Jadranski turistički prostor

Smisao i svrhu Deklaracije o hrvatskom prostoru moguće je potkrijepiti i pojasniti razmatranjem samo jedne lapidarno formulirane teze Deklaracije: »Hrvatski kulturni prostor oblikovati u organičke urbanističke i arhitektonske nukleuse, suprotno neartikuliranoj i beskonačnoj linearnoj betonskoj distopiji kakvoj svjedočimo na Jadranu.«

Predodžbu o jadranskome turističkom prostoru moguće je steći razmatranjem karakteristika tipičnih jadranskih gradova: to su Venecija, Červar, Vir, Dubrovnik, Sveti Stefan. Između tih gradova postoje bitne razlike. Gotička Venecija smještena na lagunama ambijentalni je spomenik ekumene koji je svojom baštinjenom ljepotom mamac sve brojnijeg interesa turista: svojom ljepotom ostvaruje enormnu dobit, koja se povećava starenjem grada. Aktualno projektirani Červar pretežno je strukturiran kao organizirano vikend-
-naselje: zgusnutom gradskom strukturom racionalno je iskorišteno zemljište, no njegovo korištenje ne ostvaruje relevantnu društvenu dobit. Vir je obrazac propulzivne spontanosti građenja grada: pozitivna energija bez kre­ativnog usmjerenja proizvela je negativan efekt. Renesansni Dubrovnik okružen gradskim zidinama također je ambijentalan spomenik čovječanstva privlačan turističkoj znatiželji, perifernom nastanjivanju i snobovskom posjedovanju: svojom ljepotom ostvaruje dobit povećavanu u razmjeru sa starošću, no bujanjem periferije gubi svoju privlačnost, a rasprodajom građevinskog fonda umrtvljuje svoju autohtonu životnost. Sveti Stefan kao utvrđeni grad iz 15. stoljeća cjelovito je interijerski transformiran u atraktivan hotel: rentiranjem graditeljske baštine ostvaruje privlačnu dobit, no ekskluzivnom eksploatacijom otuđen je od svoje etničnosti.

Branko Silađin, u travnju 2023.

Razmatrane karakteristike jadranskih turističkih gradova nameću nekoliko zaključaka: (1) Spontani grad (Vir) akumulira energiju koja se može shvatiti kao individualno ograničena, ali i kao korporacijska, koja teži prekomjernoj eksploataciji: stoga je nužno regionalnim prostornim planiranjem kreirati poželjni ambijent Jadrana i takav ponuditi tržištu. (2) Rekreacijski grad (Červar) ne može socijalnim aspektom opravdati svoje postojanje: ostvarena osobna ekstenzivna korisnost nije u skladu s potrebnom intenzivnom društvenom korisnošću. (3) Privlačni grad (Dubrovnik) poželjno je mjesto nastanjivanja i turističkog prosperiteta: no stalnim proširenjem perifernih građevinskih zona zastrašujuće se anulira njegova bit. (4) Izoliranom gradu (Venecija, Sveti Stefan) topografskim smještajem na otoku automatski je ograničen opseg i rast: time ostvarena kvaliteta zadržava vjekovnu trajnost. (5) Baštinjeni grad (Venecija, Dubrovnik) sam po sebi izvorište je turističkog prihoda koji se povećava sa starenjem grada: zbog toga što i mi gradimo baštinu Jadrana, moramo je graditi u skladu sa sviješću o njezinoj budućoj atraktivnosti i turističkoj privlačnosti.

Ova tema neizbježivo asocira na Dubrovnik kao izraziti turistički grad temeljen na kulturnoj, društvenoj i graditeljskoj baštini njegovih renesansno-baroknih građana i njihova humanističkog svjetonazora. Pa i bonvivanstva. Brojni ljetnikovci izvan skučenog i fortifikacijama sapetoga grada dozivaju antičku pojavnost villae rusticae u respektabilnoj brojnosti rijetko izraženoj u onovremenom europskom ambijentu. Njihovu atraktivnost, ali i smisao, briljantno je uočio još sredinom 15. stoljeća dubrovački gospar i kancelar oba napuljska kraljevstva Benedikt Kotruljević: njegova kultna knjiga o trgovini i savršenom trgovcu smatra se ishodištem sustava bankarskog poslovanja. A možda i sustava turističkoga gospodarstva. Savjetuje tako Kotruljević 1458. godine: »Jedan ljetnikovac držiš zbog koristi i rente da prehraniš obitelj. Nije važno da li je on daleko od grada jer moraš paziti samo na korist. Drugi neka ti služi za zabavu i osvježenje tebe i tvoje obitelji, ali ne posjećuj ga previše, jer često odlaženje na ladanje odvraća ljude od posla« (Kotruljević, 2009). Ti brižni savjeti o korisnosti i rentabilnosti ljetnikovaca (kuća za odmor) aktualni su i sada kao temeljni smisao turističke gradnje i eksploatacije.

