O otoku Pašmanu i njegovoj kulturnoj baštini

Otok u sjevernoj Dalmaciji, toliko blizu kopna da se već desetljećima govori o gradnji mosta koji bi ga povezao s kopnom, Pašman se u turističkim brošurama i promotivnim videospotovima reklamira kao otok bogate kulturne baštine i prekrasne prirode. Lijepa se priroda, a najviše njen mir (ako niste došli u najprometniji dio sezone), posjetitelju nameću sami po sebi, već pri prvom njegovu dolasku na otok. Međutim, uočiti bogatu kulturnu baštinu nije tako lako, oko toga se treba više potruditi i sam ju otkriti jer nju turističke brošure ne obrađuju na opširan i sveobuhvatan način. To je bio jedan od poticaja koji sam dobila nakon što sam na Pašmanu provela nekoliko dana odmora 2019. godine: poticaj da detaljnije istražim otok, što se i dogodilo u razdoblju od 2020. do početka 2023. Istraživanje na otoku provela sam kvalitativnim metodama polustrukturiranih intervjua sa stanovnicima otoka (njih četrdeset osam) i sudioničkog promatranja, a upotpunila sam ih istraživanjem arhivskih i drugih izvora o otoku.

Koristila sam se tehnikama kulturnog antropologa koji se bavi kulturom svih nas jer, kako je zapisao Marco Aime, »kultura nije povlastica samo jedne osobe, nego plod odnosa među pojedincima«. Istovremeno sam spomenike kulture promatrala i očima povjesničara umjetnosti koji, riječima Radovana Ivančevića, »potiče, oblikuje i održava u svojoj sredini svijest o spomeniku«. Rezultat mojih trogodišnjih istraživanja je knjiga »ʽOtoče moj lipiʼ« u kojoj donosim priče otočana o njihovu životu, mjestima, običajima, kulturi življenja. Priče sadrže i autoetnografske elemente, pri čemu mislim na autoetnografiju kao na »kreativne narative oblikovane na temelju autorovih osobnih iskustava unutar jedne kulture«, kako ju je definirao Goodall. Jedno poglavlje knjige izričito je posvećeno kulturnoj i povijesnoj baštini Pašmana, premda je ona isprepletena kroz priče otočana i u drugim njezinim dijelovima.

Benediktinski samostan na Ćokovcu

Unutar zidina benediktinskog samostana

U ovom se eseju najviše dotičem onih rezultata istraživanja koji se odnose na kulturnu baštinu i suživot zajednice s njom. Vezano uz prethodno napisano, u lokalnoj otočnoj zajednici uočena je potreba da se izloži i objasni što je to sve na Pašmanu kulturna baština koju treba čuvati, ali i promovirati jer se tako jača svijest o njezinoj važnosti ne samo za lokalnu zajednicu nego i za šire društvo. Stoga ću ovdje istaknuti što smatram značajnim za hrvatsku kulturu i povijest, a nalazi se na Pašmanu, otoku koji, prema zadnjem popisu stanovnika iz 2021. godine, ima 2884 stanovnika. Oni žive u jedanaest naselja, za koje otočani govore mista: Tkon, Ždrelac, Neviđane, Pašman, Dobropoljana, Mrljane, Kraj, Banj, Ugrinić, Barotul i Mali Pašman. Sva se ta mjesta nalaze na istočnoj strani otoka, onoj okrenutoj prema kopnu.

Na Pašman se javnim prijevozom s kopna (trajektom i katamaranom) može doći iz Zadra ili (trajektom) iz Biograda na Moru. Iz Zadra se prvo brodom stiže na Ugljan, u mjesto Preko, odakle se potom cestom preko mosta Ždrelac, dugog dvjesto deset metara, dolazi na sjevernu stranu Pašmana, u Ždrelac. Iz Biograda trajekt direktno stiže na otok, u Tkon, najjužnije otočno mjesto.

