Učitelju i prijatelju u čast

Ime Radoslava Katičića pripada povijesti. Kad god se u budućim vremenima bude pisalo i govorilo o temama i područjima istraživanja kojima se on bavio, nezaobilazno će biti ime profesora Katičića. Čak i oni koji se ne budu slagali s mišljenjima koja je on iznosio, neće ga moći mimoići i zanemariti. Nedvojbeno, on je toliko velik da će uvijek biti značajan u povijesnim pregledima hrvatske i europske humanističke znanosti, uvijek će biti važno njegovo poglavlje u povijesti naše filologije i jezikoslovlja.

On sam za sebe uvijek je govorio da je prvenstveno filolog. U zadnjem razdoblju života, od devedesetih prošloga stoljeća i osobito intenzivno u dva desetljeća ovoga stoljeća, više nego o drugim temama kojima se profesionalno bavio, profesor Katičić radio je i na hrvatskoj i slavenskoj usmenoknjiževnoj baštini i etnografskoj građi istražujući staru hrvatsku, pretkršćansku svetost i obrede, naše pogansko bajoslovlje. Svojim postignućima otvorio je drugim humanističkim znanostima, etnologiji poglavito, golem prostor za nova razumijevanja i daljnja istraživanja u razumijevanju staroga, pretkršćanskoga svjetonazora Hrvata i drugih naroda slavenskih jezika. Ali i dalje je govorio da nije ni etnolog ni mitolog, nego da je filolog koji istražuje kad manje krhotine kad veće ostatke obrednih tekstova, očuvanih u pučkim folklornim tradicijama, danas bez spoznaje nositelja tradicije a ni istraživača o stvarnom, nekadašnjem značaju govorenih fraza i pjevanih tekstova. S velikim je ponosom govorio o otkriću obrednog teksta stare hrvatske i slavenske vjere, rekonstruirana na temelju turopoljskih pjesmama o Zelenom Juri i drugim pučkim pjevanjima. Time su iz dubine povijesti na svjetlo dana izronjeni dijelovi stare slavenske književnosti koja, za razliku od one indijske ili grčke, u svoje vrijeme nije bila zapisana pa time i sačuvana za povijest, nego je ostala u tradicijskoj memoriji naroda, u pučkim pjevanjima i folklornim običajima pa se tako, kolikogod nerazumljiva do mjere da se držalo da nije ni postojala, ipak, manje ili više, sačuvala. Stoga će zbog svega što je profesor Katičić u svome radu postizao, naša buduća povijest, ne samo povijest humanističkih znanosti, iako ona napose i više od drugih, nego i ona opća nacionalna povijest, njegovo ime isticati u posebnim poglavljima.

Znatan dio radova u ovom zborniku, svaki sa svojega gledišta, ovisno o znanstvenim područjima, pregledno dokumentiraju i argumentiraju doprinose profesora Katičića, zbog kojih je zavrijedio poštovanje i divljenje naraštaja. Pripremajući se za ovaj zbornik njemu u čast, znali smo da će glavnina knjige otpasti na priloge koji se bave njegovim znanstvenim, stručnim pa i nastavnim postignućima. Ali čak i ti radovi pisani su ne samo kao znanstveni osvrti na rezultate njegova rada nego, koji manje koji više, i s notom emocije prema osobi i čovjeku a ne samo prema cijenjenom znanstveniku i akademiku. Htjeli smo, a vjerujem da smo i dobili, i neka svjedočanstva o onim ljudskim osobinama Radoslava Katičića. Znanost će svoje reći i pisati. A osobnost, karakter, ljudskost, ne zabilježimo li je, prvo je što nakon odlaska s ovoga svijeta presahne iz svijesti ljudi. Sjećat će se najbliži a svima drugima ostat će nepoznato. Paradoksalno je ali istinito da mi danas ne znamo mnogo toga o mnogim velikim ljudima naše povijesti, kakvi su bili kao ljudi i osobe. Evo samo nekih od hrvatskih velikana, neodvojivo vezanih za Maticu hrvatsku, o čijem radu i prinosima znamo mnogo a da o njihovoj osobnosti ne znamo gotovo ništa. A budući da su malo ili nimalo opisane teško da ćemo ikada i doznati nešto.

