O jednoj prostornoj nelagodi i njezinim okidačima

Dvije, tri o naslovu teksta

U Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika (Školska knjiga d.d., 2015) za nelagodu se veli da je to »loš osjećaj izazvan kakvim vanjskim okolnostima, osjećaj opterećenosti čime...« (str. 845). Tu kratku natuknicu držimo korisnom zbog dva, zapravo izvanjska, razloga. Prvi se vidi u mogućnosti zanemarivanja eventualne psihijatrijske »kolonizacije« same riječi i njezinih značenja; a time i svojevrstne mode sukladno kojoj i najobičniji »pas mater« u tramvaju, jer nam je netko spustio na nogu nezanemarivih osamdesetak kila žive vage, zaboravljajući pri tome promrsiti i dvosložno: oprosti, ne može bez psihijatrijske ekspertize. Drugi se vidi u mogućnosti da jedan kako je rečeno »osjećaj« bude nosačem svojevrstne spoznaje, iliti uvida gdje se računa i s nezanemarivim kognitivnim sastavnicama. Zahvaljujući »osjećaju« znamo kako neko »stanje stvari« nije kako treba. Pak, zahvaljujući kognitivnim sastavnicama mogu se nazrijeti, premda ne uvijek s potrebnom jasnoćom, spomenute »vanjske okolnosti«. Važnost obojega snaži i činjenica da je nelagodu, nerijetko, teško odvojiti od životnih okolnosti gdje smo, kao sudionici, uvučeni u uloge svjedoka postojanosti tih »vanjskih okolnosti«, s obično skromnim ili zanemarivim mogućnostima promjene (na bolje) tih okolnosti. Pa se polaznoj nelagodi dodaje još i ne baš jako privlačan osjećaj navlastite nemoći. Sve to skupa nelagodu promeće u neku vrst spoznajnoga hibrida sa samog ruba polja svijesti, gdje se, obično, spoznajnoj oštrici lucidnih paradoksa i unutrašnjoj neudobnosti »loših osjećaja« oduzimlju ovlasti režisera ponoćne nesanice; ali im se, zauzvrat, priznaje, barem načelno, uporabljivost u izradi primjerenih kritičkih osvrta na spomenute »vanjske okolnosti«.

Branko Silađin, u rujnu 2023.

Druga riječ uporabljena u naslovu teksta je riječ: prostorna (nelagoda). Samu složenicu ne držimo baš valjanom. Jer snaži, i nehotice, pomisao na prostorno širenje same nelagode, poput prirodnih fenomena što se »prostorno« šire (bure, kiše, svjetlosti...). Ništa od toga. Riječ je uporabljena kako bi se naznačilo da se raspravlja o nelagodi potaknutoj ili izazvanoj »dramatičnim pustošenjem hrvatskog prostora...«. Manje upućenoj ili manje zainteresiranoj osobi spomenuta složenica može se učiniti pretjeranom. No zapisana je u Deklaraciji o hrvatskom prostoru Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti (objavljenoj u Zagrebu u siječnju 2023). Treba odmah ukloniti mogućnost eventualne zablude: dotična Akademija (AAUZH) nije, a i nema ništa, s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (HAZU), osim što je njezinim prvim predsjednikom, i jednim od utemeljitelja, akademik HAZU, i klasik suvremene hrvatske arhitekture, Andrija Mutnjaković. Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti je građanska udruga, gdje se, poznato je, našlo više uglednih hrvatskih arhitekata, urbanista i zaštitara graditeljske baštine zabrinutih nad nekolikim praksama i pristupima uporabi hrvatskog prostora sabirni učinak kojih je, pokradimo još jednu formulaciju iz spomenute Deklaracije..., »neshvatljiva nebriga« i (prostorni) »kaos«. Moguće je prigovoriti kako podpisnici i Udruga spomenutom Deklaracijom teže izboriti priznato mjesto u hrvatskoj javnosti, i na odgovarajućim političkim adresama. No već i površan pogled na većinu podpisnika pokazuje kako je takvu primisao teško uvjerljivo obrazložiti. Većina članova su, kao arhitektonski i urbanistički autori, već stekli javno poštovanje pa im takav »lov na komplimente« jednostavno ne treba. Deklaracija sabire nezanemarive ekspertne uvide.

Treća riječ uporabljena u naslovu teksta je: okidači. U samoj Deklaraciji... uglavnom u Preambuli... poopćeno se upućuje na neke »okidače« prostorne nelagode i same Deklaracije. Podpisnici pak veću pozornost obraćaju na (sažete) prijedloge valjana nadmašivanja: kako poboljšati upravljanje hrvatskim prostorom; kako izbjeći uočene negativne procese; kako mobilizirati »osviještenu hrvatsku javnost«, i srodne. Stoga nije nekorisno podsjetiti na nekoliko »okidača« koji zbilja i zaslužuju taj »tvrdi« naziv.