Zanimljiv je podatak da je ukupan broj stambenih jedinica 2021. godine na otoku bio znatno veći od broja stanovnika – iznosio je 3763. Najviše ih je bilo u Ždrelcu, čak 1512, potom dvostruko manje u Tkonu, a zatim još manje u drugim mjestima. No stoga ne čudi podatak da je na otoku 2022. godine registrirano gotovo dvanaest puta više turista nego stanovnika, njih 34 000, od kojih je svaki u prosjeku na otoku proveo devet noći. Znatno je to veći broj nego što prosječni turist provede u Zagrebu, Splitu ili Dubrovniku. Taj mi je podatak bio u nerazmjeru s činjenicom da se ljeti 2019. godine jako malo kulturnih sadržaja nudilo turistima i otočanima. Čak su mi i stare jezgre otočnih mista izgledale kao atipični turistički centri: nisu se suvenirnicama, buticima i sličnim sadržajima htjeli dopasti onima koji ih posjećuju samo ljeti. I to je bio još jedan od razloga buđenja mog istraživačkog interesa za Pašman.

Nakon više od sto trideset dana provedenih na otoku (u više navrata), teško mi je bilo svu zapisanu i istraženu baštinu sažeti na nekoliko stranica. Stoga se ovaj izbor treba promatrati u tom kontekstu i s napomenom da je to tek dio one baštine koja je na otoku prisutna i već istražena, dok još dosta toga ostaje nespomenutog, a vrijednoga za spoznati i posjetiti, uključujući i ono što bi trebalo i dodatno istražiti. Kako mi je jedan od sugovornika, Herman Milić iz Barotula, rekao: »svašta bi se našlo kada bi se počelo iskopavati po mjestu«. Takvo je stanje i u drugim naseljima i lokalitetima otoka: u posljednjih tridesetak godina malo se toga istraživalo. Čak i sama zaštita postojećih kulturnih dobara je nedovoljna. Na primjer, u župnu crkvu sv. Kuzme i Damjana u Banju, Slovaci, koji su izgradili kuće u tom mjestu, postavili su dvanaest drvenih kičastih reljefa s temama križnog puta, rađenih strojno, i uz njih postavili jednako kičasta metalna crna postolja za svijeće, dok su Slovenci (koji redovito ljetuju u mjestu) skinuli stari drveni kor, odnijeli ga u Sloveniju na restauraciju, kako su mi rekli neki od mještana, i na kraju postavili kor koji izgleda kao novi, a koji se, smatram, ni stilski ni estetski ne uklapa u župnu crkvu čiji početci gradnje sežu u 14. stoljeće i koja je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Pretpostavljam da se nije tražila suglasnost Konzervatorskog odjela u Zadru ni za jedan od ta dva zahvata. Premda su se oni dogodili najviše iz neznanja, ipak se nisu smjeli dogoditi. To nam govori i o važnosti prisutnosti ljudi od struke u lokalnim zajednicama i nužnosti održavanja edukacija (kojih zasada nema na Pašmanu) na temu kulturne baštine i značenja zaštićene kulturne baštine u lokalnim zajednicama širom Hrvatske.

Benediktinski samostan na Ćokovcu

U benediktinski samostan na brdu Ćokovac blizu Tkona nekoliko sam puta dolazila, bilo zbog sudjelovanja na nedjeljnim jutarnjim misama na kojima bi se ljeti okupilo i više od stotinu vjernika, bilo zbog razgleda samostana u poslijepodnevnim satima, kada je on otvoren posjetiteljima. U samostanu je u vrijeme mojih istraživanja živjelo pet ili šest monaha, koje sam viđala kako drže mise i u drugim otočnim crkvama i crkvicama, kada je trebalo zamijeniti župnike. Dojam koji su benediktinci ostavljali bio je u skladu s onim što je i sveti Benedikt propisao redovnicima koji su s njim živjeli na Monte Cassinu u prvoj polovici 6. stoljeća: samozatajnost, molitva i rad.