Znamo na primjer cjelovitu bio-bibliografiju Pavla Rittera Vitezovića ili Ivana Kukuljevića, znamo i onu Vjekoslava Klaića i brojnih drugih. Ali o njihovoj osobnosti, o karakteru tih ljudi, o tome kakvi su bili kao osobe znamo vrlo malo a najčešće ne znamo gotovo ništa. Bolje stojimo s umjetnicima, osobito s pjesnicima budući da oni onime što pišu izriču i svoju osobnost. No, sa znanjima o znanstvenicima, u pogledu osobnosti, uskraćeni smo. Svi mi koji smo osobno poznavali profesora Katičića, koji smo s njim bili u bližim odnosima, znali smo i možemo svjedočiti o njegovim ljudskim vrlinama, o tome da je, jednostavno rečeno, bio dobar čovjek, suosjećajna osoba, skroman i pristojan. Imao je osobine koje nama, našem društvu danas jako, jako nedostaju. Znali smo i to da tek jednom knjigom, koliko god da je pismena i pametna, teško da ćemo popraviti sve karakterne mane današnjega našega društva. Ali ipak zbog vrednota u koje vjerujemo, uređujući ovu knjigu i profesor Stjepan Damjanović i ja, vjerovali smo da je vrijedno zabilježiti svjedočenja o Radoslavu Katičiću kao osobi, kao čovjeku. Jer upravo on je imao onu kakvoću osobnosti koja danas tako nasušno i s teškim posljedicama nedostaje hrvatskome društvu. Dvije slike o tome rječito govore. Evo prve. Suvremeno društvo ultimativno, kroz sva sredstva javnoga općenja, od svakoga od nas zahtijeva što više znanja. U vrijeme do maksimuma razvijenih usko specijalističkih profesija, istovremeno se kao poželjan javni lik razvija analitička sveznalica. U javnom prostoru mnogo je ljudi ispred čijeg imena se stavlja prefiks stručnjaka za neka novostvorena profesionalna područja, kao da se strukama iz klasičnih nomenklatura ne može odgovoriti na suvremena pitanja. Analitičar je novi junak našeg doba. Sveznalica, znalac svega o svemu. Istovremeno, najčešći odgovor koji sam dobivao od profesora Katičića bio je – ne znam. Čudno mi je bilo da tako odgovara čovjek, cijenjen i međunarodno ugledan profesor, pisac čitave biblioteke knjiga, član hrvatske i nekoliko inozemnih akademija i društava kao ni jedan Hrvat do sada. Pa sam ga jednom, skupivši hrabrost, a čemu je pripomogla i ugodna večer u vrtu zagrebačke krčme »Dva goluba«, upitao kako to da je »ne znam« njegov tako čest odgovor. Odgovorio je – kao da je bio isusovac – pitanjem znadem li ja koji je drugi najbolji odgovor u znanosti. Kada sam rekao da ne znam on je veselo poentirao – upravo ste ga rekli! Dakako, znam je najbolji mogući odgovor. Ali doista treba znati i odgovarati samo ono što pouzdano znaš. Ne znam, pak, drugi je najbolji mogući odgovor. Ako nešto ne znaš i ne možeš dokazati to što govoriš, onda je najbolje pošteno priznati da odgovor ne znaš. Ta nam anegdotalna slika pokazuje da je profesor Katičić bio ljubitelj i poštovatelj istine, istinoljubiv čovjek.

