Gubimo li prostor nepovratno?

Prostor je nemjerljivo važan, gotovo na razini svemirske beskonačnosti, a vlast nad njim jača je od stvarnog vlasništva – posjed od onoga što piše u zemljišnim knjigama. Države ratuju za teritorij, a ljudi rascijepe obitelj zbog diobe naslijeđa. Zemljina prostorna ograničenost čini ga još važnijim, jer što smo brojniji manje površine otpada na svakoga od nas. Glad za više prostora čini se genetski neutaživom, bez obzira na to je li riječ o broju kvadrata stana, veličini oranice ili dužini brodice. U Nizozemskoj otimaju more da bi stvorili kopno jer ga nemaju dovoljno. U Cannesu su na njemu stvarali plaže, a u Monte Carlu na račun njega povećavali površinu Monaka. Naravno, i more je prostor, ali još nismo naučili i na njemu rješavati svoje prostorne potrebe. Za sada jedino Dubai pokazuje kako se profitom kao motivom i u moru može stvoriti atraktivno kopno, doslovno pretvarajući pijesak u zlato. No ni more se ne da, pa potaknuto klimatskim promjenama raste i sve češće gricka obalu kopna vraćajući sebi oduzeto.

Život prirodno uvjetuje promjene u prostoru, od Adama i Eve nadalje, pa je normalno da se priroda mijenja u proporciji s rastom broja stanovnika našeg planeta. No pitanje je jesu li osvojena količina prostora i izgubljena njegova kvaliteta u zadovoljavajućoj ravnoteži. Doživjevši prostorne okolnosti življenja u slamovima Afrike i favelama Južne Amerike, u kojima je ljudsko dostojanstvo potpuno nepoznata vrijednosna kategorija, pitam se koliko je ljudima bilo loše ondje otkud su pobjegli. Migracije ljudi k očekivano boljim životnim uvjetima proizvode rane u prostoru na početnoj i završnoj točki kretanja, a rijetko ispadnu opravdane s obzirom na njihov motiv.

Branko Silađin, u prosincu 2023.

Istodobno ljudi ne mare koliko negativno utječu na stanje u prostoru ne shvaćajući da je čovjek samo privremen u vječnosti prostora a ne njegov gospodar. Vjerojatno se upravo zbog te ljudske zablude čovjekova načelna briga za zdravlje prostora ne može iščitati na dostatno konkretan način da bi bila vidljiva, premda bi trebala radi čovjeka samog. Danas se odrazi nekog događaja u prostoru osjećaju i na najudaljenijim točkama od mjesta njegova nastanka, pa je zato čudno što unatoč tom važnom globalnom aspektu prostora problematika njegova stanja naprosto nije tema angažmana neke aktivističke grupe. Poput, na primjer, onih na temu klimatskih promjena. Istina, kako klimatske promjene utječu i na stanje u prostoru moglo bi se zaključiti da se takav aktivizam posredno odnosi i na sam prostor, ali zabrinutost zbog sve učestalije devastacije prostornih vrijednosti ipak nije u fokusu barem meni poznatih aktivizama. Rekao bih da im je u programskom smislu, uz klimatsku komponentu življenja, ona politička bitno naglašenija. Naravno, politika je važna za štošta na ovom svijetu, pa je tako i politička konotacija rada brojnih aktivističkih pokreta legitiman i moguće koristan sadržaj, ali zabrinjava što je malo tko stvarno zabrinut zbog brojnih već posve uočenih fizičkih promjena u prostoru – jedinom što ga ljudsko biće trenutačno ima na raspolaganju. Još više zabrinjava spoznaja da nas ima mnogo kojima bi skrb o prostoru trebala biti čak profesionalna preokupacija, a ne čuje se naš glas. Tako ispada da izostanak naših akcija otpora toj devastaciji prostora zapravo znači naše sudioništvo u stvaranju tog zla. Premda zla za nas same.

Branko Silađin, u lipnju 2023.

