Marulić u očima svojih suvremenika

Prisutnost i odjeke Marulićevih djela u književnoj kulturi kako njegova vremena tako i kasnijih stoljeća moguće je promatrati iz raznih recepcijskih obzora: tako da pratimo njegovu izdavačku fortunu, tj. broj i rasprostranjenost izdanja i prijevoda tijekom stoljeća, ili tako da registriramo primjerke sačuvane u knjižnicama, domaćim i svjetskim, javnim i privatnim, ili da otkrivamo citate iz Marulića, odnosno pozivanje na njegov autoritet, u djelima drugih pisaca. Sve je to važno i korisno, na tome se već uvelike radilo, a ujedno je to recepcijsko područje stalno otvoreno novim istraživanjima. Nešto se pak rjeđe postavljaju ovakva pitanja: znamo li mi što su Marulićevi čitatelji mislili o autoru i njegovim djelima? Kako su ga cijenili kao pisca, pjesnika, kršćanskog mislioca, zbog čega su ga smatrali vrijednim čitanja, tiskanja, prevođenja i preporuke drugima? Takva su nam znanja dostupna, dakako, samo ako su zapisana – no takvih zapisa ima i više no što bi se u prvi mah pomislilo. Štoviše, znatan broj tih, malo slobodnije rečeno, »čitateljskih dojmova« potječe od Marulićevih suvremenika, nerijetko od ljudi s kojima je bio u osobnom kontaktu.

Prvi odjeci

Najranija po razdoblju na koje se odnosi, a ne po vremenu kad je objavljena, jest jedna prevažna, no ujedno i zagonetna zabilješka. Naime glasoviti mletački povjesničar Marcantonio Coccio Sabellico (oko 1436–1506) objavljuje godine 1504. nastavak svoje na latinskom pisane univerzalne povijesti, Drugi dio Eneada od opadanja Rimskoga Carstva pa sve do godine 1504. (Venecija, 1504), a u tom opsežnom svesku, nabrajajući one koji su se proslavili u drugoj polovici XV. st., među inim kaže:

»Slavni pjesnici i govornici, navedeni redom kako su djelovali, jesu: za pontifikata Siksta IV. među Dalmatincima Ilija Crijević Dubrovčanin, istaknut pjesnik, i Ivan Gučetić, govornik, njegov sugrađanin; Marko Marulić Splićanin; u Italiji, u Napulju Antonio Pontano, izvrstan pjesnik, tajnik Alfonsa mlađega; u Rimu Pomponije Leto (...).« (Ako nije naznačeno drugačije, svi su prijevodi moji.)

U Sabellicovim je očima Marulić očito bio toliko ugledan da ga je uvrstio u ekskluzivno društvo s još samo dvojicom sunarodnjaka. Je li Marulića čitao ili je njegovo ime doznao per sentito dire, to ne znamo, ali ovdje treba upozoriti na nešto drugo: Siksto IV. bio je papa od 1471. do 1484., pa se time otvara ključno pitanje: na čemu se temelji slava te trojice Dalmatinaca, koja očito prelazi lokalne okvire kad su poznati i mletačkom historiografu? Nijedan od njih u to vrijeme nema objavljenu knjigu: Ivan Gučetić (1451–1502) nikad nije tiskan, djela su mu izgubljena; stihovi i proza Ilije Crijevića (1463–1520), s iznimkom nekoliko kratkih pjesama, također nisu objavljeni za njegova života. Što se tiče Marulića (1450–1524), najranije tiskana knjiga o kojoj postoji zabilješka trebao bi biti njegov Evanđelistar navodno objavljen u Reggiu 1487; no taj podatak, i inače nesiguran, odnosi se na vrijeme nakon Sikstove smrti. Očito je dakle da moramo pretpostaviti rukopisnu cirkulaciju književnih djela, koja je u ono vrijeme posve uobičajena. Ali opet ostaje pitanje: što je to Marulić napisao tako važno da mu je glas prešao na drugu stranu Jadrana?

