Posljednja volja pretposljednjega Frankapana – oporuka Vuka Krste Tržačkoga iz 1649. godine

O da bi Horvatczki i Dalmatinszki orszag od turskè rukè nebil opustel, kuliko velikih Czirkui i Klostrou Frankopanzkum dareslovosztium izidanih videlibi? Od koih szada nistar ne viditi nègo porussènè zidinè, i travum porasztèna na sztenah Frankopanszka imèna. Baltazar Milovec, Dvoi dussni kinch (Beč, 1661)

Riječi isusovačkoga pisca Baltazara (Boltižara) Milovca upućene Ani Katarini Frankapan, kćeri karlovačkoga generala Vuka Krste, te sestri, odnosno supruzi urotnikā Frana Krste Frankapana i bana Petra Zrinskoga, sjećaju na minulu moć roda, u 17. stoljeću svedenoga (kao i Kraljevstvo kojem je pripadao) na ponosne ostatke ostataka. Porušene zidine i na njima travom obraštena imena i dalje su, međutim, svjedočili o nekadašnjoj naručiteljskoj snazi hrvatskih Frankapana, čije pak odjeke naslućujemo u životu i djelu istaknutoga pripadnika njihova pretposljednjega naraštaja u muškoj liniji, Vuka Krste.

Vuk Krsto Frankapan

Vuk II. Krsto (o. 1578–1652) bio je velikaš iz Tržačke loze Frankapana / Frankopana, koja je – nakon smrti Franje Slunjskog 1572. godine – ostala posljednji hrvatski ogranak te obitelji. Bio je najmlađi od trojice sinova Gašpara I. Frankapana i Katarine Lenković. Starija braća bila su mu Juraj i Nikola, potonji hrvatski ban od 1617. do 1622. godine. Život Vuka Krste obilježila je vojna djelatnost: nakon školovanja u Ljubljani i Italiji, godine 1605. postaje kapetanom u Tounju, a 1612. vojnim zapovjednikom Modruša (nekoć važnoga sjedišta njegove obitelji). Godine 1611. preuzeo je mjesto ogulinskoga kapetana, koje će 1622. prepustiti još maloljetnom sinu Gašparu II. Uz stalne sukobe s Osmanlijama, posebice se ističe njegova uloga u Uskočkom ratu (1615–1617) vođenom između Habsburgovaca i Mletačke Republike. Uskoro postaje karlovačkim podgeneralom (1619) te generalom tj. vrhovnim zapovjednikom Hrvatske i Primorske krajine (1626). Uživao je veliku naklonost i povjerenje vladara: bio je tajni carski vijećnik i komornik, te je obnašao službu zemaljskoga kapetana Opavskoga vojvodstva u Šleskoj, a kao kraljev pouzdanik instalirao je dvojicu hrvatskih banova: Žigmunda Erdődyja 1628. i Ivana III. Draškovića 1640. godine.

Neznani grafičar, Vuk Krsto Frankapan, prva polovica
18. st., bakrorez, Zagreb, Hrvatski državni arhiv, Grafička zbirka, inv. br. 203 (foto Danko Šourek)

Vuk II. Krsto ženio se čak četiri puta: za Barbaru (ili Jelenu) Berislavić, Uršulu Inkofer, Mariju Paradeiser i Doroteju Haller od Hallersteina. Obiteljsku su lozu nastavila njegova djeca: krajiški kapetan Gašpar II., podgeneral Hrvatske i Primorske krajine Juraj IV. (prema svjedočanstvu svojega suvremenika Jurja Ratkaja, vrsni umjetnik koji se okušao u slikarstvu, glazbi i arhitekturi), Ana Katarina, supruga bana Petra IV. Zrinskoga, te slavni književnik i urotnik Fran II. Krsto, posljednji hrvatski Frankapani.

Za naše poznavanje Vukova, kao i života drugih posljednjih izdanaka Tržačke grane Frankapana, najzaslužniji je Radoslav Lopašić, koji je temeljni nacrt Vukova životopisa predstavio već u povijesnoj topografiji Karlovca (1879), da bi zatim, u djelu Spomenici Tržačkih Frankopana (1892), objavio niz dokumenata o njemu i njegovoj obitelji, dragocjenih generacijama budućih istraživača. Tako je već Lopašić upozorio i na postojanje Vukove oporuke, koju, međutim, nije mogao pronaći, pa je u uvodnom dijelu svojih Spomenika zapisao: »Vuk preminuo je mjeseca maja 1652., napravivši već g. 1648. oporuku, koja bi mogla koješta o životu Vukovu i njegove rodbine razjasniti, kad bi pobliže poznata bila«.