Patologija takva globalnog odnosa prema prostoru može se iščitati kao fenomen koji nijedan stručni profil ne može jednoznačno ni dijagnosticirati ni izliječiti. Temelj mu je paradoks suprotstavljenosti raznih čovjekovih interesa i održivosti prostora, pri čemu čovjek ima privid vlastite koristi i ne vidi štetu za sebe samoga. Kako žrtva prostora može biti opravdana ako čovjek ne može bez prostora? Razumljivo je da čovjek želi da mu prostor služi, jer ga treba, ali ima ga samo dok ga ima u potrebnom stanju. To čovjekovo danas i odmah stvorilo je mrenu nad onim njegovim sutra. »Moja sebičnost« ne sagledava potrebu i drugih u tom istom prostoru, pa čak ni onu buduću moje djece. Možda previše računamo na to da će se »stvari riješiti same od sebe«. Naprosto još nismo dovoljno osviješteni toga Damoklova mača ograničenosti površine zemaljske kugle, pa o njemu i ne razmišljamo. Čini nam se da je blagajna prostora dovoljno puna, pa da i ne trebamo paziti koliko iz nje vadimo i trošimo.

Nitko ne zna što je sve Bog imao na umu kada je »onomad« stvarao svijet, ali prema Knjizi postanka znano nam je da je najprije stvorio prostor, pa tek potom čovjeka. Što su i kakvi bili Stvoriteljevi prioriteti pitanje je na razini dosjetke, ali činjenica je da je suodnos čovjeka i prostora ključan za opstanak ljudske vrste na zemlji. Barem do trenutka kad će Čovjek ovladati i još nekim dijelom svemirskog prostranstva. Gledano s našeg uskogrudnog i egoističnog stajališta, prema kojem smo mi ljudi ipak glavni glumci ove predstave života na Zemlji, sve ostalo ispada samo više-manje važna mizanscena. Zato, ako ljudsku vrstu stavimo u centar interesnog svemira, a mnogi imajući na umu samo svoj osobni interes misle da na to imaju pravo, onda ne postoji dvojba o tome na čiju će se stranu praksa nagnuti – čovjek bira svoj trenutačni interes. Naravno da je ljudskoj vrsti čovjek pri­oritet u odnosu na sve ostalo živo i neživo na ovom svijetu, ali baš zato prostor mu mora biti partner a ne potrošna roba. Netočno bi bilo reći da je Zemljin prostor »životno ugrožen«, jer ga ima još uvijek dosta gotovo netaknuta, ali trend devastacija njegovih iskonskih vrijednosti sve je uočljiviji. Prostorna napućenost izraženo raste, a životni uvjeti zbog raznoraznih razloga sve su nepovoljniji. Neki globalni politički sporazumi bave se klimatskim promjenama u kontekstu političkih ekonomija, ali ne baš efikasno. UN Habitat okuplja sve moguće relevantne subjekte koji se izravno ili posredno bave prostorom, ali uza sav politički patronat sve se u biti svodi na politički ignorirani trud.

Hrvatski mikrokozmos

Naravno, opća globalna slika o stanju prostora u mnogo čemu je relevantna i za Hrvatsku kao i za sve ostale zemlje na svijetu, ali specifičnosti našeg prostora i naši pretpostavljeni državni interesi moju analizu fokusiraju na domaću sliku prostora i barem neke njene slikare. Globalne probleme ne možemo riješiti, ali svoje bismo barem mogli pokušati. Počevši od moga vlastita zvanja i zanimanja, od nas arhitekata, neovisno kojim se segmentom svog poziva bavimo – od planiranja do izvedbenih detalja. Arhitekti nisu dostatno školovani da bi sami mogli sagledati svu složenost nastajanja promjena u prostoru, osim možda intuitivno ili temeljem osobne erudicije. No, u svakom slučaju, ne bi trebali sudjelovati u hranjenju te aždaje vlastita samouništenja devastacijom prostora. Naša zadaća je regulacija prostora u korist općeg dobra, ali kako se radi osobne koristi često stavljamo na raspolaganje nekim tuđim interesima lakomosti, svakako smo jedan od prepoznatljivih faktora tog »sudioništva u zlu«. Koliko se pri tome razilaze sa stručnom i općeljudskom etikom, jezičcu na vagi nije lako odmjeriti, ali izvan svake sumnje ono osobno dobro najčešće preteže u odnosu na javno. Dakako, kad je nešto takvo ujedno i opća društvena praksa, arhitekti se samo uklapaju u »pravila igre« pa im tako bude lakše pri duši. Prostor je sam po sebi interdisciplinarna kategorija interesa, arhitekt je samo netko tko bi ga trebao urediti za određene od drugih definirane ciljeve, samo je pitanje tko su pri tome ti ovlašteni nalogodavci. Ne spominjem to da bih umanjio odgovornost vlastite struke za današnje stanje prostora, naprotiv, struka se u odnosu s investitorima ni u kojem slučaju ne bi trebala ponašati kao obespravljena služinčad.

