Znak Plominskog natpisa / Amarcord

Plominski natpis je kameni reljef izvorno uzidan u vanjsku stranu južnoga zida jednobrodne romaničke crkve sv. Jurja Starog (11. stoljeće) u Plominu. Na njemu je uklesan muški lik, nad njim glagoljski natpis u dva retka dok se desno od lika nalazi još jedan uklesan znak koji s rezervom stavljam pod upitnik. ... Znak koji stavljam pod upitnik uklesan je znatno dubljim brazdama i četiri je puta veći od prosječne veličine glagoljskih slova te se već stoga može postaviti pitanje da li je on uopće sastavni dio glagoljskog natpisa i da li ga je uklesala ista ruka i da li je uklesan u isto doba. U njemu se pouzdano ne može identificirati neko glagoljsko slovo (B. Fučić, 2006., str. 201, prvi put objavljeno u časopisu Slovo 21/1971. pod naslovom »Najstariji hrvatski glagoljski natpisi«). Muški je lik Fučić s vremenom interpretirao kao Silvana, odnosno sv. Jurja, odnosno zelenog Jurja.

Fučić se Plominskom natpisu vraćao nekoliko puta, ali ga (prema vlastitim riječima) nikada nije uspio do kraja interpretirati. Sa čitanjem samoga glagoljskog natpisa nije imao problema; latinično ga je transliterirao i pročitao kao »ovo je pisao s...«. S obzirom na epigrafske i paleografske značajke natpisa, tj. oblu glagoljicu (stariju od hrvatske uglate glagoljice), datirao ga je u 11. stoljeće, s otvorenom mogućnošću pomicanja donje granice datacije i prema 10. stoljeću. (Fučić je Plominski natpis prvi put objavio 1953. godine u radu »Izvještaj o putu po Istri 1949. godine (Labinski kotar i Kras)«, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godine 1949. – 1950., knj. 57, Zagreb, 1953., str. 67–140).

Nadalje, detaljnim pregledom ploče reljefa utvrđeno je da je donji dio odrezan (noge) pa se time dotičemo i problema desne i gornje strane, koje su možda također skraćene, pogotovo stoga što natpis (naknadno prepoznat kao grafit) nije cjelovit.

Plominska crkva sv. Jurja Starog

Postavlja se pitanje kako to da jedan intelektualac Fučićeva kalibra koji je do grla bio u glagoljici, načitani erudit koji je znao pronaći literaturu i koji se konzultirao i s kolegama i tražio njihovo mišljenje, nije mogao prepoznati ili barem naslutiti značenje znaka / grafema / simbola koji se u visini lijevoga ramena Silvana / sv. Jurja / zelenog Jurja pojavljuje na reljefu?

Dio odgovora na to pitanje nalazi se u činjenici da u to vrijeme, vrijeme Fučićeva djelovanja (i puno prije), jednostavno nije bilo oportuno koristiti se znanjima jedne struke koja je izgnana iz znanosti – znanjima astrologije. Dapače, takav bi pristup problemu tada bio blasfemičan.

Danas smo skloniji astrologiji i njezinim znanjima i uvidima starim nekoliko tisuća godina: Astrologija je najstarija među okultnim znanostima. Ona je ujedno i početak znanosti same. Iz astrologije proizlaze astronomija, računanje vremena, matematika, medicina, botanika, mineralogija i, uz druge discipline (preko alkemije) moderna kemija. Logaritmi su osmišljeni za pojednostavljivanje izračuna nužnih za izradu horoskopa; teorija kojom se vid tumači zrakama – temelj suvremene optike – nastala je iz astrološke teorije utjecaja zvjezdanih zraka na dušu. ... Astrologija je primijenjena znanost, utoliko što se temelji na astronomiji; egzaktna znanost utoliko što se njene procjene temelje na matematičkim izračunima; empirijska znanost utoliko što se njeni zaključci temelje na podacima prikupljenim tijekom vremena (B. Bobrick, 2007., str. 5, 6).

----------------------------------------

Amarcord

Ti šuti! Ti ne znaš ništa. Ja ću govoriti, znao mi je reći Fučić dok bismo se penjali kakvom kozjom stazom po Učki ili dok smo sjedili u restoranu. Za sat-dva okrenuo bi ploču: Govori, govori, ja ništa ne znam, samo ti govori. Sada shvaćam da je to bila metoda učenja postavljanjem sugovornika u potpuno različite, kontrast­ne situacije i uloge. Slušati je bilo lako, ali govoriti Fučiću...