Džepni atlas okidača

(i) Preobrazba periferije nacionalnog teritorija u socijalnu pustinju i zapuštena naselja. Napuštanje i odselidba pučanstva s rubnih hrvatskih područja nije, poticajno promatrano, svodljiva na učinak negativnih mjesnih uvjeta, premda su oni u oblikovanju odselidbenih poticaja nezanemarivi. Na djelu su, poznato je, naslijeđene i novim tradicijama ustaljene, odselidbene silnice po shemi: iz tuzemstva prema inozemstvu; iz sela prema gradu; iz kontinentalnog područja prema obalnom području; s planinskog područja prema nizinskom... Uočiti je kako se tijekom Domovinskog rata (1991–1998) pokazalo da su, mjereni stupnjevima životne sigurnosti, gradovi uvjerljivo sigurniji za život od seoskih naselja. Doda li se tomu strukturni nesklad, prisutan i u drugim društvima, ne samo u hrvatskom, između razvojne moći društvenih središta (pretežno gradovi) i razvojne nemoći periferijskih krajeva, lako je, barem tipski, predočiti obrise nove polarizacije u hrvatskom prostoru. Nije novim uvidom kako se na socijalno praznu prostoru ne može valjano ni štititi stvorena graditeljska i kulturna baština ni održavati potrebni režimi životne, a još manje, poduzetničke sigurnosti.

Pogrešno je tvrditi kako nakon 1995. godine hrvatske državne vlasti nisu razvijale politike potpore pojedinim »načetim« područjima (brdsko/planinska; područja posebne državne skrbi; otoci...). Bilo je i pokušaja izravnije motivacije braniteljskih skupina kasnih devedesetih na novo naseljavanje napuštenih područja. Oni su se izravnije naslanjali na tada uspješnu politiku povratka hrvatske populacije, prognane tijekom Domovinskog rata s bivših »krajinskih« okupiranih područja. No unatoč spomenutim pokušajima, i relativno uspješnoj povratničkoj politici na u ratu okupirana područja, zaključna bilanca ostala je – skromna. Veličina i socijalno izumiranje napuštenih krajeva prirodno pobuđuje pomisao na svojevrstnu »reconquistu«. Ali njezina razvojna i politička artikulacija te provedba prometnula se u – slijepo mjesto.

(ii) Geneza »neartikulirane i beskonačno linearne betonske distopije kakvu svjedočimo na Jadranu«. U svakodnevnom žargonu spomenuta kritička formulacija, uključena i u Deklaraciju, sažeto se definira složenicom: betonizacija obale. Na djelu je proces koji kaotično mijenja prostor na dvije razine. Na naseljskoj razini »kolonizira« naseljske razlike i uključuje ih u nadređenu »betonizaciju«, gdje je nadmoćna ideja o stambenim skladištima, a ne o posebnim naseljima i sukladnim zajednicama. Na oblikovnoj razini dominiraju predlošci »posuđeni« iz praksa masovne kulture, gdje se tek »manekenski« javljaju dobri primjeri iz autorske ili pučke graditeljske tradicije. Premda kritički uvidi i nehotice sugeriraju kako je taj proces ograničen na hrvatski obalni prostor, nije teško pokazati kako je srodna »betonizacija« na djelu i u pojedinim kontinentalnim krajevima, navlastito u širenju većih urbanih središta, te u periferijskim naseljskim mrežama što gravitiraju tim središtima. Nije posrijedi novo/staro naseljavanje nego – skladištenje ljudskog materijala. U kritičkim osvrtima nerijetko se ukazuje na njegovu vezu s pojmovima kao što su »konzumerizam«, »gentrifikacija«, »korupcija« i srodnim. Ali oni, izgleda, ostaju »prekratki« u potrazi za uporištima tako odlučnog, »antitradicionalnog«, odvajanja preobrazbe nacionalnog prostora od autorskih i pučkih tradicija u obzoru kojih se on, kako-tako, oblikovao i posredovao.

