Prostorni razvoj Hrvatske u sklopu kreiranja politike razvoja Europske unije

Ovu osjetljivu temu započeo bih s nekoliko misli, odnosno ključnih riječi, koje daju smjernice kompletnom sadržaju, a to su: hrvatski prostor, nacionalni interes, europski prostor, globalizacija. Prema tumačenju Wikipedije:

»Europska unija jedinstvena je međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. između šest država, a službeno je uspostavljena 1953. Danas broji 27 država članica. Prostire se na više od 4 milijuna km², a broji 446 milijuna stanovnika.

Tijekom šestog proširenja Europske unije 2013. Hrvatska postaje punopravna članica.

Glavni su ciljevi Europske unije: promicanje mira, svojih vrijednosti i dobrobiti svojih građana, jamčenje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica, održivi razvoj na temelju uravnoteženog gospodarskog razvoja i stabilnosti cijena, visokokonkurentno tržišno gospodarstvo s punom zaposlenosti i društvenim napretkom te zaštita okoliša, borba protiv socijalne isključenosti i diskriminacije, promicanje znanstvenog i tehnološkog napretka, jačanje ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije te solidarnosti među državama članicama, poštovanje bogate kulturne i jezične raznolikosti, uspostava ekonomske i monetarne unije čija je valuta euro.«

Hrvatska je mala, ali vrijedna zemlja s bogatom prirodnom i kulturnom baštinom. Jedna od starijih europskih zemalja, postankom iz ranoga srednjeg vijeka. Svrstava se u srednjoeuropske i sredozemne zemlje.

Ostvarenjem dugo željene neovisnosti Hrvatska se polako uključuje u procese razvoja europskog prostora. Proteže se u blagom luku od obale Jadrana (od Prevlake do Savudrije) preko Istre, Like i Zagorja do ravne Slavonije. Puno raznolikih krajolika čini je posebnom, od ravnica, planinskih masiva, rijeka i jezera, nacionalnih parkova, do razvedene i pitoreskne kopnene i otočne obale. Kako bih slikovitije dočarao svu ljepotu Hrvatske, poslužit ću se uvodnim tekstom iz knjige Smjernice i kriteriji za arhitektonsku vrsnoću građenja Savjeta za prostorno uređenje Republike Hrvatske:

»Bogatstvo i raznolikost hrvatskog etničkog prostora najprisutniji je dokument njegova identiteta. Ljepotu prirode stoljećima su dopunjavala djela čovjekovih ruku u svojoj različitosti artefakata i prostorno-oblikovnih vrijednosti. Drvene korablje, panonske ravnice, slikovitost zagorske hiže, vodeni splet Rastoka, arhitektonika urbane strukture Trogira ili Dubrovnika, kompozicijski sklad istarskih gradića, slavonski šor ili splitska kala – brojna su svjedočanstva odnosa prema vlastitim prostornim vrijednostima koja ne govore samo o hrvatskoj povijesti već nedvojbeno upućuju na visoku kulturološku razinu toga identiteta. Svijest o toj razini mora biti trajno usađena u duh svih sudionika prostorne problematike, a svi naši napori moraju biti usmjereni na to da se naše vrijeme i naš rad nastavlja u istim okvirima shvaćanja i pristupa, poštujući i čuvajući prošlost, no istodobno gradeći i budućnost.«

Stoga, mi arhitekti moramo uložiti mnogo truda za očuvanje i zaštitu hrvatskog prostora, jer arhitektura je zapravo jedan od glavnih pokazatelja kulture jednoga naroda. Posebno veliku pažnju moramo posvetiti specifičnom dugoročnom planiranju u svakoj regiji, upravo zbog različitosti, bogatstva kulturnih i prirodnih dobara, konfiguracije tla, klime i mogućnosti gospodarskog razvoja.

Nažalost, kapital je danas robustan i po svaku cijenu traži prostor na kojem će ispuniti svoje želje, ne razmišljajući kako usporiti brzu, nepromišljenu i neravnomjernu urbanizaciju u uvjetima globalizacije, a pritom ne zaustaviti razvoj u cjelini.

Da biste mogli kao arhitekti i prostorni planeri zauzeti pravilan stav u razvoju pojedinih područja, morate dobro poznavati prošlost (posebno u razvoju) sa svim dobrim i lošim stranama. Zatim, stručno i znanstveno sudjelovati u sadašnjosti te pritom korigirati ili prihvaćati prošli razvoj jer samo na takav način možete planirati viziju budućnosti. Danas je to posebno aktualno u ovim kriznim vremenima, a pogotovo sada kada smo članica Europske unije – jer pripadamo zajedničkom europskom prostoru.