Bio sam diplomant na studiju arheologije i povijesti umjetnosti, a naslov diplomskog rada glasio je Toponomastika područja Učke i pregled antičkih komunikacija na Učki. S kolegom Viktorom Vresnikom iz Zagreba u ljeto 1979. godine landrao sam po Učki tražeći rimske ceste ili barem njihove osnovne pravce. U isto sam vrijeme od 1978. do 1981. s prof. Radmilom Matejčić radio kao vanjski suradnik Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci na projektu Rezultati arheoloških reambulacija na Učki od Kastva do Plomina (Prilog ranosrednjovjekovnoj toponomastici). Tih je godina na padinama Učke bila velika gužva i zato što su u Plominu bili profesori i studenti Arhitektonskog fakulteta iz Zagreba. Mjerili su i ucrtavali Plomin, njegove palače, crkve i zidine. Tu sam upoznao arhitekta Vladimira Bedenka, koji mi je desetljećima poslije bio jedan od mentora pri pisanju disertacije.

Penjući se uzmorskim obroncima Učke preko Prodola i slijedeći cestu za koju sam pretpostavljao da je bila antička, a u svakom slučaju srednjovjekovna, stigao sam do Kožljaka, polusrušenoga srednjovjekovnog burga na mjestu prapovijesne gradine, onoga Kožljaka što ga je Fučić maestralno opisao u eseju Gospodin v Kožlaki iz 1960. godine. Pažnju mi je privukla dvostruka preslica (preslica na dva luka) crkve sv. Andrije u starom podgrađu, s urušenim krovom i brončanim zvonom na jednom od lukova. Iz literature sam znao za Kožljak, znao sam i da ga je Fučić obišao i sigurno upisao sve na što je naišao, ali mi vrag nije dao mira pa sam se, po zidu glavnoga pročelja, uzverao do zvona i na zvonu, uz ostalo, pročitao glagoljsku godinu 1420. (ČUI).

Nakon povratka u Opatiju, gdje sam živio, javio sam se Fučiću i obavijestio ga o zvonu i natpisu. Na moje čuđenje, taj podatak nije imao. No, čuđenju s Fučićem nikada kraja! Kada je 1982. godine izdana knjiga Glagoljski natpisi, njegov me je sin, Nino Fučić, obavijestio da se i moj mali prilog nalazi u knjizi. Naime, pod Kožljak 225 Fučić je na kraju teksta naveo: Natpis na zvonu otkrio je god. 1979. prof. Berislav Valušek. Kakva čast! Kakvo uvažavanje mulca koji se mogao popeti do preslice i zvona samo zato što je bio mlad i gibak! A Fučić piše ...otkrio je..., kao da sam otkrio Atlantidu.  Nakon Kožljaka još sam nekoliko puta s Fučićem na terenu sudjelovao u istraživanju glagoljskih natpisa u Istri te ga češće posjećivao u njegovu stanu u vili na Costabelli. No nisam se družio samo s Brankom nego i sa sinom, Ninom Fučićem, koji mu je bio vozač i fotograf, a meni »šulkolega« iz opatijske gimnazije kao i suigrač na opatijskim košarkaškim terenima.

Čim bi me vidio – budući da sam tada imao veliku crnu bradu – Branko Fučić bi kroz grleni smijeh uzvikivao Haakon, Haakon, izgledaš kʼo Haakon! misleći pri tome da sličim norveškom kralju iz 10. stoljeća. Odmah nakon toga išla bi rečenica Svaka brada skriva neki kompleks. E, to s kompleksom mi je, naravno, maksimalno išlo na živce.

Branko Fučić volio je pričati priče. Bio je rođeni, a malo korišteni predavač. Priče su bile o struci, istraživanjima, nalazima, otkrićima, dakle o jezikoslovlju, povijesti i povijesti umjetnosti. Ali imao je Fučić u svome torbaku i erotske, lascivne priče koje su bile skliske i sočne, ali neprimjerene za ovaj trenutak. One će pričekati svoje vrijeme i svoje mjesto. U međuvremenu možemo navesti da je sve svoje priče ponavljao do unedogled, ali s takvom strašću da ga je svaki put, ponovo, bio gušt slušati. Fučiću mogu zahvaliti i na pričama koje su imale prosvjetiteljski karakter. Jedna od njih glasila je ovako: Dupe moraš prodati! Možeš ga prodati stolici ili politici. Ako ga prodaš politici, kako se bude mijenjala politika tako će se mijenjati i tvoj status. Ako ga prodaš stolici steći ćeš znanje i svaka politika će te trebati. Mladcu na početku karijere, kakav sam bio, ta se priča urezala u pamćenje poput šrapnela i toga se od tada držim, a isto preporučujem i budućim, mladim kolegama ako ovo čitaju.

