Sjećanje na Vesnu Sokolić (1924–2024)

Na pragu stote godine života, a nakon osam desetljeća potpune posvećenosti slikanju, 7. siječnja ove godine napustila nas je akademska slikarica Vesna Sokolić. Rođena u Zagrebu 2. travnja 1924., školovala se u rodnom gradu, gdje nakon mature 1942. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Uči od velikih imena hrvatskoga modernog slikarstva: Mujadžića, Hegedušića, Babića, Becića, Mezdjića, Tartaglie. Nakon diplome 1946. usavršava se kod M. Tartaglie i T. Krizmana.

Vesna Sokolić: Vrapče I, 1972., vl. Ostavština autorice (Milan Drmić)

Vesna Sokolić motivski se posvetila pejzažu, koji se duboko ukorijenio u njezinu duhu za ranih boravaka na obiteljskom imanju u Gornjem Vrapču. Izlagala je od 1947., u početku u grupi s Ivom Dulčićem i Ivanom Švertasekom, a od 1960. najčešće sa suprugom Milanom Berbučem. Pedesetih godina studijski boravi u prijestolnici umjetnosti, gdje nastaju brojni akvareli i ulja pariških motiva. Tim se motivima, jednako kao i onim jadranskim, vraća u desetljećima koja predstoje. Intenzivno slika primorske, posebno otočne krajolike, zaokuplja je motiv jata galebova koji kruže nebom nad otokom. Istovremeno slika i pitome motive voljenog Vrapča, ali i one Gorskoga kotara i Istre. Ponovni, duži boravak u Parizu (1990) iznjedrio je ciklus slika s motivima pariških cvjećarnica i cvjetnih trgova.

Slikarski izraz Vesne Sokolić kretao se od dominantno tonskih rješenja, prisutnih u ranim portretima i interijerima, preko svijetle palete kojom tretira lirske prizore trgova, cvijeća i ptica, pa do primjene čiste boje i ekspresionističke forme. Od osamdesetih godina njezini krajolici odlikuju se poetskim pristupom motivu i rafiniranošću kromatskog sklada. Izlagala je na mnogim skupnim izložbama, na gotovo stotinu samostalnih, a godine 1998. priređena joj je u Zagrebu retrospektivna izložba. Iste je godine odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Likovna monografija Vesne Sokolić autorice Ivanke Reberski objavljena je 2008. godine. Preminula je na obiteljskom imanju u Gornjem Vrapču.

Vesna Sokolić: Autoportret, 1949., vl. Željko Brguljan
(foto Anton Gula Marković)

Vesna Sokolić: Portret majke, 1951., vl. Galerija likovnih umjetnosti Osijek (foto Milan Drmić)

Kao osoba mirna, vedra i mudra, Vesna Sokolić predstavljala je idealnog sugovornika. Susreti s njom bili su vrlo ugodni. Iako sam od slikara s kojima se poznavala često slušao o Vesni Sokolić, posebno od njene kolegice i prijateljice, pokojne slikarice Melite Bošnjak, upoznali smo se tek prije tri desetljeća. Povremeno smo kontaktirali i susretali se, a s vremena na vrijeme i ostvarili neku suradnju likovnoga karaktera. Znao sam je katkada posjetiti u njenoj ladanjskoj kući u Gornjem Vrapču, rajskom pejzažu koji je slikala u svim vremenskim mijenama. Jednom mi je prilikom (sa sestrom Biserkom) uzvratila posjet. Bila je ugodno iznenađena kad je na zidovima moga skromnog prebivališta primijetila dvije svoje slike (koje sam davno negdje bio kupio). Promatrala ih je s velikim zanimanjem, posebno gotovo zaboravljeno veliko platno s prikazom staroga grada Kotora, naslikanog iz ptičje perspektive, možda s gradskih bedema. Taj osunčani prikaz bokeljskoga grada s katedralom u atmosferi žutih, narančastih i sivih tonova, više apstraktno nego figuralno, naslikala je 1959. godine kada je boravila u Boki kotorskoj sa suprugom slikarom Milanom Berbučem. Inicijativa boravaka u Boki došla je od supružnika Melite i Antuna Šojata, njenih kolega i prijatelja u čijoj su kući u Prčanju, zapravo na terasi kuće, proveli mnoge ljetne dane. Kod ponovnoga ljetnog boravka u Prčanju, sljedeće 1960. godine, nastao je i manji akvarel, s motivom prčanjskih kuća i pogledom na planinu Lovćen i dobrotska brda, također pun svjetla i radosti.

Kada sam 1998. s pokojnim Tonkom Maroevićem pripremao izložbu »Boka kotorska u hrvatskom slikarstvu« neizostavno je bilo uključiti radove s bokeljskim motivima i Vesne Sokolić, koja je tada bila zastupljena s dva gvaša – motivima iz Prčanja i Kotora. Na moj prijedlog rado ih je poklonila zbirci moderne umjetnosti koja se čuva u crkvi Rođenja Marijina u Prčanju. Da se (u ime župe) odužim, dogovorio sam izložbu njenih i suprugovih pariških motiva u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu. To je učvrstilo naše prijateljstvo. No, kako život brzo teče, a obveze se nemilosrdno umnažaju, mnogi susreti koje smo planirali nisu se ostvarili. Posebno, od pojave pandemije kovida, zdravstveni problemi s jedne i druge strane priječili su susrete. Jedan ju je događaj jako razveselio. Pružila se prilika da od prijatelja kolekcionara otkupim njen poznati autoportret s paletom iz 1949., koji je davno poklonila prijateljici, a potom je mijenjao vlasnike. Bila je sretna da se skrasio upravo kod mene.

Iz navedenih razloga sve smo se rjeđe susretali. I telefonski razgovori su se razrijedili, preostali su oni redoviti – blagdanski i rođendanski. Ovaj me Božić Vesna Sokolić za korak preduhitrila. Bila je, kao obično, odlična pamćenja i iznimne lucidnosti, ali tužna zbog odlaska prijatelja. Ipak rastali smo se u optimističnom tonu, s najavom da ćemo se ponovo čuti. Spremao sam se nazvati ju od Nove godine, želeći je iznenaditi jednom dobrom viješću. No, trebalo je prethodno još nešto provjeriti, pa su dani izmicali. Nisam naslutio da će vrijeme biti tako okrutno. Stigao je i blagdan Tri kralja... i odjednom je sve postalo kasno. Preostala je tuga što nas je napustila i duboko žaljenje zbog osjećaja da joj je dobra vijest možda mogla produžiti život. No, najvažnije što je preostalo to je divno djelo koje nam je Vesna Sokolić podarila – bogat, vrijedan opus koji nam posredstvom Vesninih platna prenosi radost života.