Poznavanje te naše polumilenijske spoznaje o ugodi i prosperitetu ladanja nužno je dopuniti još jednom fenomenološkom činjenicom: na hrvatskoj obali Jadrana nalazi se najstarija, najkvalitetnija i najočuvanija antička ladanjska kuća. Naravno, riječ je o ljetnikovcu rimskog cara Dioklecijana u Splitu, sagrađenom početkom 4. stoljeća. Kao sin Ilira, pisara iz Salone, domaći se nazivao Diokles ili Dioklo, a poznatim carskim imenom istaknuo se državnopravnom afirmacijom carstva i povijesnom odlukom o razdiobi carstva na istočno i zapadno te time bitno utjecao na budućnost europskog razvitka. Istaknuo se i iznimom vladalačkom mudrošću da osobnom odlukom svoj carski mandat ograniči na dvadeset godina. Kao strastveni graditelj sagradio je Rimljanima najveće terme, a sebi je u zavičaju podigao ladanjsku kuću u koju se povukao u mirovinu hvaleći se uzgojem raštike i pomidora: sačuvano je svjedočenje da je Dioklo ponudu povratka na tron glatko odbio: »Kada bi Vam bilo moguće vidjeti u Saloni mojom rukom zasađeno zelenje, sigurno Vam ne bi došlo na um ovo od mene tražiti« (Bulić, 1919). Hvaljena ladanjska idila ipak nije imala svojstvo izolacije budući da je i umirovljeni car imao potrebu za brojnim dvoranima, slugama, radnicima, zanatlijama, pa i za vojnom zaštitom predvođenom oficirskim korom. Ta mnogoljudna pratnja s obiteljima morala je imati prostorije za stanovanje i rad, pa je tako carski dio ljetnikovca obuhvaćao samo četvrtinu izgrađenoga kompleksa, druga četvrtina bila je namijenjena kultnim i reprezentativnim javnim prostorima, a dvije četvrtine pripadale su pratećem osoblju. Dioklov ljetnikovac tako je zapravo bio minijaturan, ali cjelovit, grad koncipiran prema Aristotelovu shvaćanja idealnog društva, Platonovoj viziji ljepote grada kao jedinstvene kuće, Hipodamovoj ortogonalnoj urbanistici i Polibijevoj tipologiji idealnog antičkoga grada. Nastao je taj grad kao Kotruljevićev ljetnikovac, kao kuća za odmor, kao antička ladanjska vila, kao nukleus turističke idealizacije. Pojednostavnjeno rečeno, Ilirac Dioklo ostvario je na Jadranu prvi turistički grad, a nije daleko od istine ni njegov europski prioritet.

Te davne asocijacije izazivaju recentna promišljanja: da li i danas graditi turistički grad? Jadranski turistički grad? Da li prihvatiti jasan francuski odgovor na to pitanje ostvaren gradnjom nekoliko turističkih gradova duž Azurne obale? Da li graditi takav grad po francuskom uzoru prostiranjem po terenu ili uzdizanjem u atmosferu poput emiratskog izazova? Da li graditi grad razgrađivanjem prirodno formiranog pejzaža ili formiranjem novog pejzaža? Da li oblikovati grad mimikriju regionalnog ambijenta ili oblikovati gradom kreativnu imaginaciju budućnosti? Da li graditi grad kao utilitarni minimalizam ili graditi grad kao baštinu naraštajima? Da li uopće graditi turistički grad ili graditi soliterne hotele umetnute u atraktivni pejzaž? Odnosno, da li graditi autohtoni turistički grad ili aglomeracije hotela priljubljivati uz postojeće gradove?

