Duh mjesta kao jedinstvo toposa i etnosa

Jedna od najopasnijih ugroza s kojima je suočen hrvatski narod i država zasigurno je gubitak prostora / teritorija, time i suvereniteta i identiteta / vlastitosti. Deklaracija o hrvatskom prostoru (Deklaracija) Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (AAUZ, siječnja 2023) upozorava na alarmantne pojave i promjene u prostoru, koje u konačnici dovode do njegova gubitka, bilo nepopravljivom devastacijom, bilo pravnim otuđenjem.

Stanje stvari, širi pogled

Venecijanski kanali, Eifelov toranj, egipatske piramide i sfinga u Las Vegasu, Hallstadt u Kini, Solingen u Japanu. Dalmatinske klape na sajmu turizma u Kölnu, moreška u Beču, Oliver u Parizu, sarma u Dolomitima. Oktoberfest na Karibima, skijanje u Dubaiju. Francuska četvrt u New Orleansu, nizozemska u Paramaribu, Art Deco u Miami Beachu. Svijet se kreće, sve se kreće. Sve se miješa, sve se mijenja. Simboli se sele svijetom nudeći ono što će, igrajući na kartu nostalgičarenja (rjeđe i edukacije), prizvati profit.

Troši se nemilice na sve što se može kupiti, troši se sve što se može dobro unovčiti. Trošenjem do raubanja. Dualnost goleme potrošnje golemih količina novca i goleme oskudice, kao da nastanjuje dva različita planeta. Troši se (uobičajeni termini su – jer ljepše zvuče – ulaže, razvija, povećava broj radnih mjesta) da bi se još povećala količina tog istoga golemog novca. Trošiteljima je trošeno roba koja mijenja vlasnika radi povećanja profita. Potrošeno je katkad nadoknadivo, katkad je zauvijek izgubljeno. Uza svu raznolikost i promjenjivost, postoje samo dvije konstante: fizički prostor i sav živi svijet u njemu. Zemlja. Zemljište. Posjed. Vlasništvo. Topos. Zasad na kopnu i moru, kolonizacija Mjeseca je u tijeku. Jer, jedino se u prostornoj dimenziji mogu ostvarivati sve emanacije života, kako biološkoga tako i digitalnoga. Tko ima prostor/zemlju/zemljište/posjed/vlasništvo, ima i bazu za ostvarenje svega naumljenog.

Borba za prostor, uz težnju za religijskom prevlasti, globalni je pokretač osvajačkih i oružanih pohoda i sukoba. Iz prostora se crpi ne samo sve potrebno u ostvarivanju legitimnih i etičnih ciljeva nego podjednako i ono što predstavlja višak nejednako raspoređenih vrijednosti.

Prostor kao zemlja/zemljište/posjed/vlasništvo/topos

U evolucijskom slijedu čovjek je prostor sukcesijski naslijedio od bića niže vrste. Prostor je postojao prije čovjeka. Čovjekovim opažanjem on postaje krajolik koji umijećima, znanjima i sposobnostima pretvara u kulturni krajolik. U njemu, s obzirom na pojedini lokalitet / topos, počinje razvijati samosvojni život i svijest zajednice, da bi iz nje zakoračio u više oblike organiziranosti, od plemenskih saveza i nacionalnih zajednica do višenacionalnih država. U svakome od organizacijskih oblika razvija jezik, običaje i autohtone načine/oblike života, njegujući i stalno unaprjeđujući svoj etnos. Osobito je to prisutno u ruralu, prostoru podrijetla svakog čovjeka na Zemlji, koji sadržava i čuva temeljne vrijednosti života i običaja, osobito narodnosti/etnosa. Oni su korijen razvoja kompleksnih zbivanja u procesu povijesnoga kretanja ljudskoga društva. Te vrijednosti i poštovanje identiteta etnosa podlogom su humanističkih relacija i međusobnog poštivanja, one su temelji na kojima se gradi univerzalizam plemenite humanosti, istinska demokracija i sloboda, smatra akademik Andre Mohorovičić (»Narodni život i običaji kao etnička i humana kategorija«, Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, knj. 51, Zagreb, 1989., 12). Akademik Mohorovičić piše: »Kao što su za pravno postojanje države potrebne tri osnovne komponente: teritorij, pučanstvo i suverena vlast, tako je za determinaciju identiteta naroda potrebno navesti mnogo komponenata koje određuju narodno biće primarno formirano njegovom etnogenezom, rodovsko-biološkom povezanošću, kohezionom i asimilacijskom snagom, jezičnim idiomom, teritorijalnim okružjem, homogenim povijesnim tokovima, životnim navikama, običajnim konstantama, misaonim, kulturnim i umjetničkim profilom te mnogim drugim odrednicama.« (A. Mohorovičić, 1989., 7)

