Frankapanska »kultura knjige«

Uvod

Osim otoka po kome su prvotno poznati kao knezovi Krčki, potonji odličnici velikaške obitelji Frankapan nosili su naziv grofova Krka, Senja i Modruša. Senj s važnom lukom i otok s koga su raširili svoju vlast zadržali su u imenu i kada više nisu bili njihovo vlasništvo, kada su već duboko zašli u hrvatsko kopno i postupno ondje učvrstili svoju vlast i proširili posjede. Na orlovski strateškom položaju Modruša podignuli su utvrđeni plemićki grad, čiju je važnost teško precijeniti. Slikovitom vojnom analizom njegovu povijesnu važnost ističu pučki stihovi iz vremena kada je Bosna još bila dio Osmanskoga Carstva i kada je u Nevenu (1854) nepotpisani pisac zabilježio: »Turci u bosanskoj Krajini umiju i sad još pripovijedati, kako su jednom, kad su došli pod Modruše, od neke kraljice, koja je sjedila u gradu, bili nadmudreni i poraženi. Zato i pjevaju: ʽDa nam nije Slunja i Tovunja, / I Modruša pod brdom Kapelom, / U ravnici Oštarije crkve: / Sve bi tursko do Ljubljane biloʼ.« Podno castruma postupno se razvilo srednjovjekovno podgrađe uz prometnicu na kojoj su knezovi mogli »po miloj svojoj volji zakrčiti svakomu, pače i kralju, najkraći put do mora«, kako piše Vjekoslav Klaić (1901). Usporedo sa značenjem grada raste i značenje pavlinskoga samostana sv. Mikule (Nikole) na Gvozdu (sada Kapeli), koji su knezovi osnovali u prvoj polovici XIV. stoljeća pa on postaje matični u vikariji koja je okupljala istarske i primorske samostane sa snažnom glagoljaškom kulturom. U uzletu koji bilježi razdoblje hrvatskih banova Nikole IV. Frankapana pa i njegova sina Stjepana II. (III.), grad raste u središte frankapanske državine, a nakon što je 1460. godine tamo preneseno sjedište Krbavske biskupije, u njemu su se smjestili – među ostalim – katedrala i biskupski dvor, ta biskupija je prozvana Modruškom. Posjedovne, gospodarske i političko-strateške uspjehe obitelji prati i jedna trajnica njihove obiteljske povijesti, a vezana za pismenost, knjige i tisak.

Povijesni morski krajolik knezova Krčkih između Krka (desno) i Senja (lijevo)

U početku bijaše ... glagoljica

U sadašnjem stanju poznavanja frankapanske baštine, na njezinim tek ocrtanim obrisima, razvidna je široka staza kroz frankapanski kulturni krajolik vezana za kulturu knjige. Ona se potvrđuje na razne načine, jer se Frankapani javljaju kao pisci, kao pokrovitelji tiskane riječi, kao začetnici pojedinih izdavačkih i prevodilačkih poduhvata, a na samom početku toga puta ističe se neobično svjedočanstvo čašćenja knjige kao relikvije na dvoru obitelji na Krku. U njihovu se posjedu nalazio glagoljički kodeks s početka XI. stoljeća, za koga se vjerovalo da je autograf sv. Jeronima, o čemu Aleksandar Stipčević (2004) piše:

Kločev glagoljaš (lat. Glagolita Clozianus), XI. stoljeće

Rimski  brevijar (njem. Deutsch-römisches Brevier), 1518., drvorez Krist pred Pilatom s monogramom »ia«

»Znali su to i krčki knezovi Frankapani, vlasnici toga prastarog glagoljskog rukopisa, pa su zbog toga njegove korice dali ukrasiti srebrnim i zlatnim oplatama. Frankapani su tu knjigu čuvali kao najdragocjeniju relikviju. Knez Ivan Frankapan [Ivan VII. Krčki, † 1486.?] bio je posljednji iz te znamenite hrvatske kneževske porodice, koji je tu relikviju držao u svome dvoru.«.

