Koljnof – Kópháza – Kohlenhof

Koljnof

Koljnof je maleno mjesto u sjeverozapadnoj Mađarskoj na samom rubu austrijske granice u kojem gradišćanski Hrvati žive već 490 godina, ne nužno kao izbjeglice pred turskom agresijom, nego i kao naseljenici, vrijedni trgovci, majstori i poljodjelci koje se poziva da nastane opustošenu zemlju od ratova i bolesti. Govore starim hrvatskim jezikom u kojem se prepleću staroštokavci, kajkavci i čakavci − ikavica, ekavica i (i)jekavica. I žute se lijepe prizemnice sa svetcima u nišama pod krovovima i godinama gradnje iz 19. stoljeća. Ove godine kad listopad ne odustaje, u mjesecu studenome, uza svježe sunce i blagu kišicu, održani su 15. jubilarni međunarodni književni susreti 2023. od 10. do 12. dana. U nekom kaotičnom redu ispod gušćjeg zviježđa i nebeske trstike i šaša. Između panonskih maglica i lokava i posve plavog neba u novim slutnjama zamagljenog svoda i natopljene ravnice.

Spomenik na željeznoj granici Mađarske i Austrije (foto: Biserka Goleš Glasnović)

Poezija se govorila na hrvatskom standardu, kajkavskom i gradišćanskom. Između pjesničkih večeri i jutarnjih promocija lutalo se selima, obilazilo groblja i crkve i kušalo esterházy tortu u otmjenom kafiću nasuprot raskošnoj baroknoj palači u Fertődu. Hrvatske škole u Petrovu Selu i Koljnofu nove su, moderne i svrsishodne. Djeca uljudno pozdravljaju Dobar dan, ali međusobno razgovaraju na mađarskom. No uvijek je lijepo i ljekovito ući u razred i družiti se s djecom i njihovom učiteljicom Danijelom Tončić, koja je tek stigla u Koljnof. Vidjevši ih pripremljene za susret s nama hrvatskim književnicima, pomislila sam kako bih voljela razgovarati s njima o riječima – jer oni su mogli, za razliku od nas, neku riječ, rič ili reč izgovoriti na hrvatskom standardu, domaćem gradišćanskom, mađarskom, njemačkom − i naravno engleskom jeziku.

Zapadnougarski Hrvati

Hrvati koji žive u ovome prostoru nazivaju se zapadnougarskim Hrvatima, a u širem surječju dio su gradišćanskih Hrvata jer je taj dio prije raspada Austro-Ugarske Monarhije 1921. bio cjelovit prostor. Njihovu jeziku, kao i jeziku drugih rasutih hrvatskih zajednica i skupina, posvećena je knjiga ugledne dijalektologinje i sveučilišne profesorice Sanje Vulić Blago rasutih – jezik Hrvata u dijaspori. Hrvati koji se nazivaju Hati, Poljanci i Dolinci rasprostranjeni su u selima uz austrijsku i mađarsku granicu.

Prikazu književne ili standardne inačice gradišćanskog jezika Sanja Vulić posvetila je cijelo jedno poglavlje u svoj vrijednoj knjizi koja je suvremeni gazofilacij, riznica u kojoj su, u posljednji čas, spašeni od zaborava govori hrvatske dijaspore.