Slučilo se početkom 1990-ih godina da sam s Fučićem bio u Odboru za kulturu Općine Rijeka. Na dnevnom se redu našlo pitanje Muzeja revolucije. Ukinuti ga ili mu promijeniti sadržaj? Franjo Butorac, tadašnji sekretar Sekretarijata za društvene djelatnosti, »vojnik partije«, ali i jedini riječki SDP-ovac koji je znao svoj posao, i Branko Fučić, u komunističkom režimu obilježen kao klerikalac i nacionalist, našli su se na istoj strani – bili su za ukidanje muzeja, a Darko Gašparović i ja za njegovo pretvaranje u gradski muzej. Spomenuta su i radna mjesta, ljudi koji bi ostali bez posla, na cesti. Fučić je prokomentirao: Ni za mene i moje radno mjesto nitko se nije brinuo. S obzirom na recentnu, sve snažnije izraženu tendenciju da se Fučića prikaže kao bezgrješnog (recimo u slučaju Trsatske gradine, čiju je obnovu vodio s arhitektom Emilijem), navodim ovo kao prikaz Fučićeve ljudske dimenzije (pa bila ona i nesmiljena) koja se sastoji i od neskrivenog izraza ogorčenja koji se izriče namah, bez lažnog sentimenta.

No Fučić nije bio neosjetljiv na tuđe nevolje, što ilustrira sljedeća anegdota. Rijeka, kao i svaki grad, ima svoje oriđinale, osobenjake i čudake, ljude koji se najčešće prehranjuju »doprinosima« prolaznika. Jedna od takvih bila je i starica poznata po rečenici: Daj babi kunu! Čim ju je Fučić spazio na cesti odmah se mašio za novčanik i vrlo obilato pridonio, uz riječi: Mi koji smo imali tu sreću biti manje-više zbrinuti, moramo pomagati onima koji tu sreću nisu imali.

Možemo se zapitati što nam je Fučić – osim povijesnih, povijesno-umjetničkih, filoloških i inih podataka, u duhu one određujuće rečenice T. Maroevića Zemlja prohodana, baština protumačena – ostavio? Ostavio nam je u prvom redu etiku struke, a tu tvrdnju mogu ilustrirati – među ostalim – gore ispisanom poučnom pričicom o dupetu, stolici i politici. Nadalje, bila mu je važna i estetika struke, što dokazuje i najnovija knjiga o Fučiću kolege M. Bradanovića, prepuna Fučićevih fotografija koje ne žele biti samo dokumentarni zapisi nego sežu i dalje, u kreativnom naporu ka »lijepom«. Esejistički pristup tekstu također je jedna od Fučićevih estetskih konstanti koje u isto vrijeme mogu biti priče za neuke i materijali znanstvenih analiza.

Fučić je bio i zanatlija, obrtnik, one-man-band, što bi rekli Amerikanci. Bio je i sam svoj tajnik, zapisničar, računovođa, tehničar, fotograf, znanstvenik, i »vozač«, i nosač. No koji su bili ciljevi toga neobičnog čovjeka koji je svojim nožićem uništavao friško oličene crkve? U prvom redu istražiti teren, zatim nešto novo otkriti i prepoznati kao vrijednost, pa dokumentirati, interpretirati, sačuvati i/ili restaurirati i popularizirati tj. (iz)komunicirati.

Da je riječ o pokretnim spomenicima kulture Fučić bi bio institucija nalik muzeju, ovako je samo institucija.

Ali što je bilo pogonsko gorivo tim lutanjima sa svrhom? Čista i nepatvorena strast! Moderna i suvremena umjetnost, kojima se uglavnom bavim, ne sadrže taj aspekt, jer je sve manje-više poznato. Ne uključuju bitno nove atribucije i datacije kao ni spektakularna otkrića. Ali u nekoliko sam navrata, izvan svog uskog specijalističkog područja ponešto otkrio i nadam se ispravno interpretirao. Nema tog osjećaja koji može zamijeniti ushićenje otkrivanja. Stoga u potpunosti razumijem Branka Fučića, koji je otkrio više od pola glagoljskih natpisa koje nam je podastro u istoimenoj knjizi, da spomenem samo to.

