Daleko od ponora: novi digitalni nadrealizam

Referirajući se isključivo na naslov umjetničkog rada autora Vice Tomasovića, izloženog u prizemlju Filozofskog fakulteta u Splitu, posjetitelj izložbe bi iza njega mogao očekivati jednu pesimističnu, grozomornu tematiku ili oblikovanjem provokativan rad. Međutim, ova izložba nipošto se ne uklapa u navedena očekivanja. Umjesto toga, umjetnost Vice Tomasovića tehnološki je nadrealizam koji se hvata ukoštac s bioetičkim i filozofskim pitanjima.

Umjesto ambisa, bazen pun zlatnih ribica

Povod, odnosno, ishodište Tomasovićeva rada nalazi se jednim dijelom u povijesti zgrade za koju je rad stvoren i u kojoj je izložen. Naime, upravo na mjestu na kojem je Ambis postavljen, Danko Colnago, autor arhitektonskog projekta zgrade, prije otprilike trideset pet godina predvidio je bazen sa zlatnim ribicama, koji je po toj zamisli i bio izveden, gotovo u istim, zamjetnim dimenzijama u kojima je Vice Tomasović postavio svoj Ambis. Prateći osnovnu ideju arhitekta, Tomasović na svojoj slici smješta u taj prostor također zlatne ribice, kojima pak pridružuje i fantastična bića svojega sad već godinama razvijanoga hibridnog repertoara. U tom bezdanu moguće je vidjeti zamišljene reptile, amfibije, kukce, rakovice, mekušce, sisavce, bića koja kombiniraju ljudske i životinjske osobine, kao i ona koja su sastavljena od više različitih životinjskih oblika ili antropomorfnih i zoomorfnih osobina. Osim toga, među navedenim bićima kriju se i druge reference i likovi koji nisu vidljivi na prvi pogled.

Taj hibridni repertoar nije samo likovni izraz nego i umjetnikov prikaz raznolikosti života na zemlji. Autorova filozofska poruka u djelu reflektira se kroz horror vacui, strah od praznine, i čini to na jedan poseban način. Tomasović tumači tu filozofsku i umjetničku koncepciju kroz svoj osobni pogled na svijet. Gledajući život na Zemlji u svim njegovim aspektima, od mikroskopskih organizama do kompleksnih bića, autor vidi dokaz postojanja Stvoritelja koji usklađuje život u svemiru. Stoga Ambis nije larpurlartističko djelo. Naprotiv, to je izraz duboke refleksije o postojanju Boga i skladu u svemiru. U to autorovo stajalište uklapaju se i ribe kao osnovni motiv. Riba je jedan od ranih kršćanskih simbola. Rana kršćanska zajednica koristila se simbolom ribe (grčki: ΙΧΘΥΣ – ICHTHYS) kao skrivenom oznakom kako bi identificirala vlastite članove. Tomu se pridodaje i činjenica da je Isus za svoje apostole uzeo obične ribare i da je hranio mase umnažajući ribe. Važno je, međutim, istaknuti da semiotički i ikonološki gledano simboli mogu imati mnoge slojeve interpretacija, a povezanost s različitim izvorima često ovisi o individualnim tumačenjima umjetnika ili promatrača, što naglašava koliko je okvir tumačenja bitan.