Oporuka

U Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu ipak se je, međutim, sačuvao cjelovit latinski prijepis Vukove oporuke, sastavljene 10. ožujka 1649. (Acta testamentaria, nr. 113). Ona potvrđuje, ali doista i razjašnjuje ponešto o Vukovu, kao i životu njegove obitelji. Slijedi kratka analiza zagrebačkoga dokumenta, u svjetlu poznatih podataka o životu posljednjih izdanaka Tržačke grane knezova Frankapana.

Oporuka je bila sastavljena i potpisana, u prisutnosti svjedoka – zagrebačkoga biskupa Petra Petretića i grofa Petra Zrinskoga, Vukova zeta – »in arce Bresacz«, u Brežcu, tj. Brežicama. To je prostrano i unosno imanje u Štajerskoj (u neposrednoj blizini hrvatske granice) Vuk Krsto kupio 1634. godine od grofa Edlinga, a u posjedu obitelji ostat će sve do kraja 17. stoljeća, kada će ga, 1694. godine, nakon smrti (Ane) Julijane – kćeri Vukova sina Jurja i osnivačice brežičkoga franjevačkoga samostana – njezini nasljednici prodati grofu Ignaciju Mariji Attemsu. Izgled Brežica i mjesnoga kaštela u vrijeme kada su njime gospodarili Vuk i njegovi potomci ostao je zabilježen na bakrorezu otisnutom u Topografiji Štajerskoga vojvodstva, djelu Georga Matthäusa Vischera iz 1681. godine.

Brežice (njem. Rhain), bakrorez u: Georg Matthäus Vischer, Topographia Ducatus Styriae, Graz, 1681. (izvor: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons)

Brežice, kapela sv. Roka, prije 1649; današnji izgled dobila je u pregradnjama XVIII. stoljeća (1740; 1764) (foto Danko Šourek)

Brežice

O važnosti koju je Vuk Krst pridavao Brežicama, želeći ih – kako se čini – pretvoriti u novo obiteljsko sjedište, svjedoče i uvodni odlomci njegove oporuke: nalaže, naime, da ga pokopaju u tamošnjoj župnoj crkvi, pod spomenikom koji je sām podigao i pod kojim već počiva njegova supruga Uršula Inkofer. Kako doznajemo iz Vukova dnevnika – koji je objavio Emilij Laszowski (1939) – u istoj će crkvi 12. travnja 1649. biti pokopana još jedna od njegovih suprugā (po svoj prilici Marija Paredeiser). Brežičkoj župnoj crkvi ostavlja pritom visok legat od 3.000 florena, a još 1.000 florena namijenio je osnutku ubožnice u istome mjestu, kako bi tamošnji siromasi mogli moliti za spas njegove, i duše njegove supruge. Stara je župna crkva u Brežicama nažalost posve uništena u razornoj poplavi 1781. godine, te je nova – današnja – podignuta na drugom mjestu. Spomenuti nadgrobnik – ako se je i bio očuvao do kraja 18. stoljeća – više ne postoji.

Osim brežičke župne crkve, Vuk Krsto darovao je i tamošnju kapelu sv. Roka, ostavivši joj – uz već pribavljene zemlje – svotu od 500 florena. Prvi spomen te kapele u dosada poznatim izvorima seže u 1657., a kao terminus ante quem njezine izgradnje upravo oporuka Vuka Krste Frankapana određuje 1649. godinu. Iako bez izričite potvrde, čini se vjerojatnim kako je bila podignuta njegovim zauzimanjem, uz nadarbinu u obliku spomenutih zemalja, kojoj je oporukom pridodao i izdašnu novčanu svotu. Današnji izgled te građevine datira iz 1740., tj. 1764. godine.