Još više zabrinjava spoznaja da nas ima mnogo kojima bi skrb o prostoru trebala biti čak profesionalna preokupacija, a ne čuje se naš glas. Tako ispada da izostanak naših akcija otpora toj devastaciji prostora zapravo znači naše sudioništvo u stvaranju tog zla. Premda zla za nas same.

Nema toga koji za stanje našeg prostora nije barem malo kriv. Među inima kao i svuda na svijetu na prvo mjesto stavio bih politiku. Ona organizacijski vlada svim državama svijeta – neovisno o ideologijama i društvenim uređenjima. Politika je prisutna u svim segmentima društva utječući na njihova ponašanja, pa tako i na urbanističko-arhitektonsku struku. Ipak, teoretizirati o ulozi politike za opće dobro naprosto je besmisleno, jer uz taj etički ideal općeg dobra politika u naravi služi mnogo čemu drugom. Ipak, pitanje je i koliko politika stvarno vlada, koliku ona doista ima moć ili je i sama u funkciji neke veće moći? Ono što je svrhovito istaknuti je prepoznavanje novca kao ključnoga katalizatora procesa u prostoru, a koji kapitalu donosi profit a prostoru štetu. Zato nikada ne smijemo zaboraviti da i novac košta, premda ima krinku dobiti. Košta nas prostora, samo što toga gubitka još uvijek nismo dostatno svjesni! Kao rijetko gdje drugdje, politika u Hrvatskoj može istodobno služiti i stjecanju novca i očuvanju identiteta našeg prostora, jer je kod nas upravo prostor glavni izvor ekonomije. Barem radi turizma bi ga trebalo čuvati »kao zjenicu oka«. Dugo se činilo da se tako i ponašamo, još iz vremena prošle države kad se opravdano naslutilo da bi turizam temeljen na našoj prirodnoj i kulturnoj baštini mogao biti značajan faktor državnog prihoda. Ružnu iznimku u tom vremenu činila je tolerancija bespravne uglavnom stambene izgradnje, kojom se nagrizao i devastirao vrijedan prostor. Struka s time nije imala nikakve veze, jer se sve događalo mimo nje samoinicijativom bespravnih graditelja uz prešutni blagoslov politike radi socijalnog mira. Naprotiv, struka je u to vrijeme bila vrlo dobro organizirana i od politike cijenjena, te planovima suvislo regulirala prostor za zamišljeno opće dobro, ali se kao takva koristila samo kad je politika takvu trebala.

Danas se čini kao da hrvatskoj politici nije dostatno stalo do struke, jer svjedočimo da urbanističkih institucija gotovo i nema. Zato je zanemarena stvarna stručna briga o prostoru i prepuštena načelno nedovoljno stručnim pojedincima i lokalnoj materijalno vrlo zainteresiranoj politici. Novac je i kod nas postao dominantni faktor ponašanja u prostoru, jer zahvaljujući svojim sposobnostima lako pronalazi puteve ostvarenja svojih interesa. O tome može li politika promijeniti takve trendove i je li uopće za to zainteresirana ne bi ni trebalo raspravljati, jer bi na oba pitanja odgovor trebao biti »da«. Tako se nakon smiraja nevere Domovinskog rata neko vrijeme i činilo, kad su 2004. godine serijom zakona i uredbi stvarane pretpostavke za dobar stručni rad i njime regulaciju prostora za njegovo najbolje korištenje. Vladin Savjet za prostorni razvoj države znatno je pridonio donošenju dobre legislative za ponašanje u prostoru, te niz smjernica i uredbi kojima se omogućavao razvoj uz istodobnu zaštitu prostora. Bilo je to ono kad politika ako hoće može biti vrlo funkcionalna za opće dobro. Nažalost, neka druga politika koja ju je naslijedila okrenula je leđa stručno utemeljenim težnjama i prepustila djelovanje u prostoru stihiji najvećim dijelom lokalnog odlučivanja. Ponaša li se tako politika radi svoga komoditeta, zbog nedovoljnoga stručnog znanja ili loših procjena ekonomskog i društvenog interesa, s namjerom ili propustom, trebali bi komentirati neki od svih onih drugih koji su također kompetentni za analizu fenomena devastacije prostora.