Od prvotnih, vjerojatno i više od petsto listova, sačuvano je njih četrnaest, od kojih su dvanaest u Trentu i dva u Innsbrucku. Ovih prvih dvanaest tridentskih u vlasništvu grofa Parisa Cloza dali su ime rukopisu – Kločev glagoljaš (lat. Glagolita Clozianus) – kako ga je nazvao Jernej Kopitar u studiji objavljenoj u Beču 1836. godine, pod dugačkim naslovom: »Glagolita Clozianus id est codicis glagolitici inter suos facile antiquissimi olim, dum integer erat Vegliae in thesauro Frangepaniano, habaiti pro. s. Hiernoymi Bibliiis Croaticis [...] servatum in biblioteca illmi comitis Parides Cloz Tridentini«. Ta studija ujedno označuje početak znanstvene obrade slavističke baštine uopće, što je samo jedan od međunarodnih odjeka frankapanskoga utjecaja u svijetu knjige, pisma i jezika.

Snaga je Frankapana, neposredno uoči naleta Osmanlija i tijekom prvog stoljeća sukoba, da se znadu predstaviti ne samo kao magnatska ili vojna nego i kao intelektualna elita, sposobna stvoriti nove vrijednosti. Nije čudno stoga da su početci tiskarstva u Hrvatskoj vezani za područje frankapanskoga utjecaja i za potrebe redovnika-glagoljaša u samostanima od kojih su brojne oni osnovali, da su modruški biskupi bili protagonisti rane povijesti tiskane knjige u Hrvata te da su sami Frankapani bili autori objavljenih knjigā. Sve to svjedoči o mnogim oblicima života hrvatskoga društva toga doba: državnim, političkim, crkveno-pravnim, akademskim. Prvi modruški biskup Nikola Majin iz Kotora, koji je ušao u povijest kao Nikola Modrušanin – humanistički pisac, teolog i diplomat, koga su sami Frankapani pripremali za »svoga« biskupa, a o čijoj je intelektualnoj i političkoj sudbini pisao Luka Špoljarić (2012.; 2014) – ujedno je i prvi poznati Hrvat koji je držao svoju objavljenu knjigu u rukama (1474), latinski pisani i tiskani govor povodom smrti kardinala Pietra Riarija. Modruški biskup Šimun Kožičić Benja (zvan i Simon Modrusiensis) također je bio pisac (objavljivao je na latinskom i hrvatskom), teolog i diplomat, ali i prevoditelj i izdavač. U vrijeme kada glagoljaška tradicija popušta pred latiničkom, on je u svojoj tiskari u Rijeci (»V Rici«) objavio 1530. i 1531. godine liturgijske, obredne i molitvene knjige Psaltir, Oficij rimski (faksimil iz 2023), Misal hruacki (faksimil iz 2015), Knjižice Krsta (faksimil iz 1984–1985), povijesnu Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (faksimil iz 2007) te redovnički priručnik Od bitija redovničkoga knjižice (faksimil iz 2009), sve glagoljičkim pismenima. Njihovom objavom – osim korisnoga štiva – ostavio je svjedočanstvo o vlastitim rješenjima u naporu da obogati staroslavensku jezičnu tradiciju živim hrvatskim (čakavskim) govorom i tako smanji jezičnu »razliku između liturgijskih i neliturgijskih (učenih) knjiga«, kako ističe Mateo Žagar (2000).

