Otok Krk – ishodište Krčkih knezova kasnijih Frankapana

Otok Krk kao ishodište Krčkih knezova potonjih Frankapana (Frankopana) u baštini toga roda čini jednu dragocjenu kulturno-povijesnu i geografski zaokruženu cjelinu sa svojim početcima u dalekoj prošlosti. Ta je sredina kroz nadolazeća vremena bila nadograđivana i oplemenjivanja kako stanovnicima koji su tu obitavali tako i kulturnim gibanjima i utjecajima koji su tu sredinu formirali.

Gradec, kaštel – utvrda u šumi između naselja Garica i Paprata (foto Denis Lešić)

Propašću Zapadnoga Rimskog Carstva otok, izuzev kraća razdoblja, dolazi pod vlast Bizanta ostajući unutar njegove domene, što stvarne što prividne, dugo vremena tijekom ranoga srednjeg vijeka. Hrvati na ove prostore, pa tako i na otok Krk, prema novim istraživanjima i tumačenjima te arheološkim dokazima dolaze tijekom 8. stoljeća potiskujući starosjedilačko romansko stanovništvo unutar zidina i bedema grada Krka. Prema tome s pravom može bizantski car-pisac Konstantin VII. Porfirogenet (905–959) u svojim spisima tvrditi da Krk nastanjuju »Romani«. To, dakako, vrijedi ako mislimo na grad Krk, no ne ako se pod time pod­razumijeva i cijeli otok. Konačna je teritorijalno-politička vlast nad otokom Krkom riješena tek Aachenskim mirom iz 812. godine. Tim sporazumom otok je pripao bizantskoj Dalmaciji, ali je za vjerovati da je Bizantu pripadao i otprije. Tome u prilog ide činjenica da se na Kvarnerskim otocima, a kojih je Krk sastavni dio, pojavljuje termin općina koja je primarno teritorijalna i organizacijska forma nastala ondje gdje je Bizant suveren. Konstantin VII. Porfirogenet donosi podatak da je otok Krk od druge polovice 9. stoljeća plaćao danak slavenskom, tj. hrvatskom vladaru. Godine 1000. mletački dužd Petar II. Orseolo ostvario je stvarnu vlast nad Kvarnerom, ali je ipak morao priznati primat Bizanta. Mlečani su svoje vladalaštvo Krkom potvrdili nanovo 1018. godine ispravom u kojoj se otočani obvezuju davati tribut svome senioru gospodaru Otonu, duždu Mlečana i Dalmatinaca (domino Ottoni, seniori nostro, duci Veneticorum ac Dalmaticorum). Otok je potom u više navrata pod vlašću hrvatskih vladara, napose kraljeva Petra Krešimira IV. (oko 1058–1074) i Dmitra Zvonimira (1076–1089). Stvarnu vlast kralja Zvonimira ovdje najbolje potvrđuje Bašćanska ploča.

U pogledu pak crkvene organizacije i pripadnosti Krčke biskupije dragocjena je zakletva budućega krčkog biskupa Petra iz 11. stoljeća koja je upisana u kodeks Splitskog evangelijara (Evangeliarium Spalatense) iz 8. stoljeća. To je još jedan čvrst dokaz da je biskupija potpadala pod splitsku metropolitansku vlast, tj. splitskog nadbiskupa. Naime, stoljeće i pol prije toga Krčka biskupija spominje se na Splitskom saboru iz 928. godine kao sufraganska Splitskoj nadbiskupiji-metropoliji. Sukladno tomu možemo pouzdano konstatirati da je i otok Krk od toga vremena, ako ne i prije, bio u sklopu hrvatske ranosrednjovjekovne države jer su se u pravilu političke i crkvene granice poklapale. U prilog tomu ide i pisanje splitskoga kroničara Tome Arhiđakona (1200/1201–1268) u njegovu glasovitom djelu Salonitanska povijest (Historia Salonitana), koji, među ostalim, kaže da se Krk nalazi u sastavu Hrvatskoga Kraljevstva (ad regnum Chroatie). Međutim, u 12. stoljeću Krčka biskupija postaje sufragan novoosnovanoj Zadarskoj nadbiskupiji. Te promjene crkvenih granica bile su uvjetovane poglavito političkim okolnostima. Posredstvom i poticanjem Mlečana, 1154. godine papa Anastazije IV. uzvisio je zadarskog biskupa Lampridija na čast nadbiskupa, tj. Zadarsku biskupiju u status nadbiskupije podredivši joj Osorsku, Krčku, Rapsku i Hvarsku biskupiju. Samo godinu dana nakon tog čina papa Adrijan IV. predaje Zadarsku nadbiskupiju u vlast, Mlečanima podložnom, gradeškom patrijarhu Henriku i njegovim nasljednicima. Tako se Krčka biskupija ponovo, nakon nekoliko stoljeća, našla pod vlašću patrijarha, nekoć akvilejskog, sada gradeškog.