Naziv Gradišće umjesto njemačkog naziva Burgenland za područje nastanjeno Hrvatima koji nam se danas čini posve prirodnim uveo je u jezik jedan neobičan čovjek. Mate Meršić, dodavši si i prezime Miloradić, zaista je život posvetio radu na promicanju svoga jezika – iako mu privatne i profesionalne okolnosti nisu bile milostive. Rođen je u Frakanavi, selu u austrijskom Gradišću 1850., a umro, kao župnik, u Hrvatskoj Kremlji, selu u ugarskom dijelu Gradišća 1928. Pjesnik budničar, prevoditelj, svećenik, matematičar i astronom Mate Meršić Miloradić autor je i prvoga gramatičkog priručnika hrvatskog jezika gradišćanskih Hrvata Slovnica hervatskoga jezika za selske škole. Zanimljivo je kako svoj jezik ne naziva gradišćanskohrvatskim, nego hrvatskim i kako se nastoji približiti tadašnjem hrvatskom standardu. Budući da je priručnik namijenio seoskim školama, u njemu je objavio samo morfološki sustav. U nazivlju različitih gramatičkih pojmova slijedi i stariju tradiciju iako se želi približiti novoštokavskom standardu. Njegova deklinacija ili klonitba ima šestere padeže ki se zovu: nazivni, rodovni, dajevni, trpni, mestovni i oružni. Vokativ ili zovni nije uvrstio jer smatra kako je malo riječi koje se koriste u tom padežu.

Zanimanje za gradišćanske Hrvate započelo je u razdoblju romantizma. Već je jezikoslovac i istraživač narodnog blaga Fran Kurelec posjetio Burgenland i objavio usmene narodne pjesme gradišćanskih Hrvata Jačke ili narodne pĕsme prostoga i neprostoga puka po župah šopronjskoj, mošonjskoj i železnoj (1871). Etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Ksaver Kuhač nastavio je njegovim putem iako nije imao potporu zagrebačkih krugova, koji ga upozoravaju kako je većina hrvatskog puka u Burgenlandu ponijemčena i pomađarena. Ni sudbina njegova prethodnika nije ohrabrivala jer je Fran Kurelec proveo jedan dio svoga putovanja u mađarskom zatvoru. Ali Kuhač nije odustao i otputovao je u zapadnu Ugarsku ili, kako on zapisuje, među Hrvate županije šopronske. Njegov putopis ili »putopisna crta« Medju ugarskimi Hrvati objavljena je u Viencu 1871. u osam nastavaka. Već Kuhač zapaža kako su Hrvati došli ne samo iz Hrvatske nego i iz sjeverozapadne Bosne. Stoga je i danas dobrodošlo istaknuti podatak kako je domovina gradišćanskih Hrvata i Bosna i Hercegovina.

Nežidersko jezero (foto: Aleksandar Horvat)

Nazvavši Burgenland malom Hrvatskom i odavši priznanje učiteljima i svećenicima te početcima izdavaštva na očuvanju baštine i jezika, Kuhač ne skriva svoje razočaranje pri prikazu nošnje i plesova u kojem prepoznaje znatan utjecaj mađarskog i njemačkog folklora. No u posve romantičarskom stilu opisuje izgled hrvatskih kuća i sela, vinograda i polja koja se svojim nadnaravnim krasom ističu u krajoliku. Uz mnoge objektivne podatke o broju stanovnika pojedinih sela, Kuhač bilježi i svoja osobna stajališta, katkad vrlo subjektivna, o tome kako Mađari sve čine kako se Hrvati ne bi povezali sa Zagrepčanima. No kada mu mađarski župnik kaže da oni nisu prijatelji Agramitima, zaključuje vrlo objektivno: Agramite, kako vi nas zovete, misle da je znanost neutralno zemljište, na koje svaki izobražen čovjek mora štovanjem da stupi.

Od Petrova Sela do Szombathelya

U Petrovu Selu na mjesnom groblju puno je sahranjenih Horvata. Palimo svijeće na grobovima Lajoša Škrapića (1938–2016), pjesnika i fizičara i Timee Horvat, pjesnikinje i novinarke, preminule 2023. godine, rođenih upravo ovdje u Petrovu Selu, a kišica sipi po već napijenoj crnici stvarajući nove lokvice uz grobove i crkveni put. U Koljnof smo neočekivano nastavili zaobilaznicom do trgovačkog centra u Szombathelyu – jer je Franjo Pajrić, naš domaćin, začinjavac ovih susreta, ujedno i vozač našega kombija, spašavao našeg uglednoga kolegu, drugog začinjavca ovih susreta, kome su promočile cipele, pomogavši mu kupiti novu obuću. O tome kako se imenuje ta vrsta obuće, nismo se baš mogli usuglasiti. Je li riječ o cipelama, črevljima, crjevlji, postolama, bakandžama, čizmicama, o mađarizmima, slavenizmima i turcizmima i jezičnim dodirima – ili nečem drugom postalo je svejedno kad se pojavio ozareni kolega u novoj obući.