Unutar zidina benediktinskog samostana

Interijer crkve benediktinskog samostana na Ćokovcu

Franjevački samostan u Kraju

O samostanu na Ćokovcu opširno je pisao svećenik i znanstvenik Ivan Ostojić. Njegove su tri knjige o benediktincima objavljene između 1963. i 1965., upravo zahvaljujući »velikoj požrtvovnosti Benediktinskog priorata na Ćokovcu«. U to se vrijeme taj samostan tek počeo obnavljati, nakon više od stoljetne napuštenosti, a od tada se i broj monaha u samostanu povećao te je to trenutačno jedini aktivni muški benediktinski samostan u Hrvatskoj. Osnovan je nakon 1125., kada su Mlečani razorili Biograd i tamošnji benediktinski samostan sv. Ivana Evanđelista. Posvećen svecima Kuzmi i Damjanu, stoljećima je pašmanski samostan bio svjedok burne povijesti otoka i okolice. U 14. stoljeću služio je Zadru i kao pomorska utvrda ili izvidnica, budući da se nalazi na devedeset metara visokom brežuljku. Među svim benediktinskim samostanima, taj je samostan »najduže i sve do kraja«, kako piše Ostojić, zadržao glagoljicu »u službi božjoj«. Uz samostan je vezan Tkonski zbornik, čiji se original čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Pisan je glagoljicom te sadrži i dva hrvatska crkvena prikazanja iz 15. stoljeća koja je iz starijih predložaka prepisao redovnik Matej 1492. godine. Na Ćokovcu se nalazi i najbrojnija zbirka natpisa urezanih u kamen hrvatskom glagoljicom, a najstariji je iz 1490. godine. U prošlosti se zbog toga samostan nazivao i glagoljaškom opatijom, a često se govorilo i o Rogovskoj opatiji zbog povezanosti s nekadašnjim Rogovom u zadarskom zaleđu. Samostan je bio i meta napada, budući da je granica između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike prolazila sredinom samostanskih posjeda koji su se prostirali na kopnu, u zadarskom zaleđu. Nakon tih rušenja, crkvu samostana ponovo je sagradio 1369. opat Petar Zadranin, dok je crkva dovršena 1418., kada je i portal isklesan, u venecijanskoj gotici. O Petru Zadraninu, kao i o kompleksu samostanskih zgrada s crkvom pisao je u više navrata Ivo Petricioli, koji je posebno isticao glavni portal crkve kao jedan od najljepših gotičkih portala u Dalmaciji. Nad nadvratnikom portala, u luneti se nalazi kip Bogorodice na prijestolju s Kristom, dok se kip jednog od dvaju svetaca kojima je posvećen samostan nalazi uzidan na vrhu fasade crkve. Skulptorske kvalitete tih likova Petricioli je uspoređivao s gotičkim skulpturama Dalmacije istog doba te je ustanovio da se značajno ističu među njima. Po umjetničkim spomenicima iz vremena srednjeg vijeka te sačuvanim povijesnim izvorima o građevinskim pothvatima toga doba, Petricioli je smatrao Pašman vodećim otokom zadarskog arhipelaga.

U interijeru crkve samostana ističe se Tkonsko raspelo gotičkog stila, nastalo oko 1418. Ono se nekada pripisivalo »majstoru Tkonskog raspela«, a naknadno se ustanovilo da je to rad Menegela Ivanova de Canalija, slikara podrijetlom iz Venecije, za kojega je Emil Hilje napisao da je ključna ličnost za nastanak fenomena što ga je Kruno Prijatelj nazvao dalmatinskom slikarskom školom. Slika je to na dasci u obliku križa visokog 195 i širokog 164 centimetara, na kojoj se raspeti Krist diže nad brdom u kojem se u špilji nalazi Adamova lubanja, a na proširenjima križa naslikana su poprsja Marije, Ivana i arhanđela Mihovila.

