Sibila Katarine Zrinske – knjiga, igra i kultura posljednjih Zrinskih i Frankopana

Rukopisna ilustrirana knjiga poznata kao Sibila Katarine Zrinske čuva se kao jedna od dragocjenosti najbogatije povijesne biblioteke u Hrvatskoj, Knjižnici Zagrebačke nadbiskupije (signatura: MR 157). Po svojoj namjeni i oblikovanju Sibila pripada velikoj obitelji knjiga za igru, iznimno popularnih u europskoj kulturnoj sredini ranoga novoga vijeka. Takve knjige-priručnici pogađanja sudbine objavljivane su tiskom u bezbrojnim primjercima, no u rukopisnom obliku one su veoma rijetke. Sibila Katarine Zrinske sačuvala se unatoč nepovoljnim povijesnim okolnostima kao raritet knjižne povijesti i kao osamljeni svjedok dvorske kulture igre u Hrvatskoj druge polovice 17. stoljeća. Njezina vlasnica, a vjerojatno i naručiteljica, bila je Ana Katarina Zrinska (oko 1625–1673), rođena Frankopan, žena Petra Zrinskog, tadašnjega hrvatskog bana i pripadnika jedne od najmoćnijih magnatskih obitelji Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Prema rukopisnom ekslibrisu, upisanom na poleđini prednje strane korica, saznajemo da je knjiga u posjedu Katarine Zrinske bila 2. travnja 1670. i da se nalazila u tadašnjoj rezidenciji Zrinskih u Čakovcu. Naziv Sibile dobila je po tome što odgovore na pitanja sudionika igre u duhovito sročenim stihovima daju sibile – popularne proročice iz antičke starine.

Sibila Katarine Zrinske, Kolo sreće. Zagreb, Knjižnica Zagrebačke nadbiskupije

Ana Katarina Zrinska rođena je kao kći Vuka II. Krištofa Frankopana Tržačkog u Bosiljevu. U dobi od 16 godina udala se za Petra Zrinskog, koji je nakon smrti brata Nikole potkraj 1664. postao hrvatskim banom. Kao jedan od glavnih protagonista urote ugarskih i hrvatskih magnata protiv cara Leopolda I., Petar Zrinski osuđen je i pogubljen zajedno s Katarininim bratom, Franom Krstom Frankopanom, u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671., otprilike godinu dana nakon datuma u ekslibrisu Sibile. Osumnjičena za sudjelovanje u uroti, Katarina je, zajedno s najmlađom kćeri, Zorom Veronikom, internirana u samostanu dominikanki u Grazu, gdje je i umrla 1673. O spisateljskim ambicijama Katarine Zrinske svjedoči mali molitvenik što ga je 1661. objavila na hrvatskom jeziku pod simpatičnim naslovom Putni tovaruš. Međutim, nema nikakve potvrde da je ona sudjelovala u pisanju stihova knjige gatalice. Pitanje autorstva tih, katkad prpošnih, katkad satiričnih, katkad i lascivnih redaka do danas nije razriješeno.

Pravila igre

Život plemstva u Hrvatskoj i Ugarskoj toga vremena odvijao se u sjeni ratovanja s Osmanlijama. Šest godina prije datuma zabilježenog u ekslibrisu Sibile, 1. kolovoza 1664., odigrala se kod St. Gottharda u zapadnoj Mađarskoj znamenita bitka u kojoj su carske snage pod komandom generala Montecucolija potukle osmansku vojsku. Nakon toga slijedio je »sramotni« Mir u Vašvaru kojim je car Leopold I. pristao na status quo s Osmanlijama. Posljedica je bilo nezadovoljstvo među hrvatskim i ugarskim velikašima, koji su očekivali veću korist od tako značajne pobjede. Nezadovoljstvo se pretočilo u urotu koja je otkrivena a urotnici su osuđeni na smrt i pogubljeni.

Međutim, u svim političkim i vojničkim brigama tog vremena iza sredine 17. stoljeća, uvijek se našlo prigode ne samo za njegovanje kulture i umjetnosti nego i za društvene igre. Erdeljski velikaš i prijatelj braće Zrinski, Miklós Bethlen (1642–1716), u svojoj autobiografiji piše kako je neposredno prije tragičnog lova u jesen 1664., u kojem je poginuo Nikola Zrinski, proveo nekoliko dana na njegovu dvoru u Čakovcu. Nakon toga je po nalogu Petra Zrinskog putovao u Mletke. Na povratku družio se u Bakru s Katarinom Zrinskom. Među ostalim, Bethlen spominje kako ga je Katarina pozvala da zaigra na karte s njom, njezinom kćeri (koja je poslije postala suprugom Franje Rákóczija), sinom (koji je mnogo poslije preminuo zatočen u tamnici) i jednim svećenikom. O kojim je kartama bila riječ, ne znamo – no Bethlenova bilješka jasna je potvrda o tome da su članovi najuže obitelji Petra Zrinskog, Katarina i njezino dvoje tada već gotovo odrasle djece, Jelena i Ivan Antun, za zabavu kartali, a znao im se pridružiti i pater – vjerojatno učeni augustinac u službi Zrinskih, Marko Forstall, tajnik Nikole Zrinskog, a nakon njegove smrti odgojitelj Petrova sina Ivana Antuna i Petrov čovjek od povjerenja.