Protuosmanski govori, molitvene knjige, pjesništvo

Sami Frankapani pisci su nekih od ranih tiskanih knjiga hrvatskih autora. U studiji o protuosmanskim govorima Neven Jovanović (2016) ističe Bernardina Frankapana i kao adresata uvodnoga pisma u govoru Šimuna Kožičića Benje pred Lateranskim saborom (1512–1513) o stradanjima Hrvatske tijekom osmanskih prodora i kao autora Govora za Hrvatsku (1522), odnosno Oratio pro Croatia u Nürnbergu. Bernardinov su govor objavili Ivan Jurković i Violeta Moretti (2010., 2022) u prijevodu i s komentarima, a državnički stav koji u njima ječi mogao bi biti početnicom za diplomatske škole u Hrvatskoj, danas i ubuduće. Njegov sin Krsto I. Frankapan također se javlja kao autor iste vrste govora suprotiva Turkom, ali pred papom Hadrijanom VI. (1521). Takav je govor održao i Vuk I. Frankapan iz loze knezova Brinjskih pred Svetim Rimskim Carem Karlom V. i objavio ga (1530). Iz treće loze, Frankapana Cetinskih, tiskan je govor kalačko-bačkoga nadbiskupa Ivana X. (redovnički Franjo) Frankapana, također pred Karlom V. (1541) u Regensburgu. Iz te je frankapanske loze i Katarina Frankapan, udovica Gábora (Gábriela) Perényia, zaslužna za tisak jedne od prvih knjiga na madžarskom jeziku, Poslanice sv. Pavla (Epistolæ Pavli linva hungarica donatæ – Az Szent Paal leueley magyar nyeluen), objavljene u Krakovu 1533. godine – za što joj zahvaljuju i autor prijevoda Benedek Komjáthy i izdavač Hieronymus Wietor – a iz njih saznajemo da su poslanice prevedene na njezin poticaj te da je uz bogatu knjižnicu gojila i učenu atmosferu svoga dvora.

Nikola Dešić, Ray Dusse, 1560., drvorez Navještenje s monogramom »ia«

Nije ona jedina iz roda koja je zadužila kulturu drugih europskih naroda kroz jezik i kulturu knjige. Zbog raskoši opreme i stotina knjižnih ilustracija (drvorezi), za povijest umjetnosti, ali i za njemačku književnost posebno je značajan Rimski brevijar što ga je Krsto I. Frankapan dao objaviti 1518. godine. Riječ je o prijevodu na njemački jezik (njem. Deutsch-römisches Brevier) i bio je tiskan u izdanju od četiristo primjeraka. Uz pomoć supruge Apolonije rođene Lang i franjevca Jakoba Wyga, Krsto I. Frankapan priredio ga je i dao tiskati tijekom zarobljeništva u Veneciji (bio je carski vojskovođa u mletačko-habsburškim sukobima u Furlaniji), čime je obogatio njemačku književnost izdanjem koje je i danas u tamošnjoj historiografiji i referentnoj literaturi zabilježeno kao prvi objavljeni brevijar na njemačkom jeziku. U predgovoru i kolofonu zabilježio je sebe, »grofa od Senja, Krka i Modruša«, i »svoju ljubljenu suprugu Apoloniju« kao donatore i priređivače. Ta knjiga ulazi u korpus rijetkih ranih knjigā, »postinkunabula«, a ističe se likovnom opremom s šestotinjak drvoreza, od kojih su oni najveći označeni monogramima (»ia«) jednoga od vodećih mletačkih drvorezaca, grafičara i kartografa, a poslije i tipografa, Joannesa Andree Vavassorea. Od početne naklade od četiristo primjeraka, danas je poznato deset posto naklade, sačuvano u javnim knjižnicama Europe, ponajviše Njemačke i drugih zemalja, od Italije do Velike Britanije, s jednim primjerkom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ali i u Sjevernoj Americi (Cambridge MA, New York, Washington) i Australiji (Melbourne).

Osim u Brevijaru Krste I. Frankapana (1518), monogram dugovječnoga Vavassorea javlja se i znatno kasnije, na drvorezima u kajkavsko-čakavsko-štokavskom molitveniku Nikole Dešića, koji je naručila Katarina Frankapan, Krstina nećakinja, udana za Nikolu IV. Zrinskoga: Hortvlvs animæ [Stoye Rechi Ray Dusse] objavljen u Padovi 1560. godine (faksimil iz 1995). U studiji o tom molitveniku kao »književnom i jezičnom spomeniku«, Josip Vončina (1978) procjenjuje da je »Dešićev Raj duše knjiga što je nastala i djelovala u točki koja je oko sredine 16. st. stala preuzimati jednu od bitnih povijesnih uloga našega glagoljaštva: ulogu posrednika među književno aktivnim pokrajinama«. I Katarinina i Krstina odluka o objavi molitvenih knjiga predstavlja ih kao duhovne nasljednike, a ne samo izravne potomke Nikole IV. Frankapana. Krstin pradjed, a Katarinin prapradjed jedan je od rijetkih, ako ne i jedini hrvatski velikaš – uza sve Baboniće, Nelipiće, Šubiće, Kurjakoviće i ostala slavna imena – koji je potkraj srednjega vijeka hodočastio u Svetu Zemlju (1411), o čemu su sigurno prepričavali naraštaji obitelji oblikujući tako sliku sebe kao kršćanskih vitezova i dama.

