Picasso nije doma

Stigli smo u Málagu, idemo u posjet Picassu. Vila Hrvatica nosi mu svoju knjigu »San o Picassu«, a ja »Tigra« i »Afriku« na španjolskom jeziku. Mladi Kraljević tek će upoznati genija koji je bio dijete do svoje 90-e godine. »Čovjeku treba dugo da postane mlad«, kazao je Pablo slušajući zadnje zvono kako zvoni.

Krenuli smo od Palače carine. Što više gledam Málagu, manje vidim. U što god pogledam, vidim Picassa. U oknima prozora, u palmama, u kruzeru u luci, na plakatima turističkog biroa, u spomeniku Don Franciscu Garcíji Grani, u pogledu na Alcazbu, tornju katedrale, bojama cvijeća uz ulice vidim oči koje gledaju netremice kao s pogledom iz svemira. Picasso plamti u sjenama Málage. U svim je prometnim znakovima. Na istome stupu, u istome pravcu: Museo Picasso Málaga, Fundación Picasso, Museo Casa Natal.

Prvo što sam sreo na ulicama Málage bile su golubice. Lebdjele su nad Málagom. Skakutale ulicama Molina Lario, Postigo de los Abades, u Ulici Santa Maria i u Echegaray, kao i u Ulici Granada i na Plazi de la Merced. Golubice iz Noine korablje, slične golubicama nacrtanim na kaležima i krstionicama. Stigle su ovdje prije Feničana. Golubice iz Dodonskih šuma. Krilate bijele golubice. Afroditine ptice. Iste one koje je slikao Picassov otac, prije, a Picasso poslije. Nisu se bojale prolaznika, bezazleno su ih zagledavale, najprije noge, prateći da nije nešto ostalo iza stopala, a potom bi dizale pogled prema nebu. Dizao se sunčan, plavi dan.

Prije Ulice Alcazabilla dočekale su nas tri kočije, jedna s bijelim, druga sa sivim parom konja, a treća s upregnutim vrancima. Kao da su se nadali našem posjetu. Konji topću i frkću, a nama se žuri do Trga María Guerrero. Nije daleko, ne vidimo ga od stabala. Ulicu pretrčava djevojčica, kao ona »Bosonoga djevojčica« koju je s 14 godina Picasso naslikao u Coruñi. Crnac se vozi na biciklu s velikim i malim kotačem, onom kakvoga znam sa starih slika iz 20-ih godina prošloga stoljeća. Golubice zamjenjuju vrapčići. Ni ove se ptice ne boje prolaznika. Grabljivice su davno na Costa del Sol postale sunce. Vruće je, skinuo sam se gol do pojasa, mladi Kraljević se znoji, a Vila se sve više ogrće u svjetlo u kojem želi uskoro pristupiti pred maga. Pred Plazom de la Merced u Ulici Medina Conde na niskome stolcu sjedi slikar okrenut zidu. Nešto slika, okrenut od svega, valjda svoj san. Naš se ukazao na javi. Casas de Campos, nama je preko puta Trga, samo ulica razdvaja kuću u kojoj se rodio Picasso. U to se doba trg nazivao de Riego.

Mi ćemo ostati na trgu, koji je zapravo park, pričekati pristojnu uru kako bi maestru zakucali na vrata. Ovdje je Picasso napravio prve korake, poslije igrao šah. Kao dijete u dobi od osam godina slikat će »Luku Málaga«, ulje na ploči. Tonovi plavi, zeleni, oker. Jedrenjak, jedrilice i pristanišna kula u morskom pejzažu. Naslikat će i »Pticu«, vrapca, ulje na dasci. Dijete koje je slikalo akademskim realizmom. Slikao je i Herkula s toljagom, pikadore, scene borbi s bikovima. U zrcalu njegovih očiju scene arene iz Málage pratit će ga cijeloga života.