U Szombathelyu smo, u predvečerje, zastali pred hrvatskim školskim centrom Mate Meršića Miloradića. Dočekao nas je domar i uveo u novu obnovljenu zgradu u kojoj je čuvarnica i osnovna škola za djecu koja dijelom znaju ili ne znaju hrvatski jezik. Sada je drukčije nego prije, kaže naš voditelj Franjo Pajrić: Prije su naša djeca išla u školu kako bi naučila mađarski, a sada kako bi naučila hrvatski.

Hrvatski školski centar pust je u ovo predvečerje bez učenika, iako raskošno opremljen različitim folklornim, povijesnim i zemljopisnim izlošcima. Novi pogledi i nova istraživanja na stvaralaštvo hrvatskog preporoditelja Matu Meršića Miloradića možda su donijeli smirenje njegovu nemirnu duhu. Zahvaljujući upravo njemu, danas taj dio naroda i zovemo gradišćanski Hrvati iako bi nam stari njemački i mađarski nazivi sugerirali nešto drugo. Nekad su Nijemci nazivali Hrvata u Burgenlandu Wasserkroate, a Mađari Fehérhorvát. Njemački naziv je metaforičan i povezujemo ga s bistrinom i čistoćom vode, mađarski pak Bijeli Hrvat je povijesni. Ipak jedan od stihova gradišćanske himne koju potpisuje Miloradić glasi: Hrvat sam i sam. Ako ne uključimo pravogovornu normu, stihovi su višeznačni. Dakle nakon što je naveo hrvatsko podrijetlo svojih roditelja, Miloradić naglašava Hrvat sam i sâm.

Crkva Blažene Divice Marije

A ono što rijetko, ili uopće ne mogu vidjeti u svojoj domovini, ganulo me ovdje u dvorištima seoskih crkvi. Skromni spomenici stanovnicima sela poginulih u Prvom svjetskom ratu. Uz crkvu Blažene Divice Marije u Koljnofu u malenom breziku pokraj svake breze željezni je križ s natpisom poginuloga. U žutom odsjaju njezine barokne fasade i pokraj jednog od glavnih seoskih putova koji izlazi iz sela u drvoredu kvrgavih stabala murvi.

Crkva Blažene Divice Marije kasnobarokna je crkva izgrađena na mjestu stare kapele. O njezinu nastanku neki mještani govore na realističan način kako je izgrađena zbog potreba sve većeg hodočašća Djevici Mariji. Legenda pak govori kako ju je izgradio palatin Nádasdy u čast svojoj kćeri. Djevojčica Leonora, njegova kći, zavjetovala se kako će postati koludrica ako ozdravi. No otac joj je naredio da se uda. Pri ulasku u crkvu sunčana ju je svjetlost usmrtila, a otac je, želeći ublažiti bol i osjećaj krivnje, izgradio crkvu. Nakon hodočašća črnoj lovretanskoj Madoni koja se nalazi u crkvi hodočasnici bi se uputili u crkvu sv. Martina koja se nalazi u središtu mjesta. Po svetoj maši se ide u procesiju, kaže jedna mještanka. Crkva sv. Martina lijepo je obnovljena, a freske su naslikali u drugoj polovici prošlog stoljeća mađarski slikar Kazimir Šošo Vošinski i hrvatski slikar i pjesnik Mate Šinković, koji su u prikaze sv. Martina unijeli i svoje figure u različitim bojama plašteva. U jednom od časopisa gradišćanskih Hrvata zabilježen je zanimljiv opis ovih fresaka: Koljnofska farska crikva ima jednu jedinstvenu osebujnost. Na freska, ke prikazuju scene iz žitka patrona Svetoga Martina, su ovjekovječeni obrazi nekih Koljnofcev. Zidne slike u crikvi su medjutim prik 50 ljet stare, tako da se polako zgublja živi spomenak na portretirane – neki su pravoda jur umrli.