Druga slika prikazuje skromnog i jednostavnog čovjeka nasuprot naraslomu broju oholica koji danas dominiraju hrvatskim javnim prostorom. Nasuprot takvima profesor Katičić bio je skroman i iskren, jednostavan čovjek. Kada se 2017. obilježavala pedeseta godišnjica znamenite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, profesor Katičić ostao je jedini živući protagonist toga jednog od najvažnijih događaja u novijoj povijesti hrvatskoga jezika. Pružalo se mnogo javnoga prostora da se javnosti objasni vlastita uloga u stvaranju Deklaracije, u herojskoj, doista herojskoj! obrani našega jezika. Novinari su se profesoru obraćali kao jednom od autora Deklaracije. Iako ga više nitko nije mogao demantirati, niti bi se njegovo pristajanje na tu povijesno časnu ulogu moglo činiti neuvjerljivim – ta u pitanju je jedan od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca – profesor Katičić je odgovarao: ne, ja nisam autor, autori su bili partijci a ja sam samo zapisivao ono što su oni smislili. Istinoljubiv čovjek nije sebi davao više zasluge no što je sam imao a još manje je osuđivao one koji su, kako je rekao, bili partijaši. Partija baš nije bila sklona hrvatskome jeziku ali, očito, bilo je i onih članova koji su u danim okolnostima nastojali čuvati i štititi naš hrvatski jezik. A još je veći bio profesor Katičić kada je odgovarao na pitanje kako se osjećao nakon donošenja Deklaracije. Tko bi, u današnjem našem društvu punom zova slave i herojstva, tako kao profesor Katičić odgovorio, nimalo herojski i obično ljudski – bilo me užasno strah! Pred bezumnom silom skroman i normalan čovjek priznao je elementarnu ljudsku reakciju – strah.

Profesor Radoslav Katičić bio je jednostavan i skroman čovjek, uvijek svjestan ograničenja u kojima je živio. Bio je veliki domoljub koji je silno volio Zagreb i Hrvatsku. Veselio se i odlascima na teren pa bilo to ma gdje u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Na pitanje kad ćemo poći na neki od skupova ili terenskih pregleda, uvijek je spremno odgovarao – jedva čekam. Čak i onda kada mu je životna snaga bilo dobrano narušena. Zbog svega toga trebalo je u prilozima ovoga zbornika, posvećena prijatelju i učitelju Radoslavu Katičiću, prikazati ne samo njegov znanstveni i nastavni rad nego i odlučne crte njegova karaktera, njegovu ljudskost. Volio je Hrvatsku, gdje god da ona jest, ovdje ili negdje izvan svojih granica. Znao je reći da ćemo Hrvatsku više voljeti i razumjeti ako je povremeno pogledamo s one strane njene granice. U ljubavi prema Domovini bio je vođen sviješću da stajući na svaku njenu stopu hoda po tisućama godina njene povijesti.

U zborniku radova koji je Matica hrvatska objavila kao priznanje i znak zahvalnosti akademiku Radoslavu Katičiću kao svom dugogodišnjem istaknutom članu, dužnosniku i suradniku, objavljeno je ukupno dvadeset i šest priloga. Opsežna knjiga počinje prilogom Mislava Ježića, naslovljenim »Radoslav Katičić. Život i filologija« u kojem Ježić iscrpno i detaljno dokumentira Katičićev životni put i djelovanje, prikazuje njegove radove s područja jezikoslovlja, književne povijesti i znanosti o književnosti te radove na rekonstrukciji tekstova praslavenske svetosti odnosno svjetonazora te napose Katičićeve prinose o hrvatskom jeziku. Natko Katičić, u prilogu »Posljednji dinosaurus«, opisuje svog oca Radoslava: život u obiteljskom ozračju i pouke koje je primao u roditeljskoj kući ali i svoju suradnju i pomoć ocu na njegovim posljednjim knjigama koje je pisao već narušena zdravlja u posljednjim godinama života. Leopold Auburger, Katičićev münchenski suradnik i prijatelj u prilogu »Korespondencija Radoslava Katičića s Leopoldom Auburgerom o Katičićevoj knjizi Literarum studia i Auburgerovoj knjizi Die Kroatische sprach und der Serbokroatismus (hrvatski jezik i srbokroatizam)«, izvatcima iz međusobnog dopisivanja svjedoči o Katičićevu pedesetogodišnjem zauzimanju za povijesno utemeljenu slobodu hrvatskoga jezika nasuprot srpskohrvatskom ujarmljivanju. Katičićevu Litterarum studia također i profesor Emilio Marin svojim prilogom tumači u svjetlu korpusa natpisa starokršćanske Salone i latinske naobrazbe u Dalmaciji. Ante Bičanić, još jedan od plodotvornih Katičićevih suradnika iz Društva za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica, u prilogu »Radoslav Katičić i znanstveno-izdavački projekti Povijest hrvatskoga jezika« opisao je nastanak i suradnju na kapitalnom izdavačkom poduhvatu posvećenom povijesti hrvatskoga jezika i knjige, pa time i povijesnom razvitku temelja hrvatske kulture. O Katičićevoj suradnji na objavljivanju te kapitalne serije knjiga o povijesti hrvatskoga jezika svjedoči i kroatist Josip Lisac, profesor Sveučilišta u Zadru, u prilogu »Radoslav Katičić i Povijest hrvatskoga jezika«. Stipe Botica u prilogu »I ovo je pravi Katičić« opisuje svoje dojmove o suradnji s profesorom Katičićem, napose u njegovu ciklusu o staroj, pretkršćanskoj vjeri, u čemu se Katičić oslanjao prvenstveno na hrvatske usmenoknjiževne tradicije. U prilogu naslovljenom »On ne gasi stijenj što tinja« Stjepan Damjanović opisuje kako je Damjanovićev kroatistički naraštaj učio i nasljedovao od Radoslava Katičića te o veoma plodnoj suradnji Radoslava Katičića i Matice hrvatske.