Uz benediktinski samostan i obližnji Tkon veže se i glagoljaško pjevanje, zaštićeno kao nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske na području devet hrvatskih županija. Jerko Bezić, koji je 1963. snimao pučko crkveno pjevanje u Tkonu (Kunu, kako otočani zovu to misto), zapisao je da pod glagoljaškim pjevanjem podrazumijevamo sve ono pučko crkveno pjevanje koje je u svojim početcima proizašlo iz liturgijskog pjevanja na staroslavenskom jeziku i na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije, koje se vremenom oblikovalo u liturgijsko pjevanje zapadnog obreda pretežno na živom hrvatskom jeziku s ponekim arhaizmima. Takvo se pjevanje najbolje shvaća i doživljava nedjeljom dopodne na misi u župnoj crkvi sv. Tome apostola u Tkonu, na čijem se glavnom oltaru nalazi Bogorodica s Djetetom Petra Jordanića iz 1480-ih godina. Crkva sadrži galeriju na koju se nedjeljom prije mise penju muškarci i od tamo prate misu i pjevaju. To je nepisano pravilo koje vrijedi za tkonsku župnu crkvu. Jednom sam prije mise došla do sredine stubišta koje vodi do galerije, no ipak sam odustala i vratila se u prizemlje gdje su bile žene, kao i pokoji muškarac. U obližnjem Kraju, s kora na katu crkve franjevačkog samostana pjevale su i žene, Krajke. Kako mi je rekla jedna od njih, Rozalinda Banić, u crkvi je pomanjkalo muškaraca koji su pjevali za vrijeme mise pa su se na kor popele žene, kako bi »pojačale« pjevanje s kora.

Franjevački samostan u Kraju

Ribar – kip fra Joakima Gregova Jakija u Pašmanu

Franjevački samostani i muzej u Kraju

Franjevački samostan svetog Duje u Kraju osnovala je zadarska patricijka Pelegrina Chrisogogno, u čijoj se oporuci iz 1390. navodi izgradnja samostana. Samostan i crkva nisu sačuvani u svom izvornom obliku, a sadašnji, renesansni oblik samostana datira iz prve polovice 16. stoljeća. Godina 1554. uklesana je u ploči iznad reljefa sa svetim Jeronimom koja se originalno nalazila iznad portala crkve, a sada se čuva u muzeju samostana (nad portalom crkve postavljena je kopija te ploče). Reljef, koji nije dovršen, pripisuje se radionici Andrije Alešija, datira se oko 1480. godine, a prikazuje lik sveca nedorađenih detalja lica, ruku, stopala i odjeće. Na kvadratnoj ploči u kojoj je uklesan reljef dodatno je uklesana godina (1554.), a u donjem dijelu ploče slova ORA P B GR ME, koja sugeriraju natpis koji u prijevodu znači »Moli za nas, blaženi Jeronime«. Ostale umjetnine iz muzeja franjevačkog samostana u Kraju tek čekaju na istraživanja i restauraciju. No jedna je slika u njemu već dobro poznata u hrvatskoj povijesti umjetnosti. To je slika Bogorodice s Djetetom i svetim Ivanom, čiji je autor također Menegelo Ivanov de Canali, a datirana je u vrijeme nakon 1418. godine. Fragmentarna je to slika jer joj nedostaje lik svetog Franje koji je bio simetrično naslikan svetom Ivanu koji se nalazi desno od Bogorodice. Bogorodica jednom rukom pridržava malog Isusa, pripijenog uz svoje lice, koji stoji ravno, rukama obgrljenim i čvrsto stisnutim uz majku, a u drugoj ruci drži jabuku, koja u ovom slučaju može simbolizirati spasenje. Iako Petricioli piše da je restauracija te slike bila neuspjela, ona je svejedno impresivna. Gledajući nju, reljef sa svetim Jeronimom, kao i druge slike i umjetnine na pašmanskim lokalitetima, često sam se pitala zašto ih nema na turističkim razglednicama otoka.