Crkva Blažene Divice Marije u Koljnofu (foto: Biserka Goleš Glasnović)

O hodočašću Črnoj Madoni govori benediktinac Marko Anijan Mogyorósi, sudionik naših susreta, svojim svijetlim usporenim tenorom kako se 15. augustuša na Veliku mašu proživi jedna katarza, jedna dotaknutost na različni jeziki. A jedan od hodočasnika s brezovim križevima okićenim cvijećem i ornamentiranim križevima govori kako su marijansku pobožnost naslijedili od svojih stare majkov i materov i starih otcev. Pobožnost i hodočašće u kojem je svaki korak jedna molitva.

Marijanska pobožnost dio je i posvete na spomen-bilješci na vanjskom crkvenom zidu. Poštovatelji koljnofskog farnika i pjesnika Ivana Blaževića (1888−1946), koji se potpisivao i kao Tugomir, napisali su mu u dvanasteračkom distihu: Duša tvoja neka kod Majke počine / Zbog mara i truda za sve dobre čine.

490. obljetnica doseljenja

Svojevrsna procesija održana je i sada kad smo s mještanima u nošnjama, pjevajući i svirajući, pohodili spomenik doseljenju u mjesto obilježavajući 490. obljetnicu. Na čelu povorke bio je elegantni gospodin Franjo Grubić u jednostavnoj nošnji, načelnik mjesta, a s nama je hodočastio i gospodin Franjo Pajrić Stariji, umirovljeni ravnatelj osnovne škole i čuvarnice Mihovila Nakovića u Koljnofu. On bi, kao sudionik svih koljnofskih susreta, nenametljivo dolazio i odlazio, tihom kretnjom, skinuvši ili stavivši svoj šešir. Svojim vintage šeširom podsjetio me na jednu moju dragu osobu koje više nema. Pri Spomeniku doseljenja Hrvata u Koljnof ugledni je hrvatski književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić, voditelj književnih susreta, proštio svoju pjesmu prigodnicu »U Koljnofu raste maslina«. U Domu kulture u velikoj dvorani održana je priredba na kojoj su se predstavile pjevačke i folklorne skupine i na kojoj se govorilo o dolasku u Koljnof. Sve na lijepom gradišćanskom koljnofskom govoru koji zaista u svojoj jezičnoj sintezi zvuči frankopanski, kao stvarni hrvatski koine koji se u kasnijem standardiziranju nije ostvario. Jezik sposoban za zganke, za tužaljke, za tragiku i za galgen humor kako nam svjedoče sjajni Frankopanovi stihovi. A koji i dalje živi u poeziji suvremenih gradišćanskih pjesnika.

Osnovna škola i čuvarnica u Koljnofu nazvana je po Mihovilu Nakoviću, još jednom značajnom gradišćanskom Hrvatu. U veseloj školi, ne samo zbog dječje užurbanosti i odlaska na ručak u lijepu blagovaonicu i učiteljske dobrodošlice, nego i zbog raznolikih rekvizita i izložaka, može se odigrati stolni tenis za vrijeme odmora, ali nešto i naučiti. Zastala sam pred portretom jednoga davnog ravnatelja, učitelja, pisca, kantora i skupljača narodnog blaga Mihovila Nakovića, koji je djelovao ovdje u drugoj polovici 19. st. Poslije sam saznala kako je to bio povoljan znak – jer sam na skupnom predstavljanju književnika iz Hrvatske pred učenicima u OŠ Mihovila Nakovića odlučila ne čitati svoje pjesme, koje i nisu primjerene toj dobi, nego započeti razgovor s njima na hrvatskom jeziku. Tada sam saznala kako škola u Koljnofu ima organizirane posjete i učenje jezika, povijesti i zemljopisa u mnogim gradovima i selima u Hrvatskoj. Svidjela mi se i riječ čuvarnica jer je semantički bliža pojmu koji označava, nego naša standardna riječ vrtić, za mjesto gdje se čuvaju i odgajaju djeca. A svidjela mi se i moja pedagoška intuicija koja je nadvladala književnički ego.