Trg je u doba Pablova djetinjstva bio tržnica, šarena kao njegove slike, ovdje se nudila riba, voće, povrće, sve što je dolazilo s mora i iz planina. Sve što je blagoslovila priroda. Pravi motiv za slikara. Sam će Picasso kazati kako »umjetnik prima sve osjećaje koji odasvud dolaze: s neba, sa zemlje, s komadića papira, s obrisa u prolazu, od paukove mreže«. Tržnica je »kreativni nered« koji će okruživati genija na svim mjestima u kojima je boravio, »organizacija kaosa«. Na tržnici su prodavači, domaćice, dangube, prosjaci, slijepci, bogalji, bogati i siromašni, ekvilibristi i žongleri, harlekini i toreadori, plesačice i pjevači, prostitutke, kockari i prevaranti, domaći i strani svijet, svatko okrenut sebi, svojoj areni. Plavo i ružičasto. U Málagi su noći modre, jutra i večeri ružičasti, podne je kubističko.

Davno, davno, u rimsko doba, tu je bio amfiteatar. Svakako neka vrsta arene, u kojoj se rodio Picasso. Filozofija toreadora biti veći od najvećeg, pobijediti najdivljijega. Konj, bik, borci, klasična ljepota, sklad, proporcije, harmonija, čovjek i priroda sami jedno pred drugim, vrisak boja, krvi, elementi slika, oblici predmeta, sve andaluzijsko, mediteransko, puno sunca i mraka s tisuće granica labirinta koje treba odmotati i razbiti, od Damaska do Gibraltara, i tako u nedogled. Živjeli su ovdje i Rafael de Riega, Fernando Ortiz, književnik Juan José Relossilas, slikari Bernardo Ferrándiz i Enrique Brinkmann, arhitekt Gerónimo Cuervo.

Nad trgom se digla tišina. Tišina koja preznojava, poznata samo u starim mediteranskim gradovima. Obilazim trg provlačeći se ispod krošanja stabala čije mi se sjene čine kao stubište do dva bloka kuća poznata kao Casas de Campos. Kuće su dobile ime po markizu od Iznatea, Joséu Campos Garínu. Trg okružuju zgrade podignute u 18. i 19. stoljeću. Na uglu trga je i povijesna ljekarna Bustamante, nekad Mamely, važna za ovaj dio grada. Jedna je od najstarijih u gradu. Nekad je bila okupljalište umjetnika, ovdje je dolazio i José Ruiz, Pablov otac, slikar također. Malo dalje visoki obelisk para nebo, posvećen je generalu Torrijosu. U kripti spomenika nalaze se pogrebni ostatci generala i 47 njegovih vojnika strijeljanih zbog liberalnih ideja. Ostalo su kafeterije, restorani, pa i onaj s Picassovim imenom u koji goste na tapas poziva sam Picasso, maketa slikara u majici sa crveno-bijelim mornarskim prugama. Na suprotnoj strani, na broju 17. njegova je Fondacija. Nedaleko je dvorac Gibralfaro, kao i Alcazba. Na jednoj zgradi cijelu fasadu prekriva mural, kopija Picassove slike »Alžirke«, jedna od niz varijacija na djelo Delacroixa.

Sjedam na klupu pored brončanog Pabla Ruiza Picassa. Kip u naravnoj veličini izradio je Francisco López Hernández. Postavljen je na mjestu gdje je nekad bila crkva. Picasso zapravo sjedi pred svojim vratima. Vjerojatno je tu često i sjedio u djetinjstvu. Volio bih ga takvog vidjeti kako sjedi na tamburinu svijenih koljena. Prema fotografiji sa sestrom Lolom iz 1888. godine bio je lijepo dijete. S pogledom kakav će nacrtati deset godina poslije na »Portretu Sabartésa«. Samo što je tad imao španjolske čizme, a sad su mu na nogama japanke. Zamišljen je i pogleda uprta u daljinu. Negdje na pučinu, prema Magrebu. Kao da kaže, slojevi života su jako zamagljeni, i kad sunce žarko sije kao danas, tek kad ih razmaknete prodirući u njih, otkrivaju se i postaju prepoznatljivi. Inače, linija obzora posvuda je ravna, samo je boja vizualni doživljaj, događaj ispod i iznad površine obzora. U lijevoj ruci drži bilježnicu, u desnoj olovku, kao da će nacrtati to što vidi. Ali, »ako točno znate što ćete raditi, zašto to onda radite? Budući da to znate, taj posao je besmislen«. I k tomu, bilježnica je više ploča, a olovka metak, neka paze oni koji ga uznemiravaju. Prolaze turisti, miluju ga po ćelavoj glavi, sjedaju za čas i fotografiraju se. Trg je prepun bikova, a toreador je samo jedan. On je slikar koji je osoba, on je Picasso.

