Prijetnje hrvatskom prostoru

Situacija

Državu čine narod, prostor i suverena vlast.

Ne znam kako stojimo sa suverenitetom, ali znam da ljudi svakim danom imamo sve manje. Što nam je s prostorom?

Vraćajući se Europi, Hrvatska je u njezinu riznicu prinijela svoje prirodne i kulturne stečevine. O stvarnim dosezima tih vrijednosti mnogi će imati različita mišljenja, ali će hrvatski prostor zasigurno prepoznati kao neupitnu vrijednost. Zemlja koja je, srećom ili nesrećom, snažno okrenuta turizmu, to usmjerenje zahvaljuje upravo svojem iznimnom prirodnom i kulturnom prostoru.

Hrvatski je prostor, u svojoj ukupnosti, nakon ljudi, najveće nacionalno blago. Međutim, prema općem opažanju, pojave koje sve više prevladavaju u njemu upozoravaju na gubitak osobitosti tog prostora i njegovu zabrinjavajuću devastaciju.

Stoga se čini da hrvatsko društvo slabo gospodari baštinjenim prostorom. Ono pogotovo nije sposobno iznalaziti specifične strategije razvoja vlastitog prostora kako bi sačuvalo njegova inherentna svojstva koja ga čine drugačijim od svih drugih prostora.

Fizički je prostor projekcija društvenog prostora. Svako društvo u prostoru ostavlja svoj trajni otisak, svoj portret. Naše urbanističko i arhitektonsko nasljeđe, plemeniti krajolici, očuvana primarna priroda, sve su to svjedočanstva uređenosti prethodnih društvenih zajednica i mjerilo visokih socijalnih, humanih i kulturnih vrijednosti kojima su bile nadahnute.

Branko Silađin, u ožujku 2023.

Ako je naš današnji fizički prostor odraz današnjega društvenog prostora, onda se moramo upitati: kakve su naše vrijednosti, kakvom idealu težimo?

Jer, ako u prostoru proizvodimo kaotični nered, onda smo i kao društvo kaotični i neuredni.

Konfuzija, dezorijentacija i pomanjkanje kreativnih i djelotvornih modela gospodarenja vlastitim prostorom, našom stvarnom i metaforičkom naftom, dovodi nas do toga da se on, u okružju neoliberalnog tržišta, nekontrolirano i neodgovorno rastače, ne vodeći računa da je prostor, kao i mnogi drugi resursi, konačan i ograničen. Ono što smo naslijedili kao primarnu prirodu, bezobzirno »trošimo« kao da se jednom izgubljeni izvorni ambijenti mogu nanovo proizvesti. Istodobno, pred onim što smo baštinili kao antropološki oblikovan prostor, ostajemo zatečeni, pitajući se jesu li oni koji su to uspjeli stvoriti uistinu naš rod? Jer, po onome što ćemo mi, u tom istom prostoru, ostaviti našim baštinicima, teško ćemo to srodstvo moći potvrditi. To pobuđuje zloslutne sumnje nedobronamjernih da smo mi zapravo slučajni nasljednici a ne vjerodostojni baštinici svojeg prostora i na njemu zasnovane kulture. Zbunjeni nasljednici koji ne znaju što će s onim što ih je iznenada dopalo. Zato se nerijetko čuje da je šteta što je najljepša particela ovog planeta, koju je po omiljenoj anegdoti Bog, kad je dijelio zemlju, bio ostavio za sebe, dospjela u ruke onih koji je ne zaslužuju.

Turizam kao prva prijetnja prostoru

Sve je prisutnija svijest da hrvatskom prostoru danas najveća prijetnja dolazi upravo od turizma. Ne svakog, nego poglavito onog koji proizvodi generičke ambijente, daleko od slika koje hrvatski prostor čine drugačijim od svakoga drugog prostora. Ta »drugačijost«, uostalom, inicijalni je motivator turističkog interesa. Osim što je to obezličenje pogubno za prirodni i društveni identitet zemlje, tim procesom trajno se gube psihološki čimbenici o kojima ovisi turistička privlačnost Hrvatske a njezine se destinacijske posebitosti podvode pod globalni zajednički nazivnik.

