Sveta i čarobna splitska gora

Monografija o Svetom Jeri na Marjanu Joška Belamarića proizišla je iz izložbe koju je autor pripremio u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (travanj–lipanj 2021). Tom je značajnom manifestacijom vizualno okrunjen niz događaja vezanih uz nacionalnu proslavu 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima. Građa predstavljena izložbom dobila je u ovoj monografiji potpunu i zaokruženu obradu kojom se suvereno i znalački interpretira kultni i kulturni fenomen sv. Jeronima u Dalmaciji. Premda je kao vremenska (i stilska) odrednica označena renesansa, ovaj rad seže mnogo dublje u prošlost, bolje rečeno, u pretpovijest kulta sv. Jeronima, u kojoj se kao temeljni čimbenik pojavljuje i potvrđuje sakralizirani prostor – brdo Marjan sa svojim mitopoetskim potencijalom, kojega se učinci očituju tijekom dugoga povijesnog razdoblja.

»Split i Marjan žive u nerazdvojnoj fizičkoj i simboličkoj simbiozi«, stoji na početku posljednjeg poglavlja ove nesvakidašnje knjige – monografije posvećene jednoj gori, jednome gradu i jednom svecu. Doista, brdo Marjan svojevrsna je mitska gora Splićana, koja je, zahvaljujući poznatoj i popularnoj pjesmi, ušla i u hrvatsku nacionalnu (pod)svijest. Osobitost je ove knjige, kako – napola se ispričavajući čitaocima – navodi i sam autor, njezina hibridna konstitucija. Naime knjiga nije nastala samo vještim kolažiranjem postojećih znanja i podataka, koji su uopće dostupni kad je riječ o temi, nego i kreativnim ulogom autorove mašte. Tako je u metodološkom smislu prekoračena granica znanstvene rigoroznosti, ali je, zahvaljujući imaginativnom premošćivanju nadoknađen manjak povijesnih podataka i uspostavljena koherentna veza između prostora, njegovih korisnika i simboličke nadgradnje koja se u toj sprezi taložila i profilirala stoljećima, pa i tisućljećima.

Autor će u ovoj knjizi upoznati čitaoca s mnogim skrivenim i poznatim znanjima o Marjanu, no nije to samo puko nizanje činjenica i podataka. Vještom naracijom i promišljenom interpretacijom dokumenata različitog podrijetla i sadržaja, s uvažavanjem legendi i predaja, Joško Belamarić svojim tekstom rekonstruira neku vrstu povijesne karakterizacije prostora prirode u njegovoj uzajamnosti s djelovanjem ljudi. Karakter prostora ujedno je i odraz duševnoga profila njegovih korisnika, on nastaje i mijenja se zajedno s njima. Premda obiluje sjajnim zapažanjima o prirodnim obilježjima Marjana (prate ih izvrsne fotografije, čiji je autor uglavnom Zoran Alajbeg), namjera je ove knjige prije svega da ocrta duhovnu sliku prostora u njezinoj povijesnoj protežnosti. U tom smislu povijest umjetnosti, koliko je ima u ovoj knjizi, na suvremen se način približava davnoj Dvořákovoj sintagmi Kunstgeschichte als Geistesgeschichte. Duhovna slika prostora, dakako, nije vidljiva na prvi pogled. Možda je na neki način paradoksalno to da je ne vidimo samo u onome što postoji nego, čak još i više, u svemu onome što je izgubljeno, što se jedva razabire u izmaglici predaje, što podliježe raznim, često i oprečnim interpretacijama, što traži domišljanja temeljena na sigurnom znanju i razboritom nagađanju. Ova knjiga demonstrira vještinu interpretacije kojom se ponire u dubinu povijesnog vremena i uspostavlja prisan kontakt čitaoca sa svetim i profanim mjestima koja su se konstituirala u tom »zdencu prošlosti«, prividno nestajala i obnavljala se s različitim intenzitetom, pri čemu se staro na vidljiv ili prikriven način prelijevalo u novo.

Marjanske crkvice, njih trinaest na broju, markiraju duhovna sjecišta na kojima se tijekom dugog vremena odigravao susret čovjeka sa silama prirode i njihovim božanskim uzročnicima. Na mnogim mjestima žrtvovanja i posvećenosti poganskim bogovima niču kršćanska sakralna zdanja kojima je, djelovanjem novih svetih protagonista i njihovih štovatelja, poganska duhovna ostavština resetirana u kršćanskom kodu. Mitovi i pobožne legende svjedoče o važnosti posvećene topografije za pojedince i zajednice u njihovoj bespomoćnosti pred neumoljivom moći prirodnih sila i elemenata. Zato u povijesnoj eksplikaciji marjanske duhovnosti Belamarić s dobrim razlogom polazi od najglasovitijeg zemljovida antičke epohe, poznatog kao Tabula Peutingeriana (nastala u 13. stoljeću prema izvorniku iz 4. stoljeća), na kojem je jasno označeno naselje Spalato, a jugozapadno od njega, na zemljovidnom prostoru Marjana, svetište božice Dijane. To svetište, za sada rekonstruirano samo u hipotezama arheologa i povjesničara, označeno je najvažnijim svetištem antičke Dalmacije. Gdje se točno nalazio njegov hram, još uvijek nije otkriveno, no nema sumnje da je između njega i grada Spalatuma postojala »pupčana« veza još i prije nego što je Dioklecijan u blizini podignuo svoju palaču. Taj hram, o čijem neprijepornom značenju za putnike antičkoga svijeta svjedoči ucrtanost u spomenuti zemljovid, potvrđuje iznimnu sakralnu važnost marjanskog prostora, koja će se istim intenzitetom nametnuti i kršćanskoj eri.