Branko Silađin, u veljači 2023.

Ustav Republike Hrvatske regulira princip suvereniteta prostora očuvanjem njegova prirodnog i kulturnog bogatstva te korištenje njime (čl. 2), apostrofira nadzemni, podzemni i podmorski dio sa svim svojim prirodnim resursima, nekretninama i stvarima od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, kao one koje po zakonima Republike Hrvatske uživaju njezinu osobitu zaštitu (čl. 5). Iskustvo proteklih 30-ak godina pokazuje da je ipak previše toga ostalo u ingerenciji zakona koji se često mijenjaju, odnosno podložno izmjenama i prilagodbama koje ovise o viđenju vladajućih političkih opcija. Izvjesno je: prostor se upravo u tih 30 godina hrvatske suverenosti alarmantno brzo troši.

Više je uzroka koji dovode do gubitka prostora, da nabrojimo samo četiri: 1. osvajačka djelovanja, 2. depopulacija / migracije, 3. loše upravljanje prostorom i 4. (ras)prodaja. Osvrnut ćemo se na svaki od navedenih razloga pojedinačno. 1. Osvajačka djelovanja zaustavljena su na hrvatskom teritoriju tijekom petogodišnjega Domovinskog rata zahvaljujući žrtvama branitelja, uz velike civilne gubitke, ekocid i urbocid, s golemim stradanjem rurala, šuma i obradivog zemljišta. 2. Novija depopulacija svoj početak ima u velikim raseljavanjima nakon 2. svjetskog rata. Akademik Mohorovičić ističe da se odselidbama u »...gradske polucivilizacije i kozmopolitsku osrednjost gube ostvarenja duhovne emanacije nebrojenih generacija realizirane u harmoničnoj ljepoti pučkih naselja, nastamba, nošnja, pjesama, plesova, likovnih izraza, ornamenata i običaja, .... (Čovjek), nasilno istrgnut iz okvira prirodnog ambijenta punog navedenih vrijednosti i ubačen u nepoznati medij kozmopolitskog gibanja ... nespreman najčešće poprima nasilne impulse trenutnih ponuđenih pomodnih farsa«. (A. Mohorovičić, 1989., 9–10). Danas su te »gradske polucivilizacije i kozmopolitske osrednjosti« ne samo hrvatski gradovi nego i oni diljem Europe i svijeta. Odselidbom stalnog stanovnika zamiru tradicijske manifestacije i aktivnosti, sve do negativnih promjena ekosustava i disbalansa u svijetu flore i faune. Migratorna kretanja oduvijek su, u različitim oblicima i različito motivirana, donosila puno dobroga, ali i lošega. Ako se fokusiramo samo na novovjekovne sezonske migracije (većinom motivirane viškom kapitala), rijetko ćemo naći pretežno pozitivne utjecaje. Takva kretanja generiraju gentrifikaciju te su, u najboljem slučaju, neutralna na antropološke vrijednosti koje zatječu. Događaju se u najatraktivnijim područjima uz obale i zaštićene krajolike, u centrima i na prestižnim lokacijama najbogatijih gradova. 