Carmina Krležiana i Missa Maruliana Frane Paraća: nova izdanja, partiture i nosač zvuka

Tri velebna izdanja glazbe akademika Frane Paraća pod naslovom Carmina Krleži­ana / Mis­sa Maruliana prvi su put predstavljena javnosti u veljači 2024. Partitura Carmina Krležiana, suita iz baleta, za recitatora, mješoviti zbor i simfonijski orkestar objavljena je u izdanju kuće Cantus d.o.o. (urednica Sanja Stojanović: Zagreb, 2024). Partitura Missa Maruliana za sopran, bariton, zbor i orkestar (prir. akademik Zoran Juranić) objavljena je dvije godine prije (2022) u Zagrebu, u izdanju HAZU-a.

Zvučni zapis u formatu nosača zvuka spomenute je skladbe predstavio kao četvrti nosač zvuka u nizu novopokrenute edicije Ligatura Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske radiotelevizije. On je upravo u godini izdanja, 2024., zaslužio i četiri nominacije za diskografsku nagradu Porin i osvojio je u kategoriji »najbolja snimka albuma klasične glazbe« (majstor tona Božo Pandurić).

Riječ je o albumu s dva antologijska ostvarenja iz vokalnog opusa akademika Frane Paraća – suiti iz baleta Carmina Krležiana za recitatora, mješoviti zbor i simfonijski orkestar (1988) te sakralnom djelu Missa Maruliana za sopran, bariton, zbor i orkestar (1993). Obje su skladbe objavljene u čast skladateljeva 75. rođendana.

Životopis Frane Paraća

Hrvatski skladatelj, glazbeni pedagog, profesor emeritus Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, akademik Frano Parać (Split, 11. svibnja 1948) diplomirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi profesora Stanka Horvata, a usavršavao se kod Marina Zuccherija u Milanu u Studio di fonologia musicale della RAI. Od 1978. predaje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (glazbena teorija, kompozicija).

Niz je aktivnosti akademika Paraća koje su povezane s UNESCO-om na očuvanju i promicanju hrvatske glazbene baštine. Jedan je od najzaslužnijih pokretača i realizatora ideje o izgradnji nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu, čiji je dekan bio u dva mandata (1985. do 1987. i 2002. do 2007). Istodobno je bio (do 2009) predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, predsjednik Matičnog odbora za umjetničko područje Nacionalnog vijeća za znanost Republike Hrvatske. U više mandata bio je član Vijeća za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Predsjednik je Fonda Lovro i Lilly. Član je Vijeća festivala Splitsko ljeto te član Odbora Nagrade »Vladimir Nazor«.

Pokretač je ciklusa koncerata klasične glazbe u atriju palače HAZU. Već od 1975. dobitnik je najviših nagrada struke i državnih odličja.

Od 2008. godine redoviti je član HAZU-a. God. 2011–2018. obnašao je funkciju tajnika Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU-a, a 2018. izabran je za Akademijina potpredsjednika.

U sezoni 2014/2015. bio je rezidencijalni skladatelj HRT-a te je u tom svojstvu skladao djela: Fortunae rota za zbor a cappella i Koncert za violončelo i orkestar. Dobitnik je najviših državnih nagrada i odličja, među kojima se ističu: Nagrada HAZU (1993. i 2001), Diskografska nagrada Porin za životno djelo (2015), Nagrada »Judita« (2000), Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo (2022. godine). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Hommage Krleži i Maruliću – u novom interpretativnom ruhu

»U estetičkoj, skladateljskotehničkoj i svakovrsnoj drugoj rastresitosti glazbe s posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća hrvatski je skladatelj Frano Parać uspio pronaći svoje prepoznatljivo mjesto zahvaljujući nepogrešivom glazbeničkom instinktu, vještom rukopisu i jasno iskazanom uvjerenju da umjetnik mora dići svoj glas, jer je buka oko njega postala prevelika. Prkoseći joj, Parać oslonac nalazi u krizom nedotaknutim predjelima glazbine prošlosti: u ritamskoj stabilnosti baroka, ne u dramatici njegova kontrapunkta, u formalnoj jasnoći klasike, ne u čvorištima njezinih tematskih sukoba, u emocionalnoj otvorenosti romantike, ne u njezinim tonalitetnim dvojbama. Otkrivajući svakim djelićem svog opusa nedvojbenost tih polazišta, Frano Parać unaprijed ukida potrebu rasprave o ʽnovomʼ i ʽstaromʼ, ʽpovratkuʼ i ʽnapretkuʼ te sa tako očišćenog, neutralnog terena kreće na posve osobno putovanje glazbom otkrivajući, spontano, s veseljem, gotovo u igri, poneki njezin skriveni rukavac, iznenadni obrat, svježi odjek. Čini to s mediteranskim osjećajem za mjeru – jednako pri efektnim gradacijama u scenskim, vokalno-instrumentalnim ili koncertantnim ostvarenjima, kao i u odlomcima intimne sabranosti u solističkim i komornim partiturama, među kojima brojem prednjače one za gudače te u smirenim pasažama skladbi za zbor bez pratnje. A čini to i s izrazitim smislom za kontinuitet, kako unutar vlastita opusa, tako i za onaj glazbene tradicije kojoj pripada.«(op. cit. Eva Sedak, »Frano Parać«, CD, Hrvatski suvremeni skladatelji, HDS, Zagreb, 2014)

Dva opsežna Paraćeva vokalno-instrumentalna djela koja se nalaze na ovom nosaču zvuka predstavljaju gotovo kanonski repertoar hrvatske glazbe 20. stoljeća. Ona Paraćevo skladateljstvo povezuju s velikanima hrvatske književnosti – Markom Marulićem (1450–1524) i Miroslavom Krležom (1893–1981), čime se na simboličan način oslikava nevidljivi lûk od hrvatskoga književnoga iskona do književnika-suvremenika samog skladatelja.

U prigodi proslave 75. rođendana akademika Frane Paraća, 25. svibnja 2023. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga održan je prigodni koncert Zbora i Simfonijskoga orkestra HRT-a, na kojem je izvedena skladateljeva četverostavačna suita Carmina Krležiana u interpretaciji Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a te Oratorijskoga zbora crkve sv. Marka Cantores sancti Marci (dirigent: Tonči Bilić). Recitator je bio Danijel Ljuboja.

Frano Parać posjeduje djela koja su obilježila pojedine dekade njegove skladateljske putanje. Tako su vokalni ciklusi Oboe sommerso i Ed è subito sera obilježili sedamdesete godine 20. stoljeća. Njegova Muzika za gudače označila je početak osamdesetih godina. Upravo je ta skladba temeljena na baroknim postulatima u okvirima jasne tonalitetnosti svojevrsni korifej njegova već od početka naslućenoga dijalogiziranja s tradicijom. Iz razdoblja osamdesetih godina datira i Paraćev fantazmagorični balet Carmina Krležiana, nastao 1985. godine, te kasnije nastala Suita iz baleta Carmina Krležiana (1988) za mješoviti zbor i orkestar.

Balet ima podnaslov »Put u četrnaest slika«. Inicijator njegova nastanka je eminentni hrvatski baletni umjetnik, redatelj, dramaturg i koreograf, Milko Šparemblek. On je asocijativno povezao Paraćevu glazbu i pjesnički opus Miroslava Krleže. U Paraćevoj Muzici za gudače i čembalo (1983) odmah je ugledao Jesenju pjesmu Miroslava Krleže. U njegovoj Muzici za gudače (1980) se, prema Šparembleku, zrcali Krležina Pietà. Obje su skladbe izveli Zagrebački solisti. One predstavljaju estetiku tzv. nove jednostavnosti. Šparemblekova osnovna ideja ili motivacija stvaranju baleta bila je revalorizacija Krležina pjesništva. Paradigmatskim primjerom »kazališta plesa« Šparemblek je smatrao upravo Paraćev balet Carmina Krležiana. U baletu kao temelj figuriraju dvije ranije nastale Paraćeve skladbe zadržane u cijelosti kao skelet djela: Muzika za gudače i Muzika za gudače i čembalo. Oko tih dviju skladbi Parać je skladao novu glazbu imajući na umu željenu projekciju raznovrsnosti glazbenoga izraza koja bi odgovarala divergentnosti pjesničkoga opusa samog Miroslava Krleže.

Stilski kanon djela predstavljale su dvije temeljne kompozicije s kojima je ostatak glazbe baleta ostvaren u savršenom suglasju.

Iako je inicijalna Šparemblekova ideja bila da se djelo zove Missa Krležiana, ipak je u finalnoj inačici naslova prevladala Paraćeva ideja te je balet, po uzoru na referencijalnu skladbu Carla Orffa, ipak nazvan Carmina Krležiana. U svojoj integralnoj verziji balet obuhvaća sljedeće Krležine pjesme: Khevenhiller, Podnevna simfonija, Pan, Suton, Pietà, Sodomski bakanal, Jesenja pjesma, Posljednji sud, Pjesma naših dana, Predvečerje u jednoj provincijalnoj garnizoni, Maske, San i Duga stiha. Taj »najhrvatskiji« balet, kako je sam autor običavao govoriti, okupio je eminetni skup kreativnih umjetnika koji su ga učinili jedinstvenim na suvremenoj hrvatskoj baletnoj sceni prošloga stoljeća koju je ponosno predstavljao ukupno pet sezona.

Osim Frane Paraća i Milka Šparembleka kreativni tim baleta praizvedenoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 5. prosinca 1985. činili su: dirigent Vjekoslav Šutej, scenograf Zlatko Bourek, kostimografkinja Ika Škomrlj, a ulogu glumca-naratora imao je Božidar Boban. Balet je imao dvije jednako dobre postave sa šest glavnih plesača. Televizijska prilagodba je priređena 1987.

Praizvedba peterostavačne suite iz baleta bila je 7. svibnja 1990. u Splitu u interpretaciji Zbora i orkestra splitskoga HNK-a (Dirigent: Loris Voltolini). Zagrebačka premijera, u četverostavačnoj verziji, bila je 2. travnja 1998. godine u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u interpretaciji Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka i u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija kao dio razmjene Europske unije radiotelevizija.

Četiri stavka suite Carmina Krležiana čine jedinstvenu dramaturšku cjelinu.

Pojedini stavci baleta svoj su život nastavili i izvan kazališnog miljea, poput skladbe Ples barunice koja je 1990. prilagođena formi klavirske minijature omiljene među pijanistima, a praizvela ju je upravo skladateljeva kći, pijanistica Leda Parać.

U »revidiranoj« verziji suite, izvedene u Zagrebu 2023. u prigodi 75. rođendana Frane Paraća, djelu je vraćena uloga recitatora. Naime, Parać je na kraju suite dodao i glas naratora transferirajući u biti tim činom u suitu ono što se u originalu događa na kraju baleta.

Nakon Introita, u Pan-simfoniji te u prvim taktovima Finala riječ je o jednom sloju posebnog ekspresiviteta na tekst Aleluja, kroz gotovo obredno, ritmizirano izgovaranje poruke Krležine balade Khevenhiller (»Kak je, tak je...«) u kojem zbor dobiva i snažnu semantičku ulogu. Dubravko Detoni je Paraćevu suitu 1998. opisao kao aluziju na »Michelangelovski zamišljenu fresku«, što je u konačnici najjasnija sintagma koja ju determinira. Istodobno, muzikologinja Eva Sedak je često isticala »epski raspon Paraćeve umjetničke ekspresivnosti«.

Najrecentnijom izvedbom u Zagrebu, 2023., dirigent Tonči Bilić (koji je veći dio svojega opusa posvetio upravo afirmaciji i izvedbi kanonskih djela hrvatske glazbe) interpretativni fokus prebacuje na dramatski naboj i ekspresiju kao temelje Paraćeva creda, čime je stvorio jedinstvenu, vrlo nadahnutu i emotivno snažnu izvedbu koju od danas imamo trajno zabilježenu u mediju nosača zvuka i u digitalnom prostoru.

Missa Maruliana nastala je na narudžbu Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu 1993. u prigodi proslave stote obljetnice utemeljenja te kazališne kuće. Izvedena je u Splitu, 6. svibnja 1993. Potom je doživjela i drugu izvedbu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu 26. siječnja 2017. Simfonijskom orkestru HRT-a i Zboru HRT-a pridružio se Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić«, a solisti su bili Kristina Kolar (sopran) i Ljubomir Puškarić (bariton). Dirigent je bio Tonči Bilić.

Misa je kao glazbeni oblik katoličkog bogoslužja na latinskom jeziku bila za skladatelja Franu Paraća poseban izazov. Njezine je nepromjenjive dijelove, ordinarium missae, većim dijelom bez promjena prihvatio i uglazbio. Središnji dio mise je molitveni Marulićev stih: Uzdvigni odozdola glas moj k nebu gori, gdi tvoga pristola čtuju svetih zbori. Aleluja!

Time je, poput creda, apostrofirana dualnost poruke – spoj teksta latinske mise i poveznica s Marulićevim pjesništvom. Bila je to u ratnoj 1993. ujedno i domoljubna poruka hrvatskom narodu. Baš je tada bilo važno zazvati jedan baštinski hommage ocu hrvatske književnosti.

No, više od toga to je djelo i témoignage – svjedočenje o čovjeku i njegovu narodu, kako je istaknuo Ivan Supičić u tiskanoj partituri djela.

Paraćev Credo su ulomci Marulićeve Judite i stihovi Molitve suprotiva Turkom. Na taj je način ostvaren moćni spoj teksta gregorijanske latinske mise i univerzalne poruke koju šalje ep Judita, ali i Molitva u kojoj Marulić indirektno poručuje kršćanima – »Solus Deus potest nos liberare de tribulatione inimicorum nostrorum Turcorum sua potentia infinita« (Samo nas Bog može osloboditi od nevolje naših neprijatelja Turaka svojom bezgraničnom moći) koju iščitavamo u akrostihu Molitve suprotiva Turkom, što ga je 1975. otkrio pokojni akademik Luko Paljetak.

Paraća su Maruliću primarno privukli muzikalnost same riječi i vrlo zanimljivi naglasci. »Kad ih spojite sa zvukom i dovedete u međusobne metričke odnose, rezultat je posebno uvjerljiv«, ističe sam skladatelj, Frano Parać.

Mediteranac vjeran tradiciji

Marulićeva Judita bila je prvo polazište skladbe Missa Maruliana. Osim ulomaka Judite, tekst Mise Maruliane uključuje i Marulićevu već spomenutu Molitvu suprotiva Turkom te dijelove latinskoga misnog ordinarija.

Melodijski aspekt Paraćeve Misse Maruliana obilježen je uravnoteženošću te jasnim meloritamskim formulama u moderato tempu koji u potpunosti poštuje poruku koju nam šalje tekst.

Parać u misi kao cjelini ostaje u okvirima tonalitetnosti i skladne akordike uronjene duboko u tradiciju. Zbor je u alternatim verziji katkad a cappella, a na pojedinim mjestima uz pratnju orkestra. Pri izboru stihova za tu misu savjetima su mu se pridružili Tonko Maroević, Marin Carić, Mihovil Dulčić i Anđelko Klobučar. Rezultat izbora je misa od sedam stavaka od kojih tri uglazbljuju Marulićeve stihove, a tri misne dijelove, uz posljednji koji spaja Marulićevu Juditinu molitvu za narod (Tebe umiljeno...) s tekstom Agnus Dei. Dramaturški osmišljeno djelo, Missa Maruliana prepuna je simbolike. Latinski okvir katoličke mise, osim što predstavlja jedan od stupova zapadneuropske umjetničke glazbe, u ovom je slučaju i simbol duhovnosti s posvetom ocu hrvatske književnosti i njegovu svjedočenju patnje potlačenoga naroda.

»U doba kad mnogi umjetnici i pseudo-umjetnici sveudilj posežu za efemernim i perifernim temama i problemima, Frano Parać je znao u svom djelu zahvatiti u ljudski bitno te ostvariti, sintezom tradicionalnih i njemu svojstvenih suvremenih skladateljskih postupaka, djelo snažna djelovanja, potresno i komunikativno, višeslojno i višeznačno u kojem se dubina filozofske misli znakovito spaja s porukom jednog od nas već udaljenog vremena i porukom ovom našem vremenu« (iz govora akademika Ivana Supičića prigodom dodjele Nagrade HAZU-a samom skladatelju 1994. godine).

---

Hana Breko Kustura, muzikologinja je zaposlena kao znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU. Naslovna je redovita profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Članica je suradnica HAZU-a. Članica je Međunarodnoga muzikološkoga društva, Hrvatskoga muzikološkog društva, Hrvatskog društva skladatelja te Matice hrvatske.