Mnoge europske zemlje imaju znatno drukčiji odnos prema svom prostoru od našeg već dugo trajućeg trenutka. Francuska državna vlast, u interesu dobra Francuza, ne ispušta iz ruku planiranje prostora, a Španjolci su se već davno opekli s međunarodnim korporacijskim kapitalom, pa su se prava građenja bitno promijenila. U Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj nikome ne bi palo na pamet da bespravno gradi. Naše birokratsko legaliziranje bespravno sagrađenog tobože stvari dovodi u red, ali nimalo ne umanjuje nastalu nakaradnost u prostoru. Istodobno, takva praksa pokazuje kako su nam vlast i stanovništvo, kako bi rekli Dubrovčani, »ista pasta« – kakvi su birači takvi su i oni izabrani. Kod nas je izgleda to pitanje mentaliteta. Možda u tome postoji duboko u nama nesvjesno usađen duh otpora prema vlasti, prema svakoj koja je Hrvatima vladala sve do Domovinskog rata. Dok je u nekim zemljama plaćanje poreza normalna stvar, čak pitanje časti i ponosa, kod nas je varanje države u svakom pogledu »herojski hvalevrijedan čin«. Izgleda da još uvijek nismo stigli steći poštovanje prema vlastitoj državi i njezinu zakonodavstvu, pa se i nadalje ponašamo kao u prošlim vremenima. Tobože ukrasti državi je zapravo vraćanje onoga što je država nama nepravedno uzela. Tri povijesna »okupacijska B« smo se s vremenom riješili, ali na njihovu tragu neki doživljavaju i najnoviji – Bruxelles. Naravno, EU ima svoja pravila koja sve članice moraju poštivati, ima, vjerujem, i svoje ne baš posve sagledive interese, ali disciplinu u našem prostoru nam nitko ne može uskratiti. Hrvati bi trebali ponovno steći već davno izgubljeno samopoštovanje i početi cijeniti sebe i svoje.

Zato teret stvaranja danas već dobrano kaotičnog stanja u prostoru ne bih prebacivao na druge, nego bih njime radije opteretio domaće političare i još više hrvatsku javnost. Ona bira političare i ima načine kako da ih prisili na hodanje pravim putem. Ako hoće, ali čini se da joj barem u pogledu gospodarenja prostorom više odgovara kretanje reguliranim bespućem. Kad su u pitanju plaće ili socijalna prava javnost se javlja i protestira osjećajući svoju ugroženost, ali nažalost ne vidi onu opasnost koju joj donosi obezvrjeđivanje vlastitog prostora. Barem tako izgleda kad se ne čuje što o tome misli.

Deklaracija o hrvatskom prostoru

Prošle godine uobičajenu hrvatsku praksu šutnje, u ovom slučaju na temu stanja u prostora, ipak je prva prekinula struka okupljena u Akademiji arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (AAUZ). Dominantno arhitektonski ekipirana, ali i s udjelom sociologa, povjesničara umjetnosti i dizajnera, ova udruga osnovana na inicijativu akademika Andrije Mutnjakovića svoj osnovni smisao našla je u potrebi osvješćivanja sveukupnog društva o trendu rasula u našem prostoru. Kako pojavi devastacije prostora svjedočimo već dugo vremena, članovi AAUZ su je ocijenili ugrozom državne opstojnosti. Inicijalni čin njihove borbe za očuvanje hrvatskog prostora bilo je prošlogodišnje objavljivanje Deklaracije o hrvatskom prostoru, kojom je svima dano do znanja koliko je stanje naših naslijeđenih prirodnih i graditeljskih dragocjenosti ugroženo. Uz to, hrvatski prostor nije važan samo kao nacionalno blago nego i faktor koji zajedno s nama Hrvatima definira državnost Republike Hrvatske. Dakako, takva konstatacija nije samo naša posebitost, jer je jedinstvo prostora i ljudi temelj konstitucije svih država na svijetu. Tome vjerodostojno svjedoči povijest jednako kao i najsvježije političke vijesti nizom primjera aktualnih ratnih događanja upravo s ciljem posjedovanja prostora.