3. Upravljanje prostorom odgovornost je zajednice, prije svega one političke, strukâ koje djeluju u prostoru i svakog pojedinca. Loše upravljanje i stavljanje manjinskih (interesnih skupina, političkih opcija i dr.) i osobnih interesa pred ona opća, ubrzava gubitak teritorija i identiteta. Ista se simptomatologija javlja kako u kontinentalnim tako i u maritimnim područjima. Profesor Vladimir Skračić, iskustvom čovjeka rođenog u tada još institucionalno nezaštićenom području, navodi primjer Nacionalnog parka Kornati, gdje je većina područja zaštite plod »...bezidejnih institucija s anakronim programom i isto tako anakronim vodstvom, a modus operandi..., kad je riječ o ljudima zatečenim u prostoru, su zabrane. Ideologije zaštite – zabrana gradnje. Antropološka baština uopće se ne uzima u obzir i ne razmatra kao sastavnica područja koje se stavlja pod zaštitu. Nikakav pokušaj integracije autohtonog življa, ni kompenzacija za izgubljenu dobit, vrijednost nekretnina (graditeljske baštine pučke gradnje)«. Umjesto stalnog stanovništva »...na njihovo mjesto dolaze čuvari prirode ʽna daljinuʼ, proizvođači prostornih planova, članovi upravnih vijeća..., pomoćnici ministara, državni tajnici .... Parkovi kao sinekure partijskih kadrova. Sveta krava zaštićenih prostora je turist, a ne ljudi koji jedini poznaju taj kraj i život u njemu«. (V. Skračić, Kornati kad su bili Kurnati, Zadar, 2021., 248–249). Tako izgleda ʽinstitucionalni optimizamʼ u praksi. 4. (Ras)prodaja prostora (ali i proizvodnih struktura, obradivog zemljišta, vode i ostalih resursa) najgore je što se Hrvatskoj u tranzicijskom razdoblju dogodilo i još se uvijek događa. Prostor je postao roba protagonista iz prethodne skupine (3), preuzimajući funkciju banaka. Ulaganje novca (kojekakva podrijetla) u prostor jam(č)i visoke kamate, do zasićenja i sloma tržišta. Tržište će se presložiti, ali slomljeni / potrošeni prostor je trajno izgubljen. Trošitelji će si naći drugi, unosniji i bolji prostor, ali njegov će etnos zauvijek izgubiti svoj topos.

Deklaracija prepoznaje devastirajući utjecaj konzumerističke potrošnje prostora / toposa ponajprije u turističke svrhe, posljedično i gentrifikaciju pri kojoj autohtono stanovništvo sve teže ostvaruje opstanak i priuštivo stanovanje. U takvim su uvjetima protagonisti drugi, a ʽlokalciʼ tek prijeko potreban ʽsuportʼ, tehnička potpora i glumci amateri u igrokazima inspiriranim vlastitom povijesti. Deklaracija upravo upućuje na javni prostor kao opće i neutrživo javno dobro, izloženo bezobzirnim uzurpacijama, rasprodaji, koruptivnim manipulacijama, stavljanju u službu lokalnih potrošačkih proračuna. Hrvatski sabor prepoznat je kao legitimni nositelj zaštite koji ju, kao zastupnik cijeloga hrvatskog naroda, može prisnažiti ustavnim promjenama.

Deklaracija prepoznaje devastirajući utjecaj konzumerističke potrošnje prostora / toposa ponajprije u turističke svrhe, posljedično i gentrifikaciju pri kojoj autohtono stanovništvo sve teže ostvaruje opstanak i priuštivo stanovanje. U takvim su uvjetima protagonisti drugi, a ʽlokalciʼ tek prijeko potreban ʽsuportʼ, tehnička potpora i glumci amateri u igrokazima inspiriranim vlastitom povijesti.