Ispred franjevačkog samostana postavljen je kip »Zagrljaj križa« koji prikazuje svetog Franju. Kip je početkom 1990-ih izradio fratar i kipar Joakim Gregov Jaki, rođen u Pašmanu 1952. godine. Njegovi se kipovi nalaze na više mjesta na otoku, a najviše ih je na rivi u Pašmanu. U kolovozu 2022. uputila sam se jedan dan iz Visa katamaranom u Hvar, nadajući se da ću susresti fra Jakija, koji službuje u hvarskom franjevačkom samostanu. No on je taj dan bio baš na Pašmanu, a u samostanu sam dobila njegov broj telefona. S fra Jakijem sam htjela razgovarati oko autorstva povećeg reljefa koji se nalazi iza oltara crkvice svetog Mihovila na groblju koje je zajedničko Mrljanama i Neviđanima. Kriva je bila informacija koju sam čula, da je reljef njegovo djelo, što mi je u telefonskom razgovoru potvrdio i fra Jaki. To sam protumačila i kao jedan od pokazatelja prisutnosti njegovih kiparskih radova posvuda na Pašmanu pa su se i ona recentnija djela u javnom prostoru kojima on nije bio autor pogrešno njemu pripisivala. Smatram to i znakom da se ne samo na Pašmanu nego i u cijeloj Hrvatskoj treba uvesti praksa označavanja kiparskih djela u javnom prostoru imenima njihovih autora, uz godinu nastanka i naziv djela.

Ploča s reljefom svetog Jeronima iz muzeja franjevačkog samostana u Kraju

Ribar – kip fra Joakima Gregova Jakija u Pašmanu

Zaštićena baština na Pašmanu:
stara jezgra Neviđana i neviska koleda

Kada sam prvi put došla u Neviđane automobilom, izgubila sam se u uskim uličicama, vozeći automobil u potrazi za rivom, gdje sam mislila da je centar mjesta. Završila sam na manjoj plaži i odlučila drugi put potražiti rivu. Jedino što sam tada pomislila, izlazeći iz mista, bilo je to da su Neviđane »neviđeni labirint«. Uzrok te moje zalutalosti bilo je nepostojanje putokaza u mjestu, tako da ga prvo morate upoznati, pa je tek onda moguće lako se kretati mjestom, do rive ili drugdje kamo želite doći. Poslije sam otkrila da centar mjesta nije na rivi, nego se on nalazi nekoliko stotina metara dalje od mora. Neviđane ima jednu posebnu draž jer je isprepleteno starim, napuštenim kamenim kućama i onima u kojima ljudi žive. Kulturno-povijesna cjelina mjesta zaštićena je 2007. kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Stari dio mjesta, koje se u pisanim izvorima prvi put spominje 1097., zaštićen je jer pripada tipu niznog oblika sela, s gustim aglomeracijama dvorova koji se nižu uz glavnu cestu, ulicu koja se danas zove Neviske kolede. Neviđane su i jedan od rijetkih primjera otočnih sela uličnog tipa, koji nije uobičajen za zadarski arhipelag. Dvorovi se nazivaju prema prezimenima vlasnika, a kuće su u njima kamene, na kat, s krovovima na dvije vode, prekrivene kupom kanalicom. Dvorove dijele krivudavi puteljci i uličice koje izlaze na glavnu ulicu. Uz Neviđane je vezano i jedino, za razliku od glagoljice, isključivo pašmansko nematerijalno kulturno dobro koje je zaštićeno kao takvo na nacionalnoj razini. To je neviska koleda, tradicijski godišnji običaj koji se održava od 17. stoljeća, kao dio zavjeta koji su stanovnici mjesta dali Bogu da će ga tri puta godišnje slaviti i zahvaljivati mu ako ih zaštiti od kuge. Tri dana na koje se održava koleda su Badnjak, Stara godina i Sveta tri kralja. Tada Neviđanci (ili Nevici) u dijelu mjesta namijenjenom održavanju običaja, na Koledišću, pale veliku hrpu skupljenog drveća i granja (koledu), a prije paljenja skupina muškaraca, koledara, pjeva prigodni, stari tradicijski napjev, zazivajući tako za cijelo mjesto blagoslov od Boga. Nakon paljenja kolede mještani se druže, žene plešu u kolu, pjeva se i veseli se, uz poneko jelo i piće. Zadnji dan običaja, na Sveta tri kralja, koledari nakon druženja na Koledišću odlaze kod jedne (svake godine druge) obitelji u mjestu na tzv. veliku večeru. Takve se večere održavaju od sredine 1990-ih, kada je običaj u cijelosti obnovljen. Do tada, a nakon Drugoga svjetskog rata, običaj se održavao samo djelomično (palila se koleda). O koledi mi je Neviđanka starije generacije, Anka Kučina, objasnila da joj taj običaj »znači puno. To je lipo, to mi volimo, da se to obnovilo i ide dalje«.

Ambijent Pašmana

Istražujući otok tijekom tri godine u različita godišnja doba, uočila sam da su mise jedine konstantne (svakotjedne) prigode koje okupljaju otočane. Tomu treba dodati i druga društvena okupljanja, kakva su spontana i česta druženja ispred lokalnih trgovina, kao i ona jednotjedna okupljanja na boćalištima ili na kartanju briškule, trešete ili triumfa, uglavnom nedjeljom.

Pri spomenu crkvenih okupljanja, za istaknuti je rašireno štovanje svetog Ante, što se ne uočava samo u broju crkvica posvećenom tom svecu nego i u prisutnosti imena sveca kod imena otočana: Ante (češće) i Antica (rjeđe). Antica Bašić iz Dobropoljane slavi svetog Antu zajedno sa svojim suprugom Tonćijem, koji je, kako mi je ispričala, jedne zime, u siječnju, na svečev blagdan, išao bos do crkvice svetog Ante Opata u uvali Otus, s druge strane otoka, one koja je okrenuta prema otocima Situ, Žutu i Kornatima, i koju otočani zovu donje more. Išao je bos jer se tako zavjetovao, a tako su išli i drugi. Na platou ispred te crkvice postavljen je 2000. kip svetog Ante, djelo fra Jakija. Druga crkvica posvećena svetom Anti Opatu nalazi se u Tkonu. Nju održava istoimena bratovština, a Romeo Palaškov ručno na njoj zvoni kada treba. Uvijek zvoni na mladu nedjelju. To je prva nedjelja u mjesecu, kada ga, subotom poslije zalaska i nedjeljom prije izlaska sunca, možete čuti kako vješto zvoni na krovu male crkvice, iza zvonika na preslicu. U istoj se crkvi nalazi oltarna slika s prikazom Bogorodice u oblacima koja pokazuje i gleda na tri sveca ispod nje: Ćirila, Antu Opata i Metoda. Ćiril i Metod na slici podsjećanje su na glagoljicu, sveprisutnu u Tkonu, a u nešto manjoj mjeri i drugdje na otoku. Slika svetog Ante Opata nalazi se i na bočnom oltaru župne crkve svetih Kuzme i Damjana u Banju. U Ždrelcu se nalazi kapelica posvećena svetom Anti, ovaj put Anti Padovanskom, koja je nekada pripadala posljednjem trogirskom biskupu Ivanu Antonu Pinelliju, preminulom 1830. U toj se kapelici služe mise ljeti, subotom, a govori se da su to mise »za vikendaše predjela Gladuše« jer je u tom dijelu Ždrelca najviše kuća za odmor onih koji nisu podrijetlom s otoka.

