Arhitekt Viktor Kovačić i kultura stanovanja u Zagrebu početkom 20. stoljeća

Nina Gazivoda: Vila Vrbanić arhitekta Viktora Kovačića. Das englische Haus, UPI2MBOOKS, Zagreb, 2023.

Neobičan prozorčić u obliku kvadrata ostakljen raznobojnim nepravilnim stakalcima ugrađen je u nišu drvene oplate malog salona vile Vrbanić i propušta istočno svjetlo koje stvara efekt svjetlosne začudnosti. Tom svakodnevnom »festivalu svjetlosti« prisustvovali su Vrbanići u svojim dnevnim ritualima odmora i druženja u prostoru koji je bio određen isključivo za članove njihove obitelji. Mali salon služio je za odmor, čitanje, pijenje kave, pletenje, pisanje pisama, za osam­ljivanje. Povlačenje iz prostranih salona i soba vile u manji, intimniji prostor s otvorenim kaminom, namještenim udobnom sofom i naslonjačem bio je sastavni dio kulture življenja i planiran je u izvornom projektu arhitekta Viktora Kovačića, koji je na nacrtu tu prostoriju označio nazivom Den. The (gentle)manʼs den pripada engleskoj tradiciji stanovanja, kako prenosi Hermann Muthesius u knjizi Das englische Haus, objavljenoj u Berlinu 1904/1905. Kovačić projektira kuću s den-om u Zagrebu 1910/1911.

To je samo jedna od činjenica koja povezuje vilu Vrbanić s engleskim arhitektonskim utjecajima i tamošnjom visokom kulturom stanovanja. U kompleksnoj knjizi, koja se fizički sastoji od dvije zasebno uvezene knjige označene brojevima 1. i 2., autorica provlači niz usporednosti na temelju kojih gradi tezu o »engleskoj kući« u Zagrebu. Knjige su kvadratnog oblika s fotografijom prozorčića od raznobojnih stakalca na naslovnicama. Taj, za vilu Vrbanić mali, ali znakovit detalj poticaj je za priču o gradnji, opremanju i načinu života koji se odvijao u tom prostoru u razdoblju prve polovice 20. stoljeća.

Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Nina Gazivoda nastavila je svoja prijašnja istraživanja doslovce u susjedstvu Kovačićeve vile Frangeš, o kojoj je objavila iscrpnu knjigu Vila Frangeš na Rokovu perivoju: geneza gradnje i prepoznavanje značenja, 2004. Predjel Josipovca i Rokova perivoja stalna su konstanta u njezinu istraživačkom radu, a detaljna obrada po jedne odabrane kuće osnova je za puno širu elaboraciju o arhitekturi i unutarnjem opremanju, ali i načinu stanovanja i običajima vlasnika i njegove obitelji. Poznata je uzrečica da kuće žive koliko i njihovi vlasnici jer njihov usud određuje i sudbinu kuće i njezina (ne)održavanja. Autorica je prionula svojevrsnoj rekonstrukciji izvornog stanja vile Vrbanić u doba njezinih prvih vlasnika, Mire i Rudolfa Vrbanić, koji su joj udahnuli specifičnosti i visoku razinu građanskog života kakav je postojao u Zagrebu početkom prošloga stoljeća.

Bračni par Vrbanić kao investitori povjeravaju projektiranje svoga doma tada mladom Viktoru Kovačiću. Kao bečki student škole Otta Wagnera, Kovačić je bio jedan od najupućenijih arhitekata u tada suvremene trendove gradnje obiteljskih kuća. Nevezano uz Wagnerov utjecaj, svoje je poznavanje arhitekture proširio zahvaljujući navedenoj Muthesiusovoj knjizi koja je ubrzo nakon objavljivanja postala »standardnom« literaturom za to područje. Njemački arhitekt je u vrijeme diplomatskog mandata u Londonu proučavao tradicionalnu britansku gradnju, posebice stilove i oblikovanje potaknute pokretom za obnovu umjetničkog obrta Art & Crafts Movement. U predgovoru prvog izdanja piše da engleska kuća utjelovljuje zdrav, nerazmetljiv i profinjen ukus. U Engleskoj se potkraj 19. stoljeća osobito poticala obnova tradicijskoga graditeljstva i umjetničkog obrtništva, integriranje umjetnosti u svakodnevni život i estetizirano oblikovanje svakodnevice. Arhitekt Richard Norman Shaw razvio je tip old english style, čiji je vrhunac kuća u Hillsideu. Ugodan i udoban dom osim dobrim rasporedom prostorija postiže se i pažljivim odabirom boja te privlačnim i slikovitim dizaj­nom, koji kreira William Morris. Zahvaljujući Shawu i Morrisu, Engleska postaje ishodište i izvor nadahnuća zemljama europskoga kontinenta, a putem Muthesiusove knjige proširit će se osobito u zemljama njemačkoga govornog područja. Dom – obiteljska kuća – postaje fokus te umjetničke prakse. Ekonomična gradnja prilagođena je lokalnim uvjetima, a postignut je dojam nepretencioznosti i iskrenosti. Nova engleska umjetnost građenja proširila je zanimanje i razumijevanje obiteljskog stanovanja na šire slojeve i stvorila je temelj nove arhitektonske vrste, tzv. umjetničku kuću (the artistic house).

Iz Beča će početkom 20. stoljeća hrvatski arhitekti prenijeti u Zagreb već asimilirani i kreativno modificirani engleski utjecaj na način bečkih majstora secesijske epohe Loosa, Hoffmanna, Mosera i Wagnera, a utjecaj će prožeti sve razine projektiranih i cjelovito izvedenih realizacija, od tlocrta i pročelja do pokućstva i opreme interijera. Kao bitne karakteristike »engleske kuće« navodi se način gradnje od tradicijskih materijala, opeke, kamena i drva koji imaju svoju konstruktivnu i dekorativnu funkciju. Slikovitost arhitekturi daje krov jakih nagiba prekriven crijepom te krovni prozori i visoki dekorativni dimnjaci. Pročelja su pomno osmišljene asimetrične kompozicije razvedene karakterističnim prozorima različitih oblika i tipova, kao što je poligonalno lomljen bay window i vrpčasti prozor oriel window, kod kojeg su staklene plohe artikulirane olovnim rasterom. Inventivnost tlocrta je u građenju kuće iznutra prema van, a udobnost i kvaliteta stanovanja očituju se u zasebnim prostorijama: hall, den, soba s kaminom (Inglenook), biblioteka, glazbena soba, spavaća soba, blagovaonica te servisno-gospodarske prostorije. Iznimna pozornost pridaje se orijentaciji prostorija koje su usklađene s vizurama neposrednoga krajobraza, a karakteristično je i otvaranje unutarnjeg prostora i njegovo povezivanje s prirodom zahvaljujući lođama i ostakljenim erkerima. »Zadovoljiti potrebe obitelji koja će živjeti u kući i čiji će to biti dom, temelj je dobrog projekta; mjesto gradnje te sklad kuće i projektiranog vrta, kao i okolne prirode, itekako su važni. Ove postavke – pod engleskim utjecajem – utjelovljene u Muthesiusovoj kući, iščitali smo u Vilama Vrbanić i Frangeš«, ističe autorica.

Kako bi potkrijepila atribuciju vile Viktoru Kovačiću, koji u to vrijeme surađuje s Hugom Ehrlichom i nacrti nose pečat ARHITEKTI / EHRLICH I KOVAČIĆ / ZAGREB, autorica secira do u detalje svu postojeću projektnu dokumentaciju, a izvedene motive komparativno uspoređuje s ostalim Kovačićevim graditeljskim ostvarenjima tražeći prepoznatljiv »rukopis«. Kako bi pak potvrdila tezu iz podnaslova knjige proizišlu iz naslova Muthesiusove knjige, naširoko nas upoznaje s protagonistima i ostvarenjima engleske arhitekture i opreme interijera na prijelazu stoljeća. Uz Shawa i Morrisa, to su Charles Robert Ashbee, H. M. Baillie Scott, C. F. A. Voysey i dr. U dosadašnjoj domaćoj literaturi ne postoji tako iscrpan doprinos poznavanju engleske umjetnosti arhitekture i dizajna koji je bio inspirativan za stilske mijene prijelaza stoljeća na kontinentu pa u konačnici ima svoju hrvatsku inačicu. Kovačićevo je vrijeme i rad obilježilo i poznanstvo s Alfredom Loosom, čiji su utjecaji također nezaobilazni i konkretno argumentirani.

Urbanističko planiranje zagrebačkih predjela Rokovac i Josipovac zacrtao je Milan Lenuci u regulatornoj osnovi iz 1887., što je potaknulo parcelaciju toga područja, a toponimi označuju područje dviju zavjetnih kapela, sv. Roka i sv. Josipa, podignutih u 17. stoljeću na obroncima Tuškanačke šume. Projektanti regulacije i uređenja Rokova perivoja su Hugo Ehrlich i Viktor Kovačić. Oni su i glavni autori vila umjetničke kolonije i nekoliko u njihovoj neposrednoj blizini. Gradeći na Josipovcu i Rokovu perivoju, Kovačić ulazi u povlaštenu zonu vrtnog predgrađa, koje je već obilježio Kuno Waidmann svojim prvim ladanjskim kućama, projektiranim u kombinaciji tada omiljenih engleskih cottages i (hrvatskoga) narodnog stila. Do Kovačićeva dolaska u Zagreb već je bilo podignuto više ljetnikovaca na tom zapadnom predjelu Tuškanca, a grad je donio stroge propise i odredbe njihove izgradnje zahvaljujući čemu su stvorene prepoznatljive ambijentalne vrijednosti koje u urbanističkom planiranju grada i danas zaslužuju visoko vrednovanje.

Na drugom kraju grada na obroncima Šalate, Hermann Muthesius radi projekt vile Horvatić u Vončininoj ulici, izgrađenoj 1923. Njemački je arhitekt u Zagrebu boravio i kao član ocjenjivačkog suda za palaču Burze i hotel Esplanade. Zagreb je u to vrijeme živio po najboljim europskim standardima.