A nije naodmet zapitati se je li uopće moguće (ili poželjno) usmjeravati koncepciju turističkoga građevinarstva ili imati povjerenja u kvalitetu spontanih nadahnuća. Ta tako draga demokratska teza – u stilu: neka cvatu svi cvjetovi – pojednostavljuje odgovore: moguće su i preporučljive sve alternative. Ta teza i ta linija najmanjeg otpora zapravo je najpogubnija od svih svjesno odabranih alternativa: ona stvara kaos. Taj kaos zaposjeo je i degradirao velik dio jadranske turističke obale u smislu najprimitivnije eksploatacije prostora i zastrašujuće primitivne arhitekture. To iskustvo možemo shvatiti i kao pozitivno ako će ono značiti osvještenje koje će onemogućiti ekstenzivno i nakaradno programiranje, planiranje i izgrađivanje jadranskog pejzaža. Poznat je uvjerljiv argument kojim se maskira degradacija: u prostorno planiranje upleo se zakon kojim se zabranjuje gradnja u pojasu širine tisuću metara od morske obale. Kreaciju je zamijenila kažnjivost. Bit pojma kazna sadrži samo represiju kao palijativno rješenje i onemogućavanje akcije osmišljavanja jadranske obale. Ali zato ponovno omogućava kaos na kilometarskoj udaljenosti. Znači li to svjesno zakonsko programiranje linearnoga grada duž cjelokupne jadranske obale, a prema ideji madridskog urbanista i hvalevrijednog zanesenjaka Artura Sorije y Mate, koji je takav grad osmislio za programiranje razvitka španjolske obale Mediterana? Poštovani Soria osmislio je idealan grad u obliku egzaktno strukturirane građevinske zone širine jednoga kilometra, koja spaja postojeće gradove. Vjerujem da bi se vrtio u grobu od sreće kada bi doznao da se ta njegova ideja neprekinutoga linearnoga grada tako uspješno realizira duž hrvatske obale Mediterana. Ako vjerujemo toj viziji idealnoga grada s kraja 19. stoljeća, onda je to doista idealna koncepcija izgradnje jadranskoga turističkoga koridora. Ali ako joj ne vjerujemo, onda je to autoritetom pravnika, ministarskom odlukom i saborskim zakonom zaštićena nemušt promišljanja, zabrana djelovanja, propast nadanja.

Svjesna opasnosti kaosa i apsurda shematske oktro­iranosti, arhitektonska struka doista se potvrdila i našla spasonosan odgovor: neorganiziranu spontanost zamijeniti svjesnim programiranjem, planiranjem, oblikovanjem i gradnjom nultog primjerka idealne aglomeracije stambenog naselja u funkciji turističkoga grada: Červar u Istri, izgrađen 1977. godine. Cijeneći oblikovnu koncepciju urbanističke strukture i arhitektonske imaginacije Červara, cijeneći smjelost nametanja novog i perspektivnog promišljanja jadranskoga gradograditeljstva, cijeneći kvalitetu ugrađivanja artefakta u prirodu, cijeneći sukladnost s prostornim planiranjem istarske regije, cijeneći odlučnost društvene zajednice i financijera da se upuste u revolucionarni pothvat gradnje grada, ipak je razumno konstatirati da programska postavka nije omogućila formiranje stvarnoga turističkoga grada.

Za razumijevanje navedene tvrdnje možda bi bilo poželjno utvrditi što je zapravo turizam. Valja se osloniti na definicije turističkih umnika: »Turizam je djelatnost organiziranog gostoprimstva« (Brater); »Turizam je ukupnost odnosa i pojava izazvana putovanjima nerezidenata radi dokolice« (Yokeno); »Turizam je zadovoljenje najraznovrsnijih težnji koje potiču čovjeka da promijeni svoju svakodnevicu« (Conseil Economique et Social); »Turizam je zbir odnosa među ljudima koji u prolasku borave u nekom mjestu te njihova odnosa prema lokalnom stanovništvu« (Gluecksmann). »Turizam je nova industrija« (Chaix); »Turizam je aktivnost osoba koje su na putovanju« (Mill); »Turizam je umjetnost lijepog putovanja« (Gautier) i tako dalje (Antunac, 2001). Znači da je turizam gostoprimstvo, nerezidentni boravak, atraktivnost, promjena svakodnevice, industrija, umjetnost putovanja.

A to nije program Červara. Červar je osmišljen kao organizirani oblik tada tako popularnih vikend-naselja, nastalih kao jedina mogućnost ulaganja viška novca u socijalističkoj zajednici, kao jeftin i dostupan način višemjesečnog ljetovanja obitelji često upotpunjene s rodbinom i prijateljima, kao ulaganje u komforni život tijekom treće dobi. Popularna vikendica nastavak je rezidencijalnog boravka u svakodnevici, ona isključuje gostoprimstvo stranca, ona nije industrija, nego umrtvljeni kapital, ona nije umjetnost putovanja, nego je zamor dosade ponavljanog puta. Červar je tako svijetla točka jadranskog turizma u nastojanju da se vikendaška agresija organizira u prostorno i oblikovno prihvatljive zajednice. Naravno da to nikako nije malo, ali je ipak strano razumijevanju turističkoga grada u svjetlu citiranih definicija turizma.

