Kako je Marulić čitao salonitanske natpise

Kao što se može i očekivati od pisca koji je u prvom redu kršćanski moralist, Marulić na više mjesta u svojem opusu izrijekom odbacuje antičko, pogansko naslijeđe ili barem iskazuje snažan zazor prema njemu. Ipak, humanističko zanimanje za antiku, pa i afirmativan odnos prema njoj, splitski autor očituje višekratno, a čini to na razne načine i u raznim fazama svojeg života – u mladenačkom pismu Jurju Šižgoriću, u komentarima uz Katulove pjesme što ih je negdje nakon 1500. ispisivao na marginama glasovitoga trogirskoga kodeksa s Petronijevim Satirikonom (koji je dugo bio u njegovu vlasništvu), u poslanici Tomi Nigeru, sastavljenoj u 69. ili 70. godini, u stotinama stranica s ekscerptima iz antičkih autora u Repertoriju. Vrsnim znalcem mitologije pokazuje se Marulić u Dijalogu o Herkulu, a i njegov hrvatski ep Judita sadrži niz primjernih figura iz antičke povijest i mita (više nego iz Biblije). Nasljedovanje antičkih uzora u vlastitom stvaranju najuočljivije je u latinskim stihovima, dok se sustavno nastojanje za razumijevanjem antike najbolje očituje u Tumaču uz natpise starih.

Taj svoj antikvarsko-epigrafski spis, izvorno naslovljen In epigrammata priscorum commentarius, Marulić je napisao negdje između 1503. i 1510. godine, dakle u šestom desetljeću života. U njemu je prikupio 141 antički natpis (svi su na latinskom) iz Rima, Napulja, Milana, Akvileje, Trsta, Pule, Zadra, Salone te drugih gradova s Apeninskoga poluotoka i s istočne obale Jadrana. Natpise je razvrstao u tri skupine (rimski, izvan Rima i salonitanski), a cjelinu uokvirio posvetom Dmini Papaliću na početku i moralističkom peroracijom na kraju (nakon čega ipak slijedi skupina »naknadno pronađenih« salonitanskih natpisa). Djelo je, prema vlastitim riječima, sastavio na ponovljene molbe prijatelja Dmine Papalića, koji je prikupljao salonitanske spomenike, ali nije bio sposoban da ih dobro pročita i razumije. Marulić se očito i sam zainteresirao za temu, jer je u svoj spis uključio ne samo natpise iz Salone nego i iz mnogih drugih gradova. No dok je one salonitanske mogao čitati u originalu, tj. s kamena, za druge je kao glavni izvor imao jedan rukopis, koji je identificiran i proučen još 2011., ali kojem nažalost ne znamo sastavljača, odnosno sastavljače. Danas se taj rukopis čuva u milanskoj biblioteci Ambrosiana; sadrži samo natpise, bez ikakvih komentara, i po tome je tipičan predstavnik tzv. humanističkih siloga, tj. rukopisnih zbirki natpisa kakve su sastavljali mnogi onodobni humanisti.

Valja istaknuti da je u svojem epigrafskom spisu splitski humanist učinio kudikamo više od pukog prepisivanja natpisa s kamena ili papira – učinio je nešto važno i u ono doba gotovo jedinstveno: svaki je natpis popratio raznovrsnim objašnjenjima i komentarima. U ono su vrijeme natpisima tako pristupila, koliko znamo, samo tri talijanska humanista, njegova suvremenika (Benedetto Giovio, Andrea Alciato i Girolamo Bologni), pa splitski pisac pripada, u europskim okvirima, u začetnike nove epigrafske vrste – komentirane zbirke natpisa. Marulićevi su komentari po sadržaju epigrafski, filološki, starinarski i moralistički; u njima se očituje piščevo opsežno, pa i neočekivano bogato poznavanje antike, i to antičkih realija i književnih izvora. Ti pak izvori obuhvaćaju ne samo antičke pisce nego i brojne novovjekovne, humanističke rasprave i priručnike, koje je splitski autor imao na svojim policama i studiozno se njima koristio. Napokon, Marulićevi komentari pozornost privlače i time što je moralistički sloj u njima nešto manje izrazit nego drugdje u piščevu opusu; naravno, didaktičku svrhu pisac ne zanemaruje ni u starinarskom kontekstu, ali ovaj put povremeno to radi iz drugačije perspektive. Već u posveti Papaliću ističe: »Želio bih da ti, dok čitaš, obratiš pozornost na to koliko su oni ljudi iz prošlosti koji su štovali isprazne idole, a ne istinskoga Boga, cijenili vrlinu, bilo tijela bilo duše.« Povrh toga, primjere iz poganske antike Marulić mjestimice postavlja kao uzor svojim suvremenicima, dakle kršćanima – što ne čini nigdje drugdje.