I tu su golubice, oko njega. Jedna se olakšala na mom ramenu. Gotovo mi je progorjela košulju koju sam dan prije kupio u Granadi. Bijela golubica, bijeli znak na mojoj bijeloj maurskoj košulji. Druga golubica sjedi na Picassovoj glavi. Shvaćam to kao gostoljubivost domaćina. Neka od golubica zasigurno je i iz potomstva golubova koje je uzgajao José Ruiz Blasco.

Pokušavam zapodjenuti razgovor s Picassom, govorim mu gdje sam ga sve tražio, od Petrograda, preko Antibesa, Nice, Barcelone, Madrida do New Yorka, po muzejima, ali da sam uvijek znao da je u Málagi. U djetinjstvu. U zavičaju. Na Mediteranu. Čitao sam poruke u slikama, u njihovim prizorima koji su dolazili iz psihe, iz onog viđenog i zapamćenog u prostoru zavičaja, u djetinjstvu.

Andaluzija je slika u tvojim slikama – kažem mu.

Brončane usne se ne pomiču, ali čujem glas, dolazi poput šuma mora s obale: »Nikad nisam zaboravio Španjolsku. A živeći u inozemstvu postaješ još više Španjolac«.

Vila Hrvatica čita svoje posvete iz zbirke »San o Picassu«. Cijelu mu je knjigu posvetila. Meditacije o njegovim slikama. I sam se usuđujem pročitati dva haikua, o ocu i majci. Za njegov akvarel na papiru »Umjetnikov otac« iz 1896. godine kaže: »Crveni portret. / Otac slika goluba / Vječni diletant«. Tako o gospodinu koji je otkrivši sinov talent prestao slikati. Za portret »Umjetnikova majka« naslikan iste godine, dodaje: »Majka u bijelom. / Profil naslućene tuge / dostojan slikara«. Da, nije po ocu Ruiz, nego Picasso po majci. Dvojim što će reći José Ruiz Blasco, kustos Gradskog muzeja, profesor slikanja u Gradskoj umjetničkoj školi, slikar, čija je obitelj pokretala izgradnju kazališta u Málagi, sad kad mu dođemo na vrata. Ugodan i dobronamjeran čovjek neće zamjeriti, a majka Maria Picasso López, kći vinogradara, iz čije se obitelji i bježalo u bijeli svijet, ne baš zbog sjajnih djela, bit će počašćena, kao što i je imenom svoga sina.

Ulazimo u kuću br. 15. na Plazi de la Merced. Prvi kat kuće unajmio je José Ruiz Blasco, Pablov otac. U ovoj kući 25. listopada 1881. godine u 11 sati i 15 minuta rođen je Pablo Ruiz Picasso, prvijenac i jedinac. Picasso će poslije reći: »Rođen sam od bijelog oca i male čaše vode andaluzijskog života, rođen od majke kćeri petnaestogodišnje djevojčice rođene u Málaga de los Percheles, prekrasnog bika koji je rodio moje čelo okrunjeno jasminom«. Ova kuća postaje službenim muzejom Španjolske, uz inauguraciju kralja Juana Carlosa i kraljice Sofije 22. lipnja 1998. Od tada Picassova službena adresa je Málaga, glavni grad Coste del Sol.

Na zidu u hodniku, pri ulazu, četiri su mramorne ploče, tri u bijelom, jedna u crnom mramoru. Na prvoj piše da se u ovoj kući rodio Picasso, i da je postavljena kao sjećanje na IV. kongres intelektualne suradnje, u čast Velázqueza, u veljači 1961. Na drugoj je zapisano kako je Gradsko vijeće Málage 26. veljače 1988. godine otvorilo Zakladu Pablo Ruiz Picasso, i njegovu rodnu kuću. Treća ploča govori o danu kada su kuću posjetili kralj Carlos i kraljica Sofija, a četvrta o gradu Málagi. Tu je i mala suvenirnica, dvije upadljive keramičke pločice, jedna s Picassovom bijelom golubicom nacrtanom plavom bojom sa zelenom grančicom masline u kljunu, i druga koja je autogram, potpis Picassov.

