Marku Samardžiji (1947–2019) u čast i spomen

Potaknut sam napisati tekst o svojem kolegi, a prije svega prijatelju, akad. Marku Samardžiji (Vođinci, 2. rujna 1947 – Zaprešić, 19. veljače 2019). Potaknut sam od sebe sama. Unutarnji neki glas savjetuje mi da to moram učiniti. Riječ je, a to mi svi znamo, prvotno nastala da bismo izrazili svoju misao nekomu, da, izraženo suvremenim jezikom, komuniciramo. Potreba je to. Unutarnja potreba.

Želim opisati svoju povezanost s kolegom, prijateljem, a mogu istaknuti bez ustručavanja, bez zadrtosti, bez taštine, sa svojim učiteljem u znanosti, no i u životu... Molim čitatelja da mi ne prigovori ako u mojem izlaganju, prema njegovoj ocjeni, bude i emocija. Hrabrim se time da je u časnoj biti čovjeka biti iskren.

Prvi susreti

Marka sam upoznao davne 1989. godine u Zadru, na tadašnjem Jugoslavenskom seminaru za strane slaviste. Obojica smo bili i predavači, pa smo nakon predavanja, navečer, sjeli na piće na rivi. Bilo je više nas, lektora, predavača, organizatora... Razgovor među nama započeo je, treba istaknuti, tematski: svojstva glagola u našim jezicima, makedonskom i hrvatskom, valentnost, rekcija, kategorija prijelaznosti (tranzitivnosti) kod glagola i slično. Razlog tomu bilo je isto polje naših zanimanja u ono vrijeme. Naime, moja se doktorska disertacija (1983) odnosila na pitanje tranzitivnosti (prijelaznosti) glagola u makedonskom jeziku, dok je njegova (1986) obrađivala pitanje valentnosti glagola u suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Raspravljali smo o toj temi, dopunjavali se, suprotstavljali se...

Marko Samardžija, crkva Sv. Bogorodice, Elbasan (Elbasani), Albanija, 16. 6. 2012.

Bilo je to »mutno« vrijeme, pripremao se rat... U razgovoru o tome Marko je pokazivao začuđujuću smirenost, što je smirivalo moju uzrujanost.

Sljedeće moje viđenje s njim bilo je 1993. u Bratislavi na Kongresu slavista. To je događanje bilo u rujnu te godine. Bilo je zanimljivo i iz jednoga drugog razloga: srbijanska je delegacija bila zastupljena bez oznaka države kojoj pripada, njihovi su znanstvenici bili označeni isključivo osobnim imenima. Razlog tomu bile su međunarodne sankcije njihovoj državi u vrijeme Miloševićeva režima. Razumije se da je posljedica toga bila stanovita napetost s obzirom na ostale delegacije bivše YU. U vrijeme izložbe novih knjiga između dvaju kongresa dobio sam od Marka njegovu novu knjigu Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Samardžija, 1993a).

Rekao je: – Pogledaј...

U prvom je trenu to bio šok za mene. Takve su teme, barem u mojem svjetonazoru, bile proskribirane. O tome se nije govorilo. Poslije sam sjeo i čitao. Jednom, pa ponovno i ponovno. Lagano sam počeo razumijevati jednu za mene složenu kulturološku situaciju hrvatsko-srpskih odnosa što je rezultirala nametanjem unitarističkog pristupa prema jeziku sa srpske strane. Unitaristička jezična politika u Kraljevini, »tri plemena jednog neimenovanog, ali ʽnašegʼ naroda«, koji govore jezik srpskohrvatskoslovenački, stvorila je neprihvatljivu situaciju za hrvatski književni jezik, zapravo počelo je potiskivanje hrvatskoga književnog jezika u svim sferama praktičnog života. Samardžija s pravom zaključuje: »Tako se po nesreći, i na primjeru hrvatsko-srpskih jezičnih odnosa još jednom potvrdila istinitost na ljudskom iskustvu izrasle tvrdnje da jedna krajnost izaziva drugu, u konkretnom primjeru unitarizam nacionalizam, pa kad između njih krene klatno, nije ga lako zaustaviti na sredini, tj. na mjestu na kojemu još vrijede zakoni razuma« (Samardžija, 1993a: 12).

Ta je knjiga promovirala Samardžiju u mojoj slici o njemu da je on bez dvojbe hrabar čovjek i znanstvenik koji se hvata ukoštac s delikatnim pitanjima, ili, kako je jednom prilikom istaknuo Stjepan Damjanović (2004: 173), da pristupa »odgovorno osjetljivim pitanjima«.