Kolege povjesničare umjetnosti dijelim u dvije kategorije: na one koji pišu pjesme i/ili – horribile dictu – slikaju i na one koji to ne rade. Uvijek sam zazirao od kolega poeta i slikara, ali upoznavši Branka Fučića, koji je i slikao i pisao pjesme, donekle sam promijenio mišljenje i stav. Jer koliko god se trudili Fučićevu esejistiku denuncirati kao nepotrebnu i nepoželjnu, neznanstvenu, ona će nam se uvijek vraćati kao građa kontekstualizacije znanstvenog teksta.

Berislav Valušek

----------------------------------------------

I dok su u sigurnom zagrljaju znanosti ostale, na primjer, meteorologija ili seizmologija (geofizika), znanosti koje se baziraju na promatranju neba te površine i unutrašnjosti zemlje, i koje potpuno neobavezno predviđaju događaje, astrologija nije bila te sreće. Kao što je Theodore Roosevelt jednom naglasio: Nepristojni prijezir kojemu je astrologija povremeno izvrgnuta u konačnici se temelji na praznovjerju ... tim više opasnom ... stoga što oni koji jesu praznovjerni duboko vjeruju da to nisu. Nijedno srednjovjekovno praznovjerje ... ne bi moglo biti nesnošljivije ... od onoga ... koje ne samo da sebe naziva znanstvenim nego pravo na uporabu tog pojma dodjeljuje isključivo sebi (B. Bobrick, 2007., str. 13).

Iako će konkretnih dokaza možda ponešto nedostajati, skloni smo (nakon gore ispisanih uvodnih riječi) kao prvi mogući odgovor na postavljeno pitanje, do sada neprepoznati znak na Plominskom natpisu protumačiti kao zodijački znak Ovna.

Zašto? Zato što je Fučić lik na kamenoj ploči (izvorno) prepoznao kao antičkog boga Silvana, zatim kao sv. Jurja Mučenika te na kraju kao kontaminiranu predodžbu folklornoga »zelenog Jurja«. Sveti Juraj je, kaže nadalje Fučić, proljetni svetac (24. travnja) koji je u agrarnim i stočarskim sredinama zapravo supstitut pretkršćanskih mitskih, magijskih sila koje iniciraju proljetni vegetacijski i generacijski ciklus (B. Fučić, 2006., str. 205, 206). Ali te »mitske, magijske sile« starije su i jače ako se složimo da je riječ o simbolu zodijačkog znaka Ovna, a da ne diramo u gore spomenute spoznaje.

Današnji astrološki znakovi Ovna

Zodijačkim znakom Ovna 21. ožujka započinje astrološka godina na dan proljetne ravnodnevice. To je početak proljeća. U znaku Ovna nalazimo se od 21. ožujka do 19. travnja. Ovnov element znaka je vatra, znak je kardinalni, planet je Mars, metali su mu željezo i čelik, a bogovi su Ares (bog rata, rimski Mars) i Silvan (bog šuma, stada i pašnjaka). Silvanovo pojavljivanje u astrološkoj priči, naravno, još snažnije utvrđuje i potvrđuje taj dio Fučićevih istraživanja, pretpostavki i rješenja.

Popularni novovjeki astrološki znak Ovna stilizirana je ovnujska glava s istaknutim povijenim rogovima i likovno se podudara s našim, plominskim znakom, ali u isto vrijeme neodoljivo podsjeća na ženski reproduktivni sustav. Ta dvojnost značenja, ovan kao početak i sve ostalo što predstavlja i izvor života (plodnost), svoje korijene i potvrde ostavila je i u jeziku.

Riječ ovan prema Skoku dolazi od baltoslavenskoga, sveslavenskog i praslavenskog *ovъ (lat. aries, m.), ali je ta riječ u prasrodstvu s latinskim ovis, f., ovca. Još napominje da se kod nas izvedenice prave najviše od ženskog roda, rjeđe od ovan (P. Skok, II/1973., str. 579). Našu riječ jaje, praslavenski *aje Skok dovodi u prasrodstvo s latinskim ovum u istom značenju (P. Skok, I, str. 749). Od ovum, kao što znamo, nastaju ovula, lat. ovulum (jaje, jajna stanica, zametak, klica) i ovulacija, lat. ovulatio (nošenje, leženje jaja; izlučivanje zrelih jaja iz jajnika), a korijenski zasigurno nije daleko ni lat. vulva (volva), maternica (M. Žepić, 1972., str. 398), tj. otvor, ulaz; vanjski spolni organ žene, stidnica (B. Klaić, 1987., str. 989) – sve riječi koje su u svezi s plodnošću. Ovis i ovum, ovca i jaje, kao i riječi koje iz njih izvodimo, ne bi trebali biti u svojim prenesenim ili metaforičkim značenjima predaleko, jer se za ženski spolni organ često upotrebljavaju eufemizmi povezani s ovčjim / ovnujskim runom / vunom (runjavica, rutavica) ili krznom (kuna, kunica, lasica, muf).