Picassa nije bilo kući, i nitko nam nije znao reći gdje je. Nismo zatekli ni majku, ni sestre, nije bilo ni Picassove bake ni tetke, svih tih žena koje su ga mazile i pazile, dok je otac radio. Ljubazna recepcionarka i kustos odjeveni u prepoznatljive majice s natpisima Fundacion Picasso tek su nam rekli što sve možemo ovdje vidjeti. Picassovo djetinjstvo! Obiteljski album. Sjećanja. Djela oca Joséa Ruiza Blascoa i sina Pabla Ruiza Picassa. Zbirku slika, grafika, crteža i keramika. Bili smo nestrpljivi i krenuli redom, od prizemlja do trećega kata.

Prvo što slijedi je prostor vezan za Picassa i njegovo životno i kulturno okruženje, Málaga iz njegova doba. Mnogo starih fotografija, fotografije luke iz 1867., Málage iz 1990. godine, Trga, prva fotografija Pabla iz 1884. godine koju je fotografirao Francisco Martín Ramos, fotografije oca i majke, te posebno oca i majke u velikim ukrasnim ramovima, fotografije na plaži Málage. Radovi njegova oca, radovi umjetnika prijatelja. Brojna djela. Djela i osobni predmeti umjetnika. Spomenari i predmeti obitelji, uljane slike, crteži, grafike, keramika, skulpture, Pablovi blokovi za crtanje, Picassov citat:

»Nikad nisam crtao dječje crteže«.

»Ja prije svega tražim realnost«, čujem ga kako viče po kući, verući se uz stube i potom silazeći u prizemlje, istrčavajući na ulicu. Eksplozija radosti. I lica naviru kao voda. Sve što vidite drukčije je, ne postoji realno, to je varka, a opet sve je i isključivo realno baš kao i zvijezde na nebu. Zapravo, pratim maloga Pabla kako kao dijete tu po dnevnom boravku gura neku četvrtastu kutiju od biskvita koju mu je dala majka, kako bi prohodao. Geometrijska forma. Prelasci iz jednoga u drugi svijet. I odlazi on tamo u drugu sobu, crvenih zidova, kod teta, i traži »churrose«, spiralne krafne kakve se prave u Malagi. Nosi jednu i viče – »Evo, što sam najprije htio nacrtati«.

Picassova Málaga puna je sunca. Plava, zelena i crvena. Málaga, u središtu mediteranskog pokreta tog doba. Bio je to lijep grad, na kraju 19. stoljeća, vidi se na starim gravurama, crtežima i razglednicama. U doba Picassova djetinjstva Málaga je puna keramike, cvjeta, budi se pomorstvo, trgovina, industrija, puna je plijena, parkova, vrtova, aristokracije i raskošnih vila, ulaže se u umjetnost, javlja se turizam, zabava, kocka, raspojasanost, sve što nudi lučki grad, od novih svjetova do prostitucije. U Málagi raste Picasso.

Prostori i zidovi uz stubišta ispunjeni su slikama. Gledam grafičke listove. Picassove grafike iz perioda 1931–1971. s nakanom da se jednom ovdje nađu sve njegove grafike, iz svih perioda. Prvi put vidim: Christa, Bacona, Miróa, Ernsta, Broosa, Guinovarta, Mattea, Moorea, Tápiesa, Chillide, Plense. I meni potpuno nepoznate suvremene umjetnike Málage: Joaquín de Molina, Barbadillo, Stefan, Peinado, Brinkmann, Diego Santos, Robert Harvey, Carlos Durán, Bola Barrionuevo, López Cuenca, Chema Lumbreras, Joaquín Ivars, Ródrigo Lopez Cuenca. Nabrojio sam ih sve. Neka se zna. Nije mala stvar biti izložen u Picassovoj kući.