(iii) »Nepriuštiva« stanogradnja. U različitim programima urbanizacije, poznato je, stanogradnja je ključnim sektorom. A i u netom spomenutoj »betonskoj distopiji« taj sektor je monopolan. Nije novim otkriće kako stambeni sklop može, naspram njegove zaštitne, i u demografskoj reprodukciji nezanemarive, uloge biti i posebnim oblikom kapitala. Nerijetko se, a teorijski brzopleto, sugerira kako kapital nema posebnih ciljeva, izvan njegove težnje ostvarivati se u višku (kapitala). Razlog zabune leži u jednostavnoj činjenici što tu težnju posreduju i usmjeruju konkretni društveni sudionici u, također konkretnom, socijalnom i kulturnom okolišu. Iz te činjenice gotovo izravno proizlazi zaključak kako stambeni sklop kao posebna forma kapitala ne vodi nužno stambenim politikama koje većini populacije, prividno tržišno, a za zbilja ne/tržno, nude/nameću financijski »nepriuštive« stanove. Paradoksalno pretvaranje tržišno »nepriuštivih« stanova u normalne »nekretnine na tržištu« počiva na latentnom, manje očitom, stajalištu kako financijski oblik porobljivanja stanovništva – nije porobljivanje. Ako jedinična kupovna cijena stambenoga kvadrata nadmašuje, nerijetko i višestruko, prosječni mjesečni prihod osobe ili kućanstva, a do »krova nad glavom« se mora, onda je očito kako se u toj razmjeni kao njezin glavni sadržaj, javlja reduciranje viška životnih mogućnosti stambenoga kupca; iliti – manjak slobode, mjerimo li je klasičnim liberalnim metrom: mogućnošću izbora (između životnih mogućnosti). Na drugoj strani, urbanizacija je kao proces oslobađanja od prostornih zapreka, i zarobljenosti prostorom, programski ponuđena u svakoj nacionalnoj modernizaciji u društvima zapadnoga kruga, pa i u hrvatskom. Ispada kako se »nepriuštiva« stanogradnja u hrvatskim prilikama prometnula u izravnu protimbu takvim intencijama urbanizacije. Pogrešno bi bilo ustvrditi kako je hrvatski politički sektor tu strukturnu inverziju prespavao. Od devedesetih dalje rabljeni su različiti palijativi u rasponu od stambenih poticaja do, na žalost, samo načelnih zamisli o izgrađivanju stanova za (zaštićeni) najam. Ali se, očito, nije doprlo do sržnog paradoksa stambeno »nepriuštive« urbanizacije. Na njega, posredno, ukazuje i poznati statistički podatak po kojem je u Hrvatskoj (a i u drugim postkomunističkim državama) pretežni udio stanova u privatnom vlasništvu. Na jednoj razini on je svezan sa sistemskom politikom odkupa »društvenih« stanova i s otporom inflatornim ekonomijama poretka (kupiti stan = pouzdana štednja). Ali se, na drugoj razini, isti podatak može čitati i kao trag sistemske prisile pučanstva na kupnju ne/tržno skupih stanova. Pri čemu tržišnu legitimaciju te prisile jamči tek bogatija tuzemna manjina (sposobna kupovati gotovinom) i platno sposobni – stranci (čije kupovne mogućnosti ishode iz tamošnjih razvijenijih gospodarstava).

Moguće je prigovoriti kako podpisnici i Udruga spomenutom Deklaracijom teže izboriti priznato mjesto u hrvatskoj javnosti, i na odgovarajućim političkim adresama. No već i površan pogled na većinu podpisnika pokazuje kako je takvu primisao teško uvjerljivo obrazložiti. Većina članova su, kao arhitektonski i urbanistički autori, već stekli javno poštovanje pa im takav »lov na komplimente« jednostavno ne treba.

Posebni vid »nepriuštivosti« stanogradnje moguće je, premda tek približno, opisati složenicom: tercijarna industrijalizacija stambenog sklopa. Sama složenica je, očito, u sebi prividno nesuvisla. Sugerira kako se praksama tercijarnog sektora ostvaruje – industrijalizacija u stambenoj sferi. Posrijedi je proces alociranja tercijarnih djelatnosti u izvorno stambene zgrade. Taj proces nije razvojnom novošću: vidljiv je kao dugoročni proces stvaranja »mješovitih« stambenih naselja. Novi su, međutim, kvantitativni omjeri procesa. Njih, na jednoj strani, oblikuje tercijarna »industrija doživljaja«. Pod njezinim patronatom pojedini stambeni sklopovi (stare gradske jezgre, historističke cjeline...) zadobivaju vrijednost izazivača posebnih (ugodnih, poželjnih) doživljaja, napose u turista, ali ne samo u njih. Zahvaljujući tomu, takvi stambeni sklopovi postaju posebno privlačni i za boravak. Ta »posebna privlačnost« navodi vlasnike na racionalni zaključak kako im se dugoročno isplati linearno povećavati broj onih kojima je taj boravak privlačan. Rezultat je preobrazba brojnih, stalno nastanjenih stanova, u – prostore za iznajmljivanje »stambenim nomadima« (turistima, osobama nastanjenim privremeno...). Na drugoj strani, tehnička preobrazba pojedinih grana (lake) industrije, a i tercijarnih djelatnosti, omogućuje nove, »štedljivije« lokacije potražiti u stambenim sklopovima za stalno stanovanje. Rezultat je stvaranje »mješovitih« stambenih zgrada, s pretežnim poslovnim sastavnicama. Sabirni učinak tog procesa očituje se u činjenici da su takvi stambeni sklopovi socijalno pogodni poglavito za »stambene nomade« ili za samce s boljim platnim sposobnostima. Nisu pogodni za tradicionalno glavne stanare: obitelji s djecom, jer se u procesu gubi potrebni socijalni nadzor stambenog susjedstva. Takvi su korisnici upućeni na – odselidbu. I na »nepriuštivost« – stanovanja u gradu.