Poslije, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, valjda 2005., dao mi je i knjigu Jezični purizam u NDH (Samardžija, 1993b), koja je zapravo nadopunila prvu.

Pitanje jezičnog purizma zapravo je velik problem, no i nužan pristup u razvoju i emancipaciji hrvatskoga književnog jezika. Pojednostavljeno je tumačenje da je jezični purizam u Hrvata potaknut njemačkim i mađarskim jezičnim purizmom. Radije prihvaćam Samardžijinu misao (1993b: 7) da je »hrvatski jezični purizam (...) bio jedan od najučinkovitijih oblika otpora pogibelji što je hrvatskom jeziku prijetila, doslovno, nekoliko stoljeća«. Čitajući Šuleka, prihvaćam opasku R. Maixnera (parafraziram) »da je Šulek onakav kakav je Hrvatima upravo trebao na prijelazu iz doba narodnog buđenja u doba naučnog stvaranja«. Usput s ponosom spominjem da je R. Maixner bio cijenjeni profesor francuske književnosti na mom (tada) Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Skoplju od 1960. do 1970. godine. Imao sam čast slušati njegova predavanja na Pučkom sveučilištu u Skoplju, a upoznao sam ga kao gimnazijalac posredstvom moga oca koji je tada bio docent na istom fakultetu.

Hrvatski leksikografi Dragutin Parčić i Fran Kurelec, kako navodi Samardžija (1993b: 10), u ono vrijeme opasnost vide sa sjevera, zapada i, djelomice, jugoistočno, (parafraziram) »mi se plašiti imamo jezičnog utjecaja Nijemaca, Talijana, te i Turaka«. Međutim, od 1918., stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pojavile su se prve pukotine na hrvatsko-srpskom jezičnom monolitu kakav su htjeli hrvatski vukovci. Tomu su pripomogli i zagovornici tzv. beogradskog stila (isticanje moje, Lj. S.).

Bliska je suradnja počela

Na toj se točki počela razvijati opširna rasprava između Marka i mene.

U vrijeme (1964–1967) kada sam ja pohađao osnovnu i srednju školu, od petog razreda osnovne učio se kao nastavni predmet srpski/srpskohrvatski jezik (u svjedodžbama su upotrijebljena oba naziva). U zbilji to je bio srpski jezik, prevladala je književnost napisana potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća pisana »vukovskim stilom« te, ako tako nije bilo u izvorniku, stilizirana je bila na jezik srpskohrvatski. Koristila se kratica srpski misleći tom prigodom i na jezik srpski i na jezik hrvatski, te na odgovarajuće književnosti. Imao sam prigode čuti i obrnuto, kraticu hrvatski od Slovenaca, misleći i na jezik srpski i na jezik hrvatski, te i na odgovarajuće književnosti. Mene, u ono vrijeme gimnazijalca, takav je pristup dovodio u zabunu, počeo sam razumijevati da »nešto u tome nije kako treba biti«.

U domaćoj knjižnici obitelji Spasov pronašao sam dvije knjige koje se odnose na povijest hrvatske književnosti: Pregled novije hrvatske književnosti (Šicel, 1966) i Hrvatska književnost (Ježić, 1944). Pomnjivo sam ih iščitao i dobio sam jasniju predodžbu o samostalnom razvoju književnosti na hrvatskom jeziku. Nekako u isto vrijeme čitao sam i knjige Istorija nove srpske književnosti (Skerlić, 1921) i Jugoslovenska književnost (Popović, 1918).

Jasno je da je tu riječ o dvjema koncepcijama kulturnih prilika u jednoj državi. Prva je koncepcija za mene odgovarajuća i uvjetno povezana s koncepcijom SFRJ, dok je druga po mojem mišljenju povezana s vladajućom ideologijom u Kraljevini, zapravo sa shvaćanjem da je jugoslavenski narod sastavljen od triju plemena. I to je za ono razdoblje u redu. No, nije u redu kada se ta druga koncepcija prenijela, ili se nastojala prenijeti u vrijeme SFRJ. U tom kontekstu ona je izraz hegemonizma (v. Radojević, 1998: 17–31).