Plominski reljef i natpis

Glagoljsko slovo G iz Ročkoga glagoljskog abecedarija

Smisao tih usporedbi jest povezivanje ovna kao izrazitog muškog i mužjačkog simbola s potpuno suprotnim, ženskim karakteristikama koje taj horoskopski znak, u biti, u sebi skriva. Jer ako pogledamo današnji zodijački znak za Ovna, vidjet ćemo da on, kako je već rečeno, svojim reduciranim stiliziranim oblikom sugerira ovnujske rogove, ali u isto vrijeme ima oblik ženskoga spolnog organa, tj. maternice s naglašenim krajevima gdje se nalaze jajnici.

Plominsko znakovno višeznačje možemo nadalje nadopuniti sličnošću s glagoljskim slovom G iz Ročkoga glagoljskog abecedarija, tj. »idealnim oblikom slova G, u predodžbi ročkog glagoljaša«, kako ga naziva Fučić i piše na 274. stranici knjige Iz istarske spomeničke baštine. To slovo G razlikuje se od znaka Ovna jedino po puno manjem kutu nastalom lomom crta koje na krajevima imaju zatvorena četvrtasta (manje-više kvadratna) oka.

I upravo nas glagoljsko G vodi u još jednu, čini nam se realnu pretpostavku. Naime, Fučić navodi kako je njegov neinterpretirani znak četiri puta veći od ostalih slova na natpisu te da je uklesan dublje. Zapitajmo se čemu služe veličina i duboki trag dlijeta? Elementi su to koji označavaju važnost nečega što želimo posebno istaknuti, u našem slučaju astrološki znak sa svim značenjima koja smo naveli. Ali ako znamo što u ona vremena znači kompletan prikaz Plominskog reljefa, a znači nam Jurja, svetog ili zelenog, onda ga možemo i imenovati i to inicijalom, prvim slovom imena (abrevijacija suspenzijom), kao što je i bila praksa vremena glagoljice, o čemu nešto više poslije. Ponovo aktualiziramo gore spomenuti »idealni oblik glagoljskog slova G« i njime označavamo ime Jurja, ali u isto vrijeme usporedno koristimo za imenovanje i inačicu grčkoga alfabeta, slovo Gama, čije malo slovo (γ) neodoljivo podsjeća na zodijački znak Ovna (Gama /grčki srednji rod: Γάμμα; veliko slovo Γ, malo slovo γ/ je treće slovo grčkog alfabeta i ima brojčanu vrijednost 3. Daleko bi nas odvelo započinjanje priče o broju tri i njegovoj raširenosti u pojedinim mitologijama i vjerama u prošlosti, ali i danas). Upitat će se netko kako nam glagoljsko, hrvatsko i alfabetsko, grčko G može poslužiti kao inicijal za ime koje započinje slovom J? Može ako Jurja prevedemo na grčki jer tada on postaje – Georgios, latinizirano Georgius = Juraj.

Grčki jezik i pismo u Istru su došli u vrijeme kada je Bizant dominirao na tim prostorima, u tzv. Bizantskoj Dalmaciji, čiji je dio bila i Istra, svakako nakon što grčko pismo postaje službeno pismo Carstva u doba cara Heraklija (610–641) (M. Bogović, 2021., str. 20, 21).

Zalavar (Mađarska), znak sličan plominskom, 9. stoljeće (?), keramika

 Prije početka pisanja ovoga rada kolega Tomislav Galović upozorio me da je nešto slično plominskom znaku nedavno pronađeno u mađarskom Zalavaru: Nije naodmet spomenuti da je u nedavnim arheološkim istraživanjima u Mađarskoj, u mjestu Zalavar (srednjovjek. Mosapurc, Moosburg, Blatengrad, hrv. Blatnograd), udaljenom nekoliko kilometara jugozapadno od jezera Balaton, pronađen komad keramike na kojem se nalazi isti znak (tzv. »runski«) kao i na Plominskom natpisu, a usto još možda i dva trokutasta glagoljička slova ili pak nekakva znaka (križ). Svakako treba upozoriti da je upravo to područje Donje Panonije svojevremeno bilo mjesto boravka i djelovanja Svete braće sve do njihova putovanja preko Dalmacije za Rim do pape 867. godine (T. Galović, 2015., str. 277).