(iv) Legalizacija »divljih objekata«. Ni jedna od tih triju riječi ne sugerira novoću procesa na koji upućuje. U jednom osvrtu Jerka Rošina, jednog od podpisnika Deklaracije... (Slobodna Dalmacija, 3. 1. 2024., str. 5), tvrdi se kako je u Hrvatskoj legalizirano više od 900.000 »divljih kuća«. To »preskakanje« zakonskog praga, koliko je poznato, prometnulo se u dobar politički običaj još u, dalekim, sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada se socijalizam suočio s činjenicom da jedna od njegovih legitimacijskih skupina: industrijski radnici, većinski žive u »objektima« koji su, nerijetko, strukturno substandardni i s onu stranu zakona. Pa izbjegavanje riječi »kuća« i uporaba riječi »objekt« tu i nije bez pokrića. Istini za volju, ta se zamjena »inovativno« ustalila tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća, u ondašnjem SSSR-u, kada je tehnički optimizam poretka i više nego dobro poslužio za označiteljsku preobrazbu stambenoga koječega u idealizirane – »objekte«. Ta se praksa, izgleda, običajno nastavila, neovisno o samoj kakvoći stambene tvorevine. Ima li se na umu prije spomenuta »betonska distopija«, na koju ukazuju podpisnici Deklaracije..., nije se teško složiti kako množini tamošnjih tvorevina bolje pristaje oznaka »objekt« nego oznaka »kuća«. Njime se očito lakše legitimira njihova temeljna funkcija: skladištenje (ljudi reduciranih na živi materijal). Točnije: njihova redukcija na tehničke naprave.

Promatrana na normativnoj razini legalizacija »divljih objekata« izazivlje u socijalnoj zbilji a i u institucijama poretka (u potonjima vjerojatno i neočekivano), dalekosežno nepovjerenje u »zakonite« predloške regulacije odnosa spram prostora. Gubi se njihova obvezatnost i vrijednosna aura, a na njezinu se (praznom) mjestu ustaljuje svojevrstna pragmatičnost pod zaštitom koje prednost zadobivaju kratkoročne koristi od odabranih prostornih »rješenja«, bilo da su one socijalne, političke, gospodarske ili, neodređeno, »prikladnije«. Zahvaljujući tomu prakse građenja šire se i na područja gdje drugi kritični parametri sugeriraju kako je tamo racionalno – ne graditi. Nije posve pogrešno neke stambene ugroze od, primjerice, poplava, odrona zemljišta, slabijih potresa i srodnih poremećaja držati posljedicom građenja na »divljim« lokacijama, gdje prvotno, normativno, nije bilo dopušteno graditi.

Kritični uvidi sugeriraju kako ni sve »divlje« građevine nisu jednako – »divljačne«. Premda nema valjanih analiza tih razlika između jednih i drugih, razložnom izgleda hipoteza kako se u nezakonitu statusu našao i jedan broj građevina više zahvaljujući birokratskoj mehaničnosti u primjeni urbanističkih /prostornih planova, i nesuvislosti pojedinih zakonskih odluka, negoli zbog same »divljačnosti« građevine. Taj razlikovni manjak dodatno otežava artikulaciju primjerenih uporišta programa reurbanizacije kao instrumenata sociokulturno prihvatljivih postupaka u prostoru i preobrazbe »divlje« prostorne baštine. Reurbanizacija je, koliko je vidljivo, neodređeno – odgođena.

