Hrvatski kulturni dom na Sušaku od kulturnog svjetionika do Brown Lighthousea Rijeka

Hrvatski kulturni dom na Sušaku jedna je od najznačajnijih modernističkih građevina u Rijeci, koja ima istaknut status i u cjelini hrvatske moderne arhitekture 20. stoljeća, u čijoj se arhitektonsko-urbanističkoj artikulaciji reflektiraju zamisli dvaju susljednih projektanata – Josipa Pičmana i Alfreda Albinija, pionira novoga građenja u nacionalnom kontekstu.

Taj impozantni arhitektonski sklop u centru nekad samostalnoga grada Sušaka planiran je i izveden kao jedinstveno zdanje u prostornom, oblikovnom i funkcionalnom smislu, te ga tako treba promatrati, bez obzira na njegovu imovinskopravnu podijeljenost između dvaju subjekata: Grada Rijeke i Brown Hotels grupe.

Hrvatski kulturni dom zauzima istaknutu poziciju i unutar urbanističkoga konteksta današnjega grada Rijeke, načinjen od nekoliko zasebnih, ali povezanih volumena: hotela Neboder i pripadajuće mu male dvorane s terasom na postamentu – prizemnoj zoni s najamnim prostorima i garažom hotela, te peterokatnice s velikom dvoranom, Galerijom Kortil i sjedištima kulturnih udruga.

Radna grupa Zagreb: prednatječajna studija Narodnog doma, perspektiva, 1933./1934.

O Hrvatskom kulturnom domu pisali su mnogi: autori njegove zamisli i realizacije, njihovi suvremenici – arhitekti i inženjeri iz Sušaka i Zagreba, a od sedamdesetih godina nadalje povjesničari umjetnosti i arhitekture u mnogobrojnim publikacijama, člancima i knjigama, no zdanje zbog svoje kompleksnosti još uvijek potiče na daljnja istraživanja i postavljanje novih hipoteza.

Od natječaja do realizacije

U međuratno doba Sušak je pogranični i lučki grad u sastavu Kraljevine Jugoslavije, koji nakon osamostaljenja 1919. postaje važno gospodarsko središte i tranzitna postaja za Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Početkom tridesetih godina doseže tek šesnaest tisuća stanovnika, no za Banovinu Hrvatsku i Kraljevinu Jugoslaviju znači mnogo više nego istovremeno susjedna Rijeka Italiji.

Sušak je imao ambiciju prerasti i u kulturno i turističko mjesto, ali zbog manjka smještajnih kapaciteta i društvenih sadržaja nije mogao računati na duži boravak posjetitelja. Osnovan je stoga poseban odbor koji daje pozitivno mišljenje o potrebi izgradnje višenamjenskoga društvenog doma koji bi nadoknadio taj nedostatak, što je nosilo i određene političke konotacije jer je dom trebao postati simbolom kulturnog napretka ne samo grada Sušaka nego i Kraljevine Jugoslavije u cjelini, osobito u odnosu na susjednu Italiju.

Sušačka općina na čelu s gradonačelnikom Đurom Ružićem tom ambiciozno zamišljenom pothvatu pristupila je profesionalno i s odgovornošću pa je prije pokretanja javnog natječaja za idejnu osnovu Narodnog doma od Ernesta Weissmanna s Radnom grupom Zagreb naručila predprojekt. U tipološkom arhitektonskom smislu grupa se zanimala upravo za multifunkcionalne zgrade koje su na međunarodnoj i nacionalnoj razini prepoznate kao mjesta produkcije nove socijalne i urbane kulture, o čemu se raspravljalo na kongresima i predavanjima, pisalo u stručnim publikacijama i knjigama.

Njihova idejna studija iz 1933. odlikuje se promišljenom dispozicijom doma unutar urbanistički zahtjevne situacije središta Sušaka te svih njegovih sastavnica u komunikaciji s gradskim tkivom, uključujući hortikulturno uređenje terase/ trga ispred hotela i kavane.

Naručenim predprojektom kod kompetentnih stručnjaka, što je bio uzoran potez rukovodstva grada Sušaka, stvoreni su preduvjeti za pripremu programa natječaja na državnoj razini raspisanog u studenome 1934., koji je privukao inženjere i arhitekte iz svih važnijih središta Kraljevine Jugoslavije. Nastupajuća generacija autora svoje snage i potvrdu kvalitete odmjeravala je upravo u okviru javnih natječaja o čijim je rezultatima odlučivala struka (inženjera i arhitekata), a koji su kao institucija bili presudni za afirmaciju modernizma na području javne izgradnje i šire.