Sibila Katarine Zrinske, Fortuna-Occasio. Zagreb, Knjižnica Zagrebačke nadbiskupije

Sibila Katarine Zrinske, Kružnica s vidrom. Zagreb, Knjižnica Zagrebačke nadbiskupije

Igra je privlačila i Katarinina mlađeg brata, Frana Krstu Frankopana (1643–1671). U njegovo je ime ljeti 1666. upravitelj bosiljevskoga grada sa stolarom sklopio pogodbu »da načini veliki dugi stol za igranje«, koji je trebao biti smješten u Krstinoj utvrđenoj rezidenciji Novigradu na Dobri. Nije poznato kojim je sve igrama stol trebao služiti, no zacijelo se oko njega okupljalo društvo sklono zabavi. Stihovi Frankopanova Gartlica za čas kratiti svjedoče o autorovoj sklonosti satiri i o šaljivom poigravanju »škakljivim« erotskim motivima. Doista »nećudoredni« duh stihova iz Gartlica blizak je sličnim stihovima u Sibili. U osebujnom pjesničkom »vrtiću« mladog Frankopana, koji je dijelom nastajao u slobodi, a dijelom u tjeskobnim okolnostima autorova uzništva u Beču, ima veselih, lirskih, žalostivih, turobnih i pobožnih stihova. U mnogima čitalac, među ostalim, nalazi neobuzdane lascivne aluzije koje nikako ne bi mogle naići na odobravanje strogih dušobrižnika, tim više što u nekim pjesmama pisac uvodi svećenike i fratre kao protagoniste satiričnih sadržaja u Boccacciovoj maniri. Teško je zato zamisliti da bi mladi pjesnik svoj Gartlic mogao tiskati i staviti u ruke tadašnjem hrvatskom čitatelju. To isto vrijedi i za stihove Sibile, kroz koje se provlači crta satiričke podrugljivosti i erotske aluzivnosti. Vjerojatno je mladi pjesnik svoje šaljive i lascivne pjesme čitao okupljenom društvu i njima zabavljao prijatelje i ukućane oko spomenutoga velikog okruglog stola. Na sličan način odvijala se i igra pogađanja sudbine s pomoću knjige gatalice. Ne možemo znati, ali možemo s podosta vjerojatnosti nagađati da su se u takvu društvu katkad našli i ozbiljni Nikola i Petar Zrinski, odnosno Katarina i drugi članovi i prijatelji obitelji. Možemo ih zamisliti kako se, primjerice, slatko smiju Krstinoj lascivnoj pjesmi o »zvjerki koja uzdržava svijet« ili stihovima iz Sibile, koji sočnim erotskim aluzijama »otkrivaju« bračnu ili ljubavnu budućnost nekog od sudionika u igri.

Zamislimo grupu raspoloženih žena i muškaraca okupljenih oko stola. Jedna osoba vodi igru držeći knjigu u ruci, ostali redom bacaju kocke. U igri sibile bacaju se dvije kocke koje daju 21 kombinaciju brojeva. Zato igra ima 21 pitanje s različitih područja života, kako je uobičajeno u sličnim gatalicama, poput: koliko će dugo živjeti na svijetu?, hoće li netko postati učiteljem ili svećenikom?, hoće li se dobro oženiti?, hoće li nekomu žena roditi sina ili kćer itd. Duhovite i šaljive odgovore na ta pitanja daje dvanaest antičkih proročica – sibila. Postupak je sljedeći: voditelj igre, koji zapravo preuzima ulogu glasnogovornika proročišta, čita pitanje napisano na vrhu stranice s kružnim pločama, dekorativno naslikanima u kvadratnim okvirima, u čijim su središtima prikazane ptice. Prema broju dobivenom bacanjem kocaka on usmjerava igrača na drugi komplet od 21 kružnice. U sredini tih kružnica prikazane su životinje, a na obodima su imena naselja, gradova, kaštela i tvrđava s brojem odgovarajuće sibile i pripadnim stihom koji daje odgovor na pročitano pitanje. Voditelj igre potražit će odgovarajuću sibilu i stih s odgovorom pročitati radoznalom igraču i čitavom društvu. Naravno, za dobar uspjeh igre bilo je poželjno da voditelj ima zabavljačkoga i komedijaškog dara.

