SOS za svece (i ne samo za svece)

Sveti Jakob na Očuri

Sedamdesetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba, na prijevoju između Strahinjščice i Ivan(š)čice, na koti 460, već barem pet stotina godina stoji i opstaje kapela sv. Jakoba. Nepoznata široj, pa i stručnoj javnosti, izmaknuta od (današnjih) važnih prometnica, od davnina je sveto mjesto, orijentir, proštenište, sajmište i okupljalište, na nekoć važnoj, vjerojatno još rimskoj prometnici koja je povezivala krapinsku i varaždinsku dolinu.

Odolijeva vremenu i nevremenu, proživljava promjene stilova, preživljava brojne devastacije – požare, pljačke, ratno razaranje, nemar, zaborav, razne (pa i stručne) obnove, propuste, pogrešne zahvate, obećanja, zamahe – sve do naših dana, kada još uvijek prazna, premda gotovo obnovljena, čeka ponovne poticaje i (još jedno) oživljavanje.

Pogled iz zraka na kapelu sv. Jakoba na Očuri s okolnim krajolikom, listopad 2022. godine, arhiva OKIRU

Proteklih sedam desetljeća, iako pod konzervatorskom zaštitom, egzistira u nesigurnome stanju između opstanka i propasti. Sudbina jedne od najznačajnijih srednjovjekovnih crkvi sjeverozapadne Hrvatske i najveće gotičke crkve Hrvatskog zagorja umnogome je paradigma stanja naše baštine.

Povijest (opstanka) kapele

Kada je, od koga i za koga građena ta značajna crkva, za sada se ne može utvrditi iz pisanih izvora. Podignuta je na lokalitetu (H)Očura, koji se prvi put spominje 1591. godine, u svjedočenju nekoga Varaždinca koji je vozio slanu ribu na prodaju kod crkve sv. Marije na Očuri! (Neven Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, 1994., 83).

Crkva je dakle, isprva bila posvećena Majci Božjoj. Njezin drveni kip nastaje potkraj 15. ili početkom 16. stoljeća, kao i ostala, danas nepostojeća (gotička) oprema. Nekoć je kapela bila bogato opremljena i dostojno održavana, o čemu svjedoče njezini opisi u protokolima kanonskih vizitacija od sredine 17. do kraja 19. stoljeća. Pobuđivanjem hodočašća te jačanjem čašćenja čudotvornoga Marijina kipa, ali i kao odraz općega uzleta umjetničkoga razvitka u tadašnjoj Hrvatskoj, u prvoj polovici 18. stoljeća započinje proces intenzivne modernizacije – barokizacije kapele, tijekom koje nestaje dotadašnji (kasno)gotički inventar. U vrhuncu baroknoga zamaha (1752–1754) brod kapele nadsvođen je širokim baroknim svodom i rasvijetljen novim prozorima, a na njegovu je zapadnom kraju podignuto zidano pjevalište (kor), izdignuto na masivnim stupcima. Kapela je opremljena i novim oltarima, no stari je kip Majke Božje Očurske zadržao svoje središnje mjesto na glavnom oltaru u njezinu svetištu, te je upravo Majci Božjoj »zverhu Hočure milošče izkazujuče« pavlinski pisac i propovjednik Hilarion Gašparoti 1761. godine posvetio četvrti svezak svojega enciklopedijskoga djela Cvet sveteh.

Stradanja / Muke po konzervatorima

Premda kronologija stradanja ovoga zdanja počinje već njegovom gradnjom na mjestu izloženom vremenskim nepogodama, udarima gromova – stoga i požarima – ali i pljačkama i devastacijama, u drugoj polovici 19. stoljeća nastupa razdoblje zamjetnijeg zanemarivanja i polaganoga, ali sigurnoga propadanja kapele i njezina inventara. Propadanje se ubrzalo tijekom prve polovice 20. stoljeća, kada se i sajmište seli na zaštićeniji, niži položaj kod kapele sv. Marije Magdalene u nedalekom Kuzmincu. Unatoč tomu što kapela materijalno gasne, posebno nakon Drugoga svjetskoga rata, i dalje se nastavlja tradicija hodočašća na određene blagdane, a u svijesti ljudi toga kraja Sv. Jakob uporno o(p)staje kao mjesto proščenja i zagovora čudotvornoj Majci Božjoj Očurskoj.

Kapela sv. Jakoba – opći pogled iz lađe prema svetištu. U rujnu 1947. god. srušio se nakvašen svod svetišta. Stanje 1947. god.; inv. br.: 6477; neg.: III-530

U obilasku Hrvatskog zagorja Gjuro Szabo još 1912. godine posjećuje kapelu, prvi ju fotografira i uvodi u literaturu (Spomenici kotarâ Krapina i Zlatar, 1913/1914), te upozorava na njezinu vrijednost. Međutim, u vremenu koje slijedi, sudbina joj postaje sve neizvjesnija.