Osobito u smislu one dojmljive Gautierove sekvence – L ʼart du bien voyager – domišljene već prije 80 godina: turizam nije stanovanje (Červar) nego umjetnost: umjetnost lijepog putovanja: senzualnog uživanja u novootkrivenim ljepotama pejzaža, radosnih otkrića nepoznatih epikurejskih čulnih naslada, senzibilnih doživljavanja ambijentalnih emocija, pronalaženja fantastičnih vizualnih atrakcija plošnih i prostornih artefakata, znatiželje humanitarnog druženja raznorodnih etnosa i etosa, iznenađenja neočekivanih senzacija, uživanja u kumulativnoj čaroliji doživljenog. Zbroj navedenih epiteta bit je umjetnosti. Stoga je turizam umjetnost. Umjetnost življenja.

Nije nevažno napomenuti da to nije življenje pustinjaka – bez obzira na na to boravi li u pustinjskoj špilji, otočnoj osami, šumskoj divljini ili hotelskoj sobi. Osamljena gomila modernog doba sociološka je deformacija prirodnog življenja u čoporu. Stanište čovjeka jest grad. A grad nije stanovanje, grad je bogatstvo življenja lucidno ostvareno u Dioklecijanovu gradu. Možda je to bolje objasnio znatiželjni i inficirani francuski istraživač meksičkih piramida Teotihuacana, arhitekt Jean Balladur: »Smatram kako je većina teoretičara arhitekture u krivu kada prilikom preispitivanja primarne svrhe djela arhitekata tu umjetnost pripisuju potrebi stvaranja skloništa koje čovjeka čuva od vremenskih nepogoda i opasnosti. ... Zbog toga stavljanje arhitekture u službu jednostavne potrebe vodi do udaljavanja od razloga postojanja ove umjetnosti i rezultira fundamentalnim pogreškama.«

Dva velikana dvadesetog stoljeća to su shvatila prije pedesetak godina: predsjednik Francuske Republike Charles de Gaulle i predsjednik francuske vlade Georges Pompidou odabrali su arhitekta Jeana Balladura da turističkoj populaciji sagradi Grad. Grad, a zapravo gradove, na dinama puste i pomalo močvarne obale Sredozemnog mora. Impresivni središnji grad La Grande Motte obuhvaća površinu od 430 hektara na kojoj su sagrađene zgrade za smještaj oko 60.000 turista. Naravno, izgrađeni su i brojni funkcionalni i društveni objekti koji grad čine gradom, a život ispunjen sadržajima i životnom radošću. Oblikovanje grada teži prema osobnom izrazu autora i njegovu traženju dojmljivog ambijenta do tada nepoznatog u gradograditeljstvu. Osnovnu kompoziciju i siluetu grada daju stambena zdanja piramidalne strukture biomorfnih oblika, a niz školjkastih paviljona i pratećih građevina (crkva, kongresna palača, pomoćne zgrade) impresionira duhovitim kompozicijama. Odlukom vlade, svjesnim htijenjem gradnje potpuno novoga turističkoga grada, autonomijom autorskog izraza, stvoren je presedan koji izaziva. Izaziva koncepcijom formiranja turističkoga grada kao moguće matrice optimalnoga turističkog razvitka. Izaziva razumijevanjem organiziranja turističkoga gospodarstva kao svjesnoga državnog programa, nasuprot palijativnim slučajnostima individualnih parcijalnih inicijativa građenja hotela. Izaziva svjesnim regionalnim planiranjem pejzaža kao zgusnutoga grada uklopljenog u nedirnuti okolni prirodni ambijent. Izaziva razumijevanjem da i po nama podignuti grad mora biti svojom osebujnom arhitektonikom atraktivan suvremenicima i postati kulturna baština naraštajima.