Zbog toga Šicel (1966: 5) u uvodu svog Pregleda navodi:

»Nadalje, ovaj pregled nastajao je upravo u vrijeme kad se u našoj kulturnoj javnosti i u stručnim krugovima sve više i sve ozbiljnije počinje razmatrati pitanje izrade jedne opće povijesti jugoslavenskih književnosti, pa je i to pridonijelo da sam se prihvatio ovog ni zahvalnog ni laganog zadatka. Mislim, naime, da je osnovni preduvjet za pisanje opće povijesti jugoslavenskih književnosti izrada povijesti pojedinih nacionalnih književnosti (hrvatske, srpske, slovenske, makedonske) jer svaka ima svoju tradiciju i specifične karakteristike razvoja unutar vlastitih nacionalnih okvira.«

Ta Šicelova reakcija implicira da je hegemonistička koncepcija preživjela Kraljevinu te se pokušala ostvariti preko »opće povijesti jugoslavenskih književnosti«. I na mom su se fakultetu jugoslavenske (prije), a sada južnoslavenske književnosti proučavale, a i podučavale su se, a i sada ih djelomice podučavaju upravo prema toj koncepciji: stara književnost (koja?), dubrovačka, hvarska, nova hrvatska itd.

Marko Samardžija i ja opširno smo raspravljali i o tim pitanjima, te me potaknuo da pokušamo ostvariti hrvatski studij, (grupu) za hrvatski jezik i književnost.

Studijska grupa za hrvatski jezik i književnost je otvorena u Skopju

Prema mom sjećanju sve je započelo održavanjem Prve makedonsko-hrvatske konferencije posvećene jeziku, književnosti i kulturi, koja se održavala od 14. do 17. studenog 2005. godine na Filološkom fakultetu »Blaže Koneski« u Skoplju. Bila je to uistinu dobra prigoda razmjene iskustava, znanstvenih i pedagoških, između naših dvaju kolektiva. Moram napomenuti da su hrvatski kolege negativno reagirali na način predavanja južnoslavenskih književnosti na našem fakultetu (v. prije). Konferenciju smo zajedno organizirali Maksim Karanfilovski, Marko Samardžija i ja.

Ta je konferencija na svoj način bila priprema za značajniji projekt, a to je ostvarenje ideje otvaranja studijske grupe za hrvatski jezik, književnost i kulturu na skopskom sveučilištu. Plan i program kurikula studija, uz konzultacije s kolegama, načinio sam ja, a recenzent je bio Marko Samardžija. Bili su to različiti dogovori, jasna je bila razlika između želja i mogućnosti: htjeli smo više nego što smo mogli. Naše, skopske, mogućnosti pronalaženja predavača u domaćim okolnostima nisu bile velike. Tu je Samardžija puno pomogao rješavanju dvojbi: uz redovitog lektora za hrvatski jezik, odlučili smo pozivati kolege Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, i to po dvoje njih tijekom jednog semestra. To se i ostvarilo zahvaljujući i činjenici da je Marko Samardžija u tom trenutku vodio Odbor za lektorate pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, tako da je mogao poduprijeti moguće predavače. Naši su skopski studenti tako imali čast da su njihovi predavači u toku četiri godine bili znanstvenici iz profesorske kroatističke elite zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Hrvatski lektori u tom razdoblju bili su Luka Šeput, Želimir Ciglar, Kristina Čendo i Tomislav Ćužić. Želimir Ciglar i ja izradili smo i izdali Makedonsko-
-hrvatsku/Hrvatsko-makedonsku čitanku 1 (Spasov, Ciglar, 2011). Njezin recenzent (a i više od toga) bio je opet Marko Samardžija. Poslije sam s tadašnjim lektorom Tomislavom Ćužićem objavio drugu knjigu te čitanke, a i nju je recenzirao Marko Samardžija.

S ponosom moram istaknuti da je u tom turnusu studija Grupe za kroatistiku na našem skopskom fakultetu diplomiralo 11 studenata. Grupa je bila aktivna od 2008/2009. do 2012/2013. akademske godine, znači pet godina ili jedan turnus. Nažalost, unatoč izvanrednim naporima, kroatistika kao studijska grupa na kojoj se stjecala diploma pod nazivom »diplomirani kroatist« postojala je samo pet akademskih godina. Poslije nije bila ukinuta, nego je stavljena u fazu mirovanja. Čini se da su »neki duhovi« bili previše uzrujani... Ne moram ni reći da je Marko Samardžija najredovitije držao nastavu, zdušno pomažući studentima pri izradi njihovih seminarskih, a poslije i diplomskih radova. Radili smo skupa, on, ja, aktualni lektor, Želimir Ciglar, i studenti.