Hrvatski posjedi

Vukova oporuka pruža i nekoliko, makar skromnih, podataka o crkvama na hrvatskim posjedima posljednjih Frankapana, pregrađivanima ili iznova podizanima tijekom prve polovice i sredine 17. stoljeća. Za gradnju župne crkve u Novigradu na Dobri – najvažnijem od posjedā koje je zadobio u podjeli sa starijom braćom provedenoj još 1609. godine – ostavio je 300 florena. Gotičko svetište te crkve datira se u 15. stoljeće, a kupolasti svod u brodu u vrijeme posljednje velike obnove, 1781. godine. Vjerojatno je stoga kako je Vukovim nastojanjem bio podignut (ili barem obnovljen) – u zapisnicima kanonskih pohoda opisan – stari crkveni brod, zaključen jednostavnim tabulatom, a s istom bi se kampanjom, tj. Vukovom donacijom, mogli povezati i rustični zidni oslici u svetištu, kao i podizanje glavnoga oltara, od kojeg se do danas sačuvao tek osamljeni kip Bogorodice s Djetetom, smješten u vrhu novijega žrtvenika.

Neznani kipar, Bogorodica s Djetetom, sredina 17. st., Novigrad na Dobri, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, glavni oltar (foto Danko Šourek)

U svojoj se oporuci Vuk Krsto sjetio i Bosiljeva, posjeda koji je stekao nedugo prije, nakon smrti brata Nikole 1647. godine. Nakon što je tamošnja župna crkva sv. Mavra opata stradala od Osmanlija, Frankapani su dali podići novu, a Nikola Frankapan, oporukama sastavljenim u Novom Vinodolskom (1634) i Zagrebu (1646), za njezinu je gradnju namijenio 200 florena. Radovi na crkvi očito su se, međutim, nastavili i nakon Nikoline smrti (1647), te ih je Vuk Krsto podupro s dodatnih 300 florena. Spomen o Frankapanima kao donatorima bilježi još zapis kanonskoga pohoda crkve iz 1743. godine: »[...] in qua etiam munifica manus D. D. Comitum Frangepanorum cernitur«. Budući da je današnja župna crkva novija građevina, podignuta početkom 20. stoljeća (1903), osamljeno tvarno svjedočanstvo darežljive ruke Frankapanā predstavlja drveni poklopac prijenosnoga oltara iz stare bosiljevačke crkve, pohranjen u Dijecezanskom muzeju Zagrebačke nadbiskupije. Na sebi nosi napis iz 1666. godine, kada je posjednik Bosiljeva bio Vukov sin, mladi Fran Krsto Frankapan. Još jedan podsjetnik na umjetničke narudžbe posljednjih Frankapana fragmenti su nekadašnjega glavnoga oltara kapele sv. Sebastijana u Novom Vinodolskom (danas izloženi u tamošnjem Narodnom muzeju), obilježenoga obiteljskim grbom i datiranoga 1656. godinom.

Neznani majstor, dijelovi glavnoga oltara nekadašnje kapele sv. Sebastijana, 1656., Novi Vinodolski, Narodni muzej (izvor: Narodni muzej Novi Vinodolski)

Ponad Bosiljeva i danas se, na brdu Gradišću, izdiže kapela posvećena Blaženoj Djevici Mariji (prvi put spomenuta 1334). Već je Nikola Frankapan za njezin popravak ostavio 200 florena, a čini se kako je njegov brat Vuk na umu imao opsežnije radove, tj. izgradnju nove građevine, pridodavši za tu svrhu još 500 florena. Svoj današnji izgled kapela će zadobiti u drugoj polovici 18. stoljeća (1750–1776), no izgled one koja joj je prethodila prenose nam opisi u protokolima kanonskih pohoda. U crkvi se osobito častio čudotvorni gotički kip Bogorodice s Djetetom (oko 1470–1480), sačuvan do danas. Buđenje pobožnosti spram zatečenoga Bogorodičina kipa, te s njime povezano formiranje hodočasničkoga središta, po svoj prilici valja povezati upravo s Vukom Krstom Frankapanom. Nasljedovao je pritom ne samo vjersku praksu 17. stoljeća nego i tradiciju vlastitih predaka, osnivača i zaštitnika velikih marijanskih prošteništa na Trsatu i u Oštarijama (Otoku).