Bez obzira na to, moramo strogo voditi računa o očuvanju nacionalnog identiteta, zaštiti svojih resursa i očuvanju specifičnosti i različitosti regija u državi, što zahtijeva realizaciju određenih smjernica i modela za uspostavu prostornog razvoja Republike Hrvatske. To se posebno odnosi na jačanje ekoloških struktura, poboljšanje upravljanja ruralnim i urbanim područjima, uspostavljanje kriterija vrsnoće građenja, pa sve do poboljšanja uvjeta demografskog razvoja, odabira koncepata/scenarija za uspješan prostorni razvoj i konačno jačanje potencijala razvoja RH s obzirom na položaj u europskom sustavu prostornog planiranja.

Kao primjer od razvojnih planova istaknuo bih Prostorni plan bivše Zajednice općina Split, još iz davne 1982. To je zapravo bio Koordinacijski plan Dalmacije (što danas nemamo). Uglavnom se sugerirao ravnomjerniji razvoj u koridorima priobalja, otoka i zaleđa i pravilna uspostava mreže naselja, sve kako bi se, koliko-toliko, usporila naseljenost u većim gradovima, a povećala u manjim naseljima i selima. Zatim ograničavanje raznih konflikata u prostoru kao što su litoralna industrija i turizam, stanovanje i obala, koncentracija stanovništva, izgradnja i sl.

Tim planom usklađivali su se svi razvojni planovi općina, a posebno koncepcije infrastrukturnih koridora i gospodarskog razvoja. Zapravo, to je bio kontinuitet/nastavak planiranja velikih razvojnih planova južnoga, srednjeg i gornjeg Jadrana. Kontinuitet planiranja uvijek je dobrodošao, međutim, ipak ih moramo permanentno mijenjati i dopunjavati s obzirom na svakodnevne promjene. Nažalost, to je izostalo i obistinila se krilatica: »Politike se mijenjaju, a prostor ostaje i trpi promjene«. Samo do kada?

Ipak, sa sigurnošću možemo tvrditi – ondje gdje smo imali (prije ili sada) kontinuitet istovremenosti izrade prostornih planova, gospodarskih koncepcija, političke odgovornosti i udjela civilnog društva, rezultati su bili puno bolji i skladniji od spontanoga, neusklađenog i subjektivnog planiranja razvoja.

Sva ho-ruk rješenja, kao i sama legalizacija, dobrim su dijelom uništili prostor. Naravno, slobodno tržište učinilo je svoje, pa mi se nameće pitanje kako zaštititi vrijedne resurse, na primjer Dubrovnik, da ne bi postao »žrtva uspjeha« ako uspjeh mjerimo prema kvantiteti, a ne kvaliteti gostiju.

Budući da Dubrovnik i njemu slični povijesni gradovi u Republici Hrvatskoj postaju tržišno zanimljivi za Europu i svijet, u budućem planiranju obvezno se mora pribjeći faktoru »limitiranosti« ili čak i ograničavanju planiranja pojedinih stambenih i turističkih zona, a posebno nekontroliranih interpolacija. Svjesni smo da je teško u Dubrovniku, kao i u mnogim drugim povijesnim gradovima, naglo zaustaviti širenje i gradnju, ali trebalo bi makar ne graditi ako nismo u potpunosti svladali pragove infrastrukture. Moramo biti pošteni pa priznati da je teško u današnje vrijeme u potpunosti izbjeći »globalizaciju«. Ulaskom u Europsku uniju ona se uvlači u sve pore života. Ipak, svjesni smo da je globalizacija potaknula gospodarski rast, zajedničko tržište, protok kapitala i drugo sa svrhom uravnoteženja razvoja Republike Hrvatske u odnosu na veći dio članica Europske unije. Konačno, sve više za Dubrovnik i druga vrijedna područja zastupam scenarij zaštite prostora, krajolika, kulturne baštine, okoliša i svih ostalih resursa. Primjena tog scenarija rezultira povećanom vrijednosti prostora, objekata i svih drugih danosti s malo sporijim, ali sigurnijim razvojem gospodarstva.

Branko Silađin, u siječnju 2024.

