, u podlistku Na Božić (1910), gdje u blagdanskomu svečanom ozračju poručuje Hrvatima: »Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio uzdasima svoje Judite!«^[29] U glasovitoj paraleli Beograd i Zagreb, napisanoj u tronuću povratka u svoj rodni grad (Kod kuće, 1909), prednost hrvatske prijestolnice vidi i u šetalištima, uređenoj okolici i »krasnom drveću«. Veliča osobito hrast nad kestenom, koji se sadi po gradovima, koji da nema povijesti, jer brzo raste. »Drugo je ležati pod ovakvim efemernim drvetom, a drugo počivati pod hrastom, rodjenim sa Reljkovićem i Marijom Terezom, a možda i sa Vramcem i Marulićem.«^[30] Moram priznati da mi je u asocijacijskom tkivu, potaknutom zagrebačkim drvoredima, pomalo neočekivano bilo susretanje s Marulovim imenom, koji mu je ovdje simbol hrvatske drevnosti. Međutim, navesti je da je Matoš govoreći o spomenicima u Zagrebu, u povodu Kačićeva (Zakasnio spomenik, 1911) nadodao da hrvatskomu glavnom gradu nedostaju spomenici i drugih starih hrvatskih književnika, među kojima i Marulićev.^[31] Isto sam se tako iznenadio kad sam u kritičkom osvrtu na Legendu o Amisu i Amilu modernista Branimira Livadića u pokudi jezika djela naišao na tvrdnju: »Ta priča trebaše biti ispričana starohrvatskim, arhajskim jezikom Marulićevim ili Hektorovićevim, kajkavštinom ili čakavštinom ...«^[32]

Matošu se, naime, činilo da poetičko instrumentaliziranje duha davnih legendi u pripovijestne svrhe nije primjereno tvrdim jezikom sadašnjice i da bi pri tome bio poželjan makar arhaizatorski govor, kao (moja interpretacija) nuždno stilsko sredstvo. Matošev naputak možebitno je slijedio Tin Ujević u spominjanom sonetu Oproštaj te Petar Zoranić, simulirajući »arhajski jezik« i pravopis. Naputak je ostvaren, ako to smijemo povezati, u hrvatskim prepjevima starotalijanskog pjesništva počevši od Mihovila Kombola, što se podudaralo s Nazorovim postupkom u romanu Pastir Loda (1938–1939), kada je u taj tekst umetnuo tobožnju poslanicu Marka Marulića Petru Hektoroviću.^[33] Ističem tu pojedinost o prizivanju Marulićeva jezika u estetski izbor suvremenih književnika kao dalekovidnu pobudu, koja se može podkrijepiti i nekim pjesmama hrvatskih postmodernističkih pjesnika, u prvom redu Tonča Petrasova Marovića, Luka Paljetka, pa i Tonka Maroevića, Ante Stamaća.^[34] Dakle, Matoševa glorifikacija Marka Marulića i njegovog »harvackog« bila je sukladna književnoj osjećajnosti našeg XX. stoljeća, kojoj je osjećajnosti i u pogledu »staroslavnog začinjavca« bio promotorom kroz pobratimstvo hrvatskih pjesnika diljem mnogostoljetnog služenja svojem »jaziku« i svojoj »bašćini«. »Trubač sa Seine«, kako je u tom pobratimstvu Dobriša Cesarić nazvao Matoša u istoimenoj pjesmi,^[35] »staroslavnom začinjavcu«, Marulu, kako je on prvi oslovio »oca hrvatske književnosti«, dao je povlašteno mjesto u poimanju zaslužnika iz hrvatske literarne i općenito nacionalne tradicije. Prepoznao ga je i kao živog pjesnika povrh njegova književno-povijesnog značenja. Uspostavio je s Marulom i, za njega tipično, afektivnu vezu koja je, poput drugih takvih, zarazno djelovala na Matoševa »discipulusa«. Veza je znakovita i zbog spoznaje da su dva hrvatska klasika, Marulić početkom XVI, a Matoš početkom XX. stoljeća, predodredila dva prijelomna razdoblja matične im literarne sudbine, odredivši joj europski kažiput a štujući u isti mah svoje, kako bi Matoš rado napisao, lare i penate. Zbog velike izravne i neizravne sugestivnosti njegovih tekstova i kritičkih prosudaba može se tvrditi da je Matoš sudjelovao u senzibiliziranju naše, inače statične, svijesti o vlastitoj duhovnoj baštini na uzornom liku Marka Marulića. Podsjetiti je i u ovom kontekstu na jednu elementarnu činjenicu: u drugoj polovini XIX. stoljeća, kad se Hrvatska konstituirala kao moderna kulturna nacija, pisac je Judite minimalno obrađivan u stručnoj literaturi, spjev mu je objavljen tek jednom (1869), a na sljedeće izdanje trebalo je čekati 1901. godinu. Iako Matoš nije, opetujemo, auktor nijedne izričite bibliografske jedinice o Maruliću, toliko ga je uvodio u vlastita, rodoljubna i književna, viđenja hrvatske zbilje u prošlosti i suvremenosti, izricao o njemu u brojnim tekstovima utemeljene, za ono vrijeme neuobičajene, pohvalne ocjene, da sve to zavrjeđuje marulološki spomen, pače raščlambu. Kako smo zamijetili, marulofilija je iz Matoševa pisateljskog pera izmamila stanovite stilske i retoričke auktorske učinke, što bi mogli biti i predmetom matošološkog zbora koji je u posljednje doba podosta zamuknuo.