Jednako nas zabrinjavaju i fizički otisci turizma u području jadranske obale i otoka, gdje se vehementna nekretninska potražnja, komplementarna turizmu, burno razrješava na štetu dugoročnih nacionalnih interesa. Slobodno tržište kao nova ideološke dogma, neoprezno i neselektivno otvara nacionalni prostor za plasman ekstrahiranoga profitnog viška, čije akvizicije u hrvatskom prostoru imaju status investicijskih »svetih krava« dobivajući etiketu takozvanih projekata od »nacionalnog značenja«. Time se stimulira jednokratno i bespovratno »trošenje« prostora za oplođivanje kapitala čije je podrijetlo katkad netransparentno. Turističke zone u naseljima ali i one koje su situirane u izdvojenim područjima podložne su manipulacijama kojima se turistički sadržaji pretvaraju u nekretninske tržišne proizvode.

Umjesto da razvijamo turizam uključiv u prostor i zajednicu, pod egidom takozvanih turističkih zona, koje su relikt planova iz prošlih vremena, dopuštamo stvaranje slijepih mapa koje skrivaju isključena, javno nedostupna i komunikacijski nepropusna područja. Stvaranje eksteritorijalnih nadležnosti i statusa područja »bez signala« rezultat su retrogradnih prostornorazvojnih zabluda, artikuliranih u dominirajuću političku volju.

S takvim ambicijama prostornog i turističkog razvoja ne može se boriti osamljena struka ili njezini pojedinci, koliko god bili osviješteni. U pothvatima u kojima je razvidno da su štetni za hrvatski prostor a iza kojih katkad stoje sumnjivi ili nelegitimni interesi, prozvana struka ne može se suprotstaviti samo svojim moralnim kodeksom. U tom suprotstavljanju ona opravdano očekuje široku društvenu i političku potporu.

Istodobno, izvan zasluženoga stručnoga, političkog i društvenog vrednovanja ostaju osamljeni napori onih koji, kreativnim pristupom, žele stvarati nove i trajne vrijednosti bez negativnih posljedica na inherentna svojstva prostora. To su ona nastojanja koja razvoj odmiču od imperativnog rasta, težeći vrsnosti i izvornosti.

Najsnažnijem pritisku turističke potražnje izložena su institucionalno zaštićena posebno vrijedna prirodna i kulturna područja. Paradoksalno je da institut zaštite nacionalnih parkova, parkova prirode i drugih stupnjeva zaštite, pa tako i spomeničkog urbanog i arhitektonskog nasljeđa, postaje turističkim brendom kojim se štićeni prostori izlažu turističkoj saturaciji do razine fizičke neizdrživosti.

I dok smo u prirodnoj i kulturnoj baštini utvrdili visoke zaštitne standarde, nedirnuti prirodni prostor, pogotovo onaj koji je izostao iz režima zaštite, ostavili smo izložen različitim napadima. Od onih puzajućih, u obliku mimikrijske gradnje, do onih koji dolaze na kotačima »mobilnih« kućica.

Zato ustrajno moramo promicati legislativni standard kojim bi primarne prirodne ambijente, koji su od prapočela do danas ostali nedirnuti, sačuvavši atribute djevičanske prirode, obranili od ikakve graditeljske aktivnosti.

Istu osjetljivost moramo iskazati i u zaštiti naših plemenitih kulturnih krajolika koji su izvrgnuti jednako naprasnim oblicima devastacija.

Branko Silađin, u siječnju 2024.

Prijetnja nekretninske euforije

Zatečeni smo silovitošću i ubrzanjem kojim se jadranski obalni prostor pretvara u linearni distopični betonski tepih. U početku tog procesa bili smo nemoćni pred metastazirajućom »divljom«, nezakonitom gradnjom, a sada zgranuti shvaćamo da je to bila jedna, u pravilu, benigna epizoda pohoda na prostor, koju su predvodili investitori-siromasi. Sada je očigledno da je zakonita gradnja po svojim posljedicama za prostor, i po ekološkom otisku u njemu, puno opakija od nezakonite.

Tako je nekretninska potražnja, raspirena pandemijom i ratovima, koji su proizveli osjećaj opće a osobito imovinske nesigurnosti, izazvala investicijsku euforiju i u urbanim i u turističkim područjima. Ta stvarnost na metaforičkoj razini hrvatske je je heraldičke kvadrate pretočila u nekretninske kvadrate.