Zapravo, lektorat hrvatskog jezika na našem fakultetu postoji od 1998. godine, kada je potpisan i dogovor o njegovu osnivanju. Bilo ih je više, prva je bila Ksenija Šćuric, i ona je postavila odličnu osnovu za njegov dalji razvoj. Bilo je više zapaženih, omiljenih među studentima, lektora: Iva Nazalević, Luka Šeput, Nataša Veinović, Želimir Ciglar, Tomislav Ćužić. Nastava se odvijala u dva, a potom i u četiri semestra. Studij nije bio diplomski, nego je lektorat radio kao dopunski predmet u okviru slavističkih i neslavističkih studijskih grupa na našem fakultetu. Tek 2008/2009. akademske godine otvoren je diplomski studij hrvatskoga jezika. (Usp. Želimir Ciglar: »Razgovor s prof. Spasovim, koordinatorom za hrvatski jezik« (https://zciglar.wordpress.com/razgovori/) Marko Samardžija, preko Odbora za lektorate pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, pomagao je i organizirao je u okviru nadležnosti cijeli proces kod sebe. Kako se može zaključiti, njegova zasluga u svemu tome bila je od izvanredne važnosti.

Naša znanstveno-stručna suradnja

S obzirom na to da smo se obojica zanimala za povijest svojih jezika, očito je da smo razgovarali o toj temi u širem kontekstu povijesnih zbivanja na našim područjima. Složili smo se da tzv. »vanjska povijest« daje ritam tzv. »unutarnjoj povijesti« jezika. Otvarali smo temu, sa suvremenoga gledišta pomalo i banalnu, o balkanizaciji makedonskog jezika i susjednih mu slavenskih i neslavenskih jezika: bugarski, albanski, grčki, određeni dijalekti srpskog itd., da bismo došli do procesa stvaranja književnih jezika, makedonskog i hrvatskog, kulturnog razvoja naših naroda i sl. Složili smo se da proces osamostaljivanja ili emancipacije nekoga književnog jezika postaje teži kada u njegovoj okolini postoje književni jezici bliske geneze, srpski, bosanski, crnogorski u odnosu na hrvatski; bugarski i srpski u odnosu na makedonski; bjeloruski, ukrajinski u odnosu na ruski; slovački u odnosu na češki, ili smo otvorili temu norveškoga (norveških) književnoga (-nih) jezika, za nas obojicu jako zanimljivu...

Dao mi je svoju knjigu Hrvatski kao povijesni jezik (Samardžija, 2006). Čitajući nju, htio ne htio morao sam usporediti svoju makedonsku situaciju s hrvatskom. Otvorilo mi se više pitanja, no i odgovora na njih. Upozorit ću na neka:

Mali vs. veći vs. veliki jezici. Jasno je da ova oznaka koja se pripisuje različitim europskim jezicima nema i pouzdanu podlogu i da je u biti riječ o »impresiji« o veličini jezika. Točno je da se hrvatski nalazi u europskim okvirima tzv. srednjih jezika (4,5 milijuna govornika), a da se moj makedonski jezik (2–2,5 milijuna govornika) nalazi u okviru malih, ali ne i najmanjih jezika. Neovisno o broju govornika svaki jezik, posebice materinski, mora biti vlastiti izbor.

Naziv(i) jezika. Povijesno gledajući, Hrvati su svoj jezik nazivali: ilirski, hrvatski, slovinski (povijesno ime štokavskoga narječja), dok su književni jezik nazivali hrvatski, hrvatskosrpski, hrvatsko-srpski, hrvatski književni jezik itd. Povijesno gledajući, Makedonci su svoj jezik nazivali: makedonski, makedoncki, bolgaro-
-makedonski, bogars(c)ki i sl. O tome je pisao i Brozović, 1976: 32 i na drugim mjestima, npr. Brozović, 1983: 93 i na drugim mjestima.