(v) Zanemarivanje »nosivoga kapaciteta« (zaštićenih) lokacija. Zanemarivanje »nosivosti« pojedinih lokacija može se promatrati kao jedan od poopćenih, sabirnih, učinaka prije spomenutih »slijepih mjesta« u odnosu spram prostora. A može se, isto tako, držati i posve »autonomnim« čimbenikom kojemu je korijen u staroj predrasudi kako je prostor nekom vrsti neomeđena odlagališta učinaka raznolikih društvenih intencija i praksa. »Nosivi kapacitet« nerijetko se opisuje kao analitičko pomagalo kojim se želi preventivno ublažiti negativne posljedice ekstremne gustoće nastanjenosti i »funkcija«; te se negativne posljedice upisuju ili u posebnu vrst ugroza ljudskog zdravlja ili u generatore odgovarajućega funkcionalnog nereda. No za odnos spram prostora jednako je važno razumijevanje »nosivoga kapaciteta« kojim se cilja na evidenciju posljedica što ih u samu lokaciju utiskuje određeni način uporabe te lokacije. Posebno je to vidljivo u odnosu spram pojedinih »zaštićenih« područja, bilo prirodnih bilo sociokulturnih ili graditeljskih. Brojna medijska izvješća, a i službeni papiri, primjerice, nerijetko hvale kako je u nekim nacionalnim parkovima zabilježen »rekordan broj turista«. Pa ispada kako je njihova svrha biti dobrima u sklopu industrije doživljaja, a ne »osebična« zaštita nekih prirodnih vrijednosti ili stanja, neovisna o svakom obliku izvanjske doživljajne ugode. Slično je i s brojnošću posjetitelja starih, zaštićenih, gradskih jezgara. Njihova je zaštita tijesno svezana s njihovim statusom »osebičnih« vrijednosti pa im masovna, izvanjska, uporaba kao aduta u industriji doživljaja i nije nužna. U oba spomenuta primjera dugoročno se zanemaruje »nosivi kapacitet« tih zaštićenih prostornih vrijednosti i ugrožava sam štićeni »fenomen«. Koliko je vidljivo, to pojedine upravne adrese (primjerice Dubrovnik, Makarska...) odnedavna potiče odnos industrije doživljaja spram takvih vrijednosti »regulirati« u dopustivim okvirima njihova »nosivoga kapaciteta«. Hoće li spomenuti primjeri prerasti u poopćena uporišta na nacionalnoj razini otvoreno je pitanje.

(vi) Gubitak interdisciplinarne i kreativne jezgre u prostornim politikama. U Deklaraciji... se ističe potreba za interdisciplinarnim i kreativnim »arhitektonskim djelovanjem«. Ono se referira, na jednoj strani, na kulturnu baštinu i kulturne orijentire i mjerila, a, na drugoj, na znanstvenu »utemeljenost« i kritičnost. Isticanje te potrebe, očito je, ukazuje posredno kako takvih uporišta, napose u urbanističkom i prostornom planiranju i rabljenim prostornim politikama, nema; ili se uključeni sudionici na njih oslanjaju rubno, kada drugačije ne mogu. Već i ograničeno profesionalno sjećanje sugerira kako je moguće identificirati neka, premda trajanjem skromnija, razdoblja kada interdisciplinarnost u izradi urbanističkih i prostornoplanskih dokumenata nije bila tek zavodljivom medijskom (a usput i teže izgovorljivom) etiketom. Primjerice, osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je djelovalo nekoliko kompetentnih urbanističkih institucija (u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci, Zadru, Sisku, Karlovcu, Dubrovniku...) koje su svoj stručni »kapital« temeljile na interdisciplinarnoj suradnji nekolikih skupina stručnjaka. Ustvrditi kako je time bila zajamčena imunost spram raznolikih nesuvislosti, a i manje očitih imperijalnih intencija, s korijenom u ondašnjoj političkoj sferi, bilo bi, dakako, pogrešno. Ali zgoljnost i iscrp­nost »prostornih« analiza i uvida uspijevala je nerijetko staviti u zagradu pojedine nesuvislosti s političkih adresa. Zahvaljujući tomu u onodobnoj se stručnoj javnosti ustalila svojevrstna kritička tradicija. Njezino je kritičko ishodište težnja da se gradska zbilja oslobodi od diktata zastarjele industrije i nedodirljivosti vojnih »objekata«, a planiranje prostora izravnije sveže s različitim sociokulturnim aspiracijama i vidovima zaštite, u rasponu od zaštite prirodnih dobara do socijalnih i kulturnih. Svojevrstni je paradoks, k tomu i neistražen, što od početka ovoga stoljeća stručni autoritet tih/takvih institucija postupno kopni. Nastaje svojevrstna institucijska bipolarnost: na jednom se polu množe, uglavnom manja, urbanistička i prostornoplanska poduzeća; a na drugom se, u upravljačku i političku sferu, ugrađuju urbanistički odjeli ili posebni uredi kao sastavnice komunalne »nomenklature«, u rasponu od općinskih i gradskih uprava do županijskih i nacionalne. Mnogi među njima, već i po strukturnoj nuždi, ponajprije u gradovima i općinama kojima je pravo na lokalnu samoupravu priznato još u socijalističkom razdoblju, prihvaćeni su kao neka vrst institucijskog naslijeđa, bez kojega se ne može. Skicirana shema osnažuje predpostavku kako se takvim procesom posredno poništila i mogućnost uspostave autoritativne (nacionalne), urbanističke i prostornoplanske, institucije, koja svojim istraživačkim sposobnostima priječi redukcije urbanističkih i prostornih planova, napose u jedinicama mjesne samouprave bez većih razvojnih dobara, na instrumente raubanja prostora radi održavanja ili povećanja proračunskih prihoda. »Akademiziranje« množine stručnjaka, do tada na radu u urbanističkim ustanovama, iliti njihova »selidba« prema znanstvenim institutima ili fakultetima nije se pokazala valjanom zamjenom. Razlog nije u manjku korisnih istraživanja, nego u gubitku mogućnosti sabirnog povezivanja njihovih rezultata, nužnog u izradi urbanističkih i prostorno/planskih dokumenata i u pripremi odluka.