Kao što je to poznato, tijekom 12. stoljeća dolazi do borbe između Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i Venecije za posjede među kojima je bio i otok Krk. Mlečani su odnijeli pobjedu te otok kao svoj novostečeni posjed 1117/1118. godine ubrzo predali na upravu – u kneštvo Dujmu, rodonačelniku knezova Krčkih, kasnijih Frankapana. Knez je Krkom po svoj prilici upravljao do svoje smrti, a 1163. godine Mlečani otok predaju na upravu dvojici njegovih sinova. Dujam je po svoj prilici bio lokalnoga krčkog podrijetla, kome mletački dužd Domenico Michieli daje otok Krk na upravu pod određenim uvjetima. Kao krčki knez Dujam se u pojedinim dokumentima navodi 1133. (...dominus Duymus comes), 1153. (...domini Doymi Veglensis felicis comitis; ...Doymus Veglensis comes) i 1163. (...comitis Doimi), dok se u historiografiji okvirno stavlja 1118. kao godina kada on u ime Mlečana upravlja otokom Krkom.

Krčki (Vrbanski) statut iz 1388. godine (prvi list prijepisa iz 1526. godine)

Stari i novi frankapanski grb (crtež Branka Fučića)

Među najranijim izravnim spomenima toga kneza – rodonačelnika potječe onaj iz 1133. godine kada Krčani svom knezu Dujmu (dominus Duymus comes) dopuštaju pobiranje nameta (colta) za popravak grada i skupljanje poreza za Mlečane. Iz isprave pak krčkoga biskupa Petra iz 1153. godine doznajemo da su po savjetu gospodina Dujma, časnoga kneza krčkoga (consilio igitur domini Doymi Veglensis felicis comitis) i ostalih dobrih ljudi te sa savjetnicima i skrbnicima crkve sv. Martina s kapelom sv. Apolinara (lociranim na sjeverozapadnom dijelu otoka Krka, poslije prozvanim Dubašnica) te sa svom njezinom imovinom, kako pokretnom tako i nepokretnom – ta crkvena zdanja predana gospodinu Ubertu, časnome opatu samostana Sv. Benedikta nad Padom, gospodinu Henriku, podđakonu Svete Rimske Crkve, tada poslaniku Apostolske Stolice i gospodinu Albertu, monahu, »za dušu naše gospodarice, dobre uspomene, Marije, nekoć naše kneginje« (pro anima nostre domine bone memorie Marie olim nostre comitisse). Hipotetski se može postaviti pitanje nije li se možda ondje nalazio i grob te kneginje?

Za razumijevanje krčkog srednjovjekovlja i uloge Krčkih knezova kasnijih Frankapana (Frankopana) važno je predočiti kakav je zapravo bio njihov položaj u danim političkim prilikama. Naime, sinovi prvoga krčkoga kneza Dujma, Bartol I. i Vid I. sklapaju 3. kolovoza 1163. u Veneciji ugovor, koji »otkriva i mentalitet roda krčkih knezova i pruža uvid u društvenogospodarske prilike iz kojih su se izdigli, prilike sasvim drugačije od onih u ostaloj Hrvatskoj« (Josip Horvat). U spomenutom ugovoru, koji donosimo u prijevodu s latinskoga, piše sljedeće: »budući da znamo da si ti Bartole i brat tvoj Vid sinovi rečenoga kneza Dujma takovi, da možete knežiju krčku mudro ravnati i štititi, stoga vam dvojici braće istu knežiju i sav otok za čitavoga vašeg života dajemo, prepuštamo i povjeravamo, a i onome od vas koji bi preživio, onim načinom i uz one uvjete uz koje ih je spomenuti otac vaš držao za prečasnika naših blage uspomene dužda Domenika Michaelija, Petra Polana, Domenica Malocena, i kako mu je u naše vrijeme potvrđeno privilegijem. Predajemo vama sa svima prihodima kako ih je otac vaš imao da sve potpuno i neokrnjeno primate i da za sebe pridržite. Ne ćemo samo da barke Krčana teretite daćom, zatim im ne smijete silom otimati magarce, a niti tegleću marvu. Napokon, ne smijete po njihovim vinogradima raznositi košare grožđa, te vam četiri stvari posvema branimo činiti. Naše poslanike ćete primati i časno ih o svom trošku opskrbljivati, ali ne smijete od svojih građana ništa za to uzimati. Svake godine isplatit ćete na blagdan Sv. Mihovila za knežiju i otok, kao i za prihode od njih, toj općini (tj. Veneciji) 350 romanata. Suviše morate otok bez naše pomoći pošteno braniti od svih neprijatelja mletačkih, izuzev jedino od krunjene glave i njihove vojske. Vi ćete sve to nama točno obdržavati. I to oba zajedno ili onaj, koji bi drugoga preživio. A mi kao i naši nasljednici držat ćemo vama potpuno sve, dok budete ispunjavali što je gore rečeno. Ako pak mi ne bismo svoje činili, dužni smo vam nadoknaditi sa 10 libara zlata, a ova povelja ostat će svejedno u krijeposti«.