Interes za Tumač porastao je nakon što je 1995. Darko Novaković u oxfordskoj Bodleiani pronašao autograf djela i svoje otkriće popratio temeljnom studijom. Nakon toga objavljeno je više znanstvenih članaka o tom djelu, a autor ovoga prikaza posvetio mu je doktorsku disertaciju s kritičkim izdanjem cjelovitoga latinskoga teksta. (To izdanje dostupno je na mreži, ali zasad još nije objavljeno tiskom; Tumač je stoga još uvijek prilično slabo poznat stručnoj, a kamoli široj javnosti.) Što se tiče prijevoda, dosad je bio objavljen samo Marulićev opis Splita, tj. uvod u salonitansku skupinu natpisa, koji sadrži osvrt na antičku Salonu i opis Dioklecijanove palače.

Dosadašnje studije o Tumaču redovito su pisali filolozi, pa je iz filološke i književnopovijesne perspektive djelo temeljito obrađeno: spis je približno datiran, ustanovljena je povijest teksta i njegova recepcija, Tumač je kontekstualiziran u humanistički interes za epigrafiju kod nas i u Europi, gotovo su u cijelosti identificirani Marulićevi izvori, kako za same natpise tako i za komentare, a sami ti komentari temeljito su analizirani. No s obzirom na specifičnu narav djela, Tumaču je bio potreban i ozbiljan pristup iz epigrafske struke. Tu prazninu napokon popunjava, u dijelu koji se tiče salonitanskih natpisa, knjiga Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića; njezin autor, dr. sc. Dino Demicheli, izvanredni profesor na Odsjeku za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ne samo da je iskusan epigrafičar nego je dio svojih istraživanja već prije posvetio pojedinim natpisima iz Papalićeve zbirke.

U uvodnim poglavljima svoje knjige autor pregledno rezimira dosadašnje spoznaje: u prvom poglavlju govori o rukopisu i povijesti istraživanja djela, a drugo počinje prikazom epigrafije Marulićeva doba. Već u nastavku, kada govori o Maruliću kao epigrafičaru, Demicheli uvodi vrijedna i nova zapažanja iz perspektive epigrafske struke. On naime razmatra koliko je Marulić točno prepisao tekst pojedinog natpisa, kako je tretirao granice redaka, ligature, zatim što je on vidio kao klesarsku pogrešku i kako je to ispravljao, napokon kako je tretirao rastavne znakove, oštećenja i epigrafske kratice. Takvi su uvidi, dakako, mogući onda kad je pojedini natpis iz Papalićeve zbirke sačuvan, tj. kada današnji proučavatelj gleda manje-više isti kamen koji je pred sobom imao i Marulić. Srećom, danas imamo u cjelovitom ili fragmentarnom obliku 12 takvih natpisa. Osam ih se nalazi u Splitu, dok su ostali u Veroni, Trevisu, Firenci i Padovi. Autor se potrudio pribaviti fotografije svih sačuvanih natpisa, pa su njihove reprodukcije dodatna vrijednost ove knjige.