Dürer, Goyini crteži, Gerard de Jode, kolekcija bakroreza starih majstora, Andréas Rábago, Rembrandt, grafike Javira de Juana, Santiaga Serrana, Ricarda Cardenasa, Alfonsa Albacetea, Joséa Fernandeza, Richarda Baroja. Borbe s bikovima na koje Picasso odlazi s ocem i stricem. Stari plakati, plakat o svečanoj procesiji iz srpnja 1884. godine, s istaknutom porukom o podjeli hlača siromašnima.

Potom slijedi rekonstrukcija dnevnog boravka obitelji Ruiz Picasso, obiteljski namještaj, ružičaste fotelje, bista Gospe, krsni list umjetnika, stolice, visoki mjedeni svijećnjak koji drži statua žene, pribor za jelo, osobne stvari, odjeća, pelerina, replika španjolskog ogrtača koji je Picassu poklonio toreador Luis Miguel Dominguin, u kojega ga je Jacqueline obukla kad je umro 8. travnja 1973. godine, slika toreadora u borbi s bikom, slika »Žuti Picador«, među prvim naslikanim u Málagi, keramički tanjuri s temom koride, Picassov autoportret, slika »Evocations«, koju je Pablo posvetio svojoj sestrični Amaliji, knjige, ilustracije. Sitnice zatočene u vječnosti. Mene je posebno impresionirala bijela haljinica u koju je bio odjeven u djetinjstvu. Moja Vila se smješka, ne može da mi ne spomene istu osobnu sliku, mene jednogodišnjaka u suknjici u Zemuniku. Da, »to se u prošlosti zbi«, kazao bi Borges.

Ovdje je Picasso živio s dvije sestre, s Lolom, odnosno Dolores i Conchitom, zapravo Maríjom de la Concepción, koja će umrijeti s tri godine. Picasso će je često spominjati. Nisam vidio da se netko bavio njegovim sestrama, kao o slikarevoj sudbini. U istoj sobi bila je i baka po majci Inés Lopéz Robles i dvije tete, Eladia i Heliodora Picasso. Da mi je znati koliko je sati proveo s njima. Vjerujem da to vrijeme i danas kuca u svemiru. One su mu kazivale priče i legende, tradiciju Málage, sjećale su se prošlosti, festivala i događaja. Vidim ih kako govore zureći u zidove, puštajući Pabla da klizi po sobi kao po moru do crne Afrike. Bojom i atmosferom soba me podsjeća na sliku »Gospođice iz Avignona«, kao da je pripremljena za siestu. Sve je monokromno i toplo, senzualno a nespojivo. Odnos toplog i hladnog me dezorijentira. I shvaćam, soba doista jest muzej, okamenjena je, sastavljena od različitih elemenata. Nestalo je iz nje »Dijete s golubicom«. U pomoć mi pristiže Vila govoreći: »Tužan je pogled / djeteta s golubicom. / Povijest svijeta«. Konačno, u sobi ostaje sam don José, Pablov otac, sa svojim golubovima.

Mi odlazimo na treći kat, gdje je knjižnica i biblioteka, dokumentacijski i istraživački centar, arhiva o umjetniku i njegovu djelu, knjige svjetskih autora. Knjižnica je specijalizirana za život i djelo Pabla Picassa, s odjelom za publikacije, izdavaštvo, uredništvo za kulturne aktivnosti, promocije i slične manifestacije vezane za umjetnika. Zidovi knjiga. Tajne u koricama. Našli smo se u sobama s knjigama od kojih bi mogli načiniti »Portret Ambroisea Vollarda«, knjigama racionalno i strogo poslaganim, a ipak prepoznatljivim po svojoj osobnosti.

Voditelj knjižnice i biblioteke ponudio nam je razgledavanje, pa smo povlašteno listali knjige. Tražili smo moguću knjigu koja bi opravdala naš dolazak u Picassovu kuću. Svaka koju smo dotaknuli otvarala nam je vrata, veselo i s razlogom. Stajao sam pred tisuće knjiga i svaka je o Picassu, pa se labirint sve više protezao i zatvarao. Kada smo voditelju knjižnice rekli da smo iz Hrvatske, i otkrili mu svoje namjere, zapravo ponudu da na tragu slikara iz Málage ponudimo knjižnici i svoje knjige, pokazao nam je monografije o Dori Maar. U tome času, dolje u prizemlju čuo sam »teške korake srca«, kako bi kazao Tomas Tranströmer. Pogledao sam kroz prozor na Plazu de la Merced. Vidio sam samo suncobrane krošanja, bronca se nije svijetlila, Picassa nije bilo. Je li moguće da više ne sjedi, je li tako nemiran, kao što sam ja zajedno s mnogima slijep pri spomenu čuda Dore Maar. I vrata trga se zatvaraju. Moja me Vila podsjeća na »Portret Dore Maar« slikan u Parizu 1. listopada 1937. godine: »Zeleni obris. / Teške sjene donose / bijeli pogled«. Nevidljiv ostajem stajati pored prozora.