Predlošci za tekst Sibile Katarine Zrinske

Koncepcija hrvatske rukopisne gatalice potpuno se oslanja na mađarske tiskane predloške sličnih knjiga, poznate pod naslovima Sybillák jövendőlése (Sibilina proročanstva), odnosno Fortuna kereke (Kolo sreće). Raspored tekstova u mađarskoj i hrvatskoj verziji doista je podudaran. Međutim, podrobnije usporedbe pokazuju da nikako nije riječ o doslovnom prijevodu, nego o prepjevu s podosta pjesničke slobode i sadržajnim promjenama koje su odgovarale hrvatskoj kulturnoj sredini. Spomenute mađarske gatalice, međutim, također nisu originalna djela. One potječu od poljskog izvornika, koji je pod naslovom Fortuna abo szczęście (Fortuna ili sreća) još u prvoj polovici 16. stoljeća objavio Stanisław z Bochnie Gąsiorek, ili Stanisław Kleryka (oko 1500–1562), humanistički poljski pisac, svećenik i kapelan kralja Sigismunda Starijeg. Prvo izdanje te knjige objavljeno je 1531. kod Hieronima Wietora, aktivnog u Krakovu između 1518. i 1546. Sačuvan je samo jedan primjerak kasnijeg izdanja Gasiorekove knjige iz 16. i dva primjerka različitih izdanja iz 17. stoljeća. U tim je izdanjima na drvorezu prve kružne ploče uz prikaz guske urezana godina 1531. i ime autora Gąsiorek (poljski guska), koji se latinskim imenom potpisivao kao Anserinus.

Autor hrvatske Sibile preuzeo je mađarski tekst, međutim, u nekim elementima sadržaja, primjerice onima koji se dotiču kritike i odbacivanja luteranstva, hrvatska je inačica podudarnija s poljskom. Primjerice, u stihu 36 Frigijske sibile, onome koji ne odbaci luteransku vjeru, daje se na znanje da ga čeka Božja kazna i da će njegov gospodar biti vrag. Sadržaj hrvatskog stiha odgovara istom stihu poljskog izdanja, gdje se također jasno upozorava na Božju kaznu zbog privrženosti »zlom« Lutheru. Te podudarnosti upućuju na mogućnost da je priređivač hrvatske gatalice možda pred sobom imao ne samo mađarsku gatalicu nego i neko izdanje poljske Fortune.

Sibila Katarine Zrinske, Eritrejska sibila. Zagreb, Knjižnica Zagrebačke nadbiskupije

Ilustracije Sibile

Rukom naslikane ilustracije hrvatske Sibile nasljeduju drvorezne slike u mađarskoj Fortuni, a one se pak, nekim odstupanjima, nadovezuju na drvoreze u poljskom izdanju. Svim verzijama zajedničke su kružne ploče u obliku dijagrama sa životinjama, najprije pticama, potom sisavcima. Izborom i redoslijedom one se u mađarskoj i hrvatskoj verziji potpuno poklapaju. Poklapanje s poljskom inačicom tek je djelomično. Sve tri nacionalne inačice sadržavaju i prikaze sibila, no oni su u svakoj različiti. Hrvatska Sibila počinje s dvije uvodne slike. Na prvoj je prikazano kolo sreće a na drugoj lik fortune. Kao inspiracija za kolo sreće slikaru je vjerojatno poslužio drvorez u mađarskom izdanju Fortune, a taj je zacijelo preuzet iz poljskoga predloška. Vidimo ga u poljskom izdanju iz kasnih četrdesetih godina 17. stoljeća. Hrvatski ilustrator proveo je neke izmjene, od kojih je najintrigantnija pojava žene i muškarca na desnoj strani, koji »izvana« promatraju i komentiraju prizor. U literaturi se navodi da bi ženski lik mogao prikazivati samu Katarinu, a muški Petra Zrinskog, međutim, to je teško dokazati jer muškarac ne nalikuje Petru Zrinskom, kako ga poznajemo s mnogih portreta, a za Katarinu nemamo ni jedan autentičan portret. Bez obzira na to predstavlja li odnosno zastupa taj par Petra i Katarinu, slikar je u njemu prikazao svjedoke prevrtljivosti kola sreće koji sa zabrinutim izrazima lica promatraju što se na njemu događa. Prikazavši likove kao da su živi, slikar je dočarao iluziju kazališne predstave u kojoj simbolička radnja dočarava iluziju stvarnosti.