To nas privodi još jednom paradoksu: u zemlji koja doživljava demografski kolaps, grozničavo raste potražnja za stanovima. Aktualna statistika nemilosrdno potvrđuje činjenicu da je nacionalni habitat preobražen iz životnog prostora u teritorij nekretninske i turističke ekonomije. Sada je jasno zašto su, primjerice, golema ulaganja u hrvatske otoke ostala bez ikakvog odraza na njihovu demografsku atrofiju. Pitamo se zašto je tome tako? Odgovor je jednostavan. Mi nismo stvarali životnu, nego turističku infrastrukturu. Tako su nam otoci, nekad habitati čudesnih insularnih zajednica, preobraženi u metaforičke hale za sezonalnu turističku proizvodnju, koje zima pretvori u »slani mrak«. Općenito, transformacija nacionalne životne postojbine u areal konjunkturnih proizvodnji djeluje kao suvremeni remake socijalističke industrijalizacije. Samo je ondašnja parola industrija+elektrifikacija, zamijenjena sintagmom održivi razvoj+digitalizacija. »Održivi« razvoj koji se temelji na konzumerističkom iscrpljivanju ključnoga nacionalnog bogatstva paradigmatski je paradoks resursa, ili, kako neki kažu – prokletstvo resursa, još jedne suvremene sintagme, koja proizlazi iz spoznaje da zemlje bogate resursima (ne samo afričke!) ostaju beznadno siromašne. Nismo li i mi, našim BDP-om, koji nas, unatoč ovakvom bogatstvu prostora, kronično drži pri dnu europske ljestvice, potvrdili taj paradoks.

Nasrtaji na javno, opće i zajedničko dobro

Istom mjerom dužni smo štititi privatno vlasništvo ali i druge oblike vlasništva, pogotovo one koji imaju svojstvo javnog dobra, onoga koje pripada svakom građaninu Hrvatske u udjelu iz razlomka jedan kroz dva puta četiri milijuna. Jer nas je, otprilike, jednako toliko i u domovini i izvan nje.

Javno dobro nije državno, nego nacionalno vlasništvo. Državi smo samo povjerili upravljanje našom zajedničkom česticom. Baš zato boli svako nasrtanje na javno dobro, stavljanjem parcijalnih interesa iznad zajedničkih.

»Primjeri zajedničkih dobara su izvori vode, morski i riječni riblji fond, plaže, sustavi navodnjavanja, pašnjaci, oranice, te kulturni resursi. Upravljanje zajedničkim dobrima treba povjeriti mehanizmima koji nisu ni tržište ni državno upravljanje, odnosno nekom obliku zajedničkog, participativnog upravljanja.« (Lidija Petrić)

Mnogi ne razumiju ili ne znaju da se koncesijama na pomorskom dobru koncesionaru ne ustupa prostor, nego mu se dopušta da u njemu obavlja određenu gospodarsku djelatnost. Stoga se zahvati u javnom prostoru koji ima svojstvo općeg i zajedničkog dobra mogu dopustiti samo na temelju prostornih planova donesenih po demokratskim i zakonom utvrđenim procedurama i samo za javnu korist ostvarenu na dugoročno održiv način, a nikako na osnovi nestručnih i arbitrarnih prosudbi u formi Pravilnika o upravljanju, koje donose lokalne samouprave bez javnog uvida i rasprave.

Pomorsko dobro obuhvaća kopneni i otočni obalni pojas zajedno s akvatorijem sve do granice teritorijalnog mora. U pravilu riječ je o najvrjednijem nacionalnom prirodnom i gospodarskom blagu. Pomorsko dobro hrvatski je noseći turistički proizvodni prostor. Nerazumno je u tom prostoru dopustiti proizvodnje ili usluge koje mijenjaju njegova izvorna svojstva, opravdavajući to intenzivnijim gospodarskim iskorištenjem. Stvari postaju opasne kada se takva praksa prenosi i na morska područja s atributima primarne, nedirnute prirode, koja po sebi predstavlja prostornu vrijednost iznad svih vrijednosti.

Komodifikacija kulturnog nasljeđa također je jedan oblik otimanja zajedničkog dobra. Podvođenje kulture turističkoj potrošnji može biti pogubno za njezinu srž. Instantna kultura za brzu konzumaciju u pomodnim prezentacijskim centrima daleko je od susreta s izvornim doživljajima. Turistička »mekdonaldizacija« kulture prijeti nam gubitkom autentičnosti te društvenog i kulturnog identiteta. Naime, i naš zavičaj zajedničko je socijalno i kulturno dobro koje moramo obraniti. U tom cilju moramo razvijati društvene, gospodarske, političke i kulturne prakse koje će biti jamstvo da turizam općenito, a onda i kulturni turizam, ne postane stratište izvorne hrvatske kulture.