Na događanja u tuđim prostorima nitko od nas ne može utjecati, ali na ona na hrvatskom prostoru ne samo da možemo nego i moramo. Zbog toga su članovi AAUZ fokus svog interesa i usmjerili na fizičko i ugođajno stanje našeg prostora, doživljavajući ga kao vrijednosni okvir vlastita obitavanja na njemu. Zato na samom početku preambule svoje Deklaracije Akademija ističe rečenicu: »Hrvatski geografski, prirodni i kulturni prostor, nakon ljudi, najvrjednije je nacionalno blago«. Pogotovo stoga što smo svoj državni prostor bolno izborili, pa bi bilo nerazumno prepustiti ga devastaciji, koju provode mnogi, a među njima i tuđini. U nastavku teksta Deklaracije dodatno se naglašava kako smo: »Zadivljujuće urbanističko i arhitektonsko nasljeđe, mjerilo visokih socijalnih, humanih i kulturnih dometa naše prošlosti, prinijeli Europi kao kulturni miraz, a sada, u osamostaljenoj državi, u tom istom prostoru stvaramo kaos.« Uvjetuje li naše članstvo u Europskoj uniji i drugim euroatlantskim asocijacijama »skidanje gaća« pred kapitalom kojega rijetko kada zanima Hrvatska, a gotovo uvijek i isključivo ostvarenje profita u njoj? Zato se napominje da: »Hrvatski prostor trenutačnom potrošačkom ovisnošću ne smijemo učiniti neobnovljivim, trajno izgubljenim bogatstvom«. I nadalje kako treba: »Hrvatski javni prostor, kao opće i neutrživo javno dobro, zaštititi od bezobzirnih uzurpacija, rasprodaje, koruptivnih manipulacija, stavljanja u službu lokalnih potrošačkih proračuna te ga učiniti javnim sučeljem ekonomije i kulture na tradiciji prostorne urednosti, pristojnosti i obazrivosti«.

Možda, s iskustvom današnje dnevne prakse, tekst Deklaracije zvuči previše ambiciozno da bi se njena traženja i ostvarila, ali nije, njena ambicija je realna i opravdana. Trebamo stalno imati na umu da nam je prostor važan za opstojnost države, a da: »unatoč toj općoj spoznaji, hrvatski prostor dramatično se pustoši i obezvrjeđuje uz neshvatljivu nebrigu svih struktura trodiobne vlasti, nehaj i nemoć struke i odsutnost osviještene javnosti«. Zato se od hrvatske politike traži da se »Hrvatski prostor temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske stavi pod postojanu zaštitu, kao branu od kratkoročnih interesa podložnih legislativnim oscilacijama«. Kad je pravi trenutak za tu ustavnu promjenu? Rekli bismo odmah, ali o tome će odlučiti politika, ako uopće prihvati tu sugestiju. U političkom izričaju često se koristi sintagma »sve račune u konačnici plaćaju porezni obveznici«, što je naravno istina, ali da ne bi plaćali i račun prostora javnost bi morala ne samo utjecati na ponašanje političara nego i sama promijeniti svoje navike. U tom pogledu članovi AAUZ očekuju i pomoć hrvatskih medija, koji osvjedočeno prepoznaju problem trenda devastacije hrvatskog prostora. Jedino mediji mogu brzo i najšire doprijeti do hrvatske javnosti i postupno je osvješćivati o značaju vrijednosti prostora za nju samu.

Apel za obranu hrvatskoga prostora

»Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti kao hrvatsko udruženje arhitekata, umjetnika i znanstvenika, poziva hrvatske političke strukture, hrvatsku arhitektonsku i urbanističku znanost i struku te sve druge znanstvene i stručne snage koje dotiču prostor, sve medije, a naročito osviještenu hrvatsku javnost, da pitanje opstojnosti hrvatskoga prostora iznesu u središte političkoga, znanstvenoga, kulturnoga, gospodarskoga i sveukupnoga društvenoga interesa.« Kad se bolje promisli, Deklaracija o hrvatskom prostoru na specifičan način relevantna je ne samo za Hrvatsku nego i za mnoge zemlje svijeta, jer u ovoj globalnoj međuovisnosti sve je za sve važno. Daj Hrvatska, imaš prigodu uputiti Svijet pravim putom u budućnost!

Jerko Rošin hrvatski je arhitekt. Diplomirao je u klasi Vladimira Turine 1967. godine. Uz arhitektonsku i urbanističku projektantsku karijeru predavao je kao gost predavač u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je više knjiga i brojnih članaka arhitektonske i urbanističke tematike te kulture življenja. Stručno je angažiran u UN Habitat, programu Ujedinjenih naroda za gradove i ljudska naselja, a u Hrvatskoj u Savjetu za prostorno uređenje Vlade RH i Odbora za prostorno uređenje Hrvatskoga sabora.