Mario Grčević u radu »Armin Pavić i filološka škola hrvatskih vukovaca« opisuje ulogu jezikoslovca i sabornika Armina Pavića u hrvatskoj književnojezičnoj i kulturno-političkoj povijesti, pri čemu pokazuje da Pavićevu ulogu treba sagledati i razumijevati u složenom kulturnom i političkom okruženju a ne ju pojednostavljeno i šablonski prikazivati kao vukovsku ili mađaronsku. Sanda Ham u prilogu »Radoslav Katičić i časopis Jezik« opisuje dugogodišnju suradnju profesora Katičića s časopisom Jezik. U tom časopisu, jednom od najznačajnijih u povijesti hrvatskoga jezika uopće, Radoslav Katičić surađivao je čak pedeset i šest godina, od čega dvanaest kao jedan od urednika, i objavio niz radova posvećenih hrvatskom jezičnom standardu i sintaksi. Slavist i kroatolog Georg Holzer s Instituta za slavistiku Bečkoga sveučilišta, jedan od bečkih Katičićevih učenika i nastavljača, u prilogu »Radoslav Katičić und das erschliessen unbelegter literatur«, opisao je Katičićevu spremnost za rekonstruiranje nepotvrđenih književnosti ranih epoha u hrvatskim zemljama, odnosno neočuvanih literarnih djela, bilo da su izgubljena ili uništena. Holzer, na temelju njemačke inačice Katičićeve knjige Litterarum studia, svjedoči da je profesor Katičić »iz posebnih životnih, kulturnih i političkih okolnosti koje su tada vladale umio oštroumno zaključiti da su te književnosti postojale i uvjerljivo opisati njihovu narav i njihove estetske vrijednosti«. Vesna Jakić-Cestarić, u prilogu »Kako je Radoslav Katičić završavao rukopis svoje knjige Sintaksa hrvatskoga književnog jezika«, objavljuje iznimno lijepo pismo koje je Katičić njoj uputio 23. rujna1977. na dan kada je »trideset minuta poslije ponoći« dovršio pisanje svoje knjige o sintaksi hrvatskoga jezika. I ovim pismom potvrđuje se iznimna jezična nadarenost profesora Katičića.