Kako drugi imenuju moj jezik. Moramo priznati da je znanost često troma u rušenju znanstvenih stereotipa koji su se ukorijenili. Tako Samardžija s pravom odgovara (Samardžija, 2006: 178 i na drugim mjestima) da se njegov hrvatski jezik ne može razumjeti kao zapadna varijanta srpsko-hrvatskog jezika i, u tom smislu, za­uzima se za potpunu afirmaciju i emancipaciju hrvatskoga. – Kako? Pita sebe i odgovara: »Slanjem knjiga i periodike potrebne studiju hrvatskoga jezika, književnosti i kulture, češćim pozivanjem inozemnih kolegica i kolega na stručne i znanstvene skupove u Republici Hrvatskoj, na Zagrebačku slavističku školu, na tečajeve i studijske boravke...«. Ali prije svega zauzima se on za sustavnu skrb za lektorate na inozemnim sveučilištima i visokim učilištima... Moram naznačiti da je to i moje načelo. Hrabrio me je za takve akcije, koje sam u okviru svojih mogućnosti provodio s obzirom na makedonski jezik. Nailazio sam na ista ili slična protivljenja kao i on, no bio sam uporan kao i on. U tom smislu Marko je bio moja inspiracija!

Granice hrvatske države nužno se ne podudaraju s granicama hrvatskoga jezičnog područja. I granice makedonske države nužno se ne podudaraju s granicama makedonskoga jezičnog područja. Opći zaključak je da je u ovom slučaju Hrvatska u prednosti s obzirom na Sjevernu Makedoniju. Subjektivne, no i objektivne okolnosti su na njezinoj strani...

Umjesto zaključka. Ja sam mu zauzvrat dao svoje dvije knjige koje se odnose na temu evolutivnoga, postupnog stvaranja makedonskoga književnog jezika tijekom XIX. stoljeća, osobito u drugoj polovici, te početkom XX. stoljeća. Iznenadio me je svojim prikazom tih knjiga. Čitajući ga, shvatio sam da njegov prikaz nije napisan kao izraz poštovanja prema kolegi, nego je u tim knjigama »našao sebe«, upravo onako kao što sam ja »sebe našao« u njegovoj. To u biti označava da naše dvije kulture, hrvatska i makedonska, unatoč razlici konteksta u kojem su se razvijale, hrvatska u okviru austrougarskog imperija, makedonska u okviru turskog imperija, prva u srednjoeuropskom, a druga u južnoeuropskom kontekstu, posjeduju razumljive razlike, no imaju i dosta toga općega. A upravo je to bilo zanimljivo njemu, a i meni.

Citiram:

»Vjerojatno nema povijesti standardnoga jezika u kojoj se, na duže ili kraće vrijeme, nisu ustalila neka ʽopća mjestaʼ koja su, premda lijepo i uvjerljivo zvuče, bar malo u raskoraku s činjenicama. U vezi s hrvatskim jezikom dosta je podsjetiti na pripisivanje prevratnoga značenja Gajevoj Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisanja (Budim, 1830.) za uređenje hrvatskoga latiničnog slovopisa (grafije) premda se dio rješenja izloženih u toj knjižici – pojavljuje samo u njoj. Slično je (bilo) i s dugo ponavljanom tezom da je općehrvatski standardni jezik štokavske osnovice nastao u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda ili sa sve donedavno mnogima dragom tezom o epohalnom značenju tzv. bečkoga književnog dogovora, a popis se takvih primjera u vezi s hrvatskim jezikom i njegovim pravopisom nikako ne zaustavlja na broju 3. Ni makedonskomu jeziku i jezikoslovnoj makedonistici nisu nepoznata takva ʽopća mjestaʼ među kojima je svakako najpoznatija tvrdnja da makedonski standardni jezik, pa i makedonski jezik uopće, postoji tek od povijesne deklaracije prvoga zasjedanja ASNOM-a (Antifašističko sobranie na narodnoto osloboduvanje na Makedonija) koje je održano 2. kolovoza 1944. u manastiru Prohor Pčinjski (na jugu Srbije). Kako ni jezici ni jezični standardi ne nastaju ex nihilo, nego u svome oblikovanju prolaze u koječemu različita razdoblja, nije drugačije moglo biti ni s makedonskim jezikom i makedonskim jezičnim standardom.« (Samardžija, 2007: 104, 105)

(...)