Praksa označavanja imena svetaca glagoljskim inicijalom potvrđena je u mjestu Brul u blizini Roča, gdje su na krovu kuće s početka 18. stoljeća nađeni žljebnjaci s inicijalima J (Juraj), R (Rok) i V (Vid). Smisao i karakter tih žljebnjaka je apotropejski (B. Valušek, 2015., str. 109–124).

Promotrimo li izvornu poziciju Plominskog natpisa, na vanjskom južnom zidu crkve koji gleda na morski prilaz gradu, kamenu ploču sv. Jurja možemo doživjeti i kao apotropejski objekt koji štiti, ali i dočekuje. Naime, više autora primijetilo je učestalost pojavljivanja crkvi posvećenih sv. Jurju na istočnoj obali Istre, na tzv. Liburniji, od Trsata do Plomina pa i dalje i prije.

Uloga svetog / zelenog Jurja u starohrvatskoj mitskoj poganskoj tradiciji već je opće mjesto jer su u zadnjih tridesetak godina o toj temi napisane brojne knjige i znanstveni radovi (spomenimo samo Radoslava Katičića i Vitomira Belaja). Znamo, dakle, da je mitski Juraj onaj koji svojim hodom (hoditi – roditi / ploditi) donosi zemlji, poljima i stoci plodnost. Kada obavi svoju zadaću Juraj odlazi u podzemni svijet »iza velikog mora (vode)« i vraća se morem ili na kontinentu »velikom vodom« bilo koje vrste na svoj dan, 23. travnja. Zato su hrvatska obala i otoci puni crkvi i kapelica posvećenih sv. Jurju i smještenih nadomak mora. Nekada se na takvim, svetim mjestima slavio dolazak zelenog Jurja, a danas, kršćanskom prefiguracijom zelenog u svetoga Jurja, svetca iz Kapadocije.

Ovaj kratki ogled možda nije odgovorio na postavljena pitanja o karakteru Plominskog natpisa i pripadajućeg mu znaka, ali se nadamo da ih je barem u ispravnom smjeru pozicionirao i time otvorio mogućnosti za dublje i sustavnije raščlambe.

Berislav Valušek, povjesničar umjetnosti, arheolog, likovni kritičar, muzealac, konzervator i publicist. Doktorirao je 2010. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Modernoj galeriji u Rijeci radio je od 1980. kao kustos te od 1990. do 1999. kao ravnatelj. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci bio je predavač u zvanju izvanrednog profesora i predstojnik Katedre za povijest umjetnosti i opće predmete do odlaska u mirovinu.

Literatura

Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2007.

Bobrick, Benson, Sudbonosno nebo. Povijest astrologije, Zagreb: Naklada Ljevak, 2007.

Bogović, Mile, »Glagoljica i ćirilica plodovi su dviju odvojenih bizantskih misija među Slavenima«, Senjski zbornik 48 (2021): 7–28.

Fučić, Branko, »Izvještaj o putu po Istri 1949. godine (Labinski kotar i Kras)«, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godine 1949. – 1950. Knjiga 57, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1953., str. 67–140 [u tekstu karte, slike, crteži i tlocrti] + 10 tabli.

Fučić, Branko, »Najstariji hrvatski glagoljski natpisi«, Slovo – časopis Staroslavenskog instituta u Zagrebu, br. 21/1971. (= Glagoljica – jedanaest stoljeća jedne velike tradicije. Zbornik radova), Zagreb 1971., str. 227–254. + IX tabli.

Fučić, Branko, Iz istarske spomeničke baštine. Svezak I., priredio Josip Bratulić, Zagreb: Matica hrvatska, 2006.

Galović, Tomislav, »Hrvatska glagoljička, ćirilička i latinička pisana kultura u radnom srednjem vijeku«, u: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 − oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Povijest Hrvata, sv. 1.), 2015., str. 272–295.

Katičić, Radoslav, Božanski boj, Zagreb – Mošćenička Draga: Ibis grafika, Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2008.

Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1987.

Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I–II, Zagreb: JAZU, 1973.

Valušek, Berislav, »Dva nova glagoljska natpisa na Brulu kod Roča«, Slovo 65 (2015): 109–124.

Žepić, Milan, Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 1972.