Sabellicov podatak možemo dovesti u vezu s barem dva traga koja svjedoče o Marulićevu ugledu upravo u razdoblju na koje se referira mletački historiograf. Prvi potječe od pjesnikova prijatelja Frane Božićevića (1469–1542), koji u jednoj rečenici svojega Života Marka Marulića Splićanina prenosi nekoliko kapitalih vijesti:

»Pod Nikolom iz Ferma, Tideom Acciarinijem i Jeronimom Genesiom iz Picena, od kojega je naučio i osnove grčkoga – a oni su bili najučeniji ljudi toga doba – toliko je napredovao u latinskoj književnosti da je gotovo kao dječak na opće divljenje održao prekrasan govor u pohvalu prevedroga dužda Nikole Marcella.«

Marulić je po svoj prilici bio član izaslanstva što ga je splitska komuna poslala u Mletke da bi izrazilo čestitke novom duždu (kao što su u takvim prigodama, po običaju, činile i druge komune pod vlašću Serenissime). Na čelu splitskog izaslanstva bili su Marulićev ujak Ivan (Zanci) Alberti i Matej Papalić, a protokol je obavezivao izaslanike da sa sobom povedu nekoliko domaćih mladića plemićkoga roda. Marcello je izabran 13. kolovoza 1473, Marulić dakle ima 23 godine (s onim »gotovo kao dječak« Božićević malo pretjeruje). Biografova opaska da je svoj »prekrasan govor« održao »na opće divljenje« možda i nije tek kurtoazni biografsko-prijateljski čin; ako je govor zaista postigao uspjeh, onda je Marulićevo ime – valjda uz još neke druge njegove tekstove i pohvalne vijesti o njemu – moglo doći i do Sabellica.

Drugi trag Marulićeva mladenačkog ugleda moguće je prepoznati u pjesničkoj zbirci Tri knjige elegija i pjesama Jurja Šižgorića (oko 1445–1509) tiskanoj u Veneciji 1477. U nju je Šibenčanin uvrstio i prozna pisma što ih je primio od Ambrozija Miketića, Marka Marulića i Tidea Acciarinija. Mladi je Marulić svoje pismo Šižgoriću napisao nekih desetak godina prije, dok je još bio učenik Tidea Acciarinija, tada profesora splitske humanističke škole; u njemu je iskazao divljenje nešto starijemu pjesniku, već uglednom i u Dalmaciji i na Apeninskom poluotoku. Šižgorićevu odluku da u knjigu uključi i pismo svojega negdašnjega fana, tada još školarca, mogli bismo shvatiti kao znak da je tada, 1477. godine, dvadesetsedmogodišnji Marulić već stekao književno ime te da je za starijeg pjesnika divljenje mlađega kolege značilo relevantan prinos vlastitoj afirmaciji.

A da književno ime Marulić jest stekao, nedvojbeno potvrđuju prve izravne riječi pohvale koje posjedujemo. Ispisao ih je mantovanski humanist, izdavač i komentator klasika Bartolomeo Merula, u pjesmi naslovljenoj jednostavno Marku Maruliću. Sva je prilika, kao što je ustvrdio Leo Košuta, da je taj epigram Merula napisao u doba kada je boravio u Splitu kao profesor gramatike, 1487–1489. Ovdje nam je zanimljiv zvučni distih kojim se epigram otvara:

Zdravo, štovatelju Kastalida, predični Marko,
Čiji ugled i čast prati pobožnosti glas.

Marulić je tada imao oko 38 godina – nalazimo se dakle u nešto kasnijem razdoblju od onoga kojim smo se dosad bavili, ali iskaz divljenja zacijelo se temelji na već potvrđenu ugledu, na statusu koji nije od jučer. To vrijedi i ako uzmemo u obzir činjenicu da je za humanističku pohvalu karakteristična hiperboličnost, tj. da su tada pisci, za naš današnji ukus, znali ponešto pretjerivati u komplimentima. Što je od plodova Marulićevih muza Merula mogao imati u rukama? Zahvaljujući tzv. glasgowskom rukopisu znamo da je splitski humanist u mladosti pisao latinske stihove – pohvalne i satirične epigrame, prigodnice, pa i pjesme ljubavnog sadržaja. Gotovo je sigurno da one nisu kružile samo u pjesnikovu užem društvu nego da su se čitale i daleko izvan splitskih zidina. Marulićeva rana slava, smijemo pretpostaviti, počiva i na mladenačkom pjesničkom opusu, za nas dijelom izgubljenom.