U sljedećem razdoblju taj plemićki rod unutar sebe formira loze ili porodične ogranke, od kojih prve dvije datiraju od Krčkih knezova – Bartola Škinele I. (1254–1261) i Vida III. (1242–1251). Oni su začetnici tzv. Škineline i Vidove loze na otoku Krku.

Kako su širili područje svoje državine tako su se nazivali Vinodolskima, Modruškima, Senjskima i dr. Državina ili baština je zemlja koju netko ima kao svoj posjed. To je dakle stvarna vlast nad prostorom i upravljanje posjedima. Frankapanska se državina od prvotnih teritorija Krka, Vinodola i Senja poslije razdijelila na osam velikih gospoštija. Prema glavnom mjestu vladanja uz postojeće loze formiraju se Frankapani: Cetinski, Ozaljski, Slunjski, Tržački itd. Kroz nastupajuća stoljeća osim kao krčki, vinodolski, senjski, modruški, cetinski, slunjski, tržački – bili su i knezovi rapski, brački, hvarski, korčulanski, brinjski, drežnički, gatanski i požeški. Uza sve to duže ili kraće vrijeme upravljali su Splitom, Trogirom, Omišem, Rašporom, Krasom, Postojnom, Muggiom, Bihaćem i dr. Na većini tih mjesta postoje tragovi njihove nazočnosti i to ponajviše u obliku pisane i spomeničke baštine.

Grbovi u frankapanskoj kapeli krčke katedrale (foto Denis Lešić)

Frankapanski grbovi na gredama u crkvi franjevačkog samostana na Košljunu (foto Denis Lešić)

Iako je to otvoreno historiografsko pitanje po svemu sudeći začetci Krčkih knezova vezani su uz njihov kaštel Gradec, koji je izgrađen nedaleko od Vrbnika, povrh drage Rovoznik, gdje su imali svoje posjede. U povijesnim izvorima iz 14. stoljeća naziva se Rovoznik ili Rogoznik (Rogosnicza). Krčki knez Nikola I. naziva ga 1322. svojom očevinom: in suo patrimonio apud castrum Verbonicum insule Veglensis in loco qui dicitur Rogosinich. U njemu su izdavane i javne isprave Krčkih knezova, a 1309. bilo je to mjesto održavanje skupštine itd. Kaštel je imao i pripadajuću kapelu sv. Nikole, a čiji je titular poslije promijenjen u Sv. Duha. Prema riječima arheologa Ranka Starca vrbnički Gradec »nakon potpunog napuštanja i odlaska kneza Ivana VII Krčkog s otoka poslužio je žiteljima Vrbnika i okolnih sela kao izvor gotovog klesanog kamena«.

Krčki su knezovi bili aktivni promicatelji i podupiratelji glagoljaštva u najširem smislu te imajući vlast ne samo u političkom nego i na crkvenom polju (ius patronatus), tj. patronat nad crkvama, a što je podrazumijevalo skup povlastica s obvezama koje crkva daje utemeljiteljima (fundatorima) pojedine crkve, kapele ili određenog beneficija.

Frankapanski grbovi na gredama u crkvi franjevačkog samostana na Košljunu (foto Denis Lešić)