Zavjetna kapelica Blažene Divice Marije (foto: Aleksandar Horvat)

Naš domaćin Franjo Pajrić čovjek je koji razumije pjesnike. Čovjek koji nas vodi stvarnim putovima ovoga malenog djelića Zemlje, ugledni stomatolog i vješti konobar u vlastitom hotelu Levanda, u kojem smo smješteni – i vinogradar iz čijih gorica stiže frankovka. Čovjek koji svira i pjeva. I čovjek koji nam fanatično prenosi svoje fantastične teze o Velikoj Iliriji, Jantarskom putu i onome što ne postoji u službenim povijesnim registrima, o nekoj novoj kozmogoniji, o nekoj davnoj vjeri, o jezičnim slagalicama koje otkrivaju skrovitost nekoga davnoga (ne)postojećeg svijeta. O autoru ili suaotoru neobičnih kamenih i željeznih instalacija u mjestu. Dok mijenja svoje zemaljske uloge čini se poput izvanzemaljca koji se, s nekom nakanom, spustio upravo ovdje u ovu vodenastu ravnicu tražeći poplavljene putove i smjerove koji su izostavljeni u uobičajenom poretku svijeta. Ili možda reinkarniranoga tužnog druida koji želi objaviti istinu o davnom, zaboravljenom svijetu i životu. I o kojem možda nešto gaču, guguću ili kriješte i cvrkuću patke, guske i ptice na prekrasnom Nežiderskom jezeru čiji jezik ne razumijemo, ali zvuk umireni osluškujemo.

Ravnica bez granica

U novoj i vrlo suvremenoj osnovnoj školi u Petrovu Selu saznali smo − u razgovorima s nastavnicima i ravnateljicom te voditeljicom hrvatske samouprave u Petrovu Selu Anom Škrapić Timar i roditeljima ispred škole − kako neki mještani imaju svoje gorice preko granice na austrijskoj strani. Sada mi se učinilo da granica uopće nema jer daleko iznad jezera nazirala se planina s velikim snježnim ledenim kristalom na vrhu koji je blistao na studenom suncu. Činilo se kako ravnica ne može bez planine i kako planina izrasta iz ove močvarne zemlje. Božanska vertikala i zemljana horizontala. Netko je primijetio kako se ovdje žanje močvarna trska, a onda sam ju vidjela ugrađenu u krovove i zidove tradicijskih kuća koje se ovdje grade i čuvaju primjerene čovjeku, blizu zemlje kao prizemnice ne težeći visini i katovima. Produžene kao ravnica u trijemu s ovalnim lukovima i zatvorene od ulice visokim ogradama.

U mjestu je ploča s natpisima mjesnih polja, gorica, brežuljaka i livada koja poput sažetoga toponimskog rječnika govori o ljudima, krajoliku i njihovu jeziku – vrlo sličnih naziva kao u hrvatskoj domovini. O ljudima (Kod Antona, Kod Zgornjega Toma, Kod Marije), o bilju, stabarju i grmlju (Šipkovlje, Ruškovlje, Ripišće, Drenje, Grabra (Loza), Vrbice, Konopljišće). O obrazima i licima pejzaža (Podvrh, Veliki i Mali Kut, Rauni – Raunice, Kod Kamenjaka, Kod Kuće, Rupe, Rakiće, Brig. Pijeski, Tratina, Krč, Jama za crkletine, Krčice, Mlake, Podglavica, Široki – i Ugljenka, Malini te Gibaniki ili Sinokoše) s reminiscencijama o zanimanju stanovnika. A onda još nekoliko, meni bliskih i dragih zagrebačkih germanizama Škarpe uz štreku i Polutke i malo prik štreke. Znak da tu prolaze vlakovi – a seoski psi navikli na njihov huk – šute.