»Tako je tim aktualnim europskim pitanjima o (neizvjesnoj) sudbini tzv. malih jezika sve očitije stiješnjenih između europskih integracija i engleskoga kao globalizacijskog jezika Spasov u svome djelu uspio podastrijeti vrijednu makedonističku građu važnu za razumijevanje ʽskokoviteʼ prošlosti makedonskog jezika kao i standardizacijskih nastojanja nakon god. 1945., ali i (pomalo prognostički) upozoriti na ono što bi se, sva je prilika, uskoro moglo zbiti. Tako donedavno ʽnajmlađi slavenski književni jezikʼ stoji pred istim socio-lingvističkim neizvjesnostima i izazovima kao i stariji i brojem govornika veći članovi slavenske jezične zajednice. Unatoč činjenici da je već pet slavenskih jezika dosegnulo status jezika Europske zajednice (bugarski, češki, slovenski, slovački i poljski), teško je reći komu bi budućnost mogla priskrbiti većih kušnja i tko bi s tim kušnjama mogao izići na kraj lakše, a tko teže. Kao i toliko puta u prošlosti, ovisit će to, sasvim sigurno, ponajprije o izvanjezičnim čimbenicima i kakvoći izgrađenih obrambenih mehanizama, ali i o argumentiranoj elaboraciji poznatih i manje poznatih silnica u prošlosti i tako skupljenu iskustvu pojedine jezične zajednice.« (Samardžija, 2007: 106, 107)

Nakon »ovakvog upoznavanja« shvatili smo da radimo na istome poslu i da imamo iste obveze: odgovorno i marljivo raditi na polju emancipacije i afirmacije svojih jezika, hrvatskoga i makedonskoga, da objašnjavamo svojim kolegama znanstvenicima drugih središta procese razvijanja i standardizacije svoga jezika.

Procesi standardizacije hrvatskoga književnog jezika

Marko Samardžija izgradio se je u najvećeg stručnjaka za pitanja povijesti standardizacije hrvatskoga književnog jezika. Bila je moja sreća surađivati i usvajati njegova znanja i nastojati ih primijeniti na moj makedonski jezik. Ovdje se moram složiti s opaskom Stjepana Damjanovića da »Svi iole upućeni znaju da je malo katedara na našem najvećem sveučilištu koje su tako izložene očima javnosti kao Katedra za standardni hrvatski jezik. Reklo bi se da od njezina osnutka 1950. pa do danas za njezine članove nije prestajao znak opće opasnosti.« (Damjanović, 2004: 173–174). Marko Samardžija se, prema mom mišljenju, uputio u najveći izazov: istraživati proces(e) standardizacije. Poznavajući ga kao karakternu osobu, jasno mi je da on ništa nije prešutio, zatajio, nego kao objektivan znanstvenik objašnjavao činjenice koristeći se njihovom povijesnom, sociološkom i političkom pozadinom. Na primjer, vrijeme ekspresionizma i pisanje ekavicom, unitaristički pogledi pisca Antuna Branka Šimića, hrvatski vukovci i slično. Prema njemu, povijest svega, pa i povijest standardizacije hrvatskoga jezika mora pokazati sve, jer tako ostaje istinita.

Dugujem mu nešto što sam mu obećao, a to je knjiga koja će napraviti usporedbu povijesti standardizacijskih procesa u hrvatskom i makedonskom jeziku. Takva studija može, prema mome mišljenju, umnogome pridonijeti usporedbi dvaju (na prvi pogled) dalekih književnih slavenskih jezika po svojoj kulturalnoj povijesti, a genealoški bliskih.

Ovom prigodom namjeravam izdvojiti jednu, prema mom mišljenju, središnju monografiju Marka Samardžije (Samardžija, 2012) o procesu standardizacije hrvatskoga jezika, koju sam marljivo čitao i prikazao: Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.) (Spasov, 2014: 81–85).

Za navedenu recenziju nadahnuo sam se sljedećim riječima Stjepana Damjanovića: »Mnoge su ʽjezične tajneʼ do danas otkrivene, ali malo tko odluči zagrepsti pod njihovu površinu. U nimalo lak posao objektivnog osvjetljavanja često prešućivanih povijesnih činjenica upustio se Marko Samardžija u svojoj knjizi Hrvatski kao povijesni jezik«. (Damjanović, 2014: 107).

Pritom sam mislio na jednu vrlo važnu stvar: naime, iz prijašnje države, jugoslavenske federacije, naslijedili smo ograničavanja kada smo tumačili svoj nacionalni identitet. Čini mi se, prešutno, postojala su ograničenja pri tumačenju oko toga tko smo, kakva je bit našeg poimanja vlastite jezične samostalnosti itd. Najlošije u svemu bilo je to da su se naši znanstvenici povjesničari, a i mi jezikoslovci, ustručavali »otvarati neke karte« koje mogu biti upitne za druge, a i za neke od nas. Upravo u ovoj knjizi Marko Samardžija, naglašavam – odgovorno, učinio je to kao znanstvenik bez predrasuda.