Vuku II. Krsti Frankopanu Tržačkom posvećeno je iznimno uspješno hagiografsko djelo Czvit szvetih, to yeszt sivot szvetih (1628.; 1657., 1702) Franje Glavinića, trsatskoga franjevca podrijetlom iz Istre, književnika i povjesničara. Tom posvetom Glavinić potvrđuje da je srednjovjekovna veza između najpoznatijega hrvatskoga marijanskoga svetišta na Trsatu – komu su Frankapani bili donatori i patroni, a dio ih je ondje i pokopan – bila jednako živa i u novovjekih članova obitelji. Elegiju o trsatskom svetištu, odnosno o dolasku i odlasku loretske kućice na tom mjestu objavio je mladi Vukov sin Fran II. Krsto Frankopan i do nedavno je bila poznata samo u talijanskom prijevodu postumnoga izdanja kao Divoto pianto composto in versi latini dal Conte Francesco Cristoforo Frangipani Perpetuo Conte di Tersatto (1794). Saša Potočnjak (2018) pronašla je za sada jedini poznati primjerak za života objavljene knjige Querimoniae piae illustrissimi domini Francisci Christophori de Frangipanibus Comitis Perpetui Thersaz, &c (1656). Pjesnik Fran II. Krsto, čijim su se hrvatskim opusom bavili najvažniji hrvatski povjesničari i teoretičari književnosti, filolozi i dijalektolozi, dio književne slave zaslužio je i prijevodima (primjerice, Molièrea), a Josip Vončina priredio je njegov opus za nizove Stari pisci hrvatski (knjiga XLII, 1995) i Stoljeća hrvatske književnosti (1995).

Izloženo ovako, brzim ritmom (i očito, ne sve), čini se da je više naraštaja istraživača uložilo mnogo napora u proučavanje i tumačenje frankapanske uloge u pismenosti, tiskarstvu, književnosti. I jest. Ipak, ostaje dojam da je ta istraživačka tema u hrvatskoj i šire, europskoj kulturi knjige ostala neiskorištena polujavna zabava čitateljā stručnih časopisa, a nikada nije prepoznata kao identitetski dio hrvatske i europske kulture: predstavljena medijski, izložbom, a da moguće školske lekcije na tu temu (u bilo kojoj dobi) i ne spominjem. Razumijem, ne stigne se sve.

Epilog, jedan od mogućih

Nedavno sam naišla na esej Paula Valéryja Kriza duha, napisan prije više od stoljeća (1919) sa svježim iskustvom Prvoga svjetskoga rata. Objavljen je 1944. godine u zbirci kulturno-političkih eseja francuzkih pisaca (s tada službenim pravopisom), s naslovom Razgovor o Europi, u prijevodu Ive Hergešića:

»Znadosmo da je sviet, koji vidimo, prah i pepeo i da pepeo nešto znači. Razabiremo kroz gustoću poviesti sablastne brodove golemih dimenzija, nakrcane bogatstvom i duhom. Ne mogasmo ih izbrojiti. No što se napokon tiču nas ovi brodovi? Elam, Niniva, Babilon bijahu liepa i pomalo mutna imena, a totalna propast ovih svjetova imađaše za nas isto tako malo značenja, kao i njihovo postojanje. Ali Francuzka, Englezka, Rusija... I to bi bila lijepa imena. I Luzitanija je liepo ime. I mi sada vidimo da je ponor poviesti dovoljno velik da proguta sve i svakoga.«

Ponor povijesti dovoljno je velik i za tako lijepa imena kao što su Modruš i Frankapani, za sve Martine, Bartole, Stjepane, Ivane, Krste, Katarine, Frane, Bernardina i Beatricu. Važnost frankapanske baštine je dragocjeni pepeo – da preuzmem Valéryjevu metonimiju propalih svjetova – sablasni brod nakrcan »bogatstvom i duhom«. Značenje koje on ima za nas ovisi o poznavanju tereta koji taj brod nosi, nakon čega se možemo odlučiti što s njim: prihvatiti ga kao dio vlastita identiteta (što je sada provedeno samo lokalno, pojedinim izdanjima na pojedinim frankapanskim povijesnim posjedima), rasuti po nekoj hrvatskoj pustopoljini ili baciti u burovito more između Krka i Senja ili u Gacku.