^[1]  O odnosu akademske kritike prema Maruliću usp. M. Tomasović, Marulološke rasprave, Zagreb 2002, str. 111–113.

^[2]  Usp. o.c., str. 127–134.

^[3]  Vidjeti Nedjeljka Paro, Bibliografija Marka Marulića, Split 2003, str. 16–17.

^[4]  Citati prema: A. G. Matoš, Sabrana djela, sv. I-XX, svezak VI, str. 43, Zagreb 1973.

^[5]  Pisma iz Pariza, XXIV, Sabrana djela, sv. V, str. 230–234.

^[6]  Usp. Marko Marulić Marul, Spomen-knjižica u povodu otkrivanja spomenika u Zagrebu 22. mjeseca travnja 1999. Uredili Ivo Sanader i Mirko Tomasović, Zagreb 1999, str. 31.

^[7]  Usp. o.c., bilješka 3. str. 181, 184, 188.

^[8]  Prijevod s francuskog Ljube Wiesnera, Sabrana djela, sv. VI, str. 247.

^[9]  Sv. IV, str. 63.

^[10] Sv. IV, str. 279.

^[11] Sv. IV, str. 97.

^[12] Citat prema: Marko Marulić, Duhom do zvijezda, izbor i predgovor Bratislav Lučin, Zagreb 2001, str. 122.

^[13] Matoš je imao navadu ekscerpirati građu iz tekstova koja ga je zanimala, što je sačuvano u Bilježnicama. Čitajući Hektorovićevo Ribanje s velikim uvažavanjem, primjerice, u opširnim anotacijama, nahodimo i ovu: »Divno o Maruliću!« Ta se pohvala odnosi na stihove, kojima Hektorović veliča Marulića, a te je stihove (Ribanje, 781–784) zapisao u svoju bilježnicu. O Matoševu divljenju Hektoroviću usp. Frano Čale, Stariji hrvatski pisci u Matoševu obzoru u: Usporedbe i tumačenja, Dubrovnik 1991, str. 281–283.

^[14] SPH I, Zagreb, 1869, str. 56.

^[15] Usp. F. Č a l e, o.c., str. 278.

^[16] Slično će u postmodernizmu postupiti i Tonči Petrasov Marović s izričitim intertekstualnim posredništvom Tinove zvonjelice. Usp. M. Tomasović, Tončeva pjesan »Suprotiva« naprama Marulićevoj u: Nove godine s Marulom, Split, 2000, str. 179–183.

^[17] Sv. XI, str. 208.

^[18] Podatke o prijevodima Marulićevih latinskih djela Matoš je zacijelo našao u radu tako naslovljenom Mirka Breyera (Prosvjeta, br. 22, Zagreb, 1901, str. 687–689). Matoš u to vrijeme u Parizu zbog novčane oskudice nalazi mecenu upravo u Breyeru, zagrebačkomu knjižaru i antikvaru, kojemu za čedan honorar ispisuje podatke u Bibliothèque Nationale de Paris. Usp. o.c., sv. VI, str. 245.

^[19] Sv. XI, str. 209. O Matoševim dojmovima iz Firence opširnije govorim u radu Matoševi talijanski puti u: Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988, str. 144–154.

^[20] Ibidem.

^[21] Hrvatska mlada lirika, Zagreb 1914, str. 126.

^[22] Sv. XV, str. 170.

^[23] Sv. V, str. 269.

^[24] Sv. IV, str. 90.

^[25] Tekst Strossmayerov spomenik objavljen je prvi put u pravaškom listu Hrvatska 4. kolovoza 1906. Citat prema: Sabrana djela, sv. IV. 23–24.

^[26] Vidjeti bilješku 17.

^[27] Ibidem.

^[28] Sv. IV, str. 243.

^[29] Sv. XV, str. 298.

^[30] Sv. XV, str. 227–228.

^[31] Sv. VII, str. 120.

^[32] Sv. VII, str. 253.

^[33] Usp. M. Tomasović, o.c., bilješka 1, str. 140-142.

^[34] Isti, Marko Marulić »padre della letteratura croata« in: Marko Marulić, umanista croato nel contesto storico-letterario dell’Italia e di Padova, Atti della Giornata di Studio tenutasi presso l’Università di Padova il 7 dicembre 2001, a cura di Luciana Borsetto, Edizioni dell’Orso, Alessandria 2004, str. 67-68.

^[35] Trubač sa Seine (Matoš u Parizu). Pjesmu je nagradilo Društvo hrvatskih književnika kao najbolju u godini 1936.