Upravo ta posljednja teza zavređuje iznimnu pozornost. Valja se podsjetiti na nevjerojatnu osobinu grada. Naime, sa starenjem umanjuje se vrijednost svega što aktualno stvara svjetonazor, dobra i profit: industrijski procesi zastarijevaju i ukidaju se; zgrade, tvornice, infrastrukture propadaju; društveni poredak neprekidno se aktualizira; spoznaje o postanku i postojanju duha i materije traže nove odgovore. Toj sveopćoj entropiji othrvava se jedino Grad. Naravno pojam Grada nije samo nakupina zgrada nego je cjelokupni kulturni prosede kulturnog i umjetničkog fenomena povijesnoga grada, kao baštine čovječanstva. Evo primjera: Venecija ili Dubrovnik svojom su pojavnošću najrentabilniji gospodarski produkti, jer njihova starost i atraktivna arhitektonika privlače nepregledan broj turista iz cijele ekumene, s time da, što će biti stariji, to će njihova privlačnost biti veća. Utilitarno rečeno njihova starost ostvaruje izniman dohodak, a što će biti stariji, to će se dohodak i dalje povećavati. Ta jednostavna istina ima dalekosežne implikacije.

A nije naodmet zapitati se je li uopće moguće (ili poželjno) usmjeravati koncepciju turističkoga građevinarstva ili imati povjerenja u kvalitetu spontanih nadahnuća. Ta tako draga demokratska teza – u stilu: neka cvatu svi cvjetovi – pojednostavljuje odgovore: moguće su i preporučljive sve alternative. Ta teza i ta linija najmanjeg otpora zapravo je najpogubnija od svih svjesno odabranih alternativa: ona stvara kaos.

I nameće pitanje: da li turistički grad koncipirati kao funkcionalnu i ekonomski minimalnu investiciju isplativu za dvadesetak godina ili turistički grad koncipirati ambiciozno poput Dubrovnika i Venecije, te ostvariti vjekovima povećavani dohodak?

Francuska vlada i arhitekt Jean Balladur jasno su odgovorili na tu dilemu: programirali su koncipiranje i oblikovanje turističkoga grada La Grande Motte najsuvremenijim i eksperimentalnim jezikom moderne arhitekture i likovnih umjetnosti. Time su ostvarili privlačnost recentnim turistima i vjeruje se da će se taj renome zadržati daleko u budućnost. Ovdje ambijent grada nije somnambulni pejzaž zgruvanih industrijski građenih mnogokatnih kvadara primitivnog stereotipa, nego svjesna arhitektonska kreacija temeljena na progresivnim spoznajama struke. Francusko društvo znalo je to vrednovati: Le Grande Motte zaštićen je oznakom »baština dvadesetog stoljeća«, a Jean Balladur časnik je Legije časti i član Akademije likovnih umjetnosti u sastavu Instituta Francuske akademije.

Naravno da teza o autorskom oblikovanju arhitekture nije jednoznačna: baštinjena arhitektura dokazuje nam brojne morfološke različitosti kao autorski izraz lokalne kulture: europske, mediteranske, egipatske, japanske, indijske, astečke itd. Današnje objedinjavanje ekumenske kulture prouzrokovalo je globalnu nivelaciju temeljnih postavki arhitektonskog oblikovanja. No, umjesto dosadašnjih regionalno zaokruženih kulturnih sfera, ostvario se novi poredak kulturne afirmacije u smislu virtualno povezanih istomišljenika neovisnih o geografskoj povezanosti. Morfologiju arhaične regionalne arhitekture zamijenila je morfologija prezentne arhitekture autorskih skupina: postmoderna, novi ekspresionizam, ekoarhitektura, dekonstruktivizam, minimalizam, novi regionalizam, novi klasicizam, kinetika, virtualna imaginacija itd. Međusobno uvažavanje i pozitivno vrednovanje dostignuće je današnje civilizacije i kulture.