Kad sam čuo Kraljevića kako me zove bio sam miran. Znao sam da se približava kraj našeg posjeta kući Picasso. Znao sam da ću se osvrnuti na prozor pored kojega stojim kad iziđem na trg, čekajući da se on na njemu pojavi. »San o Picassu« posvećen uspomeni na Doru Maar, na francuskom jeziku, Vila je s posvetom poklonila biblioteci. Čovjek iz Zemunika ponudio je »Tigra« na španjolskom. S radošću su primljeni naši prinosi, postali smo prijatelji kuće Picasso. I tako se ispunio »san o Picassu«.

Izišli smo na sunce. Sunce. Sunce. Čista gozba. Málaga blješti. Málaga je vesela, razigrana, a mi u sve oko sebe gledamo začuđeno, kao i njezin najpoznatiji stanovnik. Neka u naše oči prijeđe ono što je u njegovim zatočeno. Málaga, to je Picasso. Picasso je Málaga. Andaluzija je mjerilo njegove slikarske gozbe. Kud god kreneš samo je Picasso. Picasso muzej. Picasso fondacija. Rodna kuća. Picasso suveniri. Picasso restorani. Picasso plakati. Picasso jela. Picasso automobili koji se kotrljaju ulicama. Picasso golubice. Ptice. Bikovi. Toreadori. Kupačice. »Seoski ples« u kojem je oblikovao samoga sebe. U Málagi se po cijeli dan čuje »Panova svirala«, ona dolazi s mora, s plavog Mediterana slična mramoru.

Eto što jedan čovjek može napraviti za jedan grad, i onda kad je grad stariji od povijesti. Málaga je to prepoznala. Ispružila je ruke svome djetetu, a ono je spustilo svoju glavu. Ruke se sada grle. Ne znam jesu li toga svjesni oni na kruzeru koji u kolonama znatiželjnika kreću prema Muzeju Picasso. Za sve Málaga je mala. Nema više Feničana. Nema Grka ni Rimljana. Nema Nasrida. Nema kraljeva španjolskih. Sve nestaje, gubi se, zaboravlja, samo Picasso raste. Za svaku godinu više, on je godinu mlađi. Za njega je Málaga mala, ne može se u nju smjestiti kontinent. Ponijet će je u srcu, u sjećanjima, u mislima, očima najviše. On ima otvorene oči sove, baš kao na keramičkoj vazi. Tamne oči plava boja, plavo nebo zlatno sunce, i oblaci koji se čekaju da zazvone u podne.

Mladom Kraljeviću svidjeli su se tanjuri, pitao je može li se iz njih jesti, ali je odustao kad je na majstorovu crtežu ugledao roščiće. I u tanjuru može se naći nečastivi. Pokazao sam mu tanjur s kozom i onaj s golubicom. Slike koje su lijepe. Prizori koji za tili čas mogu oživiti. Nije u pitanju ni ukras, ni glazura, to su nova tijela. Nove igračke za dijete Málage.

U restoranu »Picasso«, ni stotinu metara dalje od Kuće Picasso, serviraju nam za objed paellu, šarune u octu, inćune s picadillo umakom, marinirana pileća krilca, pečenu papriku i krumpir. Točno je podne, s crkvenog tornja čuju se zvona, i padaju na Plazi de la Merced. Zraci sunca točno su u Picassovu tjemenu. Sunce se vrtoglavo gnijezdi u oknima prozora njegove kuće. Gledam kad će prozori puknuti, kad će kroz napukline u kuću uletjeti golubice.