Literatura

s.a. »Putopisne crtice. I. Bosna – Krajina i Primorje hrvatsko« (s nadnevkom »U Derventi, u bosanskom Posavlju, mjeseca rujna 1853.«), Neven: zabavni i poučni list III/20, 1854., 317.

Cvetnić, Sanja, Šourek, Danko, Trška Tanja. Frankapanski brevijar: otisak sudbine. Ilustracije molitvene knjige u zlatno doba mletačkoga tiskarstva. Zagreb: FF press, 2019.

Jurković, Ivan, Moretti, Violeta (prir., prev. i ur.). Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia: Govor za Hrvatsku (1522.). Modruš: Katedra Čakovskog sabora Modruše, 2010; Zagreb: Školska knjiga, 2022.

Klaić, Vjekoslav. Krčki knezovi Frankopani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.), Zagreb: Matica hrvatska, 1901.

Kruhek, Milan, Horvat, Zorislav. »Castrum Thersan et civitas Modrussa: povijesni i topografski pregled«, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 16, Zagreb, 1990., 89–131.

Potočnjak, Saša, »Prvotisak elegije Frana Krste Frankopana 1656. godine (Querimoniae piae, Macerata, 1656.)«, Fluminensia 30, 2018., 7–28.

Stipčević, Aleksandar, Socijalna povijest knjige u Hrvata: I. Srednji vijek (Od prvih početaka do glagoljskog prvotiska iz 1483. godine). Zagreb: Školska knjiga, 2004.

Stipčević, Aleksandar. Socijalna povijest knjige u Hrvata: II. Od glagoljskog prvotiska (1483) do hrvatskoga narodnog preporoda (1835). Zagreb: Školska knjiga, 2005.

Špoljarić, Luka. »Ex libris Nicolai episcopi Modrussiensis: knjižnica Nikole Modruškog«, Colloquia Maruliana, XXI., 2012., 12–68;

Špoljarić, Luka. »Nikola Modruški avant la lettre: društveno podrijetlo, akademski put i počeci crkvene karijere (uz prilog o slučaju živog mrtvaca u Senju)«, Povijesni prilozi 46, 2014., 69–94.

Vončina, Josip. »Dešićev ʽRaj dušeʼ kao književni i jezični spomenik«, Croatica 11–12, 1978., 53–78.

Vončina, Josip (prir. i »Pogovor«), Fran Krsto Frankopan: Djela, Stari pisci hrvatski, Zagreb: HAZU, 1995.; Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb: Matica hrvatska, 1995.

Jovanović, Neven. »Antiturcica iterata – ponovni pogled na hrvatsku renesansnu protutursku književnost«, Colloquia Maruliana, XXV, 2016., 101–147.

Valéry, Paul, »Kriza duha«. U: Ivo Hergešić (prev. i prir.), Razgovor o Europi: kulturno-politički eseji francuzkih pisaca. Zagreb: Matica hrvatska, 1944., str. 7–19.

Vučić Šneperger, Boris, »Izvod iz konzervatorske dokumentacije za stari grad Modruš«, Modruški zbornik VII., 2013., 121–250 (121–188).

Žagar, Mateo, »Plurilingvizam u djelu Šimuna Kožičića Benje«, Kolo X, 4, 2000., 41–51.

----

Sanja Cvetnić redovita je profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnica Katedre za umjetnost renesanse i baroka. Glavna su područja njezinih istraživanja i publikacija slikarstvo od 15. do 18. stoljeća, ikonografija, pučka i popularna umjetnost, te pojave poput umjetničkih migracija.