U svojem podtekstu Tomasovićev Ambis odbacuje značenje zastrašujućeg bezdana kojega se moramo čuvati i fizički ga zaobilaziti u izložbenom prostoru. Upravo suprotno, on predstavlja iskaz divljenja čudu života, i neizravnu pohvalu Stvoritelju koji iza toga stoji. Riječ je stoga o jednoj vrsti suvremene umjetničke apologetike. S tim u vezi nije čudno da je rad vizualno privlačan, likovno usmjeren ka lijepom te da ima i dekorativnu vrijednost. Drugim riječima, Ambis je lijep i lijepo se uklapa u prostor u kojem se nalazi. Ljepoti i dekorativnosti rada pridonosi repetitivnost osnovne matrice dimenzija 1,5 x 1,5
metar koju autor ponavlja kako bi povećao dimenzije rada i približio ih onima izvornoga Colnagova bazena na koji se referira. Njegova dekorativnost se ne uklapa u površno ili »elitističko« poimanje umjetničkog djela. Međutim, ne uklapa se ni u tradicionalne ni suvremene prikaze religioznih tema. Iako religija ima veze sa značenjima ovoga rada, to se manifestira suptilno i rad bi bilo pogrešno nazvati religioznim. Takve asocijacije tek su jedan legitiman ključ čitanja njegova značenja.

Etičnost korištenja umjetne inteligencije u umjetničkom radu

Na sve ovo sekundarno se nadovezuju pitanja klimatskih promjena, ekoloških problema, bioetike i etike, genetskog inženjeringa i slično, koja se mogu bartheovski interpretirati neovisno o autorovoj poruci, ali koja autor propituje u mnogim svojim ranijim radovima. Pitanje etike i morala u užem smislu kod Ambisa vezano je uz korištenje umjetne inteligencije u procesu stvaranja umjetničkog rada, što je predmet velikih rasprava u svijetu umjetnosti na globalnoj razini. Tomasović se, naime, koristio umjetnom inteligencijom, koju je najprije »hranio« vlastitim radovima kako bi ju naučio proizvesti Ambis na temelju njih. Etično je s njegove strane što je izbjegao korištenje tuđih umjetnina, čime bi se potencijalno doveo u pravno i etički neugodnu situaciju u kojoj možda neovlašteno zakoračuje u sferu autorskih prava drugih umjetnika. Ipak, u ovom slučaju »superračunalo« nije pobijedilo umjetnika, odnosno umjetna inteligencija nije poboljšala Tomasovićevu likovnost ili donijela nešto što on sam ne bi bio u stanju. Rad koji je nastao u koautorskoj simbiozi Vice Tomasovića i softwarea izravno se nastavlja na autorove dosadašnje radove i osim tehničke popune prostornih lakuna, umjetna inteligencija nije autor ovoga likovnog djela. Kao što ističe sam umjetnik, »važno je napomenuti da, za razliku od čovjeka, AI ne posjeduje kreativnost ili svijest. Stroj samo slijedi programirane upute i koristi prethodno naučene obrasce za stvaranje slika. Stoga, neki bi mogli tvrditi da AI djeluje više kao alat kojim se koristi čovjek, a ne kao samostalni autor. U konačnici, ovo je pitanje koje će vjerojatno zahtijevati daljnje rasprave i zakonske regulative kako bi se jasno definiralo autorsko pravo u kontekstu umjetne inteligencije«. Autor napominje da »činjenica da AI generira sadržaj samo iz vizualnih inputa, bez tekstualnih uputa dovodi do neočekivanih i kreativnih rezultata, što je posebno zanimljivo u kontekstu problematiziranja pojma kreativnosti, originalnosti i autorstva. Naravno, ovi vizuali koje je generirao u ogromnim količinama, bili su samo osnova, jer je krajnji rad kolažirana i naknadno nadoslikana digitalna slika, čija je finalna verzija dokumentirana u obliku NFT tehnologije kako bi se osiguralo vlasništvo nad originalnom digitalnom pripremom za tisak«. Iako priznaje praktičnost i uspješnost korištenja softwarea i ludički karakter takve prakse, Tomasović precizno dokazuje da umjetna inteligencija ne posjeduje »supermoći« i da ona teško može ostaviti dojam originalnosti na oko iskusnog promatrača. Ipak, mora se priznati da taj dojam itekako može postići kod nestručnoga gledatelja.