Vrlo su važna nastojanja Krčkih knezova na području kodifikacije običajnog prava te sastavljanja statuta/zakonika na prostoru njihove vlasti. Među njima prvo mjesto zauzima Vinodolski zakon ili zakonik iz 1288. godine – najstariji i najznačajniji hrvatski srednjovjekovni pravni spomenik, ali ujedno i naš najstariji popisni pravni običaj (consuetudo). Donesen je, odnosno kodificiran, u Novom Gradu (današnji Novi Vinodolski): Ljeta gospodnjeg 1288., indikcije prve, šestoga dana mjeseca siječnja. U vrijeme kralja Ladislava, preslavnoga kralja ugarskoga kraljevstva, godine šesnaeste njegova kraljevanja, u vrijeme pak velikih muževa gospode Fridrika, Ivana, Leonarda, Dujma, Bartula i Vida, knezova krčkih, vinodolskih i modruških. Točno jedno stoljeće kasnije kodificiran je statut otoka Krka. To e š’tatutь: Krčki ili Vrbanski (dijalektalno) odnosno Vrbnički nazvan tako prema mjestu nastanka – Vrbniku na otoku Krku. Takav naslov, međutim, ne treba tumačiti usko, tj. kao da je statut vrijedio samo za vrbničko područje, nego suprotno tomu prvi dio njegova konvencionalnog/pravno--historiografskog naslova kao Krčki, upućuje na njegovu obvezu i primjenu na cijelom otoku. Uostalom to izravno pokazuje sam tekst statuta. Njegova diplomatička formula invokacije i datacije glasi: V ime Božie am(e)nь letь Božьihь tekuĉihь • č • t • o • J • [=1388.] m(i)s(e)ca ijuna danь • dï • [=15.] (U božje ime, amen. Godina božjih tekućih 1388., mjeseca lipnja dana 15.). Statut je nastao tako što su Krčki knezovi, tada zapravo službeno: krčki, modruški, gatanski i vinodolski knezovi i prirodni gospodari Senja, Štefan (Stjepan II., o. 1330–1390) i Anž (Ivan V., hrvatsko-slavonsko-
-dalmatinski ban, † 1393), slušali velike pritužbe od svojih vjernih službenika krčkoga otoka o krivicama koje su im nanosili zli ljudi pa su zbog toga poslali svoje vjerne sluge na otok, da sazovu dobre muževe s čitava otoka. Tako su poslani od kneževa Štefana i Anža gospodin Lovro i gospodin Ivan i gospodin Pavao i podknežin Dokša pozvali pred sebe podknežine s otoka i dobre muževe iz grada Krka i iz čitavog otoka u želji da se učini ono što je ispravno i dobro za cijeli otok. Svoj su posao obavili sa svrhom da pošteni ostanu u svojim pravima, a krivci da budu kažnjeni. Tako je 1388. godine nastao Krčki ili Vrbanski/Vrbnički statut pisanim (staro)hrvatskim jezikom (čakavštinom) i glagoljskim pismom, tek jedno stoljeće mlađi od Vinodolskog zakona iz 1288. godine, a istovremen Senjskom statutu na latinskom jeziku (1388). A kako je taj statutarni proces tekao u susjednom Senju, iznimno važnom lučkom i trgovačkom gradu za kneževe Krčke, doznajemo iz njegova uvoda u kojem piše sljedeće (u prijevodu): »U ime nerazdjeljiva trojstva, oca i sina i duha svetoga, amen. Tekuće godine Gospodnje 1388., dana petoga mjeseca svibnja. Kako je svojstvo vladajućih da se brinu i da svim snagama nastoje da građanima i svojim podložnicima daju čvrstu pomoć i da im pravedno vladaju te da ih se upravlja načelom pravednosti tako da dobri ostanu u miru, a da loši pretrpe na osnovi odgovarajućih zakona kaznu koju zaslužuju i da je podnesu, zbog toga se zbilo da su velemožna, moćna i snažna gospoda, braća Stjepan i Ivan, sinovi gospodina, kojeg se sretno spominjemo, kneza Bartolomeja, knezovi Krka, Modruša, Gacke i Vinodola, i ujedno prirodni gospodari Senja, brižno uzimajući u obzir naprijed rečeno, u želji da svojem gradu Senju dadu sklad i red uz pomoć statuta i dobrih pravnih običaja preko plemenitih muževa gospodina Tome de Ripa, vikara Senja, vitezova gospodina Lovre iz Krbave, gospodina Ivana iz Krka, gospodina Pavla, također iz Krka te Dujma (sina) pokojnog gospodina viteza Stjepana, vjernih službenika rečene gospode, posebno upućenih i odaslanih da bi obavili niže navedeno, sazvali su i na zvuk zvona na uobičajeni način sabrali rektore, vijećnike i vjerodostojne ljude grada Senja, nakon pažljiva i brižna razmatranja onoga što se odnosi na dobar pravni poredak, sklad i red rečena grada Senja, koji treba trajno poštivati, po zapovijedi i nalogu rečene gospode radi dobrog stanja građana i stranaca te svih drugih koji prebivaju u Senju ili u nj svraćaju, utvrdili i odredili (...).«

Frankapanski grbovi na gredama u crkvi franjevačkog samostana na Košljunu (foto Denis Lešić)