Etnos kao nositelj materijalne i nematerijalne baštine

Svaki je prostor, bilo urbani ili ruralni, naš dom i naša sudbina, kaže prof. Vladimir P. Goss. Topos i etnos jedinstvo su koje određuje naše postojanje u materijalnim i duhovnim procesima, prirodi i kulturi. Samo čvrsto usidren u topos, etnos predstavlja našu vlastitost, opću ekologiju i okvir opstojnosti... Svako područje odražava vrijednosti životnih i tradicijskih manifestacija, običajnih pravila života i rada, snažnu usmenu predaju, prastare kultne običaje, tradiciju usmene književnosti, pjevanja, plesa, nošnje, načina gradnje nastamba i naselja, toponima, imena ljudi, predmeta, pojava. Sve to čini »geografiju našeg bivanja u prostoru« (»Prostor kao dom i sudbina« u: Ivo Lučić, Značenja krajolika, 2021., 143, 147).

Krovni dokument prostornog razvoja (prirodnog, urbanog i ruralnog) na području Europe, Europske perspektive prostornog razvoja (ESPD, 1999), planiranje prostornog razvoja usmjerava, među ostalim, prema mudrom upravljanju prirodnom i kulturnom baštinom radi očuvanja identiteta u uvjetima globalizacije. Isto zaziva i Konvencija o europskim krajobrazima, koja već u preambuli potvrđuje važnost zaštite krajobraza, među ostalim i radi »...zaštite i održavanja značajnih ili karakterističnih obilježja takvog krajobraza, što se opravdava njegovom vrijednošću kao baštine, a koja je proizašla iz prirodne konfiguracije i/ili ljudske aktivnosti«.

Najizravnija je u tome ICOMOS-ova Povelja o načelima i preporukama za očuvanje duha mjesta (Povelja, Québec, Kanada, 2008), koja predlaže mjere za zaštitu materijalne i nematerijalne baštine, kao inovativan i učinkovit način osiguravanja održivog i društvenog razvoja diljem svijeta. Povelja ističe nedjeljivost prirode, materijalne i nematerijalne baštine te značenja, vrijednosti i konteksta koji nematerijalna baština daje građevinama i mjestima. Složit ćemo se da je duh mjesta jedinstvo opipljivih/materijalnih (građevine, mjesta, krajolici, kulturne rute, predmeti) i nematerijalnih elemenata (sjećanja, narativi, pisani dokumenti, rituali, svetkovine, tradicijska znanja, vrijednosti, teksture, boje, mirisi itd.), to jest fizičkih i duhovnih čimbenika koji mjestu daju značenje, vrijednost, emocije i tajnovitost. Upravo duh mjesta omogućava sveobuhvatnije razumijevanje živog i, ujedno, trajnoga karaktera svakog spomenika, lokaliteta i kulturnoga krajolika, nudi bogatiju, dinamičniju i inkluzivniju viziju kulturne baštine. Zajednice koje nastanjuju određeno mjesto, osobito kada je riječ o tradicionalnom društvu, tijesno su povezane i predane očuvanju sjećanja, vitalnosti, kontinuiteta i duhovnosti mjesta. Široka je lepeza prijetnji kojima je izložen duh mjesta: klimatske promjene, masovni turizam, oružani sukobi, da se spomenu samo neki. Svi oni znače i gubitak teritorija, a to opet znači migracije i napuštanje onog toposa u koji je pojedini etnos ukorijenjen. Suvremenici smo velikih ekonomskih, ratnih i klimatskih migracija iz ugroženih dijelova svijeta, sve mahom u razvijene zemlje na europskom kontinentu i drugim kontinentima, gdje se duh napuštenog mjesta brojnih etnosa ʽkalemiʼ na strani topos, do međusobne transformacije i asimilacije. Prijetnje duhu mjesta posebno su velike i pogubne za manjinske skupine (indigeni narodi), kao i za male narode kakav je i hrvatski. Povelja apelira na vlade da osvijeste važnost nematerijalne komponente etnosa koja jedina može afirmirati i do punog izražaja i smisla istaknuti one materijalne. Antropološka je to baština koja se mora uzeti u obzir, kako u primjeru postupanja s Kornatima ističe i profesor Skračić.

