Ivan Meštrović i češki kulturni prostor

Donedavno se vezama Ivana Meštrovića s češkim kulturnim prostorom i nije pridavalo odviše pažnje pa su izostajale detaljnije studije koje bi slijedile i analizirale prisutnost toga umjetnika u Pragu i drugim gradovima te skicirale društvenu mrežu koju je pritom gradio i dugo vremena održavao. To se stubokom mijenja s publikacijom Ivan Meštrović i Česi. Primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti, koju 2018. godine zajedničkim snagama objavljuju Muzeji Ivana Meštrovića i Hrvatsko-češko društvo u Zagrebu. U toj se knjizi na zanimljiv način obrađuju spone s češkom umjetnosti i kulturom ne samo kroz veliku figuru Ivana Meštrovića nego i ostale kipare iz Hrvatske koji su svoje formativno razdoblje proveli na tamošnjoj Akademiji likovnih umjetnosti usvajajući vještine i znanja kroz ponuđeni studijski program, ali i crpeći nadahnuće iz specifičnoga praškoga urbanog okružja (za spomenuti su, primjerice, Petar Pallavicini, Ivan Skokandić, Robert Jean-Ivanović, Petar Bibić, Nikola Bodrožić, Frano Kršinić, Trpimir Ivančević, Frano Meneghello-Dinčić, Viktor Samuel Bernfest, Ivan Mirković). Osobita vrijednost knjige su i prijevodi integralnih poglavlja na engleski jezik, što je zapravo povećalo diseminaciju novih saznanja o Ivanu Meštroviću i njegovu radu te ostalim problematikama zastupljenima u knjizi te artikuliralo platformu daljnjih suradnji i mogućnosti. Kao što će napisati jedan od recenzenata, povjesničar umjetnosti Petar Prelog, tom je knjigom učinjen »korak dalje u tumačenju bliskosti hrvatske i češke umjetnosti: produbljeno je i usustavljeno poznavanje Meštrovićeve višedesetljetne povezanosti s češkom kulturom, pojedinim umjetnicima i političarima te je pružen društveni i umjetnički kontekst potreban za razumijevanje svih slojeva toga intenzivnog i kompleksnog odnosa«.

Valja se podsjetiti da je posljednja samostalna izložba Meštrovićevih radova u Pragu priređena u Narodnoj galeriji (u zgradi Valdštejnská jízdárna) sad već daleke 1970. godine. Bila je to putujuća izložba najprije postavljena u glasovitom Rodinovu muzeju u Parizu 1969. godine, da bi se potom sljedeće godine prenijela u češki grad Olomouc i naposljetku u Prag. Dakle, trebalo je pričekati i više od pola stoljeća da se u glavnom gradu Češke nanovo organizira umjetnikova izložba s radovima koji su, ovom prilikom, pristigli mahom iz Muzeja Ivana Meštrovića, ali i iz drugih relevantnih europskih institucija (osobito je zanimljivo bilo vidjeti djela koja se nalaze u fundusu Narodne galerije u Pragu). Ono što treba napose istaknuti jest da na izložbi nisu pokazana isključivo umjetnička dostignuća Ivana Meštrovića – dakle, kao jedan samodostatan separat moderne skulpture – nego su ona dovedena u direktan dijalog s radovima i umjetničkim razmišljanjima brojnih čeških kipara, poput, primjerice, Františeka Bileka, Jaroslava Horejca, Jana Šturse, Ladislava Kofráneka, Josefa Mařatke, Bohumila Kafke ili Antona Hanaka, austrijskoga kipara češkog podrijetla. Time se na stanovit način problematizirala pozicija Meštrovićevih umjetničkih ostvarenja u kontekstu srednjoeuropske skulpture ranoga dvadesetog stoljeća. No, za izložbu su odabrana i neka djela Augustea Rodina značajna za sagledavanje i potenciranje mnogostrukih umjetničkih susreta i povezanosti, podjednako hrvatskog kao i češkog prostora, s pariškim kiparskim istraživanjima s početka dvadesetog stoljeća. Dakle, izložba Ivan Meštrović (1883.–1962.). Kipar i građanin svijeta, u autorskoj koncepciji Sandre Baborovske (Galerija grada Praga) i Barbare Vujanović (Muzeji Ivana Meštrovića) već samim naslovom pokazuje nemogućnost lokalnog omeđenja Ivana Meštrovića i upućuje na potrebu sagledavanja njegove pojave i značenja u puno širem kontekstu. Moguće je ustvrditi da takva ambicija nije ostala iskazana samo u naslovu jer ovu je izložbu učinila jednim od zanimljivijih kulturnih događaja u gradu Pragu i kao što će potvrditi stručni suradnik i član izložbenog tima Ondřej Vojtěchovský, profesor s praškoga Karlova sveučilišta – a pozivajući se na objavljene recenzije u periodici – sam vrh izložbene sezone Galerije grada Praga. Vojtěchovský ističe kako Ivan Meštrović široj češkoj javnosti zapravo i nije poznat, što je u znatnoj mjeri definiralo samu izložbu. »Odlučili smo se za koncept ponovnog otkrivanja Meštrovića češkoj sredini i njegova prikazivanja ne samo kao umjetnika, nego i izuzetno utjecajne ličnosti u povijesti Hrvatske, Jugoslavije i šireg srednjoeuropskog prostora u dvadesetom stoljeću. Htjeli smo podsjetiti da je Meštrović u međuratnom periodu u Češkoj bio jako uvažavan i omiljen kao ʽjugoslavenski kiparʼ. Međutim, uz podsjećanje na njegove češke veze i poznanstva, bila nam je namjera da Meštrovića prikažemo i kao umjetnika europskog ili svjetskog formata i propitamo njegovo gledanje na nacionalno pitanje koje je kod njega uvijek povezano s humanističkim općeljudskim vrijednostima. Za izložbu i knjigu pomogao nam je Meštrovićev fond u praškoj Slavenskoj knjižnici, koji dosada nikad nije bio korišten. Taj fond od osam ili devet kutija sadrži zanimljive dokumente o Meštrovićevim izložbama, ali i kolekciju isječaka novinskih članaka iz čeških i inozemnih novina i časopisa iz međuratnog razdoblja«.