Fortuna je prikazana prema hibridnom ikonografskom obrascu u kojem su stopljeni atributi sudbine (nemesis), dobre sreće (occasio) i slijepe ljubavi. U morskom krajoliku žena odjevena u »klasičnu« haljinu stoji na krilatoj kugli smještenoj u Venerinu školjku. U desnoj ruci drži mali jarbol s napuhanim jedrom čiji kraj pridržava lijevom rukom. Iza nje lebdi Kupidon, također zavezanih očiju s lukom i strijelom u rukama. Taj se lik znatno razlikuje od onih u poljskoj i mađarskoj Fortuni: ni na jednoj od te dvije verzije ne pojavljuje se Eros, a nema ni školjke kao simbola Venerina rođenja iz morske pjene.

U trećem dijelu knjige nastupaju same proročice – sibile. Za razliku od drvoreznih prikaza životinja preuzetih iz mađarske gatalice, likove dvanaest proročica slikar hrvatskoga primjerka preuzeo je iz drugoga grafičkog izvora. Bila je to serija bakroreza 12 sibila koje su prema crtežima Claudea Vignona izradili Gilles Rousselet (1614–1686) i Abraham Bosse (1602/1604–1676). Objavio ih je Pierre Mariette u Parizu oko 1635. Ti su predlošci bili vrlo popularni i često kopirani u 17. stoljeću. Međutim, hrvatski ilustrator nije imao na raspolaganju velike francuske bakroreze, nego se poslužio jednostavnijim i praktičnijim pomagalom: bakrorezom na kojem je u smanjenom formatu prikazano svih 12 sibila prema Rousseletovim izvornicima. Bakrorez je tiskan oko sredine 17. stoljeća u radionici Gerharda Altzenbacha u Kölnu. Jedan primjerak toga bakroreznog lista čuva se u Valvasorovoj grafičkoj zbirci Nadbiskupije zagrebačke (sign. VZ III, 423). Na zaključak da je hrvatski slikar likove sibila preuzeo s njemačkog bakroreza upućuje njihov položaj, identičan s položajem proročica na njemačkom bakrorezu. Sličan je poligonalni oblik okvira u koje je slikar smjestio svoje proročice. Ono što hrvatsku verziju bitno razlikuje i od njemačke i od francuske jest izostavljanje prizora iz Isusove povijesti, povezanih s dotičnim sibilama. Razlog je zacijelo u tome što se ti sadržaji vjerske simbolike i didaktike nisu uklapali u potpuno profani i zabavni sadržaj gatalice. Zanimljivo je u ovom kontekstu napomenuti da je i Katarinin muž, Petar Zrinski, u svojoj rezidenciji u Ozlju posjedovao slike dvanaest sibila (imagines Sibillarum). O tome svjedoči popis njegove konfiscirane imovine, načinjen nakon pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu 1671. Na žalost, ne možemo znati kakve su te slike bile, ni da li su nastale prema istim grafičkim predlošcima prema kojima su naslikani akvareli u knjizi Katarine Zrinske.

Gerhard Altzenbach, 12 sibila, bakrorez iz oko 1650. Zagreb, Valvasorova zbirka Zagrebačke nadbiskupije, VZ III, 423.

Premda su do sada pronađeni literarni i likovni uzori i predlošci za tu hrvatsku rukopisnu gatalicu iz druge polovice 17. stoljeća, ipak je i dalje nepoznat ostao autor hrvatskoga teksta, jednako kao i slikar koji je izradio akvarelne ilustracije. U skladu sa svojim pitijskim karakterom Sibila Katarine Zrinske ostaje i dalje zagonetkom koju će možda razriješiti dobra sreća nekoga budućeg istraživača. No bez obzira na nepotpunost naših znanja o njegovim autorima, taj ilustrirani rukopis ostaje izvanredno zanimljivim i važnim svjedokom dvorske kulture u Hrvatskoj 17. stoljeća, kojoj su najsnažniji pečat dali upravo pripadnici obitelji Zrinskih i Frankopana. Vlasnica Sibile, Katarina Zrinska, povezala je obje obitelji stvarnim i simboličkim nitima koje se prepleću i u ovoj knjizi, a koje ni zla sudba nije mogla raskinuti.

Literatura:

Bartolić, Zvonimir, Sibila. Knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu, Čakovec – Zagreb: Matica hrvatska – Ogranak Čakovec, »Zrinski« – Čakovec, Metropolitana – Zagreb, 2007. (faksimil s komentarima)

Pelc, Milan, Sibila Katarine Zrinske, Zagreb: AGM, 2017.

----

Milan Pelc je povjesničar umjetnosti, znanstvenik emeritus na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, kojemu je bio ravnateljem od 2003. do 2018. godine. Osim umjetnosti ranoga novoga vijeka u Hrvatskoj istražuje tradicionalnu povijest vizualne kulture, u prvom redu minijature, grafike i knjižne slike.