Scenarij zaštite primjenjuje se u uvjetima visokog stupnja razvoja društva, čemu i mi u konačnici težimo. Htjeli mi ili ne htjeli, moramo konstatirati da se regionalne posebnosti temelje na prirodnim i društvenorazvojnim, a ne političkim osobitostima, što kod nas nije praksa.

Hrvatska je jedna od europskih zemalja koja ima bogatu kulturnu i prirodnu baštinu i na taj način postaje tržišno zanimljiva Europi i svijetu. S druge strane, smjernice prostornog razvoja Europske unije nameću neizbježive transformacije o prostoru, razvoju, načinu rada, a pogotovo razmišljanju kako uskladiti proces razvoja da bi se zajednički i ravnopravno mogao planirati europski prostor.

To je vrlo kompleksan proces s obzirom na širi pojam prostornog planiranja, koji obuhvaća urbanizam, demografiju, sociologiju, prostornu ekonomiju, zemljišnu politiku, stambeno-komunalne i općenito infrastrukturne probleme.

Procesi razvoja Republike Hrvatske, a i ostalih članica Europske unije, pokazuju velike regionalne razlike, što nameće potrebu za promjenom dosadašnjih modela u prostornom planiranju u skladu s nacionalnim interesima, tradicijom i sl.

U svakom slučaju, ključ za uspješan odabir prostornog i sveukupnog razvoja kreće od podizanja svijesti o vrijednostima i jačanju stručne, ali i političke odgovornosti za uspostavu upravljanja prostorom, posebno na regionalnoj i lokalnoj razini.

U posljednjih desetak godina prostorni razvoj Europske unije dobiva sve veću važnost u okviru niza institucija za usklađivanje prostornih planova članica Europske unije bez obzira na velike različitosti pojedinih zemalja. Tako i Hrvatska mora uskladiti način rada i razmišljanja kako bi se uklopila u rješavanje pitanja europskog prostora. Dugoročni je cilj usklađivanja da unutarnje granice Europske unije izgube ulogu u prostornom razdvajanju. Tu dolazi do velikih promjena i transformacija jer globalizacija, europska integracija, transnacionalna i transregionalna suradnja s pristupanjem u Europsku uniju nameću Hrvatskoj, pa i drugim članicama, nove obveze suvremenoga prostornog razvoja, posebice u uvođenju europskih regionalnih politika.

Uglavnom se sve svodi na ulogu da granice članica Europske unije gube smisao postojanja kako bi se umanjile razlike u interesima i potencijalima razvoja.

U hrvatskom društvu promjene najviše potiču pojam globalizacije i tranzicije. U ekonomskom i socijalnom smislu s prostornoga gledišta globalizacija i tranzicija imaju velik utjecaj na regionalni razvoj.

Pojam globalizacije u Hrvatskoj smatra se vrlo modernim. Međutim, kada pogledamo povijest, početci globalizacije sežu u 18. i 19. stoljeće i to u Velikoj Britaniji, koja je prva počela iskorištavati prednosti prekograničnog otvorenog tržišta iz svojih kolonija.

Nametanje takvog »ponašanja« otvorenog tržišta bez ograničenja bit je procesa globalizacije koji traje sve do danas. U Europi globalizacija kulminira 90-ih godina, potpomognuta raspadom socijalističkih sustava u mnogim državama i napretkom informacijske tehnologije.

Očito je da u posljednje vrijeme u Hrvatskoj regionalni razvoj uvelike ovisi o globalizacijskim procesima. Međutim, moramo zadržati tri osnovne zadaće prostornog planiranja: gospodarenje prostorom, zaštitu prostora i upravljanje prostorom.

Mnogi smatraju da će se čitav društveni život podrediti tržišnim odnosima bez ograničenja i bez granica ulaganja, što zapravo znači da se nacionalno gospodarstvo uključuje u udruženo europsko i svjetsko gospodarstvo. Pitamo se jesu li to ispravni ili pogrešni koraci.

Međutim, budući da se sav razvoj odražava u prostoru, planiranje prostornog razvoja mora se uskladiti sa smjernicama prostornog razvoja Europske unije. Taj je proces kod nas otežan jer se nisu u potpunosti svladali temeljni pragovi razvoja u infrastrukturi, gospodarstvu, obrazovanju (informatika i dr.). U tom procesu veliku ulogu imaju europski fondovi, koji odobravaju sredstva zemljama članicama koje nisu prešle temeljne pragove razvoja.

Branko Silađin, 17. ožujka 2023.