I mi smo pri povratku, nakon kratkog lutanja Győrom, više šutjeli no što smo se smijali. Zamagljenom cestom prema Međimurju na kojoj su konvoji kamiona prevozili terete sa sjevera prema jugu. Ipak ozareni iznutra odsjajima sunčanoga studenoga i žutih koljnofskih kuća kao na nekom davnom Jantarskom putu. I na posljednjem odmorištu pokupili Tomekov zaboravljeni ruksak i mahnuli limenom pijetlu u izlogu čiji je gizdavi dvojnik već doputovao s Tomislavom Marijanom u Zadar.

Turte od riči

U druženju s Gradišćancima posebice me dodirnula po­ezija Ane Šoretić (Ana Schoretits), koja s ponosom ističe kako je izbjegla drugo n u svom imenu pa i samo njezino ime izražava čuđenje, ne samo njezina poezija, kod austrijskih kolega. Ana, a ne Anna, je književnica, urednica, pjesnikinja, redateljica kazališne skupine Cogrštof te članica austrijskog PEN kluba, rođena u austrijskom Gradišću. U samo dvije knjige koje mi je darovala njezina je sjajna pjesnička radost i tuga na zvonkom gradišćanskom i lijepom njemačkom jeziku. Turte od riči – Torten Aus Worten, pjesme za dicu i Bog je dao, Bog je zeo – Texte für Abschied und Trauer, psalmi za dane rastanka od umirućih. Ili kako ona zapisuje: Mnogokrat dolazi smrt naglo. Človik nije nikako pripravan. U ovi situaciji ne ostane vrimena, da bi iskao adekvatne tekste tr riči badrenja, ke su važne i potribne u očima žalujućih, Ova knjiga nudja opširnu ponudu za dane rastanka, za dvorenje i svečevanje pokopa. Tako da sam u razgovoru za austrijski radio, bez neke pripreme, zaključila kako je gradišćanski jezik manje asimiliran nego naš standard – jer je sačuvao zajedništvo čakavskoga, kajkavskog i staroštokavskog koji se poslije novoštokavskim standardom izgubio i u morfologiji i u naglascima…

I razgovor s gospodinom Herbertom Gassnerom, znanstvenikom i pjesnikom, koji ističe kako je prvi rektor Zagrebačkog sveučilišta bio gradišćanski Hrvat Filip Kaušić (1618−1683), i koji se bavio i djelom još jednog Filipa, meni posebno zanimljivoga Gradišćanca Ivana Filipa Vesdina (1748–1806), bosonoga karmelićanina i misionara, autora prve tiskane slovnice sanskrtskog jezika i utemeljitelja europske indologije. I autora najsustavnijeg djela o indijskoj kulturi i civilizaciji Brahmanski liturgijski, mitološki i građanski sustav.

U spirali smijeha i melankolije

I družimo se u nekoj spirali u kojoj teče smijeh i radost s jekom tuge i melankolije. Čuveni i manje čuveni. Voditelj i izbornik susreta Tomislav Marjan Bilosnić, drugi voditelj Darko Pero Pernjak i njegova supruga Sanja te pokretač susreta Đuro Vidmarović, Božica Jelušić, Božidar Brezinščak Bagola, čija poezija na našem humskom narječju, poput dobre kapljice, klizi niz koljnofske gorice. Tomislav Domović i moji novi pjesnički prijatelji Srećko Marijanović, odličan pjesnik i duhoviti mudrac iz Hercegovine i Nikola Marinović, pjesnik i glazbenik, voditelj klape Koporan, koji ispod glasa i ispod nametanja govori poeziju naizust na ruskom i hrvatskom jeziku, svoju − i blisku mu drugu. I koji nam obećaje da će u svome Poličniku promovirati svoju zbirku pjesama koja ne samo da nije objavljena nego nije ni napisana – jer sve što je donio sa sobom u Koljnof na književne susrete bio je on sam, bez knjige, bez napisanih tekstova i isticanja. Poslije je dodao da murvu pod kojom ćemo održati susrete tek treba posaditi.