U dio kulturnog nasljeđa otoka možemo svakako ubrojiti i solidarnost njegovih stanovnika. Kako mi je Vlatko Šarić iz Barotula rekao: »Za svoje misto triba se roditi, triba raditi, triba polʼ života dati i ulagati i ne gledati di ćeš ulagati već činiti dobro«, tako su mi i mnogi drugi sugovornici pričali o tome kako su nekad sudjelovali u uređenju svojih mjesta (npr. riva), a kako danas sudjeluju u održavanju crkava ili pomažu jedni drugima. Na primjer, kada netko umre, umjesto za cvijeće novac se daje kao pomoć onima koji su u potrebi. I na sprovodima se okuplja velik broj sumještana, kao i stanovnika drugih mjesta te svi oni na taj način izražavaju ne samo sućut nego i poštovanje prema svakom stanovniku otoka. Otoka, o kojem je Krajka Marica Bačinić u nekoliko stihova svoje pjesme »ʽOtoče moj lipiʼ« (čiji sam naslov, uz njezino dopuštenje, dala i svojoj knjizi) već dosta rekla, spominjući maslinu i smokvu, smilje, lavandu i smreku, brnistru i planiku, kao one prirodne ljepote koje sam spominjala na početku, a na koje ćete najčešće naići na Pašmanu, ovisno o dobu godine kada na njega dođete.

»Otoče moj lipi«

Otoče moj lipi, kruno dalmatinska.
Ljubavi, lipoto, kameni moj cvite.
Dok te nebo ljubi, sritno sa visine,
Pazi te i čuva ka mater na dite.

Lipo li te krase masline i smokve,
Na tavaji^[1] smilja, lavande i smrike,
Kamene mocire^[2], polegle uz bore,
Brnistra u cvatu, lipota planike.

Otoče moj lipi, što živote čuvaš,
Trûde ličiš svima lipoton svog kraja.
Blagoslovon vire, milujući dušu,
Zavit^[3] Bogu daješ, moga zavičaja.

Galebova deset na tilu ti stoje,
Ponosni u svojoj lipoti i sjaju.
Ne znaš koji lipše pivati se čuje,
Dok se grle zajno^[4] u tvon zagrljaju.

Otoče moj lipi, suzo plavog mora,
Kamenita zikvo^[5] mojega rođenja,
Pašmane moj dragi, kunen ti se križen,
Ljubit ću ti tilo ciloga življenja.

                            Marija (Marica) Bačinić

Literatura

Aime, Marco. 2016. Antropologia. Milano: EGEA.

Bezić, Jerko. 1971. »Pregled dosadašnjih rezultata u istraživanju glagoljaškog pjevanja«. Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, no. 21: 115–132.

Hilje, Emil. 2020. »Nekoliko bilješki o slikaru Blažu Jurjevu«. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, vol. 44/1: 33–46.

Jurković, Rahela. 2023. »Otoče moj lipi«. Zagreb: Asesor.

Ostojić, Ivan. 1963. Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima: sv. 1. Split: Benediktinski priorat Tkon.

Ostojić, Ivan. 1964. Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima: sv. 2. Split: Benediktinski priorat Tkon.

Petricioli, Ivo. 1987. »Srednjovjekovni umjetnici na Pašmanu«. U Otok Pašman kroz vjekove i danas. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zadru 2. – 4. prosinca 1981., ur. Vjekoslav Ćosić. Zadar: Filozofski fakultet u Zadru i Zavičajni muzej Biograd na Moru, 75–94.

Petricioli, Ivo. 1996. Srednjovjekovnim graditeljima u spomen. Split: Književni krug.

Rahela Jurković je diplomirala povijest umjetnosti i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te doktorirala na istom sveučilištu, na polju etnologije i antropologije. Autorica je triju knjiga te više znanstvenih i stručnih radova objavljenih u međunarodnim znanstvenim časopisima i zbornicima.

^[1]  Stolnjak

^[2]  Gromača

^[3]  Zavjet

^[4]  Zajedno

^[5]  Kolijevka