Položajni nacrt zemljišta za gradnju Narodnog doma, 1934.

Natječajni rad Josipa Pičmana, perspektiva, 1934.

Natječajni projekt Josipa Pičmana

Prvonagrađeni rad Josipa Pičmana (sa suradnicima) ponudio je najbolje rješenje, koje hotelski sklop odvaja od zgrade za javne i kulturne potrebe, ali uspostavljajući njihove međusobne veze radi cjelovite djelotvornosti kompleksa. Prostornim smještajem ističe se upravo uloga visinski dominantne zgrade hotela koji se izdiže iznad okoline i vidljiv je izdaleka kao obilježje Sušaka.

Kao i u predprojektu Radne grupe Zagreb, čiji je član bio Josip Pičman, hotel je odmaknut od prednjeg dijela gradilišta, ali nije pločasta tipa kakav grupa predlaže, nego je pravokutnog tlocrta s plitkim ostakljenim istacima na južnom i zapadnom pročelju. Protuteža mu je peterokatni blok L tlocrta na ostakljenom postamentu, s malom i velikom dvoranom, muzejom, čitaonicom te stambenim dijelom.

Među sudionicima javnog natječaja za idejni projekt Narodnog doma navodi se i Alfred Albini, no je li on konkurirao na natječaju ostaje otvoreno pitanje jer ne postoji vjerodostojna dokumentacija koja bi to zaista i potvrdila. Albini u navodnom natječajnom projektu predlaže izduženu visoku zgradu s pridruženim nižim aneksom, koja se konveksno-konkavnim pročeljima prilagođuje smjeru ulica koje obilaze parcelu. Osmeroetažni volumen s hotelom i kupalištem, karakterističan po zaobljenom uglu sa stubištem, te niži blok s malom i velikom dvoranom skladno su uklopljeni u urbani kontekst, međutim, spoj tih dvaju korpusa u interijeru ostaje nedovoljno elaboriran u odnosu na propozicije i kriterije natječaja.

Događaji nakon završenog natječaja nisu krenuli pretpostavljenim tijekom jer se na temelju idejnog projekta, osmišljenog prema vrlo širokim postavkama natječaja, nije moglo pristupiti izradi izvedbene osnove. Kako bi se dobilo konačno rješenje koje bi udovoljilo svim željama i materijalnim mogućnostima sušačke općine, Gradsko vijeće u travnju 1935. odlučuje raspisati uži natječaj između trojice nagrađenih natjecatelja: Josipa Pičmana, Slavka Löwyja i Stanka Kliske/ Antuna Ulricha, ali s vrlo detaljnim programom. Izvedba je, nakon niza obrata, 8. veljače 1936. povjerena Josipu Pičmanu, koji je, ne vjerujući u pozitivan ishod, dan prije počinio samoubojstvo u Zagrebu.

Projektne inačice Alfreda Albinija

Nakon tih nemilih događaja na podlozi prvonagrađenog projekta nastavlja se s radom na izgradnji doma, a posao je povjeren upravo Albiniju, koji je tada bio profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Nepoznati su razlozi zašto je on preuzeo taj iznimno složen posao koji je podrazumijevao razradu projekta, ali i niza tehničkih elaborata vezano za pripreme licitacija i troškovnika, te potom kompleksno i zahtjevno vođenje i nadzor gradnje. No, očito je to bio izazov za stručnjaka s praktičnim i akademskim iskustvom, a razlog je možda bio i njegov nedefinirani status u okviru javnog natječaja za idejni projekt.

Realizacija Narodnog doma dugo je vremena bila zasjenjena Pičmanovom tragedijom pa se istraživački fokus tek početkom 90-ih godina 20. stoljeća počinje usmjeravati prema projektima Alfreda Albinija, koji je u razdoblju od 1936. do 1938. izradio tri idejne varijante i tzv. izvedbeni projekt doma, kao i njegovoj involviranosti u višegodišnji proces izgradnje tijekom kojeg su prema profesorovim pisanim uputama i nacrtima kontinuirano unošene dopune i izmjene.