Sve te razvojne sastavnice stvaraju i ekonomske nejednakosti pa i u neku ruku ugrožavaju tradiciju nacionalne države jer, u konačnici, granice Europske unije nestaju u prostornom razdvajanju.

Naš zemljopisni položaj u Europi te bogata i raznolika prirodna i kulturna baština sve više privlače strane ulagače radi izgradnje većih turističkih, stambenih i gospodarskih objekata. S jedne strane to pridonosi razvoju i životnom standardu, a s druge strane obvezuje nas da se strogo pridržavamo osnovnih zadaća prostornog uređenja: gospodarenja prostorom, zaštite prostora i upravljanja prostorom kako bismo sačuvali navedenu baštinu te posebnost i raznolikost hrvatskih regija. To je ono najljepše što imamo u domovini.

Međutim, ne možemo osuđivati i zanemarivati bojazni, strahove, kritike i protivljenja javnosti u vezi s Europskom unijom i »nužnosti« uspostave globalizacijskih, tranzicijskih i transformacijskih procesa kao u svim drugim članicama. Posebno naglašavam transformaciju u prostoru koja uvelike utječe na prostorni razvoj atraktivnih područja na našoj obali i otocima. Na to se nadovezuju sljedeće sumnje i pitanja:

–    kako osigurati, u tom kontekstu, da budemo država s tržišnim gospodarstvom, a ne država s tržišnim društvom

–    možemo li se uključiti i pratiti razvoj Europske unije ako nismo svladali temeljne pragove razvoja

–    pridonosi li se integracijom i zanemarivanjem granice prema Europskoj uniji kvantiteti, a ne kvaliteti turista (npr. veći broj turista kroz masovni turizam, velika migracijska kretanja, sumnjiv kapital...)

–    može li Hrvatska konkurirati velikim multinacionalnim kompanijama

–    i dr.

Mnogo je razloga za i protiv. Međutim, pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji stvaraju se uvjeti za bolji i bogatiji život s obzirom na naše mogućnosti i bogatstvo prirodne i kulturne baštine. Cilj je da se na jedinstvenom europskom tržištu koliko-toliko zaustavi trend relativnog zaostajanja naše zemlje u odnosu na bogatije zemlje Europe. Republika Hrvatska preuzima nove obveze koje utječu na sustav prostornog planiranja te je nužno u strategiji i prostornom planiranju naglasiti sljedeće:

–    sustavu upravljanja prostorom treba dati prednost u nadolazećem razdoblju i budućem razvitku

–    treba planirati dugoročnu politiku nacionalnoga gospodarskog razvitka

–    regionalne posebnosti Hrvatske utemeljene su na prirodnom i društvenom razvoju, a ne na političkim obilježjima

–    treba odabrati koncepte/scenarije za prostorni i gospodarski razvoj, a posebno za zaštitu, očuvanje biološke i krajobrazne vrijednosti i raznolikosti Hrvatske

–    treba poboljšati mrežu naselja – policentrični sustav

–    potrebna je učinkovitija povezanost s transeuropskim infrastrukturnim koridorima / prometnim i energetskim sustavom

–    treba uspostaviti jačanje potencijala RH i položaja u europskom sustavu prostornog razvoja

–    poboljšanje uvjeta demografskog razvoja regija, gradova i sela

–    saniranje i sprečavanje eventualnih rizičnih čimbenika sadašnjeg trenda razvoja

–    poboljšanje teritorijalnog upravljanja ruralnim i urbanim područjima

–    i drugo.

Na kraju, smatram da je sada Europska unija jedina opcija jer se Hrvatska ne može posebno izdvajati iz procesa europskog razvoja. Bitno je aktivno se uključiti u donošenje strategije/smjernica o razvoju europskog prostora, a usto se truditi zadržati svoje specifičnosti, tradiciju i nacionalni ponos, kao i nastojati da Deklaracija o hrvatskom prostoru Akademije arhitektonskih umjetnosti i znanosti Hrvatske bude sastavni dio Ustava Republike Hrvatske.

Stjepo Butijer, hrvatski je arhitekt širokog raspona djelatnosti i interesa: prostorno-urbanističko planiranje, arhitektonsko projektiranje, izrada znanstvenih studija, predavanja na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu, grafički dizajn i slikarstvo kao samostalni umjetnik ULUH-a. Član je Savjeta za prostorno uređenje Republike Hrvatske, Savjeta za turizam i prostor HAZU i Akademije arhitektonskih umjetnosti i znanosti Hrvatske. Nositelj je niza nagrada i priznanja za svoj rad.