Pohvala hrani i blagoslovu stola bila je i pjesnička i stvarna. Božica Jelušić predstavila je pjesničku zbirku Gastrolatrija, koju potpisuje s Božicom Brkan, dok nam je Marko, sin Franje Pajrića, spremao odlične objede. Na kraju nas je iznenadio večernjim malim koncertom u kojem se predstavio kao odličan gitarist i kantautor. Pjevao je i na hrvatskom i na mađarskom koji je u ovaj komorni koncert unosio zvukove vjetra što prolazi kroz trstiku, trnine, čemerike i kupine. Na koncertu je bilo i dvoje njegove malene dječice koju su čuvali njihova prijateljica učiteljica Danijela i otac Franjo, ljuljajući djevojčicu, zajedno s njezinim velikim ružičastim jednorogom u naručju. Nakon koncerta Marko ih je odveo na spavanje. Uz uspavanku blage kišice i vjetra što prolazi kroz kadulju i majčinu dušicu.

Maslina, tigar, murva i magarac

Buđenje u jednom nizu prijepodnevnih predstavljanja bila je pojava tigra u koljnofskom Domu kulture. Dok smo ulazili u Dom zapazila sam predivan drveni ormarić s dvije kazališne lutke. Iz mojih kazališnih snova na kraju me prenuo Tigar, zbirka pjesama našeg voditelja Tomislava Marijana Bilosnića, koju je predstavio na mađarskom jeziku nakon što je prevedena na mnoge svjetske jezike, prevoditelj Šandor Horvat. Stihove su govorili Robert Hajszan na njemačkom, Božica Jelušić i autor na hrvatskom te Šandor Horvat na mađarskom.

U tom prostoru neomeđenom određenim jezikom, kulturom ili vjerom, a tako blizu željezne granice koja je bila na kraju mjesta, održali smo Tomislav Domović i ja promociju antologije hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi, koju smo zajedno sastavili i promovirali već nekoliko puta otkada je objavljena u listopadu 2023. godine. On je, moj brat magarac, kako bi mu tepao sv. Franjo Asiški, ukopan u oblacima čitao svoju pjesmu »Pjesma poginulog ratnika«, jednu od najizvođenijih pjesama o Domovinskom ratu, a ja pjesmu Andrije Vučemila naslovljenu »Ratna«, s apsolutno antiratnom porukom. U nekoj gustoj tišini pa se prostorijom, umjesto pljeska, začulo suosjećanje u dodiru s nekom tugom koja je proletjela iznad nas. Tomislav se poslije, ostavivši zemaljske terete na puteljcima koljnofskih gorica, vratio u protokole književnih susreta.

A onda smo se ponovno sastajali − i odlazili s nekom novom tugom koja je proletjela poput gusaka koje su se pojavile sljedeći dan iznad nas gačući u savršenom poretku na posve jasnom nebu. U dvorištu Franjina eklektičkog štaglja u kojem su raznoliki izlošci poput šahovskih figura nudili neograničene mogućnosti tumačenja. U dodirima masline, tigra, murve i magarca.

Jesen 2023.

Biserka Goleš Glasnović, hrvatska književnica. Piše pjesme, putopise, eseje i književne kritike. Objavila je pet zbirki pjesama, slikovnicu, knjige putopisa Pun ruksak oblutaka i Karpatski listići te knjige eseja i kritika Lusteri i knjige i Čitanje udvoje. Objavljuje u časopisima za književnost i kulturu te na književnim portalima, a pjesme su joj uvrštene u antologije.