Posebno recepcijsko poglavlje pripadalo bi već spomenutome Frani Božićeviću, koji je imao povlasticu da izbliza prati Marulićev književni rad i bio je svjestan njegove vrijednosti. Život Marka Marulića Splićanina, što ga je Božićević zacijelo napisao nedugo nakon prijateljeve smrti, kao i pjesničke poslanice koje je s njime razmjenjivao, dragocjeno su vrelo podataka iz prve ruke. Kad se Marko, negdje oko 1509., povukao u Nečujam na Šolti, Frane mu šalje pismo u stihovima koje započinje čitavom salvom pohvala:

Marule preslavni, diko, prvače Nečujma, zdravo,
Ti kom je vječiti Kralj najveća ljubav i skrb!
Tvoji mnogobrojni spisi potpomažu silno nam vjeru,
Svetomu pismu bi njih trebalo dodati sve.
Tvoja je slava golema i tolik si požnjeo uspjeh
Da ti i Muza kroz stih mora iskazati čast.

(prev. Darko Novaković)

Pa ipak, nije to samo niz konvencionalosti. Pratimo sadržaj Božićevićevih distiha. Marulić se već odavno – vjerojatno nakon smrti brata Šimuna (koja se datira oko 1485–1490) – bio udaljio od svjetovnog života, duboko uronio u svijet kršćanske duhovnosti i najveći dio spisateljske energije usmjerio na moralnopoučne i teološke teme. Godine 1509. imao je za sobom više dovršenih rukopisa i barem jednu tiskanu knjigu. Na hrvatski je 1500. preveo glasovito latinsko djelo Tome Kempenca De imitatione Christi (za Marulića i njegove suvremenike autor je Ivan Gerson, a naslov njegova prijevoda glasi: Od naslidovan’ja Isukarstova); hrvatsku Juditu dovršio je 1501., latinski Život sv. Jeronima 1507., a nešto kasnije i vlastiti latinski spis (danas izgubljen) koji se također zove De imitatione Christi. Osim spomenutih imao je u rukopisu – znamo mi, pa kako ne bi znao Božićević – i neka druga prozna i pjesnička djela, na hrvatskom, latinskom i talijanskom. Napokon, u Mlecima je 1507. izišlo prvo sačuvano izdanje Upućivanja u čestit život po primjerima svetaca (danas kraće zvanog Institucija). Nije moguće sa sigurnošću kazati je li to prva tiskom objavljena Marulićeva knjiga, ali Božićevićev spomen slave i uspjeha, kad promotrimo sve dosad rečeno, neće biti tek prigodan pjesnički ukras.

Hvaljen ne samo onkraj Jadrana nego i onkraj Alpa

Spomenuto izdanje Institucije daje novu građu za našu temu. U njemu su naime sadržani popratni tekstovi trojice autora: pohvalni epigram trogirskog arhiprezbitera Jerolima Makarelića te dva kratka prozna obraćanja čitatelju iz pera izdavača knjige Jacopa Grasolarija i tiskara Francesca Consortija. Makarelićeva pjesma ponajvećma je zanimljiva zbog podatka da je ovaj poštovatelj Marulića iz susjednoga Trogira, te zbog efektna zaključnog dvostiha:

Neka se takvim sinom dalmatinska ponosi zemlja,
Stari nek likuje grad – čiji je građanin – Split!

(prev. Branimir Glavičić)

Grasolari i Consorti, koji su i inače poslovno povezani, govore o zahtjevnu poslu tiskanja i pozornu nastojanju oko korekture sloga, no Grasolari na početku svojeg teksta napose ističe vrsnoću autorovu:

»Vidiš, revni čitatelju, s kolikim je trudom naš Marul u malenu svesku [N. B.: knjiga ima gotovo 700 str.] prikupio primjere svetaca zapisane na raznim mjestima i s koliko ih je prikladnosti rasporedio, zato da bi s pomoću tih primjera, pridodavši i jamstvo božanske riječi, potkrijepio načela pobožna života. Takvo je upućivanje proisteklo iz valjano upućena duha, jer tko je napisao upute za dosezanje savršenstva najprije je trebao pokazati vlastito savršenstvo. Oni koji poznaju tog čovjeka kažu da upravo tako i jest. Stoga, ako želiš da ti ovo što čitaš bude na korist i dobitak, nasljeduj njega, koji živi onako kako poučava.«