Slika kao hibrid – hibridi na slici

Korištenje umjetne inteligencije upućuje na višeslojnost u samome radu. Teško je u tom kontekstu odgovoriti na pitanje u koju kategoriju rad uopće pripada. Radi li se tu o instalaciji, slici ili digitalnoj slici? Ambis postoji kao fizička naljepnica zalijepljena na podu prizemlja na fakultetu, ali i kao digitalni NFT koji ima vlastiti može se reći inventarni ili osobni identifikacijski broj i koji je moguće kupiti na za to predviđenoj platformi. Čak i kod samoga fizičkog rada moguće je diskutirati je li riječ o slici ili multimedijalnoj instalaciji, s obzirom na to da je jezgra samog rada s jedne strane njegova likovna ili dizajnerska priprema u digitalnom obliku na računalu, a s druge Tomasovićeve slike koje je slikao proteklih godina. Stvar se dodatno komplicira kada se u obzir uzme činjenica da je nakon same izložbe predviđeno uništavanje tiskane naljepnice. Sve to upućuje na autorovu interdisciplinarnost, kreativnost i talentiranost, odnosno na činjenicu da nije ograničen na jednu likovnu tehniku ili umjetničku formu. Tomasović je svestran umjetnik, među ostalim i vrlo uspješan performer. Dosta je, primjerice, podsjetiti se njegovih performansa fizičkog zazidavanja u mali prostor (Pokora, 2015., 2016) ili klečanja pred bankomatom, profanim oltarom današnjice, ili pak njegova projekta Vice Guru, sve radovima u kojima u širem smislu propituje slična pitanja i teme kao i u Ambisu. Smještajući pobliže ovaj posljednji rad unutar Tomasovićeva dosadašnjeg opusa, on bi svoje mjesto mogao pronaći najbliže njegovu ciklusu ex Nihilo (2014) i Teoriji biljnog podrijetla (2013), koji odgovaraju Ambisu ne samo svojom likovnošću nego i dokazuju postojanost tih tema u njegovu opusu kroz posljednjih desetak godina stvaralaštva.

Iako horror vacui likovno obilježava sam rad, činjenica da »samo« jedan rad čini cijelu izložbu na Filozofskom fakultetu u Splitu predstavlja paradoks. Naime, velik je izazov postaviti kao izložbu jedno umjetničko djelo. Istina je da su Ambisu pridružene i naljepnice s QR kodovima putem kojih je moguće pristupiti NFT radovima na online platformi, ali ne može se reći da QR kodovi nasumično razbacani po prostorima fakulteta sami za sebe predstavljaju osobitu umjetničku intervenciju. Ipak, kustoski izazov u ovom slučaju vrlo je uspješno savladan.

U ovom kontekstu, sličan strah od praznine, ali i uspješnost njegova savladavanja, moguće je povezati i s trenutačnom situacijom Galerije umjetnina u Splitu, koja je zbog velike obljetničarske Meštrovićeve izložbe u Klovićevim dvorima na nekoliko mjeseci ostala bez neuobičajeno velikog broja svojih kapitalnih djela, njih čak trideset i pet, zbog čega je Zorana Jurić Šabić, viša kustosica splitskog muzeja, opravdano problematizirala pitanje što takva situacija znači za njihovu ustanovu. Problem je riješen angažmanom umjetnika Ivana Marušića Klifa, koji je novonastale praznine u galerijskim prostorijama ispunio multimedijalnim instalacijama prikladno nazvanima Strah od praznine. Klifov rad neočekivano je tradicionalniji, klasičniji od Tomasovićeva. Razlog je Klifovo korištenje fotografija Zorana Alajbega, arhivskih fotografija, novinskih isječaka, koje pojednostavljeno rečeno (ali u najboljem smislu izraza) vješto kolažira proizvodeći multimedijalnu, slikovnu i zvučnu animaciju. Tomasović se pak koristi kao bazom jednom tradicionalnom tehnikom, slikarstvom, ali upotrebom novih računalnih programa i umjetne inteligencije stvara novi digitalni nadrealizam.

