Novo lice za staro ime

Kada je netko »otac« nacionalne književnosti, svi mu se sklanjaju s puta. Kako se postaviti prema nekome tko je kroz stoljeća zadobio legendarni status, zaslužio spomenike i mjesto u školskim lektirama i udžbenicima?! Je li legenda ikada bila »čovjek od krvi i mesa«? Marulić je rođen 1450. godine, u trenutku kada Splitom već nekoliko desetljeća upravlja Republika sv. Marka, a vlast ugarskoga i hrvatskoga kralja u zaleđu Splita svodi se na nekoliko utvrđenih mjesta, od kojih se najčešće spominje Klis. Marulić će imati tri godine kada Osmanlije osvoje »Drugi Rim« – Carigrad, trinaest godina kada »Bosna šaptom padne«, četrdeset i tri u trenutku kobne bitke na Krbavskome polju, pa će tako njegov život i djelo biti obilježeni stalnim ratovima, u kojima će stradati i njegov brat. Nije to običan sukob; u očima Marulića i njegovih suvremenika, to je borba na život i smrt, a okrutni osvajači će uskoro zakucati i na vrata Splita, skrivenog iza zidina drevne Dioklecijanove palače. U tom smislu, Marulić je svojevrsni prethodnik J. R. R. Tolkiena i njegova epskog obračuna s Mordorom za spas Međuzemlja, nove verzije biblijskog Armagedona. Marulićevi vapaji, pretočeni u Molitvu suprotiva Turkom, i u poruku prvoga nacionalnog epa, Judite, obilježili su njegovu književnu ostavštinu, jednako kao i teološko-moralizatorski spisi po kojima je bio poznat za života, i to u cijelome kršćanskom svijetu. Takav status pretočio se u sliku gotovo pustinjačke krjeposti i bijega od svjetovnih naslada, koje su od Marulića učinile ne samo »učenog pjesnika« (poeta doctus) nego i novoga svetog Jeronima, koji provodi vrijeme u ermitažu na Marjanu, gdje je tijekom srednjega vijeka nastala svojevrsna »pustinja«, s toponimima koji su Splićane trebali podsjetiti na mitsku Svetu zemlju.

Poprsje Marka Marulića, rad Ivana Meštrovića

Lik asketskoga, povučenog Marulića, više sveca nego pjesnika, mogao je neko vrijeme privlačiti pažnju i izazivati divljenje novih naraštaja, kojima je bilo stalo, prije svega, nagraditi Marulića za prvo književno djelo pisano »na harvackom jeziku«. Mitski Marul zaživio je u Meštrovićevu spomeniku iz 1924., a da se pritom nitko nije pitao kako je pjesnik izgledao u stvarnosti. Doista, to nije bio čovjek »od krvi i mesa«, nego legenda koja je živjela bez prave biografije. Njegov suvremenik Frane Božičević doduše navodi da je bio »pristala lica... čela vedra i široka, crnih očiju i orlovskoga nosa«, ali Marulov nam lik ostaje nepoznat, za razliku od njegova prijatelja Tome Nigera, koji je ovjekovječen u portretu velikoga renesansnog slikara Lorenza Lotta (o toj temi vidi vrlo dobru studiju Radoslava Tomića iz 2021). Zvonko Pandžić misli da je otkrio Marulićev autoportret u jednom rukopisu koji se čuva u franjevačkom samostanu na Košljunu, ali takav zaključak, koliko god bio izazovan, nije moguće potkrijepiti čvrstim dokazima. Nije čudo da je u naše doba takav status Maruliću odmogao, što je dovelo i do propitkivanja njegova mjesta u kanonu hrvatske književnosti. Odjednom, nedostatak biografski preciznih detalja kao da ga je gurnuo u imaginarni svijet nacionalnih budnica i polumitskih »začinjavaca«. Ni tu nije bio posve siguran od zaborava; morao se natjecati za prvenstvo s Ivanom Gundulićem, kojega je 19. stoljeće ustoličilo kao arbitra hrvatskoga književnog jezika – »ilirskoga« i »južnoslavenskoga«, umjesto drevne čakavštine Marulićeva »harvackog«. Nejasna slika o Maruliću kao da je simbolički utjelovljena potkraj 90-ih godina prošlog stoljeća u spomeniku što mu je podignut na platou ispred Državnog arhiva u Zagrebu: to je amorfna gromada neprepoznatljive fizionomije i geste u kojoj se zrcale sve naše nedoumice.

Bez sumnje, i ove ćemo godine imati znanstvene skupove, predstavnici ministarstava govorit će biranim riječima o Maruliću, Sabor će proglasiti i ovu godinu »Marulićevom godinom«, kao što je to bilo i o 500. obljetnici izdanja Judite, ali što ćemo, i koliko ćemo učiniti za čovjeka »od krvi i mesa« koji čeka da njegove priče budu nanovo ispričane, u duhu našega vremena, za nove generacije?