Uz izdašnije legate namijenjene kapucinima u Krškom (500 florena) i župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Karlovcu (1.000 florena) iznenađuje relativno skromna svota, od samo 200 florena, namijenjena najslavnijoj obiteljskoj nadarbini – franjevačkom samostanu i svetištu na Trsatu. Vukov brat Nikola za svojega je života opetovano podupirao pregradnju trsatske crkve, te joj oporučno ostavio 3.000 florena (upravo onoliko koliko je Vuk ostavio crkvi u Brežicama). Osim toga i Nikola, ali i Vukov sin Gašpar, željeli su biti pokopani uz – Nikolinim riječima – osnivača te crkve (kneza Martina IV. Krčkoga) i svoje pretke, pred glavnim oltarom u trsatskom svetištu. Sām Vuk trsatskim je franjevcima isplatio Nikolin legat, no, u jednom od pisama upućenih agilnom trsatskom gvardijanu Franji Glaviniću jasno iskazuje kako nema namjeru ponoviti bratov primjer: »Što se pako naše vlastovite elemosine prostoji, jesmo u našem testamentu na druge crikve disponavali i elemosinu odlučili.« O kasnijem nastojanju trsatskih franjevaca da njegov legat namijenjen brežičkoj preusmjere na svoju crkvu, svjedoči pismo Vukova sina Gašpara odaslano iz Karlovca 30. svibnja 1652., ujedno i terminus ante quem Vukove smrti. U njemu odgovara gvardijanu Glaviniću, koji je očito nastojao oko ukopa Vukova tijela na Trsatu, kako sām nije sigurno odlučio o toj stvari s obzirom na to da ozbiljno dvoji je li moguće legat namijenjen brežičkoj crkvi prenijeti na onu trsatsku.

Gradišće kraj Bosiljeva, kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije; današnji izgled dobila je pregradnjom 1750–1776. godine (foto Danko Šourek)

Obitelj

U nastavku oporuke Vuk Krsto izjavljuje kako ima trojicu sinova: najstariji među njima je Gašpar, vrhovni zapovjednik u Ogulinu, te zapovjednik karlovačkih konjanikā u službi carskoga i kraljevskoga veličanstva, a drugi je Juraj, također carski i kraljevski zapovjednik. Obojica su zaručena za djevojke iz obitelji Forgách / Forgač (bile su to, kako je poznato iz drugih izvora, Eva i Sofija, kćeri grofa Nikole Forgácha, vrhovnoga zapovjednika, tj. generala u Gornjoj Ugarskoj). Treći i najmlađi sin Franjo (tj. Fran Krsto) bio je – prema Vukovim riječima – još uvijek u dječačkoj i nježnoj dobi, te je tek ušao u petu godinu života. Svu trojicu Vuk imenuje nasljednicima svih djedovskih dobara, kao i onih koje je sām stekao. Ta su se dobra među njima trebala mirno i bratski podijeliti na jednake dijelove odmah nakon očeva pogreba. Navodi nadalje kako će se, prema običaju predaka, od djedovskih dobara isplatiti i 3.000 florena miraza njegovoj kćeri, grofici Ani Katarini Frankapan, supruzi grofa Petra Zrinskoga, ako joj ih sām ne isplati za svojega života. Jedinoj kćeri Vuk je ostavio i ogrlicu urešenu rubinima, zlatni lanac i svoj veliki prsten optočen dragim kamenjem, a njezinu suprugu – u znak očinske ljubavi i dobrohotnosti – dva najplemenitija i najvrsnija konja s njihovim uresima i srebrenom opremom.

U Vukovoj oporuci iznesen podatak da je njegov najmlađi sin tek ušao u petu godinu života mogao bi zaključiti dugotrajna domišljanja o godini rođenja Frana Krste Frankapana u rasponu od 1638. do 1647. godine. Vjerujemo li njegovu ocu, budući pjesnik i urotnik rodio se u prvim mjesecima 1645. (ili potkraj 1644), što bi značilo da je (uvrstimo li tu godinu među neke od sigurno dokumentiranih trenutaka njegova kratkoga i tragično prekinutoga života) na isusovačko sveučilište u Grazu kao »principist« primljen kada mu je bilo devet ili deset godina (1654); putovanje u Italiju poduzeo je u dvanaestoj godini (1656), kada u Macerati izdaje svoje prvo književno djelo, latinsku elegiju (Querimoniae piae) o čudesnom prijenosu Marijine nazaretske kućice s Trsata u Loreto; za boravka u Italiji, iznimno se mlad (vjerojatno 1658., dakle u četrnaestoj godini) oženio rimskom plemkinjom Julijom Naro; kao devetnaestogodišnjak je, nakon povratka u domovinu, 1663. godine, sudjelovao u bitci na Jurjevim stijenama u blizini Otočca, u kojoj je vojska predvođenja njegovim šogorom Petrom Zrinskim porazila brojčano nadmoćnije osmanske trupe Ali-paše Čengića, a u vrijeme svoje pogibije »ob deseti ori« 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu, bio je napunio tek dvadeset i šest godina života.

