Starčevićev dom – gradnja i prenamjene neorenesansne palače u Zagrebu

Inicijativa za gradnjom reprezentativne gradske palače u zagrebačkom Donjem gradu proizišla je od članova Stranke prava na skupštini održanoj u Rijeci 27. travnja 1892., na kojoj su Eugen Kumičić i Josip Frank govorili o lošim i nedostojnim uvjetima u kojima Starčević živi u Zagrebu te predložili da se prinosima stranke podigne palača koja će ujedno biti njegov i pravaški Dom. Odbor je raspisao natječaj u kojem je dao osnovne uvjete: osim stana »dostojnog vođe stranke prava« u zgradi je planirana velika dvorana hrvatske čitaonice, prostorije kluba stranke i prostorije uredništva glasila Stranke prava, a sve sa zadaćom »da se u njemu usredotoče svi plemeniti osjećaji i težnje hrvatskoga naroda«. Natječaj je javno obznanjen u glasilu Stranke prava Hrvatska od 1. ožujka 1894., u sklopu kojeg je objavljena veličina i položaj građevne čestice koju s istočne strane omeđuje tada Kolodvorska cesta (od 1895. Trg Franje Josipa I.), a s južne Nova cesta (budući Trg Ante Starčevića). Susjedna gradilišta sa sjeverne strane pripadala su poduzetniku Emilu Eisneru i barunu Ljudevitu Vranyczany-Dobrinoviću, dok je sa zapadne strane kao vlasnik upisan Ante Starčević, što navodi na činjenicu da je i gradilište na kojem će biti podignut Dom također bilo njegov posjed.

Hönigsberg i Deutsch, Nacrt južnog pročelja Starčevićeva doma, DAZG

U natječaju se navode jasne propozicije prema kojima »stan dra. Ante Starčevića od tri sobe, kuhinje, izbe i kupa­onice treba biti položen na istočnu stranu zgrade«. Na istom katu predviđena je klupska dvorana »dovoljno velika za sastanke i viećanja«. Na istom katu trebaju biti prostorije za uredništvo te velika dvorana za skupštine, plesove i koncerte u kojoj treba smjestiti povišeni podij za dva reda sjedala. Ulaz u veliku dvoranu predviđen je kroz reprezentativan vestibul u sklopu kojeg je planiran stan za vratara. U prizemlju je planirana »ovelika kavana i restauracija (Caffée Restaurant) sa svim nuzgrednimi prostorijami, od kojih kuhinja, izba i soba za služničad mogu biti u podzemlju«. U prizemnom je dijelu uz kavanu planirana i čitaonica. U podzemlju/podrumu smještene su drvarnica, skladište za ugljen, centralna ložionica, praonica i ledenica, što upućuje na tada vrlo visok standard opreme stambeno-najamne zgrade. »Vanjsko lice osnovane zgrade imade biti prema njenoj svrsi kao dar naroda svojemu prvaku karakteristično i monumentalno.«

U tekstu natječaja također je naznačeno da se natjecati mogu »arhitekti Hrvati ili koji stalno prebivaju u Hrvatskoj«. Datum predaje je 31. ožujka 1894. u podne, što je bio vrlo kratak rok, kao i obavijest da će se rezultati objaviti za četrnaest dana. Potpisnici natječaja su tri istaknuta člana Strane prava, Fran Folnegović, Josip Frank i Eugen Kumičić, koji su također sudjelovali u odboru za prosudbu uz »tri zagrebačka strukovnjaka«. Tko su oni bili saznajemo iz članka objavljenog u novinama Hrvatska od 19. svibnja 1894., »Članovi porote bijahu gospoda graditelji Kuno Waidmann, Konrat Ferdo i Martin Pilar.« Rok za predaju nacrta istekao je 15. travnja, a natjecali su se »Hönigsberg i Deutsch, koji su svoje osnove podastrli pod motom ʽZagrebʼ, gosp. C. M. Iveković, graditelj u Sarajevu podastro ih je pod motom ʽPro patriaʼ i napokon graditelj Gjuro Carnelutti u Zagrebu pod trobojnim znakom«. Svi nacrti javno su izloženi u izlogu knjižare Kugli i Deutsch u Ilici, a odbor se odlučio za izvedbu projekta Hönigsberga i Deutscha »u monumentalnom slogu talijanske renaissance«.

Sredstva za gradnju doma osigurana su prinosima stranke i darovima domoljubnih građana diljem zemlje, a njihova su imena i iznosi također objavljivani u glasilu Stranke prava Hrvatska. Zajedljivi komentari uslijedili su u Narodnim novinama i Obzoru, koji prenose da će »dom biti obično tečevno poduzeće« aludirajući na kavanu u prizem­lju, iz čega se razabire »da će Starčevićev caffé restaurant biti neizcrpiv vrutak sigurnoga kulturnoga napredka, no pošto se neće tako udesiti, da bude ʽgojište strastihʼ, smjeti će caffé restaurant polaziti i ʽmagjaroniʼ i bivši neodvišnjički ʽSlavoserbiʼ«.