Među najistaknutijim pojedincima iz toga velikaškog roda nalazi se bez premca knez Nikola IV. (nakon 1352–1432). U gradu Krku knez će memorirati 1407. godine u kamenu jednu novu gradnju. Na obali, na spoju zapadnih i južnih gradskih zidina, taj knez gradi visoku šesterostranu kulu na koju, sekundarno je iskoristivši, ugrađuje rimski nadgrobni spomenik iz 1. stoljeća poslije Krista kojem pridodaje svoj obiteljski (izvorni) grb te latinski tekst:

AN(NO) D(OMI)NI MILLESIMO QUADRINGENTESIMO SEPTIMO, SEPTEMBRIS DIE QUINTA DECIMA, T(EM)P(O)RE D(OMI)NI CO(M)IT(IS) NICHOL(AI) (U prijevodu: Godine gospodnje 1407., dana 15. rujna, u vrijeme gospodina kneza Nikole)

Knez Nikola IV. jedna je od središnjih političkih figura tadašnjeg vremena – hrvatsko-dalmatinski ban – i ključna osoba državine Krčkih, Senjskih, Modruških itd.

Koliko je to za sada poznato prvi put se upravo Nikola i to 1422. godine počinje pisati kao Frangipan, tj. Frankapan: »...magnifici viri domini Nicolai de Frangiapanibus, Vegle et Modrussie etc. Comitis«. Iduće godine, 1423., u jednoj povelji Ivan VI. st. (prije 1410–potkraj 1436), sin Nikole IV., naslovljen je kao: »...viri magnifici domini Iohannis de Frangiapanibus Wegle, Modrusie et Segnie etc. Comitis«.

Kroničar i prvi mletački upravitelj otoka Krka Antonio Vinciguerra (oko 1439. ili 1446–1502) podrijetlo ovih knezova opisao je ovako: »Obiteljsko ime ʽFrankapaniʼ potječe od vremena pape Martina V., kad se ban Nikola, otac posljednjega kneza, Ivana, iz pobožnosti uputio u Rim, gdje ga je kao uglednu i poštovanu osobu papa Martin srdačno primio. Kad je Njegova Svetost vidjela da je Nikola knez Krčki, da mu polaska, rekla mu je da je pročitala u nekim rimskim kronikama da su stanovita braća Frangipani od stare rimske krvi i od roda sv. Grgura otišla živjeti na otok Krk, i da su ovi knezovi potekli od te braće. Dala mu je grb s dva lava kako zajedno lome dva kruha, dok je raniji grb knezova Krčkih bio napola bijel, napola crven, sa zlatnom zvijezdom na bijelom polju. Tako je s papom Martinom V. nastala obitelj Frankapan, koja se ranije nikad nije spominjala na otoku Krku i ne nalazi se ni u jednom zapisu«.

Iako u historiografiji postoje najmanje dva pravca u tumačenju podrijetla tih knezova, onaj koji se zauzima za rimsko podrijetlo i onaj za lokalno, krčko – tek je nedavno komparativnom analizom i novim tumačenjima dokazano kako su pojedini hrvatski velikaški rodovi tijekom 15. i 16. stoljeća isticali svoje (mitsko) rimsko podrijetlo, pa tako i »Frankapani«, kao moćna sredstva dinastičke diplomacije, a »koja su učeni poslanici u službi velikaša redovito prilagođavali danim političkim okolnostima« (Luka Špoljarić).

O pitanju pak kako pisati ime toga velikaškog roda odgovor je dao još davne 1901. Vjekoslav Klaić u svojoj važnoj monografiji Krčki knezovi Frankapani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.) u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu 1901. godine. Tu je napomenuo sljedeće: »Mnogi štilac čudit će se, što pomenute knezove zovem Frankapanima, a ne Frankopanima, kako je u nas uobičajeno. Ali Frankapanima počeo ih je pisati već blagopokojni povjestničar Matija Mesić, a to s dobrih razloga. Glavni je taj, što su se sami knezovi tako pisali, naročito u XV. stoljeću. To svjedoče brojne izprave njihove, pisane hrvatskim jezikom i glagolskim pismom, a izdane u zbornicima ʽActa croaticaʼ (Listine hrvatske) od Ivana Kukuljevića i ʽHrvatski spomeniciʼ od dra. Gjure Šurmina. A da su ih Frankapanima zvali i ostali suvremeni Hrvati, svjedoči uz ino i pismo senjskoga biskupa Franje Jožefića, pisano 13. ožujka god. 1527. ʽknezu Krištoforu Frankapanuʼ. Tek u drugoj polovici XVI. stoljeća, kad je turska i mletačka sila sve jače potiskivala tu porodicu iz njezine djedovine na jugu Gvozda (Kapele) u sjeverne pokupske i posavske krajeve, počeo se je u hrvatskim izpravama, pisanim latinicom, javljati i oblik Frankopan, koji je onda sve više maha otimao, dok su se napokon posljednji članovi te porodice izključivo zvali Frankopanima (Lopašić, Spomenici Tržačkih Frankopana, Starine XXV., str. 211–318.)«.