U svom tekstu Belamarić vještom naracijom vodi čitatelja kroz pitanja i nedoumice povezane s postojanjem Dijanina hrama na Marjanu, a potom, slijedeći nužnost povijesne mijene koja je srušila poganski panteon i uvela kršćansko nebo s jednim Bogom, ocrtava procese kojima su tijekom kasne antike na mjesta poganskih bogova milom ili silom postavljeni kršćanski sveci, a položaje poganskih hramova i svetišta zauzele njihove crkve. Na živ i slikovit način, u samo njemu svojstvenom pripovjednom stilu, s osloncem na pouzdanu i obilnu literaturu, autor nas provodi kroz taj proces mijena kojim je antički duhovni horizont zamijenjen kršćanskim.

I tako se umjesto hrama božice Dijane, kojem su hrlili antički hodočasnici i koji je, kako duhovito bilježi autor, bio svojevrsna antička Gospa od Međugorja, kao novo žarište marjanske duhovnosti uspostavilo novo svetište, dalmatinska Tebaida, žarište pustinjaštva sa svime što je ono značilo tijekom srednjovjekovnoga doba. Pustinjačke crkvice i eremitaži tvorili su neku vrste svete rute, skraćeni camino, kojim se hodilo od crkvice do crkvice da bi se na kraju stiglo do najvažnije točke, eremitaža sv. Jere u najslikovitijem dijelu Marjana. Autor u svojoj studiji osobito živo ocrtava renesansni »renovatio« svetog prostora marjanske gore, koji se dogodio tijekom 15. stoljeća. Tada se, možda čak koordiniranim pothvatom, u kratkom razdoblju grade crkve sv. Jere i Gospe od Betlema. U njihovoj neposrednoj blizini obnavljaju se kapela Gospe Žalosne, crkva sv. Ivana Evanđelista i crkva eremitaža sv. Nikole de Seranda. Uza svih tih pet crkava vezuje se ime dalmatinskoga kipara albanskoga podrijetla, Andrije Alešija. Njegovo je dlijeto, vođeno plemenitim duhom vrijednoga majstora, ostavilo trajan biljeg na najljepšem dijelu Marjana.

Žar pobožnosti, običaje i tradicije Splićana u tom istodobno prirodnom i mističnom krajoliku Belamarić opisuje sugestivno i uvjerljivo, pozivajući se uvijek na pisana svjedočanstva, tražeći potvrde u dokumentima, analizirajući pažljivo svaki artefakt i povijesni ostatak, osvjetljujući svaki detalj iskoristiv i značajan u sveobuhvatnom postupku interpretacije. S eremitažom sv. Jere dolazi se napokon i do glavnog protagonista ove knjige – sv. Jeronima, znamenitog Dalmatinca, koji u jednom pismu Dalmaciju spominje kao jednu od tri znamenite »pustinje«, zajedno s Egiptom i Mezopotamijom. Sv. Jeronim, najslavniji među pokornicima i eremitima, dobro je poznavao pustinjački krajobraz Dalmacije, koji tijekom srednjovjekovnih stoljeća obiluje mnoštvom eremitaža. Jedan od najvažnijih upravo je onaj na Marjanu. Marjanski su pustinjaci ujedno bili i čuvari i sakristani crkava na gori i u njezinu podnožju. Prema lokalnoj predaji i sam je sv. Jere neko vrijeme živio kao pustinjak u špilji na Marjanu, kraj koje je podignuta njemu posvećena crkva. Ta se predaja, naravno, pronosila i preko drugih izvora, o kojima piše autor, igrajući se vješto pretpostavkama takvoj mogućnosti. U ludičkom raspletanju hipoteza koje u sebi skrivaju zrnca mogućega, očituje se, među ostalim, zavodljivost Belamarićeva pisanja. Rigidni znanstvenik nad njim će se možda namrštiti, no čitaocu otvorena duha ono će izmamiti zadovoljni smiješak. Belamarićev marjanski tepih istkan je od niti upredenih kritičkim promišljanjem onoga što je vidljivo znanstvenom oku, ali i od hipotetskih prizivanja onoga što se tek nazire između redaka povijesnih zapisa i sačuvanih artefakata, što katkad posjeduju značajke fikcionalne dramaturgije.