Naručitelj vile na jugoistočnom obronku Josipovca, Rudolf Vrbanić, studirao je na Višoj tehničkoj školi u Grazu, a djelovao je kao direktor zagrebačke Gradske električne centrale i Vodovoda. Njegova supruga Mira Vrbanić rođ. Krešić bila je talentirana pijanistica i poliglot koja je među prvim polaznicama završila ženski licej u Zagrebu, a potom pohađala školu Sacré-Coeur u Parizu. Obitelji Krešić i Vrbanić primjer su modernoga građanskog društva i ondašnje zagrebačke privredne elite i inteligencije. Iz autobiografskih zapisa Rudolfa Vrbanića koji su u prijevodu Iskre Iveljić pridodani na kraju 2. knjige doznajemo pojedinosti njegova odrastanja i obiteljskog okruženja koje ga je formiralo u empatičnog obiteljskog čovjeka. Njegov profesionalni put odredio je studij tehničkih znanosti u Grazu zahvaljujući kojem je stupio na upravljačke funkcije zagrebačkih tvrtki u kojima je razvijao nove energetske i privredne grane te infrastrukturne projekte koji su pridonosili modernizaciji grada. U knjizi su reproducirane brojne obiteljske fotografije iz kojih iščitavamo kulturu i stil života Vrbanićevih u razdoblju 1920-ih i 1930-ih, od načina odijevanja, putovanja (automobilom i avionom), ljetovanja i sportskih aktivnosti (tenis, jahanje, plivanje), obiteljskih druženja za blagdane, kadrove unutrašnjosti vile i vrta u vrijeme kada je život u njoj odisao bogatstvom i blagostanjem. Vrbanićevi su imali dvije kćeri, Veru i Miru. Mira je završila Ekonomski fakultet i udala se za Stjepana Bogata, pravnika i ekonomista. Za potrebe kćerine obitelji u koju uskoro dolaze djevojčice Mira i Štefica, Vrbanićevi se odlučuju na pregradnju vile. Na prvobitni projekt Viktora Kovačića, najprije je uslijedila dogradnja glazbenog salona s jugoistočne strane koju su izveli Pollak & Bornstein 1928., a deset godina poslije dodana je jednokatna prigradnja sa sjeveroistočne strane prema projektu Jurja Denzlera. Obitelj Vrbanić pažljivo je adaptirala prostor usklađujući ga s potrebama povećanja obitelji, ali nikada ne dovodeći u ugrozu ambijentalnost i kvalitetu prvobitnog projekta.

Na mlađoj generaciji prelomila se obiteljska sudbina. Rudolf Vrbanić umire 1945., a Stjepan Bogat ubijen je na križnom putu. Ženske članice obitelji izbačene su iz kuće, koja je opljačkana. Autorica knjige uspjela je zabilježiti autentična svjedočanstva od (pra)unuka Mire Hajdu, Štefice Antić i Ivane Vrbanić, koje su čuvale sjećanje na obitelj koja je kroz tri generacije dosegnula najviši društveni uspon i pad, sigurna i nesigurna vremena, radosti i golemu tugu.

Nakon Drugoga svjetskog rata uslijedilo je fragmentiranje jednoobiteljske vile u stanove za više obitelji i njezino sustavno zanemarivanje. Unatoč tomu, brojni kvalitetni detalji razvidni su do danas jer je kuća zaštićeno kulturno dobro. U eksterijeru su prisutne dekorativne rešetke prozora, reljefni ukrasi, izvorna građevna stolarija, prozori različitih oblika i veličina i ulazna vrata, sve Kovačićev projekt potvrđen nacrtima i izveden kod kvalitetnih zagrebačkih majstora. Visoka dizajnersko-obrtnička kvaliteta detalja vidljiva je u lusterima, aplikama, drvenim oplatama i namještaju, a igre svjetla i sjene potenciraju atmosferičnost ambijenta jer »vila Vrbanić ʽgledaʼ na sve strane svijeta«. Prisutna je snažna interakcija interijera s pejzažno oblikovanim vrtom.

Kultura stanovanja kakvu je njegovala građanska liberalna elita u prvoj polovici 20. stoljeća u Zagrebu jednakopravno parira unutar šireg europskoga konteksta, kako je utemeljeno prikazala Nina Gazivoda zahvaćajući u brojne segmente društvenih navada i kreiranja prostora novih vrijednosti. Autoričina široka erudicija u kombinaciji s profinjenim senzibilitetom za razdoblje koje obrađuje, rezultirala je apoteozom Zagrebu, njegovoj kulturnoj baštini i ljepoti na koju nas slikom i tekstom podsjeća svaka od 1018 stranica ove dvojne knjige.

---

Irena Kraševac, povjesničarka umjetnosti, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Područje njezina znanstvenog interesa je hrvatska umjetnost 19. i prve polovice 20. stoljeća u srednjoeuropskom kontekstu.