Potpora Jacopa Grasolarija (nakon 1450–1534) zacijelo je bila važan čimbenik u Marulićevoj afirmaciji na konkurentnoj izdavačkoj sceni Venecije prvih desetljeća 16. st. Grasolari je bio teolog i pravnik, župnik crkve sv. Apolinara, notar, poslije kanonik i vikar bazilike sv. Marka te kancelar mletačkog Senata, a bavio se i uredničkim, odnosno nakladničkim poslovima. Znamo da je Marulić s njime stupio u kontakt putem pisama još 1502., no nije poznato jesu li se i osobno susreli.

Ime pak Francesca Consortija iz Lucce povezano je sa svim Marulićevim knjigama tiskanima u Veneciji za njegova života, pa i s jednim izdanjem objavljenim nedugo nakon smrti. Taj svećenik, kantor bazilike sv. Marka u Veneciji te tipograf i nakladnik, dobio je 1504. od mletačkog Senata ekskluzivno desetogodišnje pravo na tiskanje Marulićeve Institucije i drugih njegovih netiskanih djela. I doista, u svojstvu tiskara ili urednika pojavljuje se u Marulićevim knjigama Institucija, Evanđelistar, Pedeset priča, O poniznosti i slavi Kristovoj i postumnom Dijalogu o Herkulu.

Kronologija nas načas vodi daleko od Venecije; naime 1513. izlazi novo izdanje Insitutucije, ovaj put u Baselu, u oficini poznatog tiskara, nakladnika i knjižara Adama Petrija. Urednici knjige Luka i Leonard Alantsee pobrinuli su se da knjigu i autora čitateljstvu predstavi ugledni švicarski franjevac, propovjednik i pisac Daniel Agricola (oko 1490–oko 1540). On je sastavio kratak epigram ukomponiran u raskošnu naslovnu stranicu, u kojem se knjiga sama preporučuje čitatelju, kao i uvodni tekst u kojem hvali mudrost braće urednika u odabiru Marulića.

»Njega ja« – kaže među inim Agricola – »toliko cijenim da predmnijevam (neka mi nitko ne zamjeri) kako će njegov stil, koji odiše ciceronovskom rječitošću, i obilje građe, koje će svakome biti na korist, imati vrlo malo nasljedovatelja. Ako se tko danas izgubi u silnoj divljini, Marko Marulić mu pokazuje put; ako se tkogod boji hridine zbog koje će potonuti u Flegetont, Marko Marulić mu pripravlja splav; ako se, naposljetku, netko poželi uspeti na visoki Olimp, Marko Marulić stvara i stube i krila po kojima se onima što su revni u razmišljanju otvara jasan prolaz kroz magluštinu.«

Apogej u posljednjem desetljeću života

Novi naslov koji izlazi u Mlecima jest Evanđelistar, objavljen 1516. Ta knjiga potvrđuje da Marulić već odavno nije samo lokalna veličina nego da ima razvijenu mrežu dodira, osobnih i pismenih, prijateljskih i poslovnih, i s druge strane Jadrana. Iz kolofona knjige doznajemo da joj je urednik već poznati Francesco Consorti, a izdanje je o svom trošku objavio Melchior Sessa, jedan od najuglednijih tadašnjih izdavača, tiskara i knjižara. No posebno su dojmljivi prilozi na kraju knjige: ima ih čak pet, a sadrže pohvale što ih Marulićevoj učenosti, načinu života i književnom radu upućuju humanist iz Vicenze Girolamo Calvo te dva Mlečanina, Francesco Giuliani i urednik Consorti. Ovdje skrećem pozornost na najdulju i najvažniju među tim popratnicama, naslovljenu »Mlečanin Francesco Giuliani čitatelju želi sreću«. Ovdje je moguće donijeti samo njezin dio:

»Što dakle možemo kazati a da bude dostojno slave jedinstvenoga Marka Marulića? Plodovi njegova neumornog rada toliko nadmašuju trud drugih da se smatra kako je on od njih toliko izvrsniji koliko oni prednjače pred ostalima. U ovo naše doba on je zablistao poput sjajne zvijezde (...). Prezreo je bogatstvo, prezreo časti, posve se odrekao onog u čemu smrtnici vide najveće dobro. Čemu da spominjem ostalo, kad vrlo često provodi dane zatvoren u malenoj izbi, okružen samo šumskim drvećem i u društvu divljih zvijeri, zato da bi, daleko od ovozemaljskih briga, nama bio na korist? Uvijek je zauzet pisanjem djela usmjerenih na to da čitavu svijetu donesu spasenje, i tome se posvetio u potpunosti. Što je pobožnije od tog čovjeka, dapače toga božanskog duha, što je svetije od njega, koji živeći u tijelu mimo tijela život nebeski živi na zemlji? Tko se stoga ne bi divio njegovoj tako ustrajnoj brizi oko pisanja, naročito kad je već mnogo svezaka završio? Dodaj tome lakoću s kojom piše, eleganciju izraza, kao i to da u snazi riječi i ozbiljnosti misli nikom ne ustupa prvenstvo. (...) Ne spominjem njegovo mnogostrano poznavanje književnosti, tako da ne možeš lako prosuditi je li vredniji po biranu stilu ili po učenosti.«

Franciscus Julianius Venetus, tj. Francesco Giuliani (Juliani, Zuliani?), očito je oduševljeni Marulićev poklonik i poštovatelj, ali i čovjek koji o njemu puno zna. Stoga se njegovo svjedočanstvo o Marulićevu gotovo pustinjačkom životu ispunjenu književnim radom ne bi smjelo shvatiti tek kao prigodno idealiziranje, pogotovo kad se sjetimo da je objavljeno u Marulićevoj knjizi i za Marulićeva života. Nažalost, autor tog teksta za nas je još uvijek puko ime: o Giulianijevu identitetu ne znamo ništa osim da je o Maruliću pisao još te da je Franu Božićevića potaknuo da nakon prijateljeve smrti napiše njegov životopis.

Početkom 1518., nepune dvije godine nakon Evanđelistara, u Veneciji izlazi prvo poznato izdanje Marulićevih Pedeset priča. (Za tvrdnju da prvotisak potječe iz 1518., a ne, kako se pretpostavljalo, iz 1510./?/ vidi u nedavno objavljenom svesku izbora iz Marulićeve latinske moralnopoučne i teološke proze.) Popratnice na kraju toga nevelikog sveska potpisuju Francesco Consorti i Francesco Giuliani. Dok se u Instituciji Consorti ograničio samo na tipografski komentar, u ovoj knjizi dodaje i svoju ocjenu Marulićeva »djelca«:

»Bijah ti obećao, ljubazni čitatelju, da ću poslije Marulićeva Evanđelistara tiskom objaviti njegovo vrlo elegantno djelo O nasljedovanju Krista [misli na Marulićevo izvorno, latinski napisano djelo, op. B. L.]. No kad mi u ruke dođoše ove Priče, budući da je to djelce vrlo kratko, pobrinuh se da ga otisnem, kako ne bi i dalje ostalo skriveno pod naslagama prašine te kako bih udovoljio gotovo svakodnevnim zahtjevima prijateljā, jer one sadrže mnogo toga ugodnog i korisnog.«

Giuliani pak Priče zbog njihova malena opsega a velike vrijednosti uspoređuje s dragim kamenjem ili biserima te smatra da ih nije dovoljno čitati, nego da ih valja naučiti napamet. Kao vrhunac svojih izraza divljenja on parafrazira Kvintilijanove riječi: »Neka znade da je uznapredovao [u govorništvu, op. B. L.] onaj komu se Ciceron osobito svidi« (Obrazovanje govornika X, 1, 112), ovako ih primjenjujući na autora Priča: »Neka znade da je uznapredovao u uređenju svojeg života onaj kome se Marulić osobito svidi.«

Basel se ponovno susreće s Marulićem 1519., kada izlazi drugo izdanje Evanđelistara, ponovno kod Adama Petrija. Urednik izdanja je Sebastian Münster (1488–1552), tada još franjevac, poslije protestantski profesor na Sveučilištu u Baselu, koji će se proslaviti kao kozmograf. Na samom kraju sveska Münster tiska svoje kratko obraćanje »pobožnu čitatelju«, u kojem se kroz pohvalu naslućuje buduće reformacijsko čitanje Marulićevih djela (davanje prednosti Svetom pismu u odnosu na predaju stav je što će ga Luther uskoro formulirati u geslu sola Scriptura):