Doista, na Meštrovićevoj praškoj izložbi izmjenjuju se radovi raznih perioda njegove umjetničke aktivnosti, ali i zanimljiv dokumentarni materijal koji s opsežnim katalogom s tekstovima relevantnih stručnjaka iz više zemalja i dodatnim fotografijama pojašnjava narativnu dionicu izložbene artikulacije. (Valja znati da je Udruženje muzeja i galerija u Češkoj Republici u sklopu raspisanog natječaja »Gloria musealis«, publikaciji koju je grafički osmislio i uredio Robert V. Novák, dodijelilo treće mjesto u kategoriji »Muzejska publikacija za 2022. godinu«, što je također velika potvrda ovom izložbenom, ali i izdavačkom projektu.) Osobito je zanimljiva i informativna ulazna partija s vremenskom lentom na kojoj se ispisuju svi važni datumi Meštrovićeva života i umjetničkog ostvarenja. Moguće je na tom izložbenom zidu pratiti svjetska središta u kojima je kipar postizao znatne uspjehe i valorizaciju, ali i vizualno pratiti radijus širenja njegova djela i izložaba na iscrtanim geokartama te kretanja kroz različite geopolitičke prostore. Naime, na simboličkoj razini izložba i jest koncipirana kao svojevrsna karta Europe u okviru koje je Ivan Meštrović stvarao svoja djela i izlagao ih. Zanimljivo je bilo vidjeti originalne plakate nekih od izložaba te njihove kataloge i pozivnice kao i dokumentarne fotografije i izbor iz hemerotečnog materijala, ali i filmsku dokumentaciju samostalne izložbe Ivana Meštrovića u Pragu 1933. godine. Naglasak je, dakako, stavljen na umjetnikove veze s češkim kulturnim prostorom, napose s obitelji Masaryk, i intenzivnija druženja te korespondenciju s kiparom Bohumilom Kafkom i avangardnom umjetnicom Růženom Zátkovom. U tom ulaznom i za posjetitelja vrlo dinamičnom dijelu akcentuirano je Meštrovićevo portretiranje Tomáša Garriguea Masaryka, koje možda i ponajbolje uprizoruje kiparovu vezu s češkim kulturnim prostorom, a lice čehoslovačkog predsjednika koje se ponavlja u različitom kiparskom materijalu – sadri i bronci, simulira procesualnost portretiranja praćenu čitanjem Meštrovićeva sjećanja na taj događaj (slične zvučne reprodukcije izložene korespondencije i drugog arhivskog materijala zatječu se i drugdje u prostoru što dinamizira sam doživljaj izložbe).