Prijetnja divergentnih strategija i praksi

Sve je prisutnija svijest o nužnosti razvoja metodologija, praksi i alata koji bi iz recentnih prostornih planova istisnuli implicitne razvojnostrateške relikte, otvarajući se za kontemporarne planerske metode. Iako je planiranje kao razvojni alat stigmatizirano ideološkim predznakom bivšega društvenog uređenja, pogotovo u ekonomiji, uspješan je prostorni razvoj bez kreativnog planiranja nezamisliv.

Na najvišoj razini recentni strateško-planski dokumenti zadržali su stručno-planerski meritum, ali uz vidljivu oskudicu autentičnih prostornorazvojnih ideja. Umjesto kreativnih traganja za specifičnim i djelotvornim modelima prostornog razvoja, u tim dokumentima sve su prisutnije opće fraze iz novogovora političko-razvojnih EU agendi. Na nižoj, provedbenoj razini planiranje je pretvoreno u »demokratski alat« za dogovor oko najprizemnijih interesa, pri čemu najčešće prevladava snaga jačega. Sadržaj tih planova je ogoljen i sveden u oblik podzakonskih akata. U njihovu zadanom obliku i sadržaju nema mjesta za kreativne razvojne ideje i vizije.

Dapače, prethodne multidisciplinarne studije, koje su nekad, kao standardne podloge, prethodile izradi planova, danas su sasvim zaboravljene. To je još jedan razlog što je prostornim planovima nižeg reda nemoguće provoditi nacionalnu strategiju prostornog razvitka. Zato su strateška polazišta i ciljevi sve divergentniji stanju u prostoru. Koliko su strateški elaborati vjerodostojni i koliko su devalvirali, pokazuje njihova hipertrofija. Uključujući različite razine imamo 341 strateško-razvojni dokument. (izvor: Nenad Starc)

Hiperprodukcija strateške literature, bogate lijepim frazama a siromašne kreativnim vizijama, najbolje dokazuje da pravu nacionalnu strategiju prostornog razvoja ni do danas nismo uspjeli iznjedriti.

Prostorno planiranje jedan je od rijetkih elemenata koji je u podijeljenom EU suverenitetu ostavljen u nadležnosti članica. Slijedeći trend decentralizacije, mi smo nadležnost u najosjetljivijem području djelovanja, a to znači u području operativnoga provedbenog planiranja, prepustili lokalnoj samoupravi.

U tome ne bi bilo ništa loše da jedinice lokalne samouprave imaju dostatan stručni i demokratski kapacitet. Demokratski deficit lokalnih sredina proizlazi iz složenih oblika mjesne uzajamne ovisnosti. U takvom miljeu prostornoplanski dokumenti pretvaraju se u zakučaste križaljke kojima se prikrivaju partikularni interesi, a kojima perfidno manipuliraju lokalni šerifi, stvarajući supstrat za različite oblike koruptivnih stanja i za osiguranje kontinuiteta svoje vlasti.

To stanje dovodi nas do još jedne povijesne asocijacije, po kojoj lokalna društveno-politička i gospodarska konstelacija poprima svojevrsni oblik suvremenog feuda.

Upravo ta feudalna karikaturalizacija zemlje priječi njezin skladan, održiv i kompetentno vođen prostorni razvoj.

Deklaracija o hrvatskom prostoru

Hrvatski prirodni i kulturni prostor svojim osobitim svojstvima čini temelj hrvatskoga državnog i nacionalnog identiteta.

Zato je neshvatljivo da je upravo u osamostaljenoj Hrvatskoj prostor kao temelj državne opstojnosti prepušten tržišnoj stihiji. Država se u ime društvenog interesa ne ustručava uplesti u tržište energenata, ali se ne želi upuštati u tržišnu regulaciju kada treba obraniti nacionalni egzistencijalni prostor.

Nedopustivo je i dugoročno neodrživo da se životni standard u Hrvatskoj, umjesto na novostvorenoj proizvodnoj vrijednosti, temelji na bezobzirnoj potrošnji i rasprodaji nacionalne srebrnine. Mnogi žive u uvjerenju da je prostor fizička konstanta koja se ne može uništiti. Međutim, društvo koje egzistira na potrošnji mora na kraju i prostor učiniti potrošivim resursom.

Što učiniti nakon te spoznaje nego vrisnuti! Vrisak nosi naslov: Deklaracija o hrvatskom prostoru.