Takvo razumijevanje identiteta suvremene arhitekture nameće otvaranje višeslojnog razmatranja oblikovanja turističke arhitekture. Kada je već s pravom istaknuta Bal­ladurova inovacija koncipiranja i oblikovanja turističkoga grada, nužno je spomenuti i njegov utjecaj na formiranje obližnjega turističkoga kompleksa: Port Camargue. Port Camargue smješten je pokraj staroga ribarskoga grada (Grau du Roi), građen je 1970-ih godina na površini od oko 160 hektara kao tada najveća europska marina s 4.500 ležajeva i 4.300 vezova za jahte. Dominantna arhitektonska ideja slijedi iskonsku ribarsku matricu obiteljske kuće s brodicom usidrenom ispred kuće, a sve umreženo u atraktivnoj urbanoj kompoziciji brojnih razigranih portova. Ta koncepcija inačica je strukture istovjetnoga turističkoga kompleksa Port Grimaud formiranog od šezdesetih do devedesetih godina 20. stoljeća u blizini Saint-Tropeza. Arhitekt Francois Spoerry temelji organizaciju grada na iskustvu Venecije, a i njegova arhitektura osuvremenjena je interpretacija građanske mediteranske arhitekture. Tako inspiriran arhitektonski izraz rado nazivamo »novi regionalizam« dajući mu time pravo postojanja: ali ne kao bespomoćne mimikrije, nego kao autorske kreacije. Možda je ambijent Port Grimauda ostao na sredini tih alternativa. No, ambijent Port Camarguea, interpretirajući urbanu strukturu arhaičnoga ribarskog naselja suvremenim grafizmom i oblikujući temu iskonske mediteranske kuće aktualnim arhitektonskim rječnikom, ostvario je ikonu mogućeg autohtonog identiteta mediteranske, a time i jadranske turističke arhitekture.

Moguće je razmotriti i drugi dojmljiv uzorak promišljanja turističkoga grada citiranjem fantastične vizije često apostrofirane kreacije arhitekta Leona Kriera: Atlantis – model umjetnosti življenja. Krierov idealni grad slijedi davnu ideju Thomasa Morusa: Morus svoj idealni grad, zvan Utopija, smješta na neki otok na drugom kraju Atlantika, otok daleko od engleskih obala i kraljevskih prerogativa, a Krier programira Atlantis u pustoši Tenerifa, u sjajnoj izolaciji od dometa agresivne urbanizacije. Atlantis je oblikovan na padini brda kao slobodno formirana zgusnuta aglomeracija zgrada, ulica, trgova, pjaceta, pasaža, galerija, vidikovaca u tipičnoj maniri strukture i obrisa mediteranskoga grada. Pa i mediteranske klasične arhitekture interpretirane autorskim inačicama na tragu relevantne arhitektonike neoklasicizma. Tu inovaciju treba razumjeti u skladu s njegovim strastvenim istraživanjima mogućnosti formiranja suvremenog europskog ambijenta na tragu humanosti i ljepote baštinjene ideje grada. Pasionirani ljubitelj arhitekture princ od Walesa povjerio mu je da ta kontroverzna promišljanja ostvari: grad Poundbury u Engleskoj zorna je ilustracija Krierovih teza, realizirana prema njegovu planu i uz sudjelovanje više od 100 arhitekata u dizajniranju pojedinačnih zgrada. Ne može se baš tvrditi da je rezultat primjeren teoriji: ali su te teze ugrađene u preporuke koncipiranja razvojnih planova Europske unije te ih je prihvatio niz uglednih svjetskih arhitektonskih škola. Maštovita kreacija Atlantisa rezultat je Krierova svjetonazora o nužnosti sjedinjavanja ideala klasične i tradicionalne arhitekture u suvremenom urbanom razvitku. Time je programirano jedinstveno autorsko djelo, turistički grad Atlantis, kao atraktivna iznimnost sinkrona s citiranim definicijama biti turizma kao umjetnosti življenja.

Razmatrane teze oblikovanja turističkoga grada – modernizam (La Grande Motte), mimikrija (Port Camargue), klasicizam (Atlantis) – valja upotpuniti barem s još jednom idejom koncipiranja turističke arhitekture: famozni hotel Burj Al Arab u Dubaiju arhitekta Toma Wills-Wrighta. Tristometarsko zdanje formirano u liku napetog jedra nekog davnog jedrenjaka obuhvaća površinu od više od 110.000 četvornih metara soliterno smještenih na plošnom umjetnom otočiću. Možemo li to zdanje nazvati hotel? Za razumijevanje upita treba se sjetiti Dioklecijanove palače, koja je zapravo grad. A možda i onoga renesansnog pjesnika života na urbinskom dvoru, Baldassarea Castiglionea, koji je za tu vojvodsku palaču napisao da je ona grad u obliku palače. Tako je i ovaj hotel, opsegom i sadržajima, grad u obliku hotela. Polazna arhitektonska ideja zapravo je genijalna: evo kako je Wright obrazlaže: »Ako možete predočiti zgradu s nekoliko poteza perom, tako da svatko može prepoznati ne samo zgradu već asocira i njeno mjesto na Zemlji, tada ste prešli dugi put do stvaranja nečeg kultnog« (ikone). Tezu je Wright dokumentirao skicama piramida (Kairo, Egipat), Eiffelova tornja (Pariz, Francuska), Kipa slobode (New York, Amerika), školjke opere (Sidney, Australija), kosog tornja (Pisa, Italija) i time dokazao kultnu osebujnost svojeg hotela jedra (Dubai, Arabija). Hotela kao jasno prepoznatljivog znaka kojim neupitno evociramo zgradu i njeno mjesto na Zemlji. Evociramo i autora svjesni dugoga stvaralačkog puta do kreiranja ikone. Ikone arhitekture, ambijenta i turističke destinacije. A to je vrhunsko čudo arhitektonike. Brižni teoretičari arhitekture našli su termin i toj ikoni: postmodernizam (Burj Al Arab).