Alfred Albini: projekt Narodnog doma, perspektiva, 1937./1938.

Prvi idejni projekt doslovna je razrada Pičmanova natječajnog rada, uz izostavljanje balkona poslovnih prostorija okrenutih sjeveru, nakon čega su uslijedile radikalnije promjene. Sljedeće dvije inačice predvidjele su premještaj hotelskog tornja u prednji dio zemljišta, te zgrade s malom dvoranom i terasom između hotela i peterokatnog volumena s velikom dvoranom i uredima javnih institucija. U svim navedenim varijantama Albini zadržava ostakljenje pročelja hotela s južne i zapadne strane, kao što je to zamislio Josip Pičman u natječajnom projektu.

Za razliku od Josipa Pičmana, koji je inzistirao na razvedenosti sastavnih dijelova doma, Albini cijelom fasadom kompleksa prati blagu krivulju Strossmayerove ulice, čime je postigao njegovu kompaktnost te izbjegao dojam glomaznog volumena koji nije koncipiran kao nadogradnja nad ostakljenom platformom, nego izravno izranja iz tla. Izostavio je i poprečni prolaz/stubište na spoju s postojećom izgradnjom u korist veće prostornosti kulturnog centra, kao i bazen u suterenu zbog skupoće.

Zgradu hotela koncipira kao pravokutnik s 14 etaža. Ulazni hol s portirom i uredom postavlja paralelno sa Stross­mayerovom ulicom, koji zauzima zračni prostor prizemlja i polukata. Drugi kat namjenjuje servisu, na trećem smješta reprezentaciju. Na ostalih deset raspoređuje hotelske sobe dostupne iz središnjega hodnika – usporednog s dužom osi objekta po uzoru na klasični dvotrakt. Vertikalnu komunikaciju omogućuje trokrakim stubištem i dizalom. Pomični stakleni krov kavane s terasom na zadnjem katu izostavlja također iz financijskih razloga.

Alfred Albini: projekt Narodnog doma, tlocrt visokog prizemlja, 1937./1938.

Vezano pak za središnji volumen s kavanom i malom dvoranom, uspostavom njihove unutrašnje komunikacije s ulaznim holom hotela i foajeom kulturnog centra, odnosno s hotelskim restoranom i velikom dvoranom, Albini prihvaća izvornu Pičmanovu zamisao o cjelovitom te istovremeno individualnom funkcioniranju svih sastavnica kompleksa.

Albinijevo pomno studiranje najadekvatnijeg arhitektonskog i urbanističkog rješenja za Narodni dom na Sušaku bilo je uzrokovano brojnim činiteljima koji su tijekom godina mijenjali izvedbene uvjete. Većinu promjena izazvali su praktični razlozi, poput zatečenog stanja zemljišta (nepravilan oblik, nejednaka konfiguracija i sposobnost pre­uzimanja tereta), financijskih ograničenja i sve teže nabave mehanizacije, materijala i ljudstva uoči početka Drugoga svjetskog rata. Predano se hvatao ukoštac sa svim danim okolnostima nastojeći ne izgubiti s uma početnu zamisao i integritet projekta.

Izgradnja i opremanje kompleksa

Sušačka općina preferirala je domaće majstore pa ne iznenađuje da je za izgradnju Narodnog doma odabrala građevinske tvrtke inž. Lea Babića i Borena Emilija, specijalizirane za betonske radnje, koje su zgradu trebale predati na upotrebu za 20 mjeseci – u travnju 1937. Korištena je armiranobetonska skeletna konstrukcija sastavljena od nosivih stropnih ploča, greda i stupova, armiranobetonskih stijena i staklo-betona. Konstrukcijski građevina je podijeljena na tri potpuno razdvojene cjeline: hotel, zgradu velike dvorane te središnji volumen s kavanom i restoranom.

Vezano za rokove, promjena je nastupila odmah zbog neophodnosti obuhvatnijeg iskopa i omašnijeg betoniranja temelja hotela/nebodera, ali i potpornih zidova kao zaštite od potresa. Izvedba armiranobetonske stropne konstrukcije također je prouzročila znatno dulje trajanje gradnje.

Kroz cijelo to razdoblje izostaju radovi obrtnika, a razlog je bio njihov štrajk još u lipnju 1937., koji su nastavljeni tek u lipnju 1939. Unatoč dodatno uloženom trudu Babića i Emilija gradnja je u veljači 1940. ponovo usporena, da bi početkom 1941. zdanje ipak poprimilo svoj pretpostavljeni vanjski izgled.