U svojoj recenziji knjige Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.) naveo sam da je ona poticaj za teorijsko razmatranje pitanja veze između jezičnog unitarizma i političkog unitarizma nasuprot shvaćanju o posebnoj naravi književnoga jezika i potrebi za njegovim kultiviranjem.

Citiram:

Hegemonizam nije stao na tome: u okviru novostvorenih slavenskih država pojavio se, možemo reći, neohegemonizam većinskoga slavenskog naroda nad manjim(-a): češki u odnosu na slovački, poljski u odnosu na slovački te, napose, srpski u odnosu na slovenski i hrvatski. Ovdje treba napomenuti da se, barem u prvom razdoblju postojanja Jugoslavije, ne može govoriti o srpskom hegemonizmu prema Makedoncima i njihovu jeziku i kulturi jer su oni smatrani južnosrbijanskim dijelom srpskog naroda, a ako je i bilo odnosa drugačijega od toga, općenito se smatralo da je riječ o »bugarskom upadu«. Suprotno tomu, treba govoriti o bugarskom hegemonizmu u odnosu na Makedonce, ne samo u okviru tadašnje Bugarske već i šire, kako u okviru Jugoslavije tako i Grčke. (Spasov, 2014: 82)

Na kraju, nakon višekratnog čitanja i prečitavanja ove knjige, jer, moram priznati, ona se ne čita u jednom dahu, ili točnije rečeno, mora se pozorno i ponovno čitati, pa i konzultirati dopunsku literaturu kako bi se mogla razumjeti većina tekstova, izdvojio bih zaključak koji bi mogao biti vrlo kratak: jezična politika – da; politika u jeziku – ne! Dalje, knjiga nudi izvanredan pogled na razdoblje prve Jugoslavije, na razdoblje kada su bili suprotstavljeni s jedne strane težnja za jezičnim unitarizmom, a s druge težnja za jezičnom i kulturnom samostalnošću hrvatskoga naroda. (Spasov, 2014: 85)

Knjiga Marka Samardžije Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske nezaobilazno je štivo za suvremene slaviste jer svojim minucioznim analizama dokazuje i da je njezin autor znanstvenik oslobođen retrogradnih predrasuda. Zato: čestitke Autoru! (Spasov, 2014: 85)

Proučavajući i recenzirajući tu knjigu, prihvatio sam i jednu važnu pouku za svoj rad na proučavanju osjetljivih tema, a to je: moramo hrabro ulaziti u preispitivanje povijesnih naracija, svojih i tuđih!

Godine 2017. proveo sam jedan mjesec proučavajući odjeke Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Moj je domaćin bio, razumije se, Marko Samardžija. On je upravo te godine objavio knjigu o tome (Samardžija, 2017). Imao sam prigodu, zahvaljujući njegovoj ljubaznosti, proučavati neke materijale i promatrati kako se njegova knjiga priprema za tisak. Pomogao mi je, tako da sam sudjelovao u rujnu mjesecu 2017. na skupu Zadarski filološki dani, a 2019., zajedno s Borčem Arsovim i Igorom Dvoršćakom objavio rad (v. Spasov, Arsov, Dvoršćak, 2019).

Naša putovanja, terenska i druga proučavanja

Imali smo prilike 2007. godine zajedno biti Marko Samardžija, Stjepan Damjanović i ja na jednoj znanstvenoj konferenciji na Ohridu. Predložio sam, a njih dvojica prihvatila su, da odemo do Lerina (Florinu), Grčka. Ondje sam im priredio malo iznenađenje jer su upoznali ljude koje govore makedonskim jezikom, bili smo u klubu »Vinožito« (Duga), šetali gradskom jezgrom, pili kavu i otvorili temu o Slavenima na rubu slavenskoga svijeta.

Marko Samardžija i ja putovali smo i po Albaniji, sjeverno i južno od Tirane. Zahvaljujući mojim znancima i prijateljima ondje imali smo prilike upoznati se i razgovarati s pripadnicima manjinskih zajednica: Makedoncima, Torbešima, Turcima, Arumunjima, Romima... Nakon toga došlo je i do jednoga znanstvenog projekta s kolegama iz Sve­učilišta u Helsinkiju: »In search of the Center and Periphery: Linguistic Attitudes, Minorities, and Landscapes in the Central Balkans, eds.Maxim Makartsev & Max Wahlström, Department of Modern Languages, University of Helsinki, Helsinki, 2016«. Nažalost, Marko Samardžija nije mogao sudjelovati, iako je pokazivao interes.