Treće poglavlje posvećeno je Papalićevoj zbirci i samom Dmini Papaliću. U njemu autor, među inim, donosi vrlo detaljnu analizu onog dijela ambrozijanskoga kodeksa u kojem se nalaze Papalićevi, ali i drugi salonitanski natpisi te oni iz Italije. Njihovo je raspored u tom rukopisu nelogičan, izmiješan, pa Demicheli zbrku pokušava razriješiti pretpostavljajući da je izvorni redoslijed folija bio drugačiji od današnjega. Tu epigrafičara vidimo u poslu koji bi se mogao nazvati paleografskim i kodikološkim, s time da se njegovo rješenje čini vrlo plauzibilnim.

Slijedi izdanje dijelova Marulićeva teksta, tj. latinski izvornik (preuzet iz spomenute disertacije) i usporedni prijevod na hrvatski iz pera autora knjige. Prevedeni su: uvodna posveta Dmini Papaliću, odjeljci posvećeni salonitanskim natpisima, koji nose naslove Salonis i Salonis postea repertum (ukupno 29 natpisa), te zaglavak djela (Peroratio). Treba napomenuti da izvorni tekstovi natpisa u ovoj knjizi nisu doneseni (pa onda ni prevedeni) onako kako ih je Marulić zapisao u svojem rukopisu, nego prema tekstu u zbirci Corpus inscriptionum Latinarum ili prema zatečenom stanju sačuvanih natpisa. Prijevodi pojedinih natpisa i Marulićevih tumačenja uokvireni su Demichelijevim autorskim tekstovima. Naime za svaki sačuvani natpis on najprije daje detaljan opis spomenika i njegovu fotografiju, a za svaki natpis, bez iznimke, dodaje nakon Marulićevih komentara svoje vlastite, nove komentare, tj. male znanstvene rasprave o dotičnom natpisu iz perspektive suvremene arheologije i epigrafije, s brojnim historiografskim, onomastičkim i drugim podatcima koji pomažu boljem razumijevanju i kontekstualizaciji kako natpisa tako i Marulićevih komentara.

Budući da je utvrđeno kako od 29 natpisa Papalićeve zbrike, koliko ih je Marulić uvrstio, sedam pripada u krivotvorine, četvrto poglavlje posvećeno je fenomenu epigrafskih falsifikata. Autor najprije govori općenito o krivotvorenju antičkih natpisa i o motivima za takav postupak. Falsifikati su uglavnom nastali u razdoblju renesanse, a mogućnost njihova prepoznavanja, upozorava autor, tada je bila neusporedivo manja nego danas, ako uopće ikakva; k tome, i odnos prema njima općenito je tada bio bitno drugačiji nego naš današnji. Pomno analizirajući inscriptiones falsae u Papalićevoj zbirci, Demicheli kao zajednički nazivnik u njihovu sadržaju uočava isticanje vojničke i/ili građanske vrline, odnosno hrabrosti, te Marulićev u pravilu ponešto opširniji komentar, s više citata antičkih izvora nego drugdje, i s naglašavanjem nagrade, odlikovanja ili drugog priznanja za junaštvo. Iz toga izvodi zaključak kako je moguće da se Marulić sam ili u suradnji s kolegama upustio u krivotvorenje natpisa, a njihovo mu je uvrštavanje u Tumač poslužilo za ostvarivanje nekoliko ciljeva, koje autor opisuje ovako: »jasnije je artikulirao vlastite stavove o vrlini; donio je ʻpradavne dokazeʼ epigrafske kulture na području Salone, čime je ukazao na jezičnu i kulturološku jedinstvenost prostora Dalmacije i Italije u antici; iznosi iznimne primjere vrline koja zaslužuje poštovanje kod čitatelja natpisa; diskretno je kontekstualizirao suvremene povijesne okolnosti i dao je svoj doprinos u poticanju na ujedinjenje i opstojnost protiv vrlo moćnog nadirućeg turskog osvajača; naposljetku, univerzalnim pričama o junaštvu pomiruje svjetonazorske razlike između pogana i kršćan« (str. 207–208). Također, Demicheli zapaža u tim krivotvorinama specifična imena, koja kao da pojačavaju opći dojam o pohvali vrline: Felix (sretan), Beatissimus (najblaženiji), Pius (pobožan, blag), Severus (ozbiljan) te jedan s jasnim lokalnim značenjem: Aulus Ianius Satyrus Delminius. Po nekim naznakama može se pretpostaviti da je Marulić kanio svoje djelo objaviti tiskom, čime bi neizravna politička poruka bila recipirana u kulturnom krugu ne samo njegova rodnoga grada nego i Mletačke Republike, pa i šire. Svoju tezu Demicheli obrazlaže temeljito, trudeći se da je kontekstualizira u povijesne okolnosti i u Marulićev svjetonazor, nikad ne smećući s uma epigrafske značajke tekstova o kojima raspravlja.