Sveučilište kao progresivna institucija za suvremenu umjetnost

Ova Tomasovićeva izložba treća je po redu u vrlo progresivnom višegodišnjem programu »Reper«, prema koncepciji izv. prof. dr. sc. Dalibora Prančevića s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Aktualnom Tomasovićevu projektu prethodili su »Bez naziva: Arhiv ST3 – Sadržaj«, koji je 2021. godine Viktor Popović instalirao na fasadi fakulteta te umjetnička intervencija »Voice of Silence« Erica del Castilla iz 2022. godine, koja je bila izvedena na staklenim stijenkama predvorja. Popovićev projekt, kao što jedan dio samog rada poručuje, zagovara stajalište prema kojem je grad: »akt (čin) volje i mora biti sve više predmet svjesnog napora oblikovanja i preokupacija najsvjesnijih i najinteligentnijih snaga u društvenoj zajednici«. Castillov, pak, projekt suočava se s »temama nasilja, koje se evidentira, ali uglavnom prešućuje, čime se nesvjesno doprinosi njegovom prihvaćanju i normalizaciji«.

Značajno je što su sva tri rada ne samo društveno angažirana nego i nastala upravo za ovu lokaciju, čime se Filozofski fakultet u Splitu istaknuo među znanstvenim, obrazovnim i drugim kulturnim ustanovama kao institucija koja snažno potiče i promovira suvremenu umjetnost, na kojoj se potom odgajaju nove generacije povjesničara umjetnosti, kustosa i intelektualaca. U tom kontekstu ovaj Tomasovićev rad polazište je za proučavanje navedenih društvenih tema i gorućih problema, ali i povijesti građevine u kojoj je smješten, te, općenito, splitske arhitekture druge polovice dvadesetog stoljeća, upravo u nagrađivanom okruženju arhitekture Splita 3.

Važan segment rada je i njegova interaktivnost. Po njemu se slobodno gazi, suprotno elitističkim koncepcijama koje nerijetko prate djela suvremene umjetnosti. Interaktivnost rada, čak i njegovu odgojnu komponentu moguće je bilo potvrditi i prilikom otvorenja izložbe, kada je rad prouzrokovao »Mama, vidi ovo!« efekt kod više djece, što je korisno za poticanje rasprave o etičkim i moralnim pitanjima današnjice već u mladoj dobi: odnosu čovjeka prema fizičkom i nematerijalnom okolišu, ekološkoj održivosti, drugim oblicima života, biološkom razvoju, pitanjima postanka, spekulacijama o budućnosti, genetskom inženjeringu, bioetici i mnogim drugim temama. U tom smislu može poslužiti i kao orijentir i drugim umjetnicima i kustosima jer pokazuje kako biti progresivan, suvremen, aktualan, baviti se kritičnim društvenim pitanjima i istovremeno doprijeti do vrlo raznolike publike, posebno onih najmlađih koje budućnost tek čeka. Vrijedi istaknuti zaista da je umjetnik dopro do publike o kojoj umjetnici i kustosi suvremene umjetnosti najčešće i ne razmišljaju.

Naposljetku, treba reći da je Ambis jedan od prvih radova nastalih nakon Tomasovićeva osmogodišnjeg mandata na čelu Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu, tijekom kojeg je tu instituciju svojim djelovanjem i rezultatima učinio važnim dionikom umjetničke scene na nacionalnoj razini, istovremeno žrtvujući vrijeme koje je mogao iskoristiti za vlastito umjetničko stvaranje. Ambis, suprotno svojemu nazivu, proriče svijetlu budućnost za djelovanje ovoga umjetnika.

Anđelko Mihanović, povjesničar umjetnosti, konzervator je pri Ministarstvu kulture i medija u Konzervatorskom odjelu u Splitu. Doktorirao je upravljanje kulturnom baštinom na IMT School for Advanced Studies u Lucci (Italija). Kao vanj­ski suradnik predaje na Filozofskom fakultetu i Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.