Nakon apostrofiranja spomenute četiri diskordinirane ikone (kompjutorski rečeno) turističke arhitekture važno je sintetizirati njihov smisao u smislu turističkoga grada. Suvremenoga turističkoga grada adekvatnog povijesnim ikonama: Veneciji ili Dubrovniku. Probitačno je čuti što o tome misli jedan od protagonista, Leon Krier: »Osobno mislim da se veliki projekti mogu mnogo lakše prihvatiti od sveprisutnih manjih djela koja rutinski vandaliziraju naš krajobraz užasnom nepromišljenošću«. Vandaliziraju poput Sorijeve utopije. Vandaliziraju poput sveprisutne izgradnje jadranskog priobalja: u Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj gori, Albaniji.

Pa kada nemamo autonomnu strategiju, pametno je prihvatiti europsku strategiju razvitka lapidarno izraženu u dokumentu EU2020: »U svijetu brzih promjena razlike čine obrazovanje i istraživanje, inovacija i kreativnost.« Prosperitet Europe (Hrvatske) nije građenje, nego jačanje istraživanja, inovacije i kreativnosti. U turizmu to znači negaciju građenja onih Balladurovih skloništa za spavanje koja rezultiraju fundamentalnim pogreškama. To znači afirmaciju inovacije i kreacije apostrofirane s baštinjenim ikonama i četiri odabrane aktualne ikone turističkoga grada.

Nakon ovih uvida u povijesna iskustva i aktualne kreacije trebalo bi se približiti sintetskom zaključivanju. No, nužno je prije toga sagledati i svijetle trenutke hrvatskog promišljanja turističkog razvitka: bili su to 1969. godine dovršeni Regionalni prostorni plan južnog Jadrana od Makarske do Ulcinja i Regionalni prostorni plan Istre. Posebno je znakovit prvi plan, nazvan Projekt Južni Jadran, a njegovo ustrojstvo najbolje će pojasniti sudionik izrade plana Boris Vukonić: »Projekt Južni Jadran bio je do tada najveći turistički projekt u svjetskim razmjerima. Projekt je izrađen zajedničkim financiranjem Ujedinjenih naroda i Vlade tadašnje Jugoslavije, a u njegovoj je izradi sudjelovalo tridesetak međunarodnih planerskih institucija i vodeći urbanistički instituti svih republika kojima je u tadašnjem ustrojstvu države pripadao dio jadranske obale. Projekt je kompleksnim pristupom i načinom planiranja označio prekretnicu i otvorio nove vidike u području prostornog planiranja u turizmu.« Rezultat tih inovacija bilo je formiranje velikih turističkih kompleksa kao što su Babin kuk kod Dubrovnika, Bernardine kod Kopra i Plava laguna kod Poreča.

Nije suvišno uočiti da je Plava laguna nastajala istovremeno s La Grande Motte i da je sa svojom 31.000 postelja bila dostojan partner francuskoj turističkoj perjanici. Nadalje: projekt La Grande Motte nastajao je kao dominantna okosnica programa turističkog razvitka pokrajine Langeudoc-
-Roussillon koji je pokrenula Vlada Francuske, projekt Burj Al Arab nastao je pod direktnim pokroviteljstvom Ujedinjenih Arapskih Emirata, a Projekt Južni Jadran također je pokrenula i djelomično financirala Vlada Jugoslavije. Iza projekta La Grande Motte stajali su predsjednik Francuske i predsjednik Vlade Francuske, a iza projekta Burj Al Arab stoji premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata šeik Mohammed bin Rashid. Vrlo ugledni njemački galeristi Helga i Hans-Jürgen Müller osmislili su i naručili neostvareni projekt Atlantis sa željom da ga realiziraju uz financijsku potporu njemačke javnosti. Iza projekta Južni Jadran stajali su Ujedinjeni narodi te relevantne međunarodne i domaće planerske institucije.