Očeva oporuka predvidjela je – i novčano osigurala – formativne godine mladoga Frana Krste: Vuk, naime, nalaže da se, kao i posjedi, između trojice sinova razdijele i sve pokretnine, te kućne dragocjenosti i pokućstvo, bilo u zlatu, dragom kamenju i srebru, bilo u konjima i drugim stvarima. Posebno, međutim, ističe najmlađega sina Franju, koji će se, kako navodi, prvih godina odgajati i obrazovati kod kuće, a zatim – u skladu s dobi i snagom – biti poslan na studije i naposljetku – kada sazrije – upoznavati druge narode, jezike, pokrajine, kraljevstva i dvorove drugih velikaša i kneževa, te stvarati familijarne veze. Kako je sve to nemoguće bez znatnih troškova, njemu će izvan svake podjele pripasti čak 20.000 florena, bilo iz pokretnih bilo iz nepokretnih dobara. Najmlađem sinu Vuk ostavlja i sve svoje oružje i konjaničku opremu (osim jedne opreme i sablje optočene srebrom i zlatom, koje su pripadale njegovu pokojnom bratu Nikoli, a koje će među sobom bratski podijeliti sinovi Gašpar i Juraj). Skrbnikom malenoga Frana Krste Vuk je imenovao njegova brata Jurja, a posebnu brigu za njega iskazao je molbom upućenom zagrebačkom biskupu (Petru Petretiću) i članovima kaptola da i oni bdiju nad njegovim dijelom naslijeđenih dobara.

Vrijeme provedeno u Italiji Fran Krsto zaista će dobro iskoristiti za širenje kulturnih vidika, kao i povezivanje s moćnim suvremenicima. Poznato je kako je – posredstvom kardinala Antonija Barberinija – tu primio posjed grada Nemija (baštinu posljednjega rimskoga Frangipanea, Marija), te s njime povezanu titulu markiza. Naposljetku, stupivši u brak s Julijom, kćeri rimskoga patricija Bernardina Nara, markiza od Mompea, nakratko je oživio i vrijeme stare slave frankapanske obitelji, kada su se, u 15. stoljeću, njegovi predci Stjepan II. i Bernardin ženidbom povezali s moćnim talijanskim rodovima ferrarskih Estea i napuljskih Aragonaca.

Literatura

Lopašić, Radoslav, Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice, Zagreb, Tiskom K. Albrechta, 1879.

Lopašić, Radoslav, »Spomenici Tržačkih Frankopana«, u: Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. XXV., 1892., str. 201–332.

Vončina, Josip, »Fran Krsto Frankopan (1640/1643. [?] – 30. travnja 1671.)«, u: Fran Krsto Frankapan, Djela, za tisak priredio i uvodnu raspravu napisao akademik Josip Vončina, Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1995., str. 1–1.

Laszowski, Emilij, »Dnevnik grofa Vuka K. Frankopana iz god. 1648. i 1649.«, u: Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. XL, 1939.

Škofljanec, Jože (ur.), Župnija sv. Lovrenca v Brežicah. Ob 220-letnici župnijske cerkve, Brežice, Župnijski urad, 2003.

Cvitanović, Đurđica, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja. Knjiga I. Gorički i Gorsko-dubički arhiđakonat, Zagreb, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1985.

Dočkal, Kamilo, Diecezanski muzej Nadbiskupije zagrebačke II, Zagreb, Narodna tiskara, 1944.

Škarić, Ksenija – Galović, Marijana, »Kip Bogorodice s Djetetom s Gradišća u župi Bosiljevo – djelo nepoznatog gotičkog kipara, baroknog slikara Georga Berra i obnovitelja iz 20. stoljeća«, Portal. Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, 3, 2012., str. 107–121.

Srdoč-Konestra, Ines – Potočnjak, Saša (ur.), Putovima Frankopana. Frankopanska baština u Primorsko-goranskoj županiji, Rijeka, Primorsko-goranska županija, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, 2018.

Strčić, Petar, »Frankopan, Vuk II. Krsto Tržački«, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. IV., gl. ur. Trpimir Macan, Zagreb, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1998., str. 426–427.

---

Danko Šourek izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istraživačkim interesom usmjeren je na likovne umjetnosti renesanse i baroka, te teme povezane s naručiteljstvom i ikonografijom.