Tijekom 1939. i 1940. raspravljalo se o različitim mogućnostima izvedbe pročelja: u staklu, salonitu, kamenu ili žbuci. Konačna odluka donesena je u ožujku 1940., kada je za oblogu odabran bijeli kamen iz Pučišća na otoku Braču.

Albini je zgradu hotela s tri strane (istočne, zapadne i sjeverne) zatvorio kamenom oblogom, što ga nije spriječilo da na najatraktivnijoj južnoj fasadi primijeni inovativno rješenje koje je rezultiralo prozračnošću i elegancijom, čemu pridonose horizontalni potezi ostakljenih ograda lođa i balkona reprezentativnih prostorija i soba, široki rasponi prozorskih otvora i transparentne stijene krovne terase.

Posebno zahtjevna bila je izrada željeznih krila na pročelju kavane i južne željezne stijene na zgradi hotela, od trećeg do trinaestoga kata, s parapetima u armiranom staklu koji su preinačeni već 1948/1949. pri sanaciji ratnih oštećenja, kada dobivaju mrežastu strukturu. Tom prilikom i staklene stijene hotelske terase učvršćene su rešetkastim željeznim okvirom.

Na kamenom opločenim fasadama, bez profilacija i istaka, brojnim ostakljenjima, pojedinačnima ili u nizu, postignut je dinamični strukturalni kontrast, koje dosljedno rastvaraju platformu tornja-hotela i terase kavane, odnosno uličnu frontu kulturnog centra, uključujući staklenu rešetku bivše kavane na zadnjem katu hotela.

Izgradnja Hrvatskoga kulturnog doma, 1939–1941.

Kompletna stolarija oblikuje se u hrastovini ili mekom drvu, kao i sav namještaj. Podovi u hotelskim sobama i dvoranama parketiraju se, linoleum se postavlja u hodnicima, u restoranu i kavani betonska glazura zbog velikog protoka korisnika.

Tapetarske radnje nipošto nisu bile nebitne, pogotovo odabir i postav tendi, što je još u Pičmanovu idejnom projektu bio predmet pomnog promišljanja. U natječajnim propozicijama, zbog reprezentativnosti u vanjskom izgledu doma, nije visoko kotirala primjena ambijentalnih arhitektonskih elemenata poput balkona, pergola i vanjskog stubišta, pa se u konačnici duh podneblja, slikovitost i dinamičnost pročelja nastojalo postići u detaljima opreme poput sunčanih tendi.

I u tonovima korištenima u interijeru provlači se inspiracija podnebljem: u tamnomodrom oliču hola hotela i kavane, sivomodroj boji stupova stubišta, u dekorativnom osliku velike dvorane (autor A. Albini).

Gradnja doma u lokalnim medijima uglavnom je bila popraćena pozitivnim komentarima i ponosom što će Sušak dobiti monumentalnu građevinu javnoga karaktera, ali upućivane su i kritike na račun njegova izgleda (nerazumijevanje moderne arhitekture) te zbog troškova izgradnje u predratnim godinama obilježenima gospodarskom krizom.

Dovršetak gradnje i djelovanje HKD-a

Hrvatski kulturni dom, dovršen u vremenu tegobnih poratnih prilika, do kraja 40-ih godina stavljen je u funkciju ugostiteljsko-hotelskih i kulturnih sadržaja, no desetljećima nakon toga ne ostvaruje u potpunosti očekivanu ulogu žarišta kulturnog života. Temeljni uzroci leže u činjenici što je Sušak nakon Drugoga svjetskog rata sjedinjen s Rijekom i što je dom finaliziran u potpuno drukčijem društveno-političkom kontekstu u odnosu na vrijeme kada je zamišljen.

Kraj rata kompleks je dočekao s manjim oštećenjima pročelja i nedovršene unutrašnjosti. Zahvaljujući Građevinskom odsjeku Gradskoga narodnog odbora, koji je aktivno sudjelovao u obnovi Sušaka, velika dvorana u zgradi kulturnog centra i gradska biblioteka s čitaonicom osposobljene su već 1946.