Potkraj Drugoga svjetskoga rata svod svetišta kapele stradava zbog zrakoplovnog bombardiranja. Slijedi urušavanje krovišta te posljedično stradavanje cjelokupnog inventara. Apsurdno, zbog sve većih oštećenja krova koja rezultiraju slijevanjem oborina i opadanjem kreča, na zidovima svetišta ukazuje se dotad potpuno nepoznat ciklus gotičkih zidnih slika, koji, međutim, vrlo brzo gotovo u cijelosti propada. U donjim zonama – do visine od oko četiri metra – oslik je otučen nestručnom intervencijom provedenom, unatoč dogovorima, bez znanja stručnjaka 1947. godine. U ostalim zonama oslik je otpao nastavkom propadanja arhitekture, zbog izostanka pravodobne stručne sanacije. U tom kratkom razdoblju (1945–1948) odvija se nevjerojatna borba konzervatora Tihomila Stahuljaka s (onodobnom) vlašću, nestručnjacima i ignorantima, koja okončava na sudu, pravnim procesom koji je Konzervatorski zavod dobio, no za to je vrijeme in situ gotovo cijeli ciklus gotičkih zidnih slika, kao izbrisan, naprosto nestao. Sudski je spor struka dobila, ali je baština – izgubila.

Pokušaji spašavanja inventara nastavljaju se 1948. godine, kada Ljubo Karaman i stručnjaci Konzervatorskog zavoda u Zagrebu, nastojeći sačuvati bar ono najvažnije, odnose kip Bogorodice s Djetetom i pohranjuju ga isprva u Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije (kip je poslije izložen u stalnom postavu zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, te je i danas na pohrani u istome muzeju). Najvrjednija očurska skulptura tako je spašena, konzervirana i muzealizirana, no time je kapela ostala bez središnjega zavjetnoga kipa koji je tvarnom prisutnošću i simboličkom snagom stoljećima privlačio i okupljao vjernički puk. Ostali inventar ostaje in situ, nezaštićen – i postupno nestaje. Napuštena i razvaljena kapela sedamdesetih godina 20. stoljeća postaje meta vandala koji u više navrata gospodare njezinim interijerom, a neki i lože vatru preostalim drvenim skulpturama.

Usprkos drastičnim uvjetima, liturgijska funkcija i svijest ljudi toga kraja o svetištu Majke Božje pri svetomu Jakobu se ne gasi. Radobojski župnici održavaju proščenja i nastoje spasiti ostatke ostataka. Povjesničarke umjetnosti Doris Baričević i Anđela Horvat u to vrijeme pohode kapelu i objavljuju o njoj tekstove, no konzervatorska struka šuti (i ne djeluje) sve do 1986. godine, kada stručnjaci Resta­uratorskog zavoda Hrvatske iniciraju radove na arhitekturi kapele. Vrhunac stalne defenzive zbio se 1988. godine jednom iznimnom konzervatorskom ofenzivom – kada se eksplozivom preventivno (?) daje rušiti zvonik. Taj radikalni (konzervatorski) zahvat pridonio je mrvljenju u prah i pepeo preostalih čestica zidnih oslika koje su do tada, unatoč svim prethodnim nedaćama, uspjele opstati na zidovima lađe i svetišta (neke još neotkrivene pod naličem). Sva je sreća što u to doba u unutrašnjosti kapele, barem po mišljenju organizatora te akcije, više nije bilo drvenoga baroknog inventara, te je u konzervatorskom projektu stoga predložena prezentacija gotičkoga sloja kapele, tj. (drastično) uklanjanje njezinih baroknih obilježja.

Međutim, i in situ, ali i na raznim okolnim lokacijama ipak se nalazio znatan dio preostale vrijedne barokne opreme kapele!

Taj pasionski put kapele sv. Jakoba nakratko osvjetljava (i zaustavlja) izložba Barokna skulptura iz kapele sv. Jakova na Očuri organizirana u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici 1996. godine, s pratećim katalogom koji potpisuju Doris Baričević i Goranka Kovačić. Tom se izložbom pokušalo prikupiti, spasiti, javnosti predstaviti i valorizirati ono što je preostalo od inventara te inicirati nužne konzervatorsko-
-restauratorske radove. Nastavak radova međutim nije sustavno proveden, a skulpture se nakon izložbe deponiraju u improviziranu čuvaonicu muzeja s neprimjerenim uvjetima te ondje, prepuštene zaboravu, rapidno propadaju.