Svi hrvatski strateški dokumenti iskazuju isti pristup, kako u zaštiti prostora tako i u zaštiti antropogenih vrijednosti koje pojedini prostor sadrži. Nigdje u njima ne postoji poziv na prekomjernu izgrađenost u obliku monofunkcionalnih linearnih naseljskih struktura kakve preplavljuju jadransku obalu. Donedavno je bilo nezamislivo da se u gradovima uz more više od 60% stambenih jedinica koristi 3–4 mjeseca godišnje, a u ostalom je dijelu godine prazno. U malim priobalnim naseljima taj je postotak daleko veći. Izgradnja za potrebe ʽrazvojaʼ turizma dolazi do zida neodrživosti, gdje ljeti infrastrukturna insuficijencija guši normalan i dostojanstven život, a zimi šačica stalnog stanovništva pobožno i skutreno slavi svoju osamu u iščekivanju nove invazije. Uloga vlasnika / vlasništva nije zanemariva. Što atraktivnije, to je bolje utrživo, bilo jednokratnom prodajom ili ʽraubanjemʼ resursa preko svih granica, do potpune neatraktivnosti (kao u primjeru Kornata u jeku turističke sezone). Privatni je interes jedini interes. Istra vapi za pomoći u obuzdavanju »karcinoma, okupacije, favela, stranih vlasnika kao konkvistadora, sve uz domaće ʽrodoljubeʼ«.

Mali hrvatski gradovi i sela, oduvijek riznica njegovanja i čuvanja materijalne i nematerijalne baštine (korablje, vodenice, ušorena sela, kažuni, mitska bića, nošnje, predaje, pjevanja, načini ribarenja, tradicijska jela...), depopulacijom nezaustavljivo mijenjaju svoj karakter čuvara. Ako kao društvo blagonaklono gledamo na odseljavanje radno sposobnog stanovništva (sukladno onoj kineskoj poslovici »Ako imaš pticu u kavezu, pusti ju da odleti, pa ako ti se vrati znat ćeš da je tvoja.«), ne smijemo odustajati od prostora. Ako prostor ʽodletiʼ, sigurno se neće vratiti. Samo će promijeniti vlasnika. Deklaracija apelira na obranu hrvatskoga društvenog prostora od nestajanja, preobrazbi i prilagodbi negativnim uzorima, koji lokalnu materijalnu i nematerijalnu kulturu pretvaraju u potrošnu robu, izobličujući izvorni, prirodni, kulturni, prostorni i društveni identitet zajednice.

Suverenitet i vitalnost identiteta demosa

Hrvatski je prostor, teško obranjen u novijoj povijesti, prema riječima arhitekta Krešimira Rogine, suvereni dio vitaliteta ili vitalni dio suvereniteta Republike Hrvatske. U njemu je narod nositelj teritorijalne pravednosti, čuvar i prenositelj duha mjesta, medijator društvenih procesa, buffer ekološkim i drugim ugrozama, jedna od kojih je i prekomjerna gradnja za spekulativne svrhe pretežno za potrebe turizma.

Sve je na tržištu, sve je resurs. Što manje vlastitosti, to svestranija mogućnost unovčenja. Iz antropocena smo već uveliko zakoračili u ʽprofitocenʼ, epohu u kojoj se sve pretvara u robu (ʽpo-robljavaʼ?) – ljudi i ljudske vrijednosti, prirodne sastavnice s podzemljem i podmorjem, tehnička i tehnološka dostignuća, umjetnost, kultura, sport, sve. Ukupnost hrvatskog demosa nema alternativu za baštinjeni prostor, dokazao je to i Domovinski rat.

