Frankapani u posljednjem stoljeću hrvatskoga srednjovjekovlja: između ograničenja i mogućnosti

Uvod

Posljednje stoljeće hrvatskoga srednjega vijeka, do Mohačke bitke, bilo je razdoblje obilježeno burnim i dramatičnim zbivanjima i procesima koji su tada, te zatim tijekom ranoga novoga vijeka, radikalno promijenili sveukupan društveni, politički, kulturni i gospodarski pejzaž hrvatskih srednjovjekovnih zemalja, poglavito srednjovjekovne Hrvatske. Venecija je 1420. zaokružila vlast nad glavninom istočnojadranske obale, šireći se postupno i u zaleđu dalmatinskih gradova sve dublje na prijašnji hrvatski teritorij. No u drugoj polovici 15. stoljeća političkom je, državnom, vjerskom, institucionalnom i kulturnom okviru hrvatskoga srednjovjekovlja zaprijetio izazov do tada bez presedana. Teritorijalna ekspanzija Osmanskoga Carstva, koja je već u prvoj polovici 15. stoljeća povremeno izlagala hrvatske zemlje pljačkama i pustošenjima, postala je nakon pada srednjovjekovne Bosne 1463. prvorazredno egzistencijalno pitanje, poglavito za Hrvatsku južno od Kapele i Gvozda. Navedena ekspanzija je do 1526., osobito od 1512. nadalje, dovela do tektonskih poremećaja koji su nepovratno izmijenili srednjovjekovni svijet na spomenutom prostoru, uzrokujući snažnu depopulaciju, dalekosežne demografske promjene te značajne promjene u vjerskom i kulturnom krajobrazu, gospodarskim i društvenim strukturama.

Frankapani u prvoj polovici 15. stoljeća

Poglavito pod utjecajem svih navedenih promjena, ali i procesa u širem državnom i regionalnom okruženju (središnja vlast u kraljevstvu, Carstvo, papinstvo, Napulj, Venecija), tijekom promatranoga stoljeća značajno su se promijenili položaj, uloga i moć Frankapana na hrvatskom i širem regionalnom prostoru. Nikolino – a riječ je o Nikoli IV. (nakon 1352–1432), krčkom, modruškom i senjskom knezu i hrvatsko-dalmatinskom banu – preuzimanje naziva rimskih Frangipana, te nedugo zatim ishođenje odnosne papinske potvrde, simbolički su početkom toga razdoblja označili vrhunac moći i prestiža krčkih knezova u širem regionalnom kontekstu. Da su Frankapani već posjedovali istaknuto ime i prestiž u širim europskim okvirima svjedoči uz ostalo i uloga Nikolina najstarijeg sina, Ivana VI. On je tih godina boravio u Švedskoj i uz ostalo pratio švedskoga kralja Erika XIII. Pomeranskog (1396–1434) u Svetu Zemlju te mu pomagao u državnim poslovima. U Hrvatsku se vratio nakon smrti oca Nikole. Vrhunac moći i prestiža Frankapana tih se godina, nimalo slučajno, vremenski podudario s višegodišnjom odsutnošću kralja Sigismunda Luksemburškog (1387–1437) iz kraljevstva sv. Stjepana. Kralj je u to vrijeme već založio ili prodao velik dio vlastitih posjeda i prava ostalim moćnicima diljem kraljevstva, koristeći time stečena sredstva za vođenje svoje dinastičke politike u Carstvu i osiguranje carskoga naslova. Uz susjedne Kurjakoviće Krbavske, Talovce te grofove Celjske, potonje poglavito u srednjovjekovnoj Slavoniji, Frankapani su tada predstavljali glavne čimbenike moći na jugu kraljevstva. Stekavši de facto gotovo neovisan položaj na svom području bili su, u svakom smislu, najbliže ostvarenju pojma državine, prikladne semantičke konstrukcije očeva naše historiografije.

Grb knezova Frankapana, sredina XV. st. (Hrvatski povijesni muzej, Zagreb)

Nikolu IV. to je doslovce skupo koštalo. Sigismund mu je s 42 000 dukata naplatio dvije potvrde banskoga naslova te mu je uz to dao u zalog brojne posjede po Hrvatskoj. Koliko je Nikola bio imućan svjedoči činjenica da je samo nekoliko desetljeća prije Ladislav Napuljski prodao Veneciji sva svoja prava na dio Dalmacije koji je još držao za 100 000 dukata. Dakle, Nikola je kralju sam platio 42% spomenute svote i to za zalog, a ne za potpuno vlasništvo. No Nikolinom smrću 1432. kralj više nije bio voljan kneževu sinu i nasljedniku Anžu dopustiti toliku moć te mu je ubrzo naložio povrat ženidbom stečene baštine Nelipčića na jugu Hrvatske. Iz sukoba oko baštine Nelipčića na kraju su kao pobjednici izišli Talovci. Nikolina smrt te gubitak južnih posjeda, kao i Sigismundova smrt 1437. te nakon toga do sredine 15. stoljeća razdoblje vladavina slabih kraljeva Alberta Habsburškog (1437–1439), Vladislava I. Jagelovića Varnenčika (1440–1444) te Ladislava Posmrčeta Habsburgovca (1445–1457), samo su potaknuli unutarnja previranja među Nikolinim nasljednicima – sinovima i nećacima. Konačno je u Modrušu 1449. među njima dogovorena podjela Nikoline baštine na osam dijelova. Takva podjela bila je s jedne strane izraz njihove još uvijek dovoljno snažne pozicije, s obzirom na to da se njihovoj odluci nitko sa strane nije mogao suprotstaviti ili ju spriječiti, ili tražiti nešto za sebe. No samom činjenicom podjele bilo je već jasno da u turbulentnom vremenu, koje se već naziralo sredinom 15. stoljeća, moć Frankapana nije mogla ostati na prijašnjim razinama i netaknuta. Već od 1449. do 1458. podijeljeni Frankapani počeli su se i u unutarnjoj i u vanjskoj politici ponašati različito, prema vlastitim preferencijama, u skladu s razvojem prilika u bližem i širem okruženju. Pojedini među njima, u to vrijeme slabe kraljevske vlasti, sve su se više počeli oslanjati na Habsburgovce i Veneciju. Zazor od moći Celjskih i drugih regionalnih takmaca pri tome je bio vrlo važan čimbenik takvih opredjeljivanja. Nestanak Celjskih 1456., nakon Ulrikove nasilne smrti u Beogradu, pružio je i Frankapanima priliku uključiti se u borbu za njihovu baštinu na području Slavonije i Hrvatske, s tek djelomičnim uspjehom.

Frankapani u drugoj polovici 15.
i u prvoj četvrtini 16. stoljeća

Dok su se Sigismund i njegovi nasljednici do 1458. uglavnom oslanjali na velikaše u kraljevstvu, novi mladi kralj Matijaš Korvin (1458–1490) imao je druge zamisli. Već se njegov otac, gubernator Janko Hunjadi, sukobljavao s mnogim velikašima i moćnicima u kraljevstvu, iskazujući pri tome izrazitu autoritarnost. Provodeći mjere centralizacije i jačanja središnje vlasti, novi kralj se sve više oslanjao na srednje i sitno plemstvo, plaćeničku vojsku, gradove te osobne favorite u državnom i crkvenom aparatu vlasti. U historiografiji se za Matijaša često vezivao pojam apsolutizma, međutim riječ je o anakronom pojmu za drugu polovicu 15. stoljeća, s obzirom na stvarne odnose moći te mogućnosti i domete moći središnjega državnog i vojnog aparata u kraljevstvu. No unatoč povremenim i privremenim postignućima, obračunima s pobunjenicima 1467. te 1471/72., Korvin nije do smrti 1490. u bitnome uspio promijeniti narav društvenih odnosa i pomaknuti težište moći u kraljevstvu na stranu središnje vlasti, što je jasno izišlo na vidjelo ubrzo nakon njegove smrti.

Ambivalentnost frankapanskog odnosa s Matijašem bila je primjetna već od samoga početka. Iako su se u prethodnom razdoblju poglavito oslanjali na susjedne Habsburgovce, najistaknutiji među Frankapanima su, nakon nekoliko godina prijestolnih borbi, uglavnom tražili modus vivendi s novim kraljem, a posebice nakon 1464. i ugovora u Bečkom Novom Mjestu između Matijaša i cara Fridrika III.(1452–1493). U tome je najdalje otišao i među kneževima se najjače profilirao Stjepan Modruški, koji je s vremenom postao Korvinov oslonac u tom dijelu kraljevstva. Uz to se sve naglašenije politički orijentirao i na veze s talijanskim dvorovima, putem ženidbene politike koju je nastavio i sin mu Bernardin (Ferrara, Napulj). Lošije je sreće bio knez Martin, kojem je potkraj 60-ih godina 15. st. Korvin oduzeo najvrjednije primorske posjede, s Vinodolom i Senjom. Kada se tomu pridružio gubitak otoka Krka, kolijevke roda, 1480. u korist Venecije, vrijednost posjeda i moć preostalih Frankapana, s iznimkom kvalitetno društveno umreženoga kneza Stjepana Modruškog, gospodara strateški najvažnijih preostalih frankapanskih posjeda, značajno je opala. Kralj Matijaš bio je glavni agens po Frankapane negativnog razvoja prilika. Dijelom zbog kraljeve autoritarnosti i netoleriranja neposluha, dijelom zbog njegove namjere pojačanja obrane protiv Osmanlija stvaranjem Senjske kapetanije, a što zbog neuspjela pokušaja profiliranja jadranske moći krune sv. Stjepana na Kvarneru nasuprot Veneciji, Frankapani su u konačnici postali najveće, dijelom namjerne, a dijelom i kolateralne žrtve takve kraljeve politike.

No problemi s kraljem i Venecijom nisu ni izdaleka bili najgore što je u to doba snašlo Frankapane. Nakon pada srednjovjekovne Bosne pod Osmanlije, 1463., frankapanski posjedi, uz one susjednih im Kurjakovića Krbavskih, ubrzo su postali redovita meta pljačkaških pohoda osmanlijskih akindžija. Time je započelo višedesetljetno »raščinjavanje« srednjovjekovne Hrvatske. Pred Frankapane nova je situ­acija postavila teške i mnogobrojne izazove kojima su, kao i cjelokupno društvo zemalja krune sv. Stjepana, bili tek djelomice dorasli. Najvažnije posljedice novoga stanja, a one se primjerice već jasno vide u Modruškom urbaru kneza Bernardina Frankapana iz 1486., bile su gospodarska dezintegracija na posjedima, značajni demografski gubitci te postupna militarizacija čitavoga društva. Započela je stoljetna borba za goli opstanak na dotadašnjem prostoru u kojoj su se Frankapani koristili kombinacijom svih raspoloživih mjera: svojom banderijalnom vojskom, jačanjem utvrda, oslanjanjem na mrežu vlastitih familijara, diplomatskim vještinama, bračnim i rodbinskim vezama u zemlji i inozemstvu, do tada već stečenim imenom i prestižem, a sve sa ciljem što uspješnije obrane i opstanka. Razdoblje tri desetljeća Korvinove vladavine, do 1490., značilo je u svemu ovome odlučujuću prekretnicu. Kombiniranim pritiscima izvana i iznutra položaj Frankapana postao je neusporedivo teži u odnosu na sredinu 15. stoljeća.

Poništenje velikoga dijela Matijaševih mjera pod pritiskom velikaša, kao i rat s Habsburgovcima i njihovim pristašama u kraljevstvu za učvršćenje na prijestolju, obilježili su početak vladavine novoga kralja, već od prije i češkoga vladara Vladislava II. Jagelovića (1490–1516). Situaciju su za vlastitu korist pokušavali iskoristiti i Frankapani tako što su sve do Krbavske bitke, na ovaj ili onaj način, nastojali vratiti Senj, Vinodol i prostore Senjske kapetanije, najvrjednije dijelove ranijih posjeda na hrvatskom kopnu, u svoje ruke. Već od očeve smrti 1481. glavnu riječ u rodu preuzeo je Stjepanov sin Bernardin, modruški i ozaljski knez, koji se prije Krbave već istaknuo određenim uspjesima u protu­osmanlijskoj borbi (primjerice kod Broda Zrinskog na Uni 1483. i u klancu Vrpile kraj Korenice 1491). Dok je Bernardin pravovremenim povlačenjem u izgubljenoj situaciji na Krbavi 1493. spasio sebe i dio vlastite vojske i familijara, gubitci su među njegovim rođacima i njihovim ljudstvom bili značajni, kao i štete nanesene diljem regije prije bitke. No u usporedbi s Kurjakovićima i ostalim hrvatskim velikašima u to vrijeme, Frankapani su ipak uspjeli dobrim dijelom očuvati vlastite obrambene sposobnosti. Postupno su od tada preuzeli vodeću ulogu u obrani od Osmanlija na ovom dijelu kraljevstva na čelu s Bernardinom (uz ulogu Senjske kapetanije), sve više prelazeći na pravu ratnu ekonomiju, uz popratne društvene, gospodarske i demografske posljedice, koje je, primjerice, Ivan Jurković opširno analizirao u brojnim svojim radovima i monografijama. Usporedo sa svim tim, knez Bernardin i frankapanski krug sve su se naglašenije oslanjali na pomoć novoga cara Maksimilijana (1493–1519) te talijanskih im rođaka i saveznika u borbi za opstanak na svom ozemlju, kako se u tome uloga središnje kraljevske vlasti u Budimu, posebice od početka 16. stoljeća, efektivno sve više smanjivala.

I tijekom dva desetljeća nakon Krbavske bitke, u vrijeme sukoba niskoga intenziteta s Osmanlijama, Frankapani su uglavnom uspjeli očuvati glavninu svojih posjeda i vojne moći te su, s Bernardinom na čelu, sve više preuzimali vodeću riječ u svim pitanjima na području srednjovjekovne Hrvatske, ali i susjednih područja srednjovjekovne Slavonije. No cijelo to vrijeme zapaža se i postupno prostorno pomicanje težišta obrane i ljudstva sve više prema sjeverozapadu, za što je ilustrativna Bernardinova izgradnja Ogulina na prelasku iz 15. u 16. stoljeće, koji je preuzeo ulogu često pustošenoga susjednoga Modruša. Općenito je sve veća bila i uloga frankapanskih uporišta bliže habsburškim granicama, poput Ozlja. Iako odnosi Frankapana s Venecijom nikada nisu bili idilični, povremeno su se u ovom razdoblju Frankapani oslanjali i na njihovu pomoć, a Bernardin je oko 1510., za vrijeme rata Cambraiske lige, odbio ponude za angažman na strani mletačkih protivnika. No sve se počelo mijenjati od 1512., nakon dolaska novoga sultana Selima (1512–1520) na osmansko prijestolje. Iako je fokus sultanove osmogodišnje vladavine bio na istočnim granicama njegova carstva, srednjovjekovna Hrvatska već tijekom tih osam godina nije izbjegla iskušenjima.

Posljednjih petnaest godina srednjega vijeka doveli su do velikih teritorijalnih gubitaka za srednjovjekovnu Hrvatsku. I dio frankapanskih posjeda pao je tada u osmanlijske ruke. Borba za preživljavanje postajala je iz godine u godinu sve teža. Govor Bernardina Frankapana staležima Reichstaga u Nürnbergu 1522., s usrdnim molbama za pomoć u obrani, sažeo je i simbolički zaokružio egzistencijalnu nevolju i ugroženost hrvatske društvene elite, ali i čitave zemlje i naroda. Ostarjeli Bernardin zadržao je vodeću ulogu na ovim prostorima do kraja života. No djelatnost njegova vodećega sina Krste Frankapana pokazuje koliko su se društveni uvjeti, ali i uloga i političke preferencije vodećih Frankapana, počeli mijenjati pod utjecajem krupnih poremećaja do kojih je došlo osmanlijskom ekspanzijom. Habsburška alternativa zatečenom stanju već se i prije 1527. sve jasnije počela profilirati. U takvom okviru, uz snažno zaleđe i pomoć austrijskih pokrajina, jedino se moglo računati na opstanak onoga što se poslije u 16. stoljeću nazivalo »ostatcima ostataka nekoć slavnoga Hrvatskoga Kraljevstva«.

Uza sve nevolje i teške izazove koji su obilježili povijest Frankapana u posljednjem stoljeću srednjega vijeka, njihov prestiž i društvena uloga, ne samo u vojnom smislu, bili su itekako prisutni i vidljivi i izvan granica srednjovjekovne Hrvatske i Slavonije. Bračne veze s talijanskim dvorovima u Ferrari i Napulju, srodstvo s Matijaševim dvorom i hercegom Ivanišem Korvinom poslije, Krstine bračne veze u Carstvu i uloga u habsburškoj vojsci te zatočeništvo u mletačkoj tamnici, dio su spomenute međunarodne vidljivosti i prepoznatljivosti. Patronatska uloga u umjetnosti na vinodolskom i senjskom prostoru, povezana s talijanskim majstorima Korvinova dvorskoga kruga, bila je još jedan dio te prepoznatljivosti elitne provenijencije. Njemačko identificiranje Frankapana još od Nikolina vremena kao grofova zu Krabatten, što se ponovno javilo i u vezi s knezom Bernardinom u doba Matijaševe ženidbe s Beatricom Aragonskom, 1476., dovoljno govori koliko je u očima promatrača izvana moć i prestiž u Hrvatskoj identificirana s Frankapanima kao takvima. Uza sve rezerve koje su Luka Špoljarić i Robert Kurelić iznijeli u vezi sa stvarnim statusom Bernardina i svih Frankapana u očima budimskoga dvora neposredno pred krunidbu, ostaje činjenica da se nakon krunidbe i stupanja Frankapana u izravne rodbinske veze s kraljevskim parom sve to započelo mijenjati u frankapansku korist.

Iako su kralju Ludoviku II. Jageloviću (1516–1526) prije početka Mohačke bitke 1526. neki vojni zapovjednici, navodno, savjetovali pričekati Hrvate predvođene Krstom Frankapanom, »ljude vične oružju«, mladi je kralj unatoč tomu odlučio krenuti u bitku koja je završila katastrofom za njega osobno i čitavo kraljevstvo zemalja krune svetoga Stjepana. Stiješnjeni od jadranske obale do zagrebačkoga područja, uz današnju hrvatsko-slovensku granicu, Frankapani su i u nastupajućem ranom novom vijeku, pod habsburškom vlašću i s novim vojnoobrambenim ustrojstvom, još dugo zadržali regionalnu važnost i značaj. No sjaj Nikolina doba s početka ovdje analiziranog razdoblja nisu više dostigli. Unatoč tomu, kao nosioci obrane, tradicija hrvatskoga plemstva, srednjovjekovnih oblika državnosti, simbolike, kulture, glagoljaške i latinske pismenosti, itd., odigrali su krupnu i nezaobilaznu ulogu u teškim stoljećima hrvatske povijesti prepunima egzistencijalnih iskušenja. Stoga bi njihovu baštinu i te kako valjalo dalje proučavati, vrjednovati i afirmirati, u stručnoj i u široj javnosti.

Literatura

Grgin, Borislav. »Senj i Vinodol između kralja Matijaša Korvina, Frankapana i Venecije (1465–1471)«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 28, 1995, 61–70.

Grgin, Borislav. Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska. Zagreb: Ibis grafika, 2002.

Grgin, Borislav. »Pregled političkih zbivanja«. U: Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja. Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku, uredila Marija Karbić, 3–23. Zagreb: Matica hrvatska, 2019.

Jurković, Ivan. »Turska opasnost i hrvatski velikaši – knez Bernardin Frankapan i njegovo doba«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 17, 1999, 61–83.

Klaić, Vjekoslav. Krčki knezovi Frankopani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.), Zagreb: Matica hrvatska, 1901.

Kubinyi, András. »Historische Skizze Ungarns in der Jagiellonenzeit«. U: König und Volk im spätmittelalterlichen Ungarn, 323–366. Herne: Tibor Schäfer Verlag, 1998.

Kurelić, Robert. »Graffen von Krabatten: the curious designation for the Frankapani in late medieval German sources«, Review of Croatian history 17, no. 1, 2021., 203–228.

Rady Martin. »Jagello Hungary«. U: Decreta Regni Mediaevalis Hungariae. Tomus IV 1490–1526, uredili Péter Banyó, Martyn Rady i János M. Bak, XI-XLVII. Idyllwild; Budapest: Charles Schlacks, Jr., Publisher; Department of Medieval Studies, Central European University, 2012.

Špoljarić, Luka. »Zov partenopejskih princeza: Kosače i Frankapani u bračnim pregovorima s napuljskim kraljem Ferranteom«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 52, br. 3, 2020., 121–188.

---

Borislav Grgin redoviti je profesor u trajnom izboru na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Katedre za svjetsku povijest u srednjem vijeku. Predaje srednjovjekovnu europsku povijest, a istražuje s težištem na kasnosrednjovjekovnom razdoblju. Dobitnik je Državne nagrade za znanost za 2007., za popularizaciju i promidžbu znanosti.