Okrenimo ploču. Marulić je rođen usred quattrocenta, nekoliko godina nakon što je Juraj Dalmatinac izradio, kako povjesničari umjetnosti vole ustvrditi, prvu renesansnu skulpturu u Hrvatskoj: reljef Bičevanje Krista u splitskoj prvostolnici. Marulić je dvije godine stariji od Leonarda, dvadeset i pet od Michelangela; doživio je Kolumbovo otkriće Amerike i Magellanov put oko svijeta; doživio je uspjeh tiskane knjige i Lutherove teze na vratima katedrale u Wittenbergu. Jednom riječju, Marulić je dijete renesanse, svjedok reformacije i velikih otkrića koja su uvela Europu u novi vijek. O Maruliću kao »čovjeku svoga doba«, uostalom, svjedoče »Glasgowski stihovi« koje je preveo i priredio Darko Novaković (Matica hrvatska, 1999). U njima otkrivamo nekoga drugog Marulića; novi Marul nije prestao biti bogobojazan i iskreni kršćanin (»Evo ti, Dujme, hrama, a neka se Jupiter nosi«), ali je prigrlio sve što je renesansa donijela, prije svega samopouzdanje čovjeka koga je Stvoritelj, kako kaže firentinski neoplatonist Pico della Mirandola, postavio u središte svemira. To je zaigrani, Marcijalu skloni Marulić, koji u epigramima dijeli »packe« svojim sugrađanima i koji se zna pošteno narugati njihovim manama (»Pamfaže, pusti nek drugi razbijaju glavu nad pjesmom / Ti i nadalje, daj, želudac kljukaj si svoj«), kao da sudjeluje u pijanoj svađi na pazaru ili u krčmi; to je Marulić koga nanovo otkrivena erotika antičkih pjesnika tjera na neočekivane i, katkad, lascivne pjesničke vratolomije (»Reci, Prijape bludni, u kojem stanuješ kraju«); to je Marulić koji živi u svijetu i poznaje svijet (»Margareta djecu donosi na svijet bez muža / Bog joj je braka stran, božica poroda – ne«). Naposljetku, to je Marulić koji obožava klasične autore i koji u davnoj prošlosti vidi oslonac za sadašnjost i budućnost Splita. Jedan je od prvih arheologa i epigrafičara, autor komentara na zbirku natpisa u kamenu nađenih na razvalinama antičke Salone (vidi izvanrednu knjigu Dine Demichelija, Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića, Split–Solin, 2023). Da je takav, svjetovni Marulić, čovjek »od krvi i mesa«, bio poznat svojim sugrađanima, dokaz je urbana legenda koju je prvi put zabilježio neki venecijanski putnik u 17. stoljeću, a tiče se famoznoga koloturnika, koji se još i danas čuva u Muzeju grada Splita. Uz koloturnik se vezuje priča o Maruliću i njegovu prijatelju Papaliću, koji su se njime koristili ne bi li se naizmjence uspinjali do prozora svoje zajedničke priležnice u jednoj od splitskih gradskih palača. Taj je ljubavni trokut potrajao sve dok se jedne večeri Marulov prijatelj nije vratio s ljubavnog izleta u vreći, sasiječen na dijelove, žrtva ljubomornog oca, ili muža, svejedno. Glasgowski epigrami možda neće potvrditi tu stranu Marulićeve prirode, ali oni u svakom slučaju dovode u pitanje jednostrani pogled na Marulića kao pustinjaka i moralizatora koji razmišlja samo o spasu svoje i tuđih duša.

Ali, istinit ili ne, takav je Marulić nanovo zanimljiv našem vremenu koje voli propitkivati naslijeđene istine i u duhu avangarde skidati (rušiti) autoritete prošlosti s njihovih pijedestala, iz ovih ili onih razloga. Zato nam valja graditi nove (pijedestale), za stare junake, pronaći novo lice za poznato ime. Kada sam na pragu 500. obljetnice Marulićeve Judite (1521) posegnuo za Marulićem kao glavnim likom svoga povijesno-kriminalističkog romana (Marulov san, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019), nije me zanimao isključivo kao »otac hrvatske književnosti«, autor Judite, ili novi Jeronim; zamišljao sam ga u krčmi, gdje je u mladosti proveo ne jednu burnu noć; u podzemnom skrovištu pod ruševinama Salone, gdje nekadašnji gradski krvnik, a sada trgovac starinama, skriva svoj plijen; u tamnici gdje nazoči obdukciji Musinoga leša; u opetovanim noćnim morama, u kojima ga proganja uporni Librarius, tvrdeći da je sav njegov književni trud uzaludan i da ga u budućnosti nitko neće htjeti čitati... To nije jedan, to su nebrojeni Marulići koji bi svi mogli biti tema romana, dramskog teksta, stripa ili filma, kada bismo samo imali dovoljno volje i ambicije da u svome krilu, u krilu naše književne tradicije, prepoznamo jednu tako bogatu i slojevitu ličnost koja je znatno više od očinske figure. Bez sumnje, i ove ćemo godine imati znanstvene skupove, predstavnici ministarstava govorit će biranim riječima o Maruliću, Sabor će proglasiti i ovu godinu »Marulićevom godinom«, kao što je to bilo i o 500. obljetnici izdanja Judite, ali što ćemo, i koliko ćemo učiniti za čovjeka »od krvi i mesa« koji čeka da njegove priče budu nanovo ispričane, u duhu našega vremena, za nove generacije? Prije tri godine, Nana Šojlev je na Hrvatskoj televiziji napravila vrlo dobar dokumentarno-igrani film o Marulićevoj Juditi; hoće li to ujedno biti i jedini doprinos javne televizije novoj velikoj obljetnici? U Hrvatskoj reviji svakako ćemo se potruditi da tijekom ove godine što češće progovorimo o Maruliću, kako bismo dostojno obilježili pola tisućljeća koliko je proteklo od njegove smrti. Uostalom, njegova obljetnica stiže u pravi čas: Marulić bi nedvojbeno bio zadovoljan da zna kako je njegov »harvacki« jezik ne samo živ i zdrav nego odnedavna i zaštićen zakonom; naposljetku, on je taj koji mu je podario prepoznatljivost i osigurao mu mjesto među europskim jezicima. Nije li zbog toga zavrijedio našu stalnu pažnju i zaslužio našu ljubav? Pjevaj dalje, Marko Maruliću!