Naslovnica monografije Vjekoslava Klaića Krčki knezovi Frankapani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.) u izdanju Matice hrvatske (1901)

U pogledu simboličke reprezentacije Krčkih knezova Frankapana, možemo govoriti o starom i njihovu novom grbu. Stari grb Krčkih bio je vrlo jednostavan, a novi složeniji. O novom grbu, ali i o podrijetlu Krčkih knezova Frankapana Branko Fučić lucidno je napisao u svojoj knjizi Terra incognita sljedeće: »To su dva zlatna osovljena lava, – jedan lijevo a drugi simetrično desno – koji prednjim šapama lome okrugli hljeb. A zašto ga lome? Frangipanes, to su – hrvatski bi se reklo Hljebolomci ili Lomihljebovi – to su illi qui frangunt panem, to su oni koji lome hljeb, to, naime, znači njihovo ime. Rimska legenda pripovijeda kako su živjela dva dobra, pobožna i milosrdna brata, koji su svakoga dana na jednom rimskom trgu pred okupljenom publikom javno lomila hljebove i dijelila ih rimskoj sirotinji. Zbog toga su ih Rimljani nazvali Lomihljebovima, Frangipanima. Ova dva zlatna lava u grbu koja lome hljeb, to su ta dva zlatna, milosrdna brata«. Potom je Fučić s pravom konstatirao gdje su – na sreću – ostali sačuvani frankapanski biljezi u kamenu: »Čini mi se da je najraniji primjer upotrebe novog frankopanskog grba u samome gradu Krku, u krčkoj katedrali, i to u trećoj, sjevernoj, bočnoj kapeli koju su krčki Frankopani podigli sredinom XV. stoljeća. Kapela je prekrasan primjer kontinentalnog srednjoeuropskog gotičkog graditeljstva. Ona nam svojom pojavom u gradu Krku tako jasno odaje jake feudalne veze krčkih Frankopana s vodećim umjetničkim radionicama kontinentalnoga zaleđa. U toj se kapeli zid iza oltara završava poligonalno, kao tri stranice osmerokuta. Raščlanjeni svod te kapele nosi konstrukcija kamenih rebara pa ga možemo usporediti s velikim otvorenim kamenim kišobranom. Na spojnicama rebara su ukrašeni zaglavni kamenovi, a u njima su uz ostale motive uklesani i frankopanski grbovi. Tu je stari grb sa zvijezdom i novi s lavovima. To da je na svodu frankopanske kapele u krčkoj katedrali prikazan i njihov novi grb važan je i odlučan podatak u datiranju njezine gradnje. Kapela nije mogla biti sagrađena prije godine 1430., tj. prije nego su Frankopani stekli svoj novi grb s lavovima. I u franjevačkoj crkvi na otočiću Košljunu možemo vidjeti novi frankopanski grb. Tamo je novi grb s lavovima naslikan na debeloj veznoj gredi crkvenog krovišta. Crkva je zadužbina Frankopana, sagrađena oko godine 1500. Pravo je čudo da su i ovi grbovi ostali netaknuti. Kada je Venecija godine 1480. preuzela svu vlast nad otokom, novi je režim skidao, brisao i preklesavao sve oznake staroga, frankopanskoga režima. Stoga tih grbova ima na frankopanskim posjedima izvan područja mletačke vlasti, npr. u Novom Vinodolskom, na Trsatu, u Ozlju itd. Lijepe primjere novog frankopanskog grba s lavovima vidimo i na pečatima onih isprava koje su izdavale njihove kancelarije.«

Upravo prvi krčki providur Antonio Vinciguerra, koji je od 1480. do travnja 1481. obavljao službu mletačkog providura na Krku, te ponovno od 1488. do 1489., za vrijeme svoje uprave skida frankapanske grbove na krčkim javnim mjestima postavljajući na njihova mjesta simbol Mletačke Republike – krilatog lava, atribut evanđelista Marka (Leone di San Marco). Međutim nešto se od frankapanskih biljega ipak sačuvalo i to u pojedinim sakralnim zdanjima i na teže dostupnim mjestima. U krčkoj katedrali – na svodu kasnogotičke kapele današnjeg titulara sv. Barbare nalazi se niz kamenih grbova, među njima naglašeno dakako novi (propeti lavovi koji lome kruh) i stari (šesterokraka zvijezda u gornjem polju) grb Frankapana. Ta frankapanska heraldika vjerno svjedoči o povezanosti Crkve i knezova, ali i važnoj ulozi koji su oni imali u crkvenom životu, te krčkoj Crkvi koja je na taj način očuvala spomen na njih. Frankapanski grbovi sačuvali su se i u franjevačkom samostanu na Košljunu. U susjednom Senju sačuvan je lijepo izveden grb knezova Krčkih – Frankapana – kombinacija starog i novoga grba – sa skulpturama lijevo i desno od grba, a koji je bio postavljen na glavnom pročelju crkve sv. Franje.