»Nema u ovom Evanđelistaru nikakvih neumjerenih napada, nikakve nejasnoće u pogledima ni raznolikosti slabašnih ljudskih predaja: čut ćeš, kako je za evanđeosko djelo i prikladno, samo glas i golu istinu Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, njegovih apostola i proroka.«

U Marulićevu djelu O pobožnosti i slavi Kristovoj (Venecija, 1519) nema tekstova drugih autora, kao što ih nema ni u Poslanici papi Hadrijanu VI., objavljenoj u Rimu 1522. No to ne znači da su pohvale presahnule. Negdje u razdoblju od 1510. do 1517. Marulić radi na svojem najambicioznijem pjesničkom projektu, latinskom epu Davidijada; dovršeno djelo Božićević dobiva u ruke kao zacijelo jedan od prvih čitatelja, a svoju hvalu obznanjuje elegantnim epigramom:

U slavu Marulićeve Davidijade

Spomen Eneide vječan na svijetu će čitavom biti,
Zvijezde dosegnut će glas, Marone, imena tvog.
Sumorna živjet će uvijek Tebaida poradi svojeg
Meonskog sloga; po njȏj Staciju trajan je vijek.
Jednako sjat će međ njima i divotna Davidijada:
Nisi li prvi, al ti, Marule, drugi ćeš bit!

Retorička oprema je, dakako, hiperbolična: Marulića je Božićević, kad je riječ o »meonskom slogu«, tj. epskom pjesništvu, smjestio u društvo Vergilija i Stacija (i to na drugom mjestu!), no time nije napravio ništa drugo nego u skladu s antičkom tradicijom rekao: rodilo se nešto veliko. I u tome, možemo danas kazati, nije bio u krivu. Doduše, autograf Davidijade nedugo je nakon autorove smrti iščezao, pa je tako, bez prijepisa i izdanja, Marulićeva summa poetica stoljećima ostala nedostupna čitateljima – ali kad je ep u XX. st. napokon izronio iz mraka zaborava, pokazalo se da je riječ o remek-djelu. O tome govori već i visoka ocjena što ju je izrekao vrstan poznavatelj humanističke epike Mario A. di Cesare, koji je 1964. ustvrdio da je Davidijada »najbolja i najautentičnija alegorija svojega doba«; o vrijednosti epa svjedoči i osam što latinskih, što dvojezičnih, latinsko-
-hrvatskih izdanja epa objavljenih od 1952. do danas, i to u Zagrebu, Meridi (Venezuela), Splitu, Leidenu i Bostonu, a ove godine u belgijskom Gentu, s integralnim usporednim prepjevom na engleski.

Dok Božićevićev epigram posvećen Davidijadi možemo barem približno datirati, njegova odulja pohvalnica samom autoru ostaje vremenski nedefinirana. Budući da se izdvaja neobičnom perspektivom i majstorskom izvedbom, svakako zaslužuje da se uvrsti u ovaj pregled:

Kiparu koji pokušava izraditi lik Marka Marulića

Zaludan tebi je trud – da tako glasovitu mužu,
Oblikujući gips, besmrtnim učiniš lik,
Kiparu slavni! Ta živu vrlinu ne može nikad   
Zanat prikazati vješt: zaludan tebi je trud!
Praksitelov će mramor i mjed se Mirónova skršit,
Nestat će boje što čar dade im Apelov kist.
Trajniji trag je kojim se vremenu opire Marul,
Čija vječita riječ zvjezdani dotiče svod –
Trag kojim Maron i Homer božansko ime su stekli,
Kao i oni što sad resi ih noviji sjaj.
Ti pak, isprazan ȉ sām, okani se isprazna posla:
Djela ruku su, znaj, podložna propasti sva.
Životodajno blago u družbi je stjecati Muza –
Blago što daje ga duh – Marul odlučio moj.
Uzvišene mu spise međ najpoštovanija djela
Svatko uvršćuje sad, čita ih svekolik svijet.