Nadalje, u prostoru Galerije grada Praga redaju se zasebni tematski blokovi u kojima se kronološki slijed ne nameće kao imperativan, ali je prisutan. Pripovijeda se tako o umjetničkim početcima Ivana Meštrovića i izrazito brzom pozicioniranju na kiparskoj sceni u Beču i Pragu, o životu i djelovanju u Parizu te značenju poznanstva i kontakta s Augusteom Rodinom, višeslojan odnos i suradnja sa slikarom i praškim profesorom Vlahom Bukovcem, s kojim razmjenjuje portrete, kiparom Bohumilom Kafkom i slikaricom Růženom Zátkovom, posebice se naglašavaju Meštrovićeva djela poput Psihe i cavtatskog mauzoleja. Također, akcentu­irana je i Meštrovićeva aktivnost kroz izložbe važne u međunarodnom kontekstu pa se tako rekonstruira ozračje njegovih izložbenih nastupa u Rimu (1911), Londonu (1915) i Pragu (1933). Usto se izložbeni narativ osvrće i općenito na umjetnikovo međuratno razdoblje, kada uglavnom živi u Zagrebu i izvodi brojne narudžbe pa tako i one međunarodnog značaja poput spomenika Indijancima za grad Chicago, danas kontroverzno djelo u kontekstu propitivanja načina reprezentacije američkih starosjedilaca u javnom prostoru toga grada. Jedna se izložbena prostorija bavi i Meštrovićevim tra­umatičnim iskustvom zatočenja u ustaškom zatvoru u Zagrebu tijekom Drugoga svjetskog rata kad mu je sam život bio doveden u pitanje, ali umjetnički nerv nije oslabljen pa i u tim ekstremnim uvjetima umjetnički stvara. Ističe se, naposljetku, i izložbena dvorana čiji eksponati upućuju na prisutnost i važnost narodne epike u Meštrovićevu životu i radu, a koja svoju rezonancu pronalazi i u češkom kulturnom okolišu (kao izložak mogao se vidjeti i prijevod Smrti majke Jugovića Iva Vojnovića – Smrt matky Jugovičů, čiji lik i Meštrović uprizoruje u kiparstvu potičući raspravu o ružnom, ali i bizarnom u likovnoj umjetnosti). Primjerice, u taj dio uključen je i dalmatinski krajo­braz Meštrovićeva vršnjaka, češkog slikara Otakara Nejedlýja iz 1937. godine, koji je zajedno sa svojim studentima s Praške akademije boravio na otoku Korčuli i realizirao brojna djela koja je poslije izlagao.

Način na koji je umjetnički korpus Ivana Meštrovića i ostalih autora na ovoj izložbi vizualno homogeniziran i interpretiran posve je neočekivan i izrazito smion. Nije riječ o pasivnom aspektu izložbe, nego namjeri pokretanja drugačijih načina iščitavanja sadržaja skulptura i ostalog izloženog materijala. Ukratko, riječ je o aktivnom pristupu i prihvaćanju umjetnosti. Autor ove izložbene komponente češki je akademski kipar Dominik Lang, ujedno i predstavnik Češke na 13. bijenalu arhitekture u Veneciji. On se za postavljanje eksponata poslužio tipiziranim montažnim stalažama koje se obično primjenjuju u muzejskim čuvaonicama ili kakvim skladišnim prostorima, želeći njima upozoriti na mogućnost pokretanja brojnih sadržaja ʽuskladištenihʼ unutar umjetnina ili njihova međusobnog odnosa. U prostoru se zadržava i transportna ambalaža, čime se aludira na neprestane transfere i migracije skulptura iz jednoga konteksta u drugi, pri čemu se podjednako misli na fizičku pokretljivost, ali i onu semantičku. Takvim načinom postava postignut je dojam privremenosti izložbe i otvorenosti njezina narativa za upisivanje novih čitanja i drugačijih doživljaja. Čak se i standardizirani kubusi na koje se obično postavljaju kiparska djela oblače u kartonske kutije ne bi li se dobio dojam mobilnosti i otvorenosti, a ne fiksiranosti ili kakve distancirane posvećenosti. Langov postav zapravo je izravan poziv na kritičko čitanje i neposredan susret s djelima modernih kipara, napose Ivana Meštrovića. Takav način izložbenog postava posjetitelja direktno uvlači u izložbene koordinate i potiče ga na daljnju znatiželju i istraživanje, na postavljanje pitanja i izražavanje sumnji. Moguće je ustvrditi da upravo takva inovativna izložbena sintaksa, dakako, uz neophodne studije kustosa i izložbenog tima, zapravo postaje najprimjerenija prikazivanju Meštrovićeve umjetničke aktivnosti postavljajući standard ispod kojeg ubuduće nikako ne bi trebalo ići. Dakle, svojim pravilnim omjerom između informativnih segmenata i ostalih didaktičkih pomagala te izloženih umjetnina, ova izložba ne pristupa promatraču kao pasivnom subjektu koji se iscrpljuje isključivo u usvajanju podataka, nego ga potiče na aktivno sudjelovanje i komunikaciju. Ako bi se izložba Ivan Meštrović. Kipar i građanin svijeta kao struktura pokušala shvatiti na način kritičke muzeologije i dihotomije Jorgea Glusberga, koji, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, razlikuje i opisuje čisto informativni model muzeja (»vrući«) od onoga komunikacijskog i participativnog (»hladni«), tada bi je svakako trebalo promotriti u domeni potonje muzejske prakse koja publiku uvelike obrazuje, ali i gura u sudjelovanje te artikulaciju novih pitanja i stavova o skulpturi i umjetničkim konceptima Ivana Meštrovića, ali i o modernom kiparskom djelu općenito – od estetskih podražaja i formalnih pristupa preko povijesnih, političkih, društvenih i identitetskih implikacija do poredbenih i valorizacijskih sudova temeljenih na izloženom komparativnom materijalu.

Dalibor Prančević izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Istražuje povijest i problematike umjetnosti i vizualne kulture XX. i XXI. stoljeća. Trenutačno je član istraživačkog tima projekta HRZZ »Reprezentacija, razvoj, edukacija, participacija – umjetnost u društvu od 19. do 20 stoljeća«, u sklopu kojeg je nastao ovaj prikaz.