U ovakvoj knjizi, koja teži svestranom i prisnom obuhvaćanju kulturološih fenomena Marjana i Splita, neizbježan je osvrt na »hieronimofila« Marka Marulića, autora koji je srčano branio Jeronimovo dalmatinsko podrijetlo, koji se i sam poistovjećivao s životnim primjerom i nastojao slijediti nauk toga velikoga crkvenog naučitelja. U Marulićevoj knjižnici bilo je više Jeronimovih djela, brojni su citati i navodi Jeronimovih misli u Marulovim pobožnim i poučnim spisima. Od njega čak, anticipirajući duh iskrene katoličke obnove, preuzima i kritiku raskošnog života crkvenih službenika. Naposljetku, Marulić je, koliko znamo, jedini među hrvatskim humanistima koji je kao zasebno djelo napisao životopis sv. Jeronima, Vita diui Hieronymi, koji je u rukopisu pronašao Darko Novaković u Britanskoj knjižnici u Londonu.

Nepobitni forte Belamarićeve interpretacije kulturološkog spleta silnica u kojem se kao protagonisti susreću jedan brijeg, njegov glavni svetac, grad u njegovu podnožju i njegovi stanovnici, zacijelo leži u znalačkom uključivanju brojnih vizualnih svjedočanstava koja taj zamršeni odnos ilustriraju, potkrepljuju i konstituiraju. Među njima umjetnički su najreprezentativniji kipovi, slike i reljefi s prikazom sv. Jeronima kao prijeko potrebni nositelji kulta i lako prepoznatljivi označitelji renesansne kulture u Dalmaciji. Sve što je s područja vizualnih umjetnosti važno za razumijevanje svetojeronimovske semiotike u sklopu koje se svetac pojavljuje i kao isposnik i kao samoprijegorni intelektualac i kao crkveni naučitelj, predočeno je i znalački protumačeno. Značenje svetog Jeronima kao nacionalnog sveca i zaštitnika Dalmacije odražavaju brojna umjetnička djela, od kojih se neka ubrajaju među najvažnija u hrvatskoj spomeničkoj baštini renesansnoga doba. Iza njih stoje vrsni autori kao što su Juraj Dalmatinac, Gentile Bellini, Vittore Carpaccio, Andrija Aleši, Nikola Firentinac, Franjo Čučić, Tripun Bokanić i drugi. Posebno poglavlje posvećeno je reljefima s prikazom Sv. Jeronima u pustinji na kojima se dosjetljivo spajaju dva različita motiva: sv. Jeronim pokajnik i sv. Jeronim u studiju. Taj omiljeni ikonografski tip svečeva prikazivanja, koji posjeduje i apotropejsku funkciju, dolazi u dalmatinsku umjetnost iz venetsko-padovanskoga kruga upravo posredovanjem dvaju vodećih predstavnika rane renesasne u Dalmaciji, Nikole Firentinca i Andrije Alešija. Drugi su ikonografski obrasci prikazivanja sv. Jeronima odgovarali različitim željama i zamislima renesansnih naručitelja. Na njima se očituje štovanje sv. Jeronima kao prevoditelja Sv. pisma i crkvenog naučitelja par excellence, kao učenjaka i isposnika, kao osobe koja je uzor pokore i redovničkog siromaštva, kao samozatajnog a moćnog zaštitnika Crkve, ujedno i pokrovitelja župnih i redovničkih zajednica. S obzirom na važnost svetog Jeronima kojega su dalmatinski humanisti držali sunarodnjakom, a glagoljaši izumiteljem glagoljskoga pisma, pa i prevoditeljem Biblije na narodni jezik, ta je problematika u kulturnopovijesnom smislu iznimno intrigantna i relevantna. Povezivanjem povijesnoga kulturnoga krajolika Marjana s fenomenom štovanja sv. Jeronima otvaraju se, pak, uvidi u jedinstvenu povezanost krajolika i njegove duhovne ekstenzije, povezanost koja se stoljećima održava i njeguje u svijesti Splićana. Iz te nerazdvojivosti proizlazi Belamarićeva definicija Marjana kao splitske Svete gore kojoj je štovanje sv. Jeronima u doba njegova humanističkog apogeja utisnulo pečat mistične čudotvornosti.

Na stranicama Belamarićeve knjige do riječi dolazi moćna, u svojoj tajnovitoj biti šutljiva vitalnost krajolika otvorena čovjekovim potrebama. Tu se može osjetiti čudesna životnost prostora s kojim ljudi ostvaruju duhovnu simbiozu, oplemenjujući ovozemaljsko postojanje mnogih naraštaja. Marjan je zato, podsjeća Belamarić apostrofirajući stihove Jerolima Kavanjina, splitskog pjesnika iz baroknog doba, prirodni sanatorij u kojem se liječi i tijelo i duša. Ova knjiga čitatelju može poslužiti kao svojevrsni cicerone u prepoznavanju često nezamijećenih vrijednosti tog prostora prirodne, duhovne i kulturne čarolije. Istodobno ona je vremeplov kroz jedan važan isječak hrvatske kulturne povijesti. 

Milan Pelc je povjesničar umjetnosti zaposlen kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Od 2003. do 2018. bio je ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti. Osim umjetnosti ranoga novoga vijeka u Hrvatskoj istražuje tradicionalnu povijest vizualne kulture, u prvom redu grafike i knjižne slike.