No, i nakon gubitka svoga matičnog otoka Frankapani su bili snažna velikaška obitelj. Kao Grafen von Krabaten naziva ih se u njemačkim povijesnim izvorima diplomatičke, narativne i heraldičke provenijencije kasnog srednjovjekovlja. Riječ je u svakom pogledu o interesantnom nazivu vezanom uz obitelj Frankapan kojim su oni kao »Grafen von Krabaten« odnosno grofovi/knezovi Hrvatske bili imenovani/označavani od 1432. pa do prve polovice 16. stoljeća u njemačkim izvorima. Robert Kurelić s pravom tvrdi da su Frankapani tada vrlo moćna dinastija na hrvatskom prostoru (iako ne i jedina) te konstatira kako razumijevanje »ovoga fascinantnog naziva za Frankapane ujedno može poslužiti i kao važan istraživački alat za bolje tumačenje povijesti obitelji, otkrivajući izvore koji su dosad bili prikriveni«.

Sve u svemu, ishodište hrvatskoga plemićkoga velikaškog roda Frankapana jest otok Krk, a njihova daljnja sudbina bila je vezana nekim drugim okolnostima i prilikama koje su na kraju rezultirale njihovim uništenjem i nestankom s povijesne scene u 17. stoljeću.

Izvori i literatura

Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus – A Frangepán család oklevéltára. Köt. 1: 1133 – 1453. A Magyar Tudományos Akadémia megbízásából kiadják Thallóczy Lajos és Barabás Samu, Budapest: Kiadja a Magyar Tudományos Akadémia (Monumenta Hungariae historica. Diplomataria vol. XXXV. – Magyar történelmi emlékek. Osztály 1. Okmánytárak 35), MCMX.

Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus – A Frangepán család oklevéltára. Köt. 2: 1454 – 1527. Hamis oklevelek 1209–1481. A Magyar Tudományos Akadémia megbízásából kiadják Thallóczy Lajos és Barabás Samu, Budapest: Kiadja a Magyar Tudományos Akadémia (Monumenta Hungariae historica. Diplomataria vol. XXXVIII. – Magyar történelmi emlékek. Osztály 1. Okmánytárak 38), MCMXIII.

Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100. – 1527., u latinicu preslovio i bilješke napravio Stjepan Ivšić, transliteraciju osuvremenio, bilješke dopunio i za tisak priredio Josip Bratulić, kazala osobnih imena i mjesta sastavio Zoran Ladić, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Razred za filološke znanosti (Acta Croatica – Hrvatski spomenici, knj. I.), 2017.

Krčki (Vrbanski) statut iz 1388., prir. Lujo Margetić i Petar Strčić, Krčki zbornik sv. 62, Posebno izdanje Krčkog zbornika sv. 52, Krk: Povijesno društvo otoka Krka – Društvo Krčana i prijatelja otoka Krka u Zagrebu, 2008.

***

Bartulović, Željko, Neka pitanja stvarnih i obveznih prava: Vinodolski zakon (1288.), Krčki i Senjski statut (1388.) s uvodnim razmatranjem o povijesti otoka Krka, Vinodola i Senja od antike do konca XV. stoljeća, Rijeka: Ogranak Matice hrvatske Rijeka, 1997.

Bozanić, Anton – Galović, Tomislav – Žic, Igor, Krčka kulturna baština, Glosa, Rijeka, 2018.

Bradanović, Marijan, Otok Krk u srednjem vijeku, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (Kulturno-povijesni vodič 33), 2016.

Bradanović, Marijan – Braut, Ivan, »La cappella Frangipane della cattedrale di Veglia«, Hortus artium medievalium 21 (2015): 421–429 (hrv. verzija: »Frankapanska kapela krčke katedrale«, Krčki zbornik 74 (2016): 33–54).

Brusić, Iva, »Antonio Vinciguerra: the Ideological Initiator of the Venetian Appearance of the City of Krk«, Ikon 5 (2012): 345–350.

Fučić, Branko, Terra incognita, IV. izdanje, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2023.