SOS za svece

Tijekom terenske nastave sa studentima Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina (OKIRU) Akademije likovnih umjetnosti 2005., a potom i 2009. godine, posjećujemo Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici i u improviziranoj čuvaonici pokraj muzeja zatječemo dio preostalog očurskog inventara u iznimno lošem stanju. Na inicijativu Konzervatorskog odjela za Zagrebačku županiju stručnjaci Hrvatskoga restauratorskog zavoda 2009. godine provode hitnu intervenciju zaštite i premještaju neke od tamo pospremljenih skulptura u nešto bolje uvjete, u depo Dijecezanskog muzeja u Zagrebu. Međutim, ono što tada nije bilo obuhvaćeno tom akcijom ostaje na milost i nemilost spremištu u Gornjoj Stubici, a preostala barokna oprema kapele naizgled ponovno tone u zaborav.

Detalj lica skulpture nepoznatog sveca (sv. Ivan od Mathe?) s glavnog oltara Sv. Jakoba na Očuri, 18. st., tijekom podljepljivanja nestabilnih slojeva polikromije, 2012. godine, arhiva OKIRU

Ipak, vođenje radova na obnovi arhitekture kapele 2011. godine preuzeo je Konzervatorski odjel u Krapini, čime su oni dobili novi smjer. U lipnju 2012. godine, potaknuta od manje grupe studenata OKIRU i njihove profesorice (autorice ovoga teksta), organizirana je restauratorska praksa u čuvaonici Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici, tijekom koje su se studenti uhvatili ukoštac s ondje zatečenim Augijevim stajama. U toj kratkoj, ali efektivnoj akciji provedene su najpotrebnije mjere zaštite: čišćenje prostora, razvrstavanje, dokumentiranje zatečenog stanja, površinsko čišćenje, podljepljivanje najugroženijih slojeva polikromije, odgovarajuće pakiranje i pohrana ondje deponiranih skulptura, te izrada izvješća s prijedlogom radova, koje je zatim upućeno nadležnom konzervatorskom odjelu. Možda je upravo ta restauratorska praksa, prepoznata kod odgovornih, dala poticaj za nastavak radova koji su uslijedili.

Također, zahvaljujući tadašnjem radobojskom župniku vlč. Ivici Bračunu i ljudima radobojskoga kraja, od 2000. godine in situ se nastoji oživiti kapela i lokalitet Sv. Jakoba: popravlja se cesta do kapele, postavljaju se i aktiviraju zvona, oživljavaju proščenja...

U to vrijeme na inicijativu autorice ovoga teksta uspostavlja se suradnja Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina i Konzervatorskog odjela u Krapini, te započinju istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi na preostalim očurskim skulpturama. Radovi, djelomično financirani iz programa zaštite i očuvanja pokretnih kulturnih dobara Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, u kontinuitetu traju od 2010. godine, a nastavljaju se i danas u okviru nastave, diplomskih radova i restauratorske prakse studenata OKIRU pod voditeljstvom Zvjezdane Jembrih i Ane Božičević. Tijekom tih radova do sada je pronađen, spašen, dokumentiran, istražen, konzerviran i restauriran, valoriziran, katalogiziran, a naposljetku i prezentiran znatan dio očurskog inventara, koji je do tada bio izmješten, zagubljen, pohranjen u lošim uvjetima, te zaboravljen od stručne i nepoznat široj javnosti.

U središtu svetišta kapele od listopada 2022. godine stoji kopija kasnogotičke skulpture Bogorodice s Djetetom. Naime, odlukom nadležnih konzervatora i vlasnika (Župe Presvetoga Trojstva u Radoboju i Zagrebačke nadbiskupije), a uz inicijativu Lady Jadranke Beresford Peirce i donaciju zaklade The International Trust for Croatian Monuments, u okviru dvaju diplomskih radova izrađena je tehnološka i vizualna kopija skulpture Bogorodice s Djetetom. Diplomanti Luka Krešimir Stipić i Marko Rizvić, uz mentorstvo Zvjezdane Jembrih i komentorstva Ane Božičević i Zvonimire Obad, akad. kiparice, zaslužni su da u središtu očurskoga svetišta danas ponovno stoji Majka Božja Očurska. Izvorna skulptura, muzealizirana davne 1948. godine, jedna od malobrojnih sačuvanih i jedna od najvrjednijih gotičkih Bogorodica u Hrvatskoj, danas je pak, nakon potresa i tijekom obnove muzejske zgrade, pohranjena u čuvaonici Muzeja za umjetnost i obrt i do daljnjega nedostupna. Kopija skulpture, prihvaćena od zajednice i uvedena u liturgijsku funkciju, predstavlja svjedočanstvo, pamćenje i oživljavanje liturgijskoga i baštinskoga značenja ne samo zavjetnoga kipa Majk e Božje nego i cjelovitoga sakralnoga lokaliteta na Očuri.