Opremanje hotelskog dijela s 55 soba protegnulo se u iduću godinu, kada se kreće s poslovanjem. Osiguran je kredit za namještanje velike dvorane, obuhvativši vestibul, foaje i stubište. Velika dvorana nakon rata služila je kao kinodvorana i Pionirsko kazalište, sedamdesetih godina kao Komunalno kazalište I. pl. Zajca, koje se u tom razdoblju rekonstruira. Kavana Neboder u maloj dvorani i na ljetnoj terasi s fontanom (autor A. Albini) otvorena je 1950.

Intervencije na Hrvatskom kulturnom domu tijekom idućih desetljeća bile su tehničke naravi, veći zahvati izvedeni su 1996., kada su kompletirani višenamjenska velika dvorana i foaje. Otvaranjem 1997. Galerije Kortil revidirana je njegova prvotna namjena, čime je intenzivnije uključen u kulturni život grada Rijeke.

Zgrada hotela, za razliku od kulturnog centra, od poraća kontinuirano je u funkciji pa je više puta u njega ulagano kako bi se osuvremenio i proširio standard ugostiteljske ponude te komfor smještajnih jedinica, adaptirani su i poslovni prostori u prizemlju.

Uređenje kavane na 14. katu hotela uslijedilo je 1959. Tom prilikom postojeća željezna prozorska rešetka je popravljena, montiran je novi šank i riješeno osvjetljenje, koje je zajedno s novim namještajem poboljšalo ugođaj interijera. Stolovi sa stolicama razmještaju se pokraj staklene stijene kako bi korisnici mogli uživati u vidiku na Rijeku i kvarnersku rivijeru, za što su bili osigurani i dalekozori. Najvišu kavanu u gradu Rijeka je dobila neposredno nakon Ljubljane i Zagreba, a zbog atraktivnosti i panoramske vizure s vremenom je postala omiljeno okupljalište građana. Sadržaj i ponudu hotela Neboder obogatila je također modernizirana plesna dvorana u suterenu.

Hotel Neboder posljednji put renoviran je 2007. pa je zahvaljujući tomu po važećoj kategorizaciji dobio treću zvjezdicu. Idejni projekt za kavanu u prizemlju (izvorno restoran) i garažu u suterenu iste godine izradio je projektni tim Saša Randić – Idis Turato. Ustrajna težnja za pozicioniranjem toga složenog objekta u usko središte Sušaka ostavila je u naslijeđe komunikacijske probleme (pomanjkanje slobodnog prostora oko gradilišta), a sve do posljednje rekonstrukcije nije realizirana garaža hotela, koju je Albini još tijekom gradnje zamišljao na mjestu izostavljenog bazena.

Milan Pavić: Hotel Neboder, 1960-ih godina

Epilog

Izraelska Brown Hotels Grupa novi je vlasnik riječkih Jadran hotela. Akvizicija se odnosi na preuzimanje sedam hotela, dva restorana i turističkoga kampa koji se nalaze na području Rijeke, Kostrene i Kraljevice.

Fokus novih vlasnika u sljedećem razdoblju bit će usmjeren na prva tri hotela u Rijeci. Planiraju započeti s njihovom obnovom i preuređenjem, a među njima su hotel Continental, koji će biti preimenovan u Brown Continental Rijeka, hotel Jadran postat će Brown Beach Jadran Rijeka, te hotel Neboder, koji će postati Brown Lighthouse Rijeka.

Hrvatski kulturni dom, uključujući hotel Neboder, vrhunski je rezultat iznimno turbulentnoga povijesnog vremena, postavši simbolom kulturnog napretka međuratnog Sušaka i Kraljevine Jugoslavije u cjelini, te potom reprezentativnom baštinom dviju susljednih država: SFRJ i Republike Hrvatske. Riječka javnost te struka povjesničara umjetnosti, konzervatora i arhitekata stoga nikako ne smije dopustiti da segment jednog od najznačajnijih ostvarenja hrvatskoga međuratnog modernizma dobije takav naziv (Brown Lighthouse Rijeka).

Usporedimo li hotel Neboder s građevinama sličnih karakteristika iz istog razdoblja, na primjer s prvim zagrebačkim neboderom (kućom Radovan, Lowyjev projekt iz 1933), onda je Pičman – Albinijevo rješenje korak naprijed, budući da je radijus dominacije sušačkog nebodera u odnosu na zagrebački viši za pet katova. Znakovito je i to da se hotel Neboder u poratno doba među građanstvom i korisnicima sve više počinje oslovljavati upravo kao Sušački neboder, postavši ravnopravnim pandanom s istovremeno izgrađenim Riječkim neboderom (visokom kućom Albori).