Peto poglavlje posvećeno je samoj Papalićevoj zbirci: autor pokušava rekonstruirati izvorni njezin izgled i smještaj u vlasnikovoj i danas odlično sačuvanoj palači, daje kronološku podjelu natpisa, identificira ih tipološki te analizira onomastiku i rodbinske veze. Na kraju knjige nakon kratke Zaključne misli slijede dodatci: table na kojima su otisnute reprodukcije odnosnih dijelova Marulićeva autografa, raznovrsni i vrlo korisni indeksi te popis literature.

Nekoliko sastavnica ove knjige treba istaknuti kao važnu novost u odnosu na dosadašnja istraživanja. Svakako, znatan je dobitak prijevod važnih dijelova Tumača na hrvatski, jer će nestručnjak, a možda i stručnjak, vjerojatno prvo posegnuti za njima. Kad je riječ o znanstvenom prinosu, Demicheli daje dragocjene epigrafske komentare u uvodnom dijelu knjige, precizno identificirajući svojstva Marulića kao epigrafičara i visoko vrednujući njegove kompetencije u kontekstu njegova vremena; u prijevodnom dijelu knjige nakon svakoga pojedinog natpisa daje znalačke analize iz perspektive suvremene epigrafije, opet valorizirajući i visoko cijeneći Marulićev trud oko interpretacije. Nadalje, vrijedne su autorove opservacije o ambrozijanskom kodeksu; poticajna je, daljoj raspravi otvorena, njegova teza o domoljubnoj, moglo bi se kazati i političkoj motivaciji Marulićevoj da uvrsti i komentira možda baš u njegovu krugu krivotvorene natpise. Demichelijevi opisi spomenika, onomastičke i tipološke analize, prijedlozi rješavanja nekih zamršenih problema kod odčitavanja i prevođenja ovdje se mogu samo općenito spomenuti; no u njima je niz korisnih podataka, spoznaja i zaključaka od kojih će nesumnjivo trebati polaziti u svakom budućem bavljenju ovim iznimnim Marulićevim spisom.

Spoj dvaju znamenitih imena, Marulića i Salone, zacijelo će privući čitateljsku publiku, pa i onu izvan užih stručnih krugova, a valja se nadati i da će knjiga biti poticaj za dalje istraživanje Papalićeve zbirke, dakako i za cjelovito objavljivanje Marulićeva Tumača tiskom, u izvorniku i prijevodu (na čemu se upravo radi). Dodatnu vrijednost knjizi kao radnom instrumentu daju brojne fotografije (natpisi, stranice iz rukopisa), a ugodnu čitanju pridonosi pregledan prijelom i skladna vanjska oprema.

Bratislav Lučin, latinist i kroatist, do umirovljenja je radio kao urednik u Književnom krugu Split i voditelj Marulianuma. Područja su njegova znanstvenog zanimanja opus Marka Marulića, hrvatski humanizam, recepcija Erazma Roterdamskog u starijoj hrvatskoj književnosti te recepcija antike.