Galović, Tomislav, »Combating Corruption in Croatia in the Middle Ages: an Example of Croatian Legal Documents – the Law Code of Vinodol (1288) and Statute of the island of Krk/Vrbnik (1388)«, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 40 (2019) 2: 869–897.

Galović, Tomislav, »Srednjovjekovna pisana baština državine Frankapana i otok Krk. Pristup«, u: Nova et vetera – Crkva, Kvarner i kultura. Zbornik u čast izv. prof. dr. sc. Franje Velčića, ur. Marko Medved, Zagreb: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2021., 95–124.

Grgin, Borislav, »Pregled političkih zbivanja«, u: Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja. Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku, ur. Marija Karbić, Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Povijest Hrvata, sv. 1.), 2019., 3–23.

Horvat, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, sv. I, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1980.

Klaić, Nada, Vinodol. Od antičkih vremena do knezova Krčkih i Vinodolskog zakona, Pazin – Rijeka: Historijski arhiv Pazin i Historijski arhiv Rijeka, 1988.

Klaić, Nada, »Knezovi Frankapani kao krčka vlastela«, Krčki zbornik 1 (1970): 125–180.

Klaić, Vjekoslav, Krčki knezovi Frankapani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.), Zagreb 1901. – reprint izdanje: Rijeka: Povijesno društvo otoka Krka (Krčki zbornik, sv. 25. Posebno izdanje, sv. 19) i Izdavački centar Rijeka (Biblioteka Fluminensia, sv. 3), 1991.

Kosanović, Ozren, »Družine i potknežini knezova Krčkih na Krku (od 1260. do 1480. godine)«, Povijesni prilozi, XXXV/50, 2016., str. 233–259.

Kosanović, Ozren, Državina Krčkih knezova – Vinodol, Senj i Krk od početka 14. stoljeća do 1420. godine, doktorski rad, mentor Neven Budak, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.

Kurelić, Robert, »Grafen von Krabaten: the curious designation for the Frankapani in late medieval German sources«, Review of Croatian history 17 (2021): 203–228.

Putovima Frankopana. Frankopanska baština u Primorsko-goranskoj županiji, ur. Ines Srdoč-Konestra i Saša Potočnjak, Rijeka: Primorsko-goranska županija, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, 2018.

Ravančić, Gordan, »Urban Settlements (oppida) of Vinodol under the Rule of the Counts of Krk: Topographical Situation and Local Organization with in the Feudal Manor«, u: Towns and Cities of the Croatian Middle Ages. Authority and Property, eds. Irena Benyovsky Latin & Zrinka Pešorda Vardić, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2014., 189–207.

Starac, Ranko, »Utvrde Fortičina kod Omišlja i Gradec kod Vrbnika na otoku Krku«, u: Notabile castrum / castello ben munito e ornato. Kašteli Petrapilosa i San Vincenti u povijesnom i građevinskom kontekstu, ur. Josip Višnjić, Svetvinčenat: Općina Svetvinčenat, 2020., 42–53.

Strčić, Petar, »Prilog o dva grba knezova Krčkih/Frankopana«, Tarsatika III (2002) 6: 10–14.

Strčić, Petar, »Prilog o porijeklu Frankapana/Frankopana«, Rijeka VI (2001) 1: 49–104.

Strčić, Petar, Leksikon Frankopana, Krk – Rijeka: Povijesna udruga otoka Krka i dr., 2009. (ISBN 978-953-7165-92-5).

Špoljarić, Luka, »Illyrian Trojans in a Turkish Storm: Croatian Renaissance Lords and the Politics of Dynastic Origin Myths«, u: Portraying the Prince in the Renaissance: The Humanist Depiction of Rulers in Historiographical and Biographical Texts, ur. Patrick Baker et al., Berlin: De Gruyter, 2016., 121–156.

Špoljarić, Luka, »Hrvatski renesansni velikaši i mitovi rimskog porijekla«, Modruški zbornik IX–X/2015–2016 (2017): 3–40.

Zmajić, Bartol, »Grbovi krčkih knezova, kasnijih Frankopana«, Krčki zbornik 1 (1970): 255–257.

-----

Tomislav Galović, povjesničar-medievist, izvanredni profesor i predstojnik Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodologiju historije na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istraživački interes usmjeren mu je na hrvatsku srednjovjekovnu povijest i pomoćne povijesne znanosti (paleografija, epigrafija, diplomatika, kronologija, egdotika, heraldika, genealogija), a posebno proučava latinsku i hrvatsku glagoljičnu, ćiriličnu i latiničnu pisanu kulturu, fenomen glagoljaštva i povijest otoka Krka. Član Uredništva Matičina časopisa Hrvatska revija.