Naslovljavanje HKD-a također je bio rezultat niza kompromisa, počevši od izvornog imena Narodni dom (1934), potom zahtjeva za promjenom imena u Hrvatski kulturni dom (1936) do Narodnog doma kralja Petra II Karađorđevića (1939) i Kulturnog doma Vladimira Nazora (1946) te napokon Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku (1996). No, to je dio naše nacionalne povijesti, kao što je i sama građevina dijelom hrvatske (arhitektonske) povijesti, koja s razlogom treba zadržati aktualno ime.

Ono što je još bitnije od samoga naziva jest notorna činjenica da će Hrvatski kulturni dom, uključujući hotel Neboder, u budućnosti neizbježivo prolaziti kroz transformacije, zbog čega je bitno da se one beskompromisno temelje na poštivanju graditeljskih i prostornih vrijednosti baštinjenoga građevnog sklopa.

Hrvatski kulturni dom s hotelom Neboder nalazi se u zaštićenoj zoni grada Rijeke pa je tim važnije da njegovo vanjsko obličje bude u skladu s povijesnim činjenicama, uvažavajući kako karakteristike projekta Josipa Pičmana tako i projektnih inačica Alfreda Albinija, te potrebe očuvanja građevine kao funkcionalne cjeline. I obnova interijera toga vrhunskog primjera hrvatske moderne arhitekture morala bi poštovati njegov integritet uzimajući u obzir vrlo dobro sačuvane radne studije potonjeg, ali i iscrpne popise i opise unutrašnje opreme građevine.

Napokon, rješenje koje bi išlo u smjeru bolje učinkovitosti i proširenja opcija u korištenju pojedinih dijelova zgrade, a osobito oživotvorenje Pičmanove i Albinijeve vizije »dnevnog boravka« građana na terasi između zgrade hotela i kazališne dvorane, svakako bi trebalo poduprijeti, kao i unošenje veće vizualne živosti u oblikovanju toga prostora zelenilom i autentičnom urbanom opremom.

Osnovna literatura

Bjažić Klarin, T. (2005). »Radna grupa Zagreb – osnutak i javno djelovanje na hrvatskoj kulturnoj sceni, Prostor, 13, (1; 29), 41–51.

Bjažić Klarin, T. (2015). Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura 1926–1939., Zagreb: HAZU – HMZ.

Bradanović, M. (1996). »Graditeljstvo Sušaka između dva svjetska rata«, u: Moderna arhitektura Rijeke, Rijeka: Moderna galerija Rijeka, 112–147.

Čavlović, M., Uchytil, A. (2013). »Arhitektonske kompozicije Alfreda Albinija«, Prostor, 21, (1; 45), 26–43.

Lozzi Barković J., Butković Mićin L. (2019). »Uloga Alfreda Albinija u projektiranju i izgradnji Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku te njegovo dovršenje i izmjene«, Ars Adriatica, Vol. No. 9, 151–172.

Lozzi Barković J., Butković Mićin L. (2018). Hotel Neboder u Rijeci (Hrvatski kulturni dom na Sušaku). Konzervatorski elaborat. Naručitelj: Jadran hoteli d. o. o., Rijeka.

Lozzi Barković J. (2015). Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka, usporedba i europsko okruženje, Rijeka: Adamić.

Lozzi Barković J. (2005). »Hrvatski kulturni dom u Sušaku, prilog istraživanju i valorizaciji«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, No. 29, 287–305.

Palinić N. (2016). Riječka kazališta, Rijeka: Državni arhiv u Rijeci – Građevinski fakultet.

Radović Mahečić, D. (2007). »Hrvatski kulturni dom«, u: Moderna arhitektura u Hrvatskoj 30-ih godina, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti – Školska knjiga, 423–426.

Julija Lozzi Barković redovita je profesorica u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Proučava i istražuje povijest urbanizma i arhitekture druge polovice 19. te prve polovice 20. stoljeća u Rijeci. Posljednjih godina fokusira se na komparativno istraživanje međuratne arhitekture Rijeke i Sušaka u međunarodnom kontekstu te na industrijsku graditeljsku baštinu Rijeke i regije.