Bili smo i u Solunu (Thessaloniki). Bio je zadivljen onim što je vidio...

Zauzvrat priredio mi je lijepo iznenađenje provodeći me po Hrvatskom zagorju i Međimurju, Trakošćanu i drugim mjestima toga kulturnoga kruga...

Napisao je recenziju za konačno izdanje Rječnika makedonskog jezika, promovirao je dva sveska tog rječnika, što znači da je počeo ulaziti i u makedonističke teme...

Završetak, ne i kraj

U zaključku ovog priloga o poznanstvu i suradnji dva čovjeka, filologa i znanstvenika, Marka Samardžije i Ljudmila Spasova, naglašam da ovo i nije kraj mog pisanja o njemu: citiram ga, navodim ga u manjim i većim radovima posvećenih temi i tako će biti i u budućnosti. Reklo se, a to i prihvaćam: »Ponekad se moraju platiti i dugovi, pitanje je časti znanstvenika reći da originalnih ideja koje izlažemo ne bi bilo bez poticaja u vidu određenih djela ili privatnih razgovora s određenim autorima« (Umberto Eco). Ja svoj dug Marku s neskrivenim zadovoljstvom plaćam.

Ljudmil Spasov, jezikoslovac, prevoditelj i kulturolog, professor emeritus Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda u Skoplju. Utemeljio je prvi diplomski studij kroatistike u Makedoniji. Kao gostujući profesor predavao je na sveučilištima u Varšavi, Krakovu, Berlinu, Beču, Zagrebu, Ljubljani i Mariboru.

Literatura

Brozović, Dalibor, »Knjiga Za makedonckite raboti i suvremena sociolingvistička shvaćanja (južno)slavenske jezične problematike«, u: Krste P. Misirkov i nacionalno-kulturniot razvoj na makedonskiot narod do osloboduvanjeto, Posebna izdanja, knj. 9, Institut za makedonski jazik »Krste Misirkov« – Skopje, Skopje, 1976., str. 23–42.

Brozović, Dalibor, »Pogovor knjizi Za makedonskiot jazik«, Makedonski jazik, god. 34, 1983., str. 89–103.

Damjanović, Stjepan, »Odgovorno o osjetljivim pitanjima«, Fluminensia, god. 16, 2004., br. 1–2, str. 173–186.

Popović, Pavle, Jugoslovenska književnost, University Press, Beograd, 1918.

Radojević, Mira, »O jugoslovenstvu samostalnih radikala«, Istorija 20. veka, god. XVI, 1998., br. 2, str. 17–31.

Samardžija, Marko, Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993a.

Samardžija, Marko, Jezični purizam u NDH, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993b.

Samardžija, Marko, Hrvatski kao povijesni jezik, Vlastito izdanje, Zaprešić, 2006.

Samardžija, Marko, »Prinosi poznavanju standardizacije makedonskog jezika. Ljudmil Spasov, Izbrani poglavja od istorijata na makedonskiot pismen jazik. Bojata na jazikot, knj. I–II (Skopje, 2005.–2006.)«, Fluminensia, god. 19, 2007., br. 2, str. 104–107.

Samardžija, Marko, Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.), Školska knjiga, Zagreb, 2012.

Samardžija, Marko, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog knji­ževnog jezika. 1967.–2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci. U povodu 50. obljetnice donošenja (prir. Marko Samardžija), Zagreb, 2017.

Skerlić, Jovan, Istorija nove srpske knjizevnosti, Izdavačka Knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1921.

Spasov, Ljudmil i Ciglar, Želimir, Mala makedonsko-hrvatska čitan­ka 1/Mala hrvatsko-makedonska čitanka 1, Magor, Skopje, 2011.

Spasov, Ljudmil, »Povijesne paralele i pouke (o knjizi Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.) Marka Samardžije)«. Hrvatska revija 1, XIV, 2014., str. 81–85.

Spasov, Ljudmil i Ćužić, Tomislav, Makedonsko-hrvatska čitanka 2/Hrvatsko-makedonska čitanka 2, Magor, Skopje, 2017.

Spasov, Ljudmil, Arsov, Borče, Dvoršćak, Igor, »Odjeci deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u SR Makedoniji« vо: Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa »Zadarski filološki dani 7« (održanoga u Zadru i Biogradu na Moru 22. i 23. rujna 2017.), Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku, Odjel za rusistiku, Zadar, 2019., str. 79–94.