Suočavanje sa smrću

U veljači ove godine umro je još jedan moj prijatelj. Neizbježno je valjda da me zbog toga obuzmu nevesele misli. U godinama sam kad je smrt sve bliža, i meni i mojim prijateljima, kad se misao o smrti javlja i protiv volje. Nekako kao da čovjek i ne htijući pomišlja da je ʽu vlasti smrtiʼ. Te bih misli htio na svaki način ublažiti pa nastojim nevesele prometnuti u misli naprosto.

Filozofi kažu da je čovjek jedino među bićima koje prati svijest o vlastitoj konačnosti, svijest o smrti. Ta svijest je ono ʽnajljudskijeʼ u biću koje se zove čovjek. Sve što čovjek jest, sve što čini (bilo dobro bilo zlo) od nje potječe (i onda kad toga nismo svjesni). Nastojeći otupiti oštricu neveselih misli i nastojeći misliti ʽobjektivnoʼ o smrti koja je sve bliža i koja me na to podsjeća oduzimajući mi prijatelje, prisjećam se da Heidegger kaže da biti čovjek znači »biti pri smrti«, i pritom ističe da čovjekov život svoju najpotpuniju puninu može dosegnuti upravo kao bivanje pri smrti. Radi ostvarenja te punine ne treba bježati od smrti, nego, kaže Heidegger, čovjek treba »pridolaziti sebi«. Onaj tko nađe sebe ostvarit će puninu života. Što bi pak to trebalo značiti? Vjerujem da je pravi odgovor: zadobiti slobodu; a s obzirom na smrt (koja, kako kažu filozofi, čovjeka određuje), to će značiti ne biti u vlasti smrti.

Ali ne trebaju mi filozofi da mi kažu da se smrt može shvatiti ne samo kao zapreka nego, naprotiv, kao poticaj, ne kao strah koji paralizira nego kao svijest koja je poticajna. Ne bivajući u vlasti smrti čovjek neće imati strah od smrti onako kako se ʽima tešku bolestʼ, kad bolest ʽima čovjekaʼ, kad ga bolest drži u svojoj vlasti. Ne bježeći od smrti nego nastojeći zbog svoje konačnosti živjeti najpunijim životom, čovjek će strah od smrti imati onako kako ima, primjerice, dar ljubavi, dar prijateljstva, dar stvaralaštva. Kad strah od smrti ima na taj način, čovjek će svoj život proživjeti na najbolji mogući mu način. ʽNa najbolji mu mogući načinʼ to će značiti: naći sebe i spoznavši sebe spoznati kako ja trebam bivati, spoznati kakav moj način bivanja treba biti da bih živio autentičnim životom. A za to čovjek mora biti slobodan. Što znači biti slobodan najbolje ćemo shvatiti prisjetimo li se kako Aristotel definira slobodna čovjeka: »Slobodan je onaj – kaže on – koji za sebe a ne za drugoga opstoji«. A ako je slobodan, i ako ima u sebi takav duh, onda može biti i velik.

Jednoga takvog zatekla je smrt 19. veljače ove godine. Bolne misli o neizbježivoj konačnosti, o smrti, zato sam htio ʽohladiti filozofiranjemʼ, pretvarati se pred sobom da ne mislim o prijatelju koji je otišao i za koga su i za života (privatno i javno) i danas u nekrolozima govorili i pisali da je nedruštven, da bez stvarnoga razloga raskida prijateljstva, da bježi od javnosti... Dobrohotni su govorili da je samozatajan, zlobni su govorili da je čudak. A on je samo bio slobodan. Zato ove misli bilježim i posvećujem DANIJELU DRAGOJEVIĆU.

Daniel Bučan hrvatski je arabist i islamolog. Bio je urednik na III. programu Hrvatskog radija (1967–1990). Od 1990. obavljao je dužnosti zamjenika ministra informiranja, savjetnika za kulturu predsjednika Republike Hrvatske i veleposlanika u Grčkoj, Egiptu i u Vijeću Europe. Autor je 9 knjiga iz područja arabistike, islamologije i filozofije, prevoditelj 13 knjiga najvažnijih arapskih i islamskih filozofa te mnogobrojnih prijevoda knjiga s talijanskog, francuskog i engleskog jezika.