Akademik August Kovačec, jedan od velikih iz stare garde hrvatskih jezikoslovaca, u svom prilogu »Radoslav Katičić i Zagrebački lingvistički krug«, pregledno prikazuje početke i značaj djelovanja skupine hrvatskih jezikoslovaca (kroatista, slavista, romanista, klasičara itd.) koji su se od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća okupljali u okviru Hrvatskoga filološkog društva. Tihomil Maštrović donosi svoje uspomene na profesora Katičića i suradnju s njim na nizu jezikoslovnih i kulturoloških poduhvata, osobito o Katičićevu doprinosu međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika. Jednako tako i Milan Mihaljević iz Staroslavenskog instituta svjedoči o svojim sjećanjima na profesora Katičića, koji je, kako autor, svjedoči, »imao presudnu ulogu« u njegovu »oblikovanju i znanstvenom razvoju«. Na sličan je način uspomene na profesora Katičića iznio i Radomir Jurić iz zadarskog ogranka Matice hrvatske koji je pomno pratio profesorovo djelovanje u različitim prigodama u Zadru, još tamo od 1969. pa sve do 2012. godine.

U prilogu »Što je (sve) prijevod?« Bojan Marotti iz Zavoda za povijest i filozofiju HAZU-a piše o Katičićevu pristupu prevođenju. Etnologinja Lidija Bajuk u prilogu »V Zagrebo svetli gasi svetijo, tam na brego ružice mi cvetejo« prikazuje Međimurje u Katičićevim mitološkim istraživanjima. Indolog Krešimir Krnic, inače vrstan tehnički priređivač i suizdavač Katičićeva bajoslovnog petoknjižja, piše o Perry-Lordovoj teoriji usmene književnosti i prema indijskom epu Rāmāyna, upozoravajući na određene otklone teorije o epskoj formuli i samog sadržaja i pojedinih značenja u velikom epu.

Riječki profesor Vladimir Peter Goss prikazuje Katičićeve doprinose poznavanju početaka hrvatske umjetnosti i njihovu plodnu istraživačku suradnju. Profesorica Zdravka Matišić, iz prvog naraštaja Katičićevih studenata indologije, u prilogu »Rajski otok« opisuje svoja sjećanja na prve dodire s Ceylonom odnosno današnjom Šri Lankom. Splitska etnologinja Fea Munitić, tumačeći tragove starih vjerovanja u topografiji, toponimiji i običajima, objašnjava preobrazbe ženskog identiteta u praslavenskoj mitologiji. Na primjeru mitske babe, odnosno Katičićeve gazdarice na vratima, etnologinja Jelka Vince Pallua prikazuje Katičićeve dodire i odnos s (hrvatskom) etnologijom. Jasna Vince u prilogu »Zagonetno drvo u Joakimovu vrtu« opisuje jednu domišljatu glagoljašku prevedenicu. Marinko Šišak u prilogu »Profesor Katičić i Hrvatski studiji« prikazuje na samo Katičićev plodotvoran odnos prema toj visokoškolskoj kroatističkoj ustanovi nego i prema pojedinim pitanjima prijeporima oko hrvatskoga jezika. Izvadcima iz elektroničkih pisama s Katičićevim pojašnjenjima pojedinih pitanja o slavenskoj staroj vjeri, opisima nekih terenskih obilazaka te navodima o pripremama i objavljivanju pet knjiga o hrvatskoj staroj, pretkršćanskoj vjeri prikazao je Damir Zorić u prilogu »Radoslav Katičić o našoj staroj vjeri«.

Knjigom Učitelju i prijatelju Matica hrvat­ska odaje priznanje i trajnu zahvalnost akademiku Radoslavu Katičiću, svom dugogodišnjem članu, dužnosniku i plodnom suradniku. Dvadeset i šest priloga pokazuju širinu znanstvenoga područja i kulturnopovijesnih tema kojima se profesor Katičić veoma plodno bavio a također predstavljaju njegovu osobnost i vrline, napose skromnost i domoljublje iznimnog čovjeka.

Damir Zorić, potpredsjednik Matice hrvatske. Godine 1991. iz akademske zajednice prelazi u državnu upravu. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i veleposlanik Republike Hrvatske u Sarajevu. Od 2001. bavi se privatnim poslovima u osiguranjima. Bio je predsjednik strukovnih udruga, glavni direktor HUP-a, urednik stručnog časopisa Osiguranje. Autor je triju knjiga s područja hrvatske etnološke povijesti: Ferdinand Konšćak, 1703. – 1759. misionar i istraživač, Etnografije hrvatskih misionara te Silva rerum, bilješke o ishodištima pučkih tradicija.