Mnoge je taj naslov podsjetio na Deklaraciju o hrvatskom jeziku, a ponetko je olako ta dva »vriska« doveo u usporednu vezu, premda su ta dva javna iskoraka u odmaknutim trenutcima nacionalne povijesti zapravo neusporediva. Deklaracija o hrvatskom jeziku bio je moralni i intelektualni čin kojim se glas osviještene nacionalne intelektualne elite suprotstavio jezičnim manipulacijama kao sredstvu kulturno-političke hegemonije nad hrvatskim narodom.

Deklaracija o hrvatskom prostoru ne obračunava se ni s kakvom izvanjskom nametnutom silom. U samostalnoj Hrvatskoj Deklaraciju o hrvatskom prostoru upućujemo samima sebi, jer sve što nastaje u hrvatskom prostoru događa se našom voljom. Ni u povijesnim vremenima, kad su domovinskim teritorijem harali razni zavojevači, nitko ga nije izložio tako temeljitoj i silovitoj devastaciji kao što to činimo mi sami. Prema čudesnom geografskom palimpsestu koji se zove Hrvatska svi su imali više poštovanja od nas samih. Žilavost otpora svemu što bi moglo spasiti naš baštinjeni prostor nakon što smo spoznali koliko je moćan stisak u kojem se našao, bila bi impresivna kad ne bismo znali da ga stiskaju pandže naše grabežljivosti. Nesposobnost našeg djelovanja slična je nemoći ovisnika, koji, iako svjestan da će ga ovisnost u konačnici uništiti, nema snage kojom će joj se oduprijeti. Vlastita nam je država na nekretninskim steroidima, na terapiji za našu potrošačku ovisnost.

Stoga, Deklaraciju o hrvatskom prostoru treba shvatiti kao poziv za katarzični čin suočenja sa stvarnošću našeg prostora i promjenom odnosa prema njemu.

Stoje li iza te Deklaracije ljudi koji joj daju vjerodostojnost jednaku onoj kakvu su prethodnoj Deklaraciji zajamčili njezini potpisnici?

Vjerodostojnost ove Deklaracije ne treba tražiti u imenu onoga tko je potpisuje, nego u stanju koje se opisuje.

Ako je tako, onda se moramo upitati: zašto je Deklaracija o hrvatskom jeziku proizvela onakav društveno-politički potres, a Deklaracija o hrvatskom prostoru nije uzbudila nikoga, ni medijsku ni političku scenu, pogotovo potonju. Deklaracija o hrvatskom jeziku (narod bez vlastitog jezika i nije narod) u bivšoj anorganičkoj državnoj tvorevini izazvala je veliku političku napetost s golemim, povijesnim posljedicama. I to je razumljivo.

Nasuprot tomu nerazumljivo je zašto je Deklaracija o hrvatskom prostoru, kojom se upozorava da naša država i njezina nacionalna politička zajednica nepovratno gubi prostor/teritorij kao svoje jedino zemaljsko uporište, ostala gotovo neprimijećena? Zašto nas nije briga za novu prijetnju nacionalnoj i državnoj opstojnosti?

Deklaracija za zaštitu hrvatskog prostora kao nacionalnog habitata, e da bi bio sačuvan i za one koji će ga uživati nakon nas, tu nužnost želi uzdignuti na razinu Ustava. Zato su potpisnici Deklaraciju adresirali na Hrvatski sabor. Molili su za prigodu u kojoj bi njegovu Predsjedniku mogli neposredno objasniti motivaciju i ciljeve Deklaracije. Godinu dana poslije, ni uz najustrajnije nastojanje i najrazličitije oblike zamolbi i osobnih intervencija, nisu svoj apel uspjeli uručiti Predsjedniku Hrvatskog sabora.

Ako Deklaraciju o hrvatskom prostoru odbija primiti Hrvatski sabor, onda u Hrvatskoj nema adrese na koju se ona može uputiti.

Nikola Bašić, arhitekt i urbanist (Murter, 1946), sveučilišni profesor, redoviti član HAZU i predsjedatelj Znanstvenog vijeća za turizam i prostor HAZU. Raznolikim arhitektonskim opusom ustrajno propituje ustaljene obrasce, iznalazeći drugačiju organizaciju stana te novu paradigmu arhitekture u turizmu. Promicatelj je 3K arhitektonskog načela izvedenog iz vlastitog iskustva izgradnje sakralne arhitekture. U zreloj fazi okreće se oblikovanju javnog prostora za suvremene socijalne rituale i projektima s ishodištem u matrici kulturnoga krajolika te s participacijom korisnika u njihovu nastajanju. Član je AAUZ.