Usporedo s tim procesom nastaju, poznato je, i nekoliki valjani dokumenti pretežno na tragu europskih inicijativa, kojima se cilja na zaštitu prostora i kakvoću građenja. No njihova recepcija ostaje ograničena na malobrojnije arhitektonske autore i rijetke urbaniste koji institucijsku skučenost matičnih adresa uspijevaju nadarenošću nadmašiti. Stanje u prostoru, sugeriraju podpisnici Deklaracije... traži drugačije pristupe.

(vii) Isključenost prostora iz suverenističnog trokuta: država – stanovništvo – prostor. Uporabljenom riječi: isključenost, ne sugerira se kako se brojne i vrijedne razvojne inicijative sudionika hrvatskog društva ne ostvaruju na/u hrvatskom prostoru. Naprotiv; hrvatski je teritorij »pozornicom« brojnih, povijesnih i aktualnih, razvojnih poduhvata i težnja. Ima li se ta činjenica u vidu baš i nije moguće argumentirano govoriti o »isključenosti«. No (doslovno) zadnji redak Deklaracije... olakšava nazrijeti o čemu se radi. U njemu piše: »Bez dugoročno održiva prostora nema ni opstanka hrvatske države«. Naglasak je, očito, na »dugoročnoj održivosti« prostora. Promatran kao prirodna zbilja njegova »dugoročna održivost« određena je, ponajviše, ritmovima prirodnih mijena na koje civilizacija djelomično i ograničeno utječe, pa se samo u posebnim slučajevima može pozivati i na »odgovornost«. No promatra li se kao prirodna/sociokulturna zbilja, »dugoročna održivost« promeće se u generativnu osnovu niza vrijednosti i mjerila s pomoću kojih se provjerava vitalna kakvoća odnosa jednog društva i njegovih političkih, tehničkih, gospodarskih, socijalnih, kulturnih... sudionika spram teritorija na kojem neka politička zajednica suvereno upravlja. Budući da je u suverenistične intencije ugrađena i volja za (dugim) povijesnim trajanjem, iliti (povijesna) dugoročnost, predvidljivo je da dugoročno održivo gospodarenje nacionalnim prostorom postaje nužnim vidom te (povijesne) dugoročnosti. U dugoročnoj održivosti prostora, dakle, sabiru se i mjerila kakvoće životnih uvjeta i mjerila stvarne povijesne održivosti neke političke zajednice. Eventualni prigovor kako se na taj način »glanca« spoznajni status staroga prostornog determinizma ovdje je lako otkloniti budući da je riječ o interakciji društva s prostorom, gdje autonomiju društva iznutra određuju sociokulturne vrijednosti i postupci, koliko i političke i tehničke sposobnosti. Na tom tragu u Deklaraciji... se opravdano pozivlje na (potrebni) »nacionalni konsenzus« u pogledu na važnost odnosa spram prostora.

Novohrvatska riječ: »konsenzus«, znamo, zamjenom je »starohrvatske« riječi: sloga. Iz ukupnog teksta Deklaracije... vidljivo je kako pozivanje na konsenzus/slogu nije ograničeno na ekskluzivni paket između »lijevog« i »desnog« klasifikacijskoga kaveza političkog sektora. Cilja se na nacionalnu slogu kao na uporište osloncem na koje se ima raskinuti barem s tri vida uznemirujućih postupaka i praksa u odnosima prema prostoru. To su: (a) zamjena dugoročnih i političkih i razvojnih ciljeva u prostoru kratkoročnim; ta zamjena izravno olakšava preobrazbu mnogih hrvatskih područja u svojevstna »smetlišta« razvojne kratkovidnosti; (b) izjednačivanje raznolikih »parazitskih« vidova i načina raubanja prostora s produktivnim razvojnim poduhvatima; ta »istost« dugoročno olakšava preobrazbu brojnih graditeljskih i tehničkih intervencija u prostoru u – zapreke budućem razvitku; (c) sociokulturna i upravljačka normalizacija razvojnih i graditeljskih promašaja u prostoru; izravna je posljedica gubitak »okomite« ljestvice vrijednosti i naopako korištenje takvih promašaja kao referentnih uporišta budućih odluka. Sažeto rečeno, riječ je o pozivu adresiranom na sve mjerodavne, političke i razvojne, sudionike hrvatskog društva da u upravljanju nacionalnim prostorom i u njegovu oblikovanju djeluju svjesni njegove važnosti. Ne mogu se postići valjani rezultati ako se prostor drži tek »mutavim« skladištem prigodnih postupaka raznolika podrijetla. Dugoročna održivost i obzirnost u prostornim praksama minimalna su i nužna mjerila. Prostor je i životno i povijesno prisutan, opire se svakom potiskivanju u – prigodnu birokratsku ili tehničku apstrakciju.