Kreativna energija međunarodne zajednice te pojedinih država, državnika i mecena ostvarila je kultne projekte turističkih gradova. Poučno je da to nisu ostvarile hotelske tvrtke ili bankarske grupacije: njihovi utilitarni zahvati ostvarili su pogubne rezultate: somnambulni pejzaž aglomeracije stereotipnih zgrada nasilno utrpanih duž morskih obala. Ne samo na objema obalama Jadranskog mora.

Kreativna energija prosvijećenih investitora, inventivnih arhitekata i dalekovidnih planera ostvarila je kultne projekte turističkih gradova kao senzacije prošlosti, sadašnjosti i buđućnosti. Da bi to bili, oni moraju imati pečat autentične kreacije. Kreacije Dioklova grada, kreacije Venecije, kreacije Dubrovnika, ali i Balladurove, Krierove, Wrightove kreacije. Citirane aktualne kreacije procijenili su i prihvatili međunarodno relevantni arhitektonski analitici, od stručne i građanske javnosti do društvenih i političkih autoriteta. To pruža uvjerenje da su te kreacije turističkih gradova doista baština dvadesetog stoljeća, poput naznačenih povijesnih gradova deklariranih kao baština čovječanstva. Onih gradova koji su destinacije umjetnosti lijepog putovanja. Gradova kao baštine identiteta koji ne podliježu entropiji, nego imaju čudesnu energiju koja sve većom starošću dobiva sve veću kvalitetu: postaju sve privlačniji, sve posjećeniji, sve profitabilniji.

Analizirani zaključci nameću sintetsku procjenu: (1) Uspostaviti sustav kreativnoga regionalnog planiranja turističke izgradnje na temelju prethodnih pozitivnih iskustava (regionalni planovi Istre i južnog Jadrana), umjesto nametanja administrativnih zabrana protežiranja lokalnih interesa. (2) Ograničiti prostornim planiranjem ekstenzivnu izgradnju. (3) Osigurati autohton život postojećim naseljima gradovima bez tendencija proširenja perifernih gradevinskih zona. (4) Ostvariti samostalne turističke gradove umjesto gradnje hotela kao prigradskih naselja. (5) Koncipirati ambiciozne turističke gradove kao izvorna urbanističko-arhitektonska djela sa sviješću o stvaranju baštine kao osnove turističkog dohotka: uz spoznaju da svi proizvodni pogoni s vremenom gube svoj potencijal, a jedino atraktivan ambijent starošću povećava svoju kvalitetu. Kulturnu, umjetničku, inspirativnu, materijalnu i profitabilnu kvalitetu. Ne smijemo zaboraviti ni ovu bitnu odrednicu: kvalitetu identiteta u porodici čovjeka.

Nakon ovog razmatranja povijesnih iskustava, dostignutih vrijednosti i sugestivnih uzora nužno je vratiti se na početak i razmatranu Deklaraciju Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti, te ponovno na njenu jednu tezu o održivom upravljanju hrvatskim prostorom: »Hrvatski javni prostor, kao opće i neutrživo javno dobro, zaštititi od bezobzirnih uzurpacija, rasprodaje, koruptivnih manipulacija, stavljanja u službu lokalnih potrošačkih proračuna te ga učiniti javnim sučeljem ekonomije i kulture na tradiciji prostorne urednosti, pristojnosti i obazrivosti«.

Osnovna literatura

Antunac, I, Turizam, teorijsko-znanstvene rasprave, Zagreb, 2001.

Krier, L, Atlantis, Frankfurt, 1988.

Krier, L., Chois or Fate, Windsor, 1998.

Mutnjaković, A., Idealni grad: Dioklov grad, Zagreb, 2010.

Prelorenzo, C., Picon, A., Lʼaventure du balneaire, La Grande Motte de Jean Balladur, Marseille, 1999.

Soria, A., La Cité linéaire, Paris, 1979.

Urbanistički institut SR Hrvatske, 1947.–1987., Zagreb, 2005.

Vukonić, B., Povijest hrvatskog turizma, Zagreb, 2005.

Andrija Mutnjaković diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te na postdiplomskom studiju u Državnoj majstorskoj radionici za arhitekturu prof. Drage Iblera pri Likovnoj akademiji u Zagrebu. Bavi se arhitektonskim i urbanističkim projektiranjem te istraživanjem povijesti hrvatske arhitekture. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.