Kako ni u budućnosti »nećemo izvoziti mlazne avione, svemirsku tehnologiju, kompjutore i sl., u promišljanju turizma možemo itekako izvoziti sjećanja i utiske, a to je više od turizma. Tu je naša ekonomska snaga, ne samo intelektualna nego i emocionalna. Tko smo, što smo, otkuda smo došli, što smo donijeli i što smo sa svim time napravili...« (V. P. Goss, 2021., 149). Prostor nam treba za čuvanje i življenja tradicije u najboljem smislu suvremenosti i inkluzivnosti. Vernakularnost pritom nije restrikcija, ona je prilika i izlaz. Neselektivno preuzimanje utjecaja (manifestiranih konzumerizmom i rentijerstvom) možemo gledati kao poskliznuće. Potrošnja prostora, međutim, nije poskliznuće, ona je odron velikih razmjera i pogubnih posljedica.

Da ne potpadnemo pod naoko neonostalgičarska prenemaganja i zazivanja prošlih vremena, osvrnimo se na današnje stanje demosa, subjekta i glavnog protagonista života u Hrvatskoj od osamostaljenja. Uronjenost u europski kulturni kontekst povijesno ga čini dijelom Europe (danas i Europske unije), u prostoru koji je dom brojnih naroda s bezbroj etnosa, svakog sa svojim običajima, ali istom kulturnom potkom. Sineast i europski intelektualac Wim Wenders nema potrebu definirati europski kulturni identitet dokle god je on prisutan. On je nešto što se ne može pronaći, ali evidentno postoji. »Želim da se nikad i ne pronađe, dok je god evidentan. Želim da svi ostanemo Francuzi, Nijemci, Englezi, Irci, Portugalci, Grci ili Šveđani, dijeleći tu evidentnost koja se zove europski identitet. I to toliko dugo koliko dijelimo privilegiju života pod istim krovom tvrđave koja se zove Europa« (intervju, 1989). To je danas i hrvatska stvarnost, demokratski odabir hrvatskog naroda, uz posvećenost čuvanju ʽstaroga krajaʼ, izvora i prapočetka svega, tog back-
-upa vlastitog etnosa, kako to čine i ostali narodi. Nazovimo ga ʽanalognim svijetomʼ, prijeko potrebnim za dijalog s onim digitalnim, u kojem će se uskoro manifestirati najveći dio ljudskih potreba, načina komuniciranja i funkcioniranja. Taj svijet predvodi današnja Gen Z, generacija Z, koja zamjenjuje svoje prethodnike ʽmilenijalceʼ i njihov pristup ʽstvaranja izvanaʼ istiskivanjem vlastitosti na štetu utjecaja drugih kulturnih krugova. Za nadati se da će upravo Gen Z svoju priliku vidjeti u ʽstvaranju iznutraʼ i nastaviti etnogenezu snagom misli izrasle iz vlastitog etnosa i iz vlastitog toposa. Prijeko je potreban zaokret i u pristupu građenju, za koji Deklaracija traži da ga se obrani »...od surogata koji ne pripadaju našemu podneblju, kako bi suvremena hrvatska arhitektura odvažnije promicala pripadnost vlastitomu prostoru i kulturi«.

Ako se vratimo premisi akademika Mohorovičića citiranoj na početku, da je za suverenu državu potreban prostor, narod i suverena vlast, za zapitati se koje je stanje stvari i tendencija u Republici Hrvatskoj danas? Prostor se troši, narod odseljava, identitet se rastače. Okolnosti su to zbog kojih se mora ustati u njihovu obranu. O pogubnosti procesâ koji su naveliko u tijeku, Deklaracija potiče osvješćivanje svih dionika na koje je adresirana.

Sigurno je jedno: vitalni dio suvereniteta je vlastitost, manifestirana kroz prostor, narod i suverenu vlast.

Helena Knifić Schaps (1952) je arhitektica, radila je kao projektantica, bila je prva predsjednica Hrvatske komore arhitekata, članica Savjeta za prostorni razvoj Vlade RH, stručnih skupina i tijela. Predsjednica je udruge EUROPN Hrvatska, autorica knjiga, publikacija te znanstvenih i stručnih radova s područja arhitekture i pučke gradnje na Velebitu.