Čiji je prostor?

U prvoj rečenici Deklaracije... piše: »Hrvatski, geografski, prirodni i kulturni prostor, nakon ljudi, najvrjednije je nacionalno blago«. Nešto dalje prostor se izjednačuje s »narodnim bogatstvom«. Iz spomenutih formulacija nije teško zaključiti kako se u Deklaraciji... zagovara stav po kojem je prostor prostorom neke, narodne/nacionalne (hrvatske) – zajednice. Na prvi pogled takav stav se ne slaže najbolje s uvjerenjima, pretežno liberalnog podrijetla, po kojima je privatno pravo na neki odsječak prostora na popisu temeljnih čovjekovih prava (kao posebni vid prava na imovinu, dom, vlasništvo...). Takav dojam podupiru i statistički uvidi u zemljišne knjige: u njima piše kako je prostor, u vidu konkretnog teritorija i zemljišta, razdijeljen na posjede različitih vlastnika: pojedinaca, obitelji, poduzeća, korporacija, institucija, političkih stranaka, država... Daljnja razdioba sugerira kako se svi takvi posjedi mogu podvesti pod zajedničku etiketu: privatno vlasništvo, naspram javnog kojim upravlja državna vlast, no ne kao privatni vlastnik nego kao upravljač ovlašten političkom voljom i zakonima neke političke zajednice, u modernom razdoblju: nacije. U tekstu Deklaracije... takva razdioba nije vidljiva, govori se o prostoru bez unutrašnje posjedničke razdiobe. To znači da se sugestije zapisane u Deklaraciji... adresiraju na sve vrsti posjednika. Budući da oni svojim posjedima (barem načelno), ne mogu raspolagati ni upravljati bez poštivanja određenih moralnih i zakonskih norma, a koje se oblikuju u kulturnoj i političkoj sferi, teško je izbjeći zaključak da je određena nacionalna zajednica, s pripadnom kulturnom tradicijom i političkim instrumentarijem, ključnim subjektom artikulacije odnosa spram prostora. U razdoblju modernosti, doduše, kao relativno autonomni čimbenik osamostalio se i tehnički sektor, s brojnim nepredvidljivim i paradoksalnim učincima u prostoru. Njih, nerijetko, nacionalna zajednica mora prihvatiti kao neku vrst – nužnosti (primjerice, posljedice pojedinih valova industrijalizacije). No naspram takvih učinaka u modernim društvima razvile su se i različite zaštitne politike koje ne dopuštaju nacionalnoj zajednici »ispasti iz sedla« središnjega društvenog subjekta u odnosu spram prostora. Izvan njezina domašaja djeluje, dakako, priroda kao generator izvandruštvenih promjena i odnosa u prostoru. Neke se, ovisno o tipu društva, prihvaćaju kao vidovi prirodne nužnosti, a neke se transformiraju u uporišta novih sociokulturnih i tehničkih postupaka i tradicija.

Nije nekorisno ovdje podsjetiti na tri teorijska uvida koji idu na ruku u Deklaraciji... naznačenu razumijevanju prostora kao dobra zajednice (narodne/nacionalne). Prvi se tradicionalno veže s imenom Immanuela Kanta (1724–1804), autora s kojim odpočimlju nekoliki smjerovi mišljenja reducirano zvani i – modernim mišljenjem. Po njegovu uvidu, čovjekove osjetilne spoznaje su, nužno, prostorne/vremenske. Osloncem na njih ustaljuju se različite prostorne/vremenske klasifikacije kao što su, primjerice, naprijed – nazad, omeđeno – neomeđeno, lijevo – desno, gore – dolje, visoko – nisko, veliko – malo, staro – novo, brzo – sporo, i srodne. S pomoću njih čovjek »uređuje« osjetilne spoznaje i uspijeva nadvladati eventualni spoznajni nered u osjetilnoj sferi. Kasnija antropologijska interpretacija te činjenice svodi se na zaključak kako je već svojom tjelesnošću čovjek prostorno/vremensko biće. Pa je, sukladno tomu, svojim tijelom već u prostoru, i kao njegov korisnik i kao njegov tvorac. Tu se prostor nazire u dva osnovna vida: u vidu prazne protežnosti kao »mjesnog« područja svih tijela; i u vidu odnosa što se oblikuju između tijela. Na različitim razinama čovjekova djelovanja uspostavljaju se odnosi i spram jednog i spram drugog vida. Drugačije rečeno, »planiranje« prostora je neodvojivo od čovjekova djelovanja. Budući da čovjek (konstitutivno) djeluje u zajednici, kao njezin sudionik, i oblikovanje i regulacija prostornosti opstanka javlja se na popisu ključnih intencija zajednice. Različiti oblici posjedničke diferencijacije teritorija javljaju se tek kao posebni vidovi ostvarivanja takvih intencija.