SOS za svece – apel je i isprva kodno ime za (interdisciplinarnu) suradnju koja je posljednjih godina dovela do spašavanja, oživljavanja i valoriziranja preostalog inventara kapele sv. Jakoba. U ovom je slučaju prvo započela suradnja, a istoimeni projekt izniknuo je iz njezine stvarnosti (što je neobično u vremenima u kojima se osmišljavaju projekti ne bi li se pripojili stvarnosti). U SOS su od početka uključene generacije studentica i studenata, a osam diplomanata OKIRU realiziralo je svoje diplomske radove na toj građi. Od prvih je dana u SOS uključena dragocjena suradnja Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, posebice dr. sc. Danka Šoureka. U toj su suradnji neizostavni i ljudi radobojskoga kraja, kazivači i kazivačice, aktualni župnik vlč. Tomislav Novosel i još mnogi, znani i neznani, koji su spašavali kapelu sv. Jakoba i prije nas, i koji će ju održavati živom pro futuro. Takve se suradnje nastavljaju i kada projekti završavaju.

Projekt SOS za svece

Istoimeni projekt realiziran je u suradnji s Muzejom Radboa u Radoboju (koji je osnovan u međuvremenu, 2015. godine) i njegovom ravnateljicom Ivanom Hazulin Pospiš, općinom Radoboj (načelnikom Anđelkom Topolovcem), te Konzervatorskim odjelom u Krapini (tadašnjom pročelnicom Lanom Križaj), uz sufinanciranje Sveučilišta u Zagrebu, Krapinsko-
-zagorske županije i Općine Radoboj.

U okviru projekta SOS za svece u listopadu 2022. godine izložbom SOS za svece – istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi na preostalom drvenom inventaru kapele sv. Jakoba na Očuri, postavljenoj in situ u kapeli (čiji su vizualni identitet i postav osmislile Sanja i Tessa Bachrach Krištofić, a fotografije izradio Mario Krištofić) javnosti su predstavljeni dosadašnji radovi na obnovi inventara, a na znanstveno-stručnom skupu O kapeli svetoga Jakoba iliti Bl. Marie Devicze zvêrhu Hotchure milosche izkazujuche u Muzeju Radboa predstavljena su interdisciplinarna istraživanja vezana uz očurski kraj i kapelu. Izložba je popraćena opsežnim katalogom, a znanstveno-stručni skup zbornikom radova koji će biti objavljen do kraja 2024. godine.

Postav izložbe SOS za svece, listopad 2022. godine, snimila Sanja Bachrach Krištofić

Javnosti je tako predstavljena bogata – arheološka, povijesna, povijesnoumjetnička, etnološka i krajobrazna baština radobojskoga kraja – kao i kompleksni konzervatorsko-
-restauratorski radovi koji su doveli i privode kraju obnovu Svetoga Jakoba na Očuri. U unutrašnjosti drevnoga zdanja ponovno su se pak zatekli – ranjeni, ali zaliječeni – svetački kipovi s nekadašnjih baroknih oltara, a naizgled osamljena, napuštena i zapuštena kapela još se jednom našla u središtu radobojskoga kraja. Projekt i izložba SOS za svece prepoznati su u stručnoj javnosti i nagrađeni Godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti za zaštitu kulturne baštine u 2022. godini, a za nadati se je kako će vrijedan spomenik koji je potaknuo energiju SOS za svece zadržati pozornost, te zadobiti skrb i – život koje zaslužuje.

Što dalje?

Spašene i konzervirane, drvene polikromirane skulpture (makar neke krnje, obezglavljene ili napola izgorjele) govore jasnom porukom izdržljivosti i vrijednosti sakralne baštine Svetoga Jakoba na Očuri, koja nas obvezuje ne samo na čuvanje i daljnje valoriziranje nego na oživljavanje (i održivost) i najmanjega dijela ove gotovo propale, a iznimne cjeline. Razlog i cilj svih ovih nastojanja jest vratiti te skulpture u njihov izvorni sakralni prostor, u skladu s principima konzervatorsko-restauratorske struke, a kapelu sv. Jakova, zajedno s mikroprostorom kojemu pripada, valorizirati, oživiti i (ponovno) oživotvoriti. To je, pretpostavljam, ono što se naziva implementacija (lat. implementum = ispunjenje, implore = ispuniti), nasuprot – devastaciji (kasnolat. devastare = pustošiti; vastus = prazno).

---

Zvjezdana Jembrih redovita je profesorica na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Njezini znanstveni i stručni interesi obuhvaćaju teme pokretne baštine sjeverozapadne Hrvatske, odnose materijalne i nematerijalne kulturne baštine te likovno i književno stvaralaštvo.