Nakon niza Marulićevih latinskih knjiga izlazi napokon i jedna hrvatska: 1521. pojavljuje se Judita, međašno djelo u nacionalnoj književnoj povijesti, koje će Maruliću u XIX. st. priskrbiti počasni naslov oca hrvatske književnosti te otada do danas potaknuti bezbrojne analize, ocjene i pohvale. No kako je bilo u Marulićevo vrijeme? Nije nam poznat nijedan eksplicitni komentar o Juditi za Marulićeva života; no čitateljska reakcija može se pouzdano odčitati iz činjenice da je ep u nepunih 18 mjeseci doživio još dva izdanja. Opet je Božićević taj koji će joj dati prvu »književnu ocjenu«, makar je pjesnik neće doživjeti. Nabrajajući u Životu Marka Marulića njegova djela (tiskana i netiskana) za koja znade, na kraju popisa latinskih naslova biograf dodaje:

»Pripovijest o Juditi, urešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije.«

U Božićevićevu popisu to je jedini hrvatski naslov i jedini popraćen komentarom. Premda njegove riječi možemo čitati i kao uobičajenu prijateljsku i kolegijalnu pohvalu, u kontekstu triju uzastopnih izdanja ta pažljivo sročena formulacija dobiva prizvuk vjerodostojnosti i kanda prenosi odjek oduševljenja prvih čitatelja.

Odjeci pak divljenja, poštovanja i tuge izbijaju iz latinskih epigrama što su ih splitski prijatelji sastavili nakon pjesnikova preminuća (5. I. 1524). Autori su im, uz nezaobilaznoga Franu Božićevića, braća Frane i Jerolim Martinčić, braća Nikola i Antun Alberti, Donat Paskvalić i Jerolim Papalić mlađi. Neka epitaf posljednjeg od navedenih posluži umjesto sviju drugih:

Onaj kom časno ime nad zvijezdama blistavim leti,
Tako da Sunčev dom jedan i drugi ga zna,
Čije stranice svete i slava života se svijetom
Čitavim šire, tu Marulić pade u grob.
Makar je postao prah, miomirisom odiše blagim,
Tijelo je mrtvo, al sad raste mu imena glas.

I doista, u sljedećim desetljećima, i stoljećima, Marulićeva će djela privlačiti brojne nakladnike, tiskare, prevoditelje i čitatelje diljem staroga kontinenta. Među njima naći će se i onih koji će svoje dojmove pri susretu s tekstovima tada već vrlo ugledna pisca zabilježiti te ih tako sačuvati za nas. No to je tema za jedno drugo poglavlje.

Literatura

[Božićević, Frane:] Pesme Franja Božičevića Natalisa, prir. Miroslav Marković, SANU, Beograd, 1958.

Božićević, Frane: Život Marka Marulića Splićanina, prir. i prev. Bratislav Lučin, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2005.

Di Cesare, Mario A.: Vida’s Christiad and Vergilian Epic, Columbia University Press, New York – London, 1964, ²2019.

Jozić, Branko – Lučin, Bratislav: Bibliografija Marka Marulića. Prvi dio: tiskana djela (1477–1997), Književni krug Split – Marulianum, Split, 1998.

Košuta, Leo: »Novi dokumenti o djelima Marka Marulića«, Colloquia Maruliana I (1992), str. 57–70.

Lučin, Bratislav: Iter Marulianum: od Splita do Venecije tragovima Marka Marulića = da Spalato a Venezia sulle tracce di Marko Marulić, Viella, Rim, 2008.

Marko Marulić: The Davidiad, ur. i prev. Edward Mulholland, Lysa, Gent, 2024.

Marko Marulić: Latinski stihovi, prir. i prev. Bratislav Lučin i Darko Novaković, Književni krug Split, Split, 2005.

Marko Marulić: Latinska moralnopoučna i teološka proza, prir. Bratislav Lučin, Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

---

Bratislav Lučin, latinist i kroatist, do umirovljenja je radio kao urednik u Književnom krugu Split i voditelj Marulianuma. Područja su njegova znanstvenog zanimanja opus Marka Marulića, hrvatski humanizam, recepcija Erazma Roterdamskog u starijoj hrvatskoj književnosti te recepcija antike.