Drugi uvid svezan je s imenom Oswalda Spenglera (1880–1936). U kulturologijskim analizama njegovo se ime povezuje s analitičkim razlikovanjem nekolikih tipova kultura (helenska, arabska, zapadna, indijska, kineska...). Po njegovim uvidima, predodžba o prostoru svojstvena nekom kulturnom tipu ima vrijednost temeljnog simbola te kulture. Posebni kulturni tipovi se, dakle, na simbolnoj razini, polazno diferenciraju navlastitom prostornom interpretacijom. Za antičke Helene, primjerice, prostor je svojevrstno organskom opnom zatvorena živoga svijeta. Za europske Zapadnjake prostor se otvara prema beskonačnosti. Sociokulturna artikulacija takve europske simbolizacije prostora, kao otvorenih vrata i prema svijetu i prema nebu, odpočimlje po Spengleru oko tisuće godina, s prvim arhitektonskim radovima europske romanike. Neovisno o takvim posebnim uvidima analitički je posebno koristan Spenglerov uvid u društveno raspolaganje prostorom kao integrirajućim simbolom nekog društva. Vrijednost prostora nije tek instrumentalna; nadsvođuje je vrijednost temeljnog simbola cjelovitosti jedne zajednice. Stoga su i reakcije na promjene u prostoru svezane najčešće s pitanjima o zajednici.

Treći teorijski uvid vidljiv je u više radova o prostornim tradicijama. Točnije rečeno, o svojevrstnim odnosima u prostoru i spram prostora koji su »onkrajni« aktualnim interesnim ili tehničkim imperativima. Sukladno tomu uvidu, prostor se javlja kao svojevrstni »trezor« životnih dobara neke zajednice. Raspon specifikacije tih dobara proteže se od posve materijalnih (zemlja, voda, minerali, klima...) do simbolnih (sveta mjesta, groblja, spomenici, povijesni tragovi...). Ključna im je odrednica što su – neprenosivi. Ili, drugačije rečeno, neka zajednica je takvom samo na nekom, posebnom, prostoru. Pa i ona sama, dakle, pripada spomenutom – »trezoru«.

Skicirani smjerovi mišljenja naoko zanemaruju ulogu pojedinca u stvaranju i raspolaganju prostorom. No prostor je, a to izravno izlazi i iz spomenutih uvida, neporecivim životnim dobrom. Ontički promatrano, prostor je prostorom živog pojedinca. Bez te činjenice nije moguće uspostaviti »kopču« s prostorom kao životnim dobrom zajednice, gdje se pojedinac socijalizira. Na to, posredno, upućuje i konvencionalni razdiobni kontinuum: osobni/privatni/socijalni/javni (prostor). Kritički uvidi u te međuveze olakšali su razviti i mjerodavna (kritička) uporišta »održiva« oblikovanja i zaštite prostora. Na njihovu je popisu više sastavnica, kao što su, primjerice, habitualna uljuđenost pojedinca, poopćena sociokulturna obzirnost i ekologijski nadahnute vrijednosti, suvisli zakoni, kompetentne institucije i službe, »održiva« razvojna imaginacija... Posve je očito kako takva uporišta prirodno upućuju na, prije spomenuti, »konsensus« društvenih sudionika u odnosu na prostor. Iliti, na afirmaciju svojevrstne prostorne »sintakse«, obvezujuće za sve sudionike, u rasponu od pojedinaca do političkog sektora gdje se tumače »nacionalni interesi«. Dakako da se, ovisno o razdiobi društvene moći, razlikuju i »sintaktičke« obveze društvenih sudionika. Ali je dobro sjetiti se davnog upozorenja hrvatskoga književnoga klasika, Petra Šegedina (1909–1998): svi smo odgovorni.

Ivan Rogić, 1943., sociolog. Radio u urbanističkim i znanstvenim institucijama. Objavio više knjiga i rasprava, pojedinačno ili u suradnji, iz urbane sociologije i sociologije prostora. U mirovini.