Kamen temeljac položen je 4. svibnja 1894. godine, čime je obilježena trideseta godišnjica prvoga Starčevićeva govora u Hrvatskom saboru. Događaju je osobno nazočio Ante Starčević uz Eugena Kumičića i nećaka Milu Starčevića, kako svjedoče fotografije. Njegove visoke godine i narušeno zdravlje potaknuli su brzu gradnju pa je zgrada dovršena u roku od godine dana i svečano otvorena 17. kolovoza 1895.

Reprezentativan izgled te uglovnice koja zaključuje zapadnu stranu Istočnoga perivoja postat će jedna od karakterističnih markacija gradske vizure koja puca pri izlasku iz zgrade željezničkoga kolodvora. Prve fotografije nove gradske palače objavljene su u časopisu Prosvjeta 1895. Dvokatnu uglovnicu karakteriziraju raskošno izvedeno južno i istočno pročelje, a nadvišena je središnjom kupolom. Prizemlje i dva kata raščlanjeni su s po devet prozorskih osi, od kojih se u prizemlju nižu visoki prozori / izlozi nadvijeni oblim lukom. Na prvom katu plastični ukrasi prozora i balkon ograđen balustradom naglašavaju reprezentativan kat, piano nobile, dok su na drugom katu prozori raščlanjeni u elegantne bifore.

Ante Starčević uz Eugena Kumičića i nećaka Milu Starčevića prisustvuje polaganju kamena temeljca za Starčevićev dom 1894. Foto: privatno vlasništvo

Ključni efekt zgradi je davala kupola pokrivena šarenim crijepom i bogata arhitektonska plastika. Na četiri ugla postavljene su velike skulpturalne grupe s alegorijskim prikazima Kultura i Prosvjeta, Hrabrost i Stalnost, Čast i Zdravstvo te Mir i Jedinstvo. Na nacrtu Hönigsberga i Deutscha predviđene su kvadrige koje nisu izvedene, nego su prikazi prilagođeni monumentalnim figuralnim grupama koje je u umjetnom kamenu izveo Dragutin Morak, nastavnik modeliranja na Obrtnoj školi i zaboravljeni hrvatski kipar u razdoblju kraja 19. stoljeća čiji je opus uglavnom bio vezan uz arhitektonske projekte Hermana Bolléa i Hönigsberga i Deutscha. Te su alegorijske grupe bile najmonumentalniji primjeri arhitektonske skulpture u Zagrebu, a uklonjene su nakon 1945. godine. Ostala je pošteđena skulptura postavljena na sam vrh kupole koja predstavlja Genija prosvjete ili Genija slobode, kako se navodi u dosadašnjoj literaturi. Taj kip od lijevanog cinka nabavljen je u Beču, skinut je sa zgrade početkom novog milenija i zamijenjen istovjetnim pozlaćenim odljevom. Izvorna skulptura je restaurirana i pohranjena u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je bila izložena u sklopu izložbe Historicizam u Hrvatskoj, 2000. godine, nakon koje je ostala u prostoru stubišta Muzeja. Za njenu zamjenu, restauriranje i adekvatno čuvanje zauzeli su se povjesničari umjetnosti Snješka Knežević, Jelena Uskoković i Vladimir Maleković.

Unutrašnjost zgrade nije bila manje reprezentativna od njezine vanjštine, na što upućuje raskošan kolni ulaz i stubište sa štukaturama popločeno teracom i ornamentiranim pločicama od kamenine, te izvorne snimke velike dvorane. Spominje se da je svod ukrašen štukaturama oslikao izvjestan slikar Kocci, dok je skulpture anđela nad vratima izradio kipar Ivan Rendić. Dvorane i sobe bile su opremljene kaljevim pećima.

Ivan Standl, Starčevićev dom, 1895. Foto: Zagrabiensia. Digitalizirana zbirka zagrebačke kulturne baštine

Unutrašnje uređenje Starčevićeva doma. Fotografije objavljene u časopisu Prosvjeta, 1895.

Ante Starčević, koji je dotada skromno stanovao u neadekvatnim uvjetima u dvorišnom stanu u Kukovićevoj ulici, s nećakom Milom uselio se u srpnju 1895. u za njega predviđen stan na prvom katu s pogledom na perivoj koji je u to vrijeme već planirao glavni gradski urbanist Milan Lenuci (danas Trg kralja Tomislava). Tijekom njegova kratkog života u toj impozantnoj zgradi došlo je i do poznatog raskola stranke odvajanjem Čiste stranke prava na čelu s Josipom Frankom koju je Starčević podupirao. U svom novom stanu preminuo je 28. veljače 1896., a tijelo je bilo izloženo u dvorani kako je na slici Starčević na odru ovjekovječio slikar Oton Iveković. U svojoj je oporuci Starčević izrazio nakanu da se u budućnosti »Dom ostavi jednom ili dvama javnim hrvatskim društvima, što je najkorisnije za hrvatski narod«.

Ta vrlo reprezentativna zgrada trebala je svojim izgledom i namjenom biti konkurencija drugoj važnoj ustanovi hrvatske kulture, zgradi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, podignutoj 1879. u osi Zrinjskog trga, odnosno Istočnoga perivoja. To je bio i svojevrsni odgovor pravaša na Strossmayerovu politiku i protežiranje jugoslavenstva, čime su ta dva istaknuta političara i pokretača društvenih zbivanja u Zagrebu i Hrvatskoj obilježila svoje vrijeme gradnjom značajnih ustanova u kojima je bio zacrtan razvoj hrvatske kulture za iduće doba, premda je riječ o dvama ideološkim oponentima. Akademijina je zgrada pritom ostala u svojoj izvornoj funkciji do današnjeg dana, dok je Starčevićev dom prolazio brojne prenamjene.

U početku gradnje predviđeno je da se zgrada održava zahvaljujući najmu kavane i lokala u prizemlju. Prvi kavanar bio je Ivan Durany, koji je otvorio kavanu Zrinjski koja je radila do 1906. i bila zatvorena zbog slabog prometa. Prizemlje je potom iznajmljeno Iseljeničkom društvu. Dvorana se također pokazala kao neisplativa. Sve to dovelo je do znatnog duga i iseljenja nećaka Mile Starčevića, koji je odnio sav namještaj što ga je za Starčevića izradila tvrtka Bothe i Ehrmann i darove koje je za života dobivao od naroda. U stan na prvom katu doselio se Fröhlich, činovnik iz Paromlina. Kako bi spasili zgradu od prodaje, Frank i Kumičić predlažu osnivanje dioničkog društva, što je realizirano 1900. godine osnutkom Dioničkog društva Starčevićev dom. Najveći dioničari bili su hrvatski rodoljub Roko Bradanović, iseljenik podrijetlom s otoka Visa, i Eugen Kumičić, koji umire 1904., a njegovu misiju spašavanja Doma nastavlja supruga Marija Kumičić. Nakon Fröhlicha ona se useljava u nekadašnji stan Ante Starčevića. Marija Kumičić postaje upraviteljica Doma i članica uredništva Hrvatskog prava. Cijelo to vrijeme dvije suprotstavljene stranačke struje bore se za političke utjecaje i upravljanje Domom. S jedne strane tzv. frankovci okupljeni oko Josipa Franka, koga je već Ante Starčević smatrao svojim političkim nasljednikom, a s druge strane ozlojeđeni Mile Starčević, Grga Tuškan i Ivan Peršić, koji su se zauzimali za prodaju kompletne nekretnine.

Uz Iseljeničko društvo u prizemlju je od 1906. godine djelovala i agencija L. Mašek i drug, koja se bavila »odpremanjem osoba u prekomorske krajeve« brodskom linijom do New Yorka.

Starčevićev dom s alegorijskim skulpturama Dragutina Moraka. Foto: Zagrabiensia. Digitalizirana zbirka zagrebačke kulturne baštine

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Dom je zaposjela Zemaljska opskrba i pregradila veliku dvoranu u četiri prostorije. Ravnatelj Edo Marković je čak tražio da mu se odstupi i stan u kojem je boravila Marija Kumičić sa sinovima, od kojih će odvjetnik Tomo nastaviti pravnu bitku za integralno čuvanje Starčevićeva doma i njegove nužne popravke. Godine 1940. nakon otežanog popravka krova, što ga je koštalo zdravlja, Tomo Kumičić je preminuo, a majka ostala izložena novim političkim pritiscima. Neposredno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske uručena joj je Odluka po kojoj Dom prelazi u posjed ustaša i ona se mora trenutačno iseliti. Njezino urgiranje kod poglavnika nije ju poštedjelo istjerivanja iz stana pod policijskim nalogom. Starčevićev dom bio je pretvoren u Zakladu Otca Domovine Dra Ante Starčevića kojom je upravljao ministar nastave Mile Budak, a cjelokupna imovina Dioničkog društva Starčevićev dom dekretom je predana novoj Zakladi. Stvarni korisnik Starčevićeva doma postaje Glavni ustaški stan (GUS). Marija Kumičić je deložirana, a kompletan arhiv i dokumentacija koju je o Domu vodila preneseni su u ormar u drvarnicu te su dijelom stradali u požaru. Time je zaključeno prvo veliko poglavlje u povijesti ustanove i zgrade, sa zaključkom da »ono što nije učinio velikosrpski hegemonist kralj Aleksandar putem svojih državnih organa, to je učinio Ante Pavelić putem svojih ustaša« (H. Živković).

Zgrada je od samog podizanja doživjela razne prenamjene i preinake. Dio prizemlja adaptiran je za apoteku, Gradska ljekarna i danas postoji na toj lokaciji. Dioničko društvo Starčevićev dom dopustilo je magistru farmacije Ivi Vraniću da u prizemlju otvori Kolodvorsku ljekarnu kojoj Gradsko poglavarstvo u Zagrebu izdaje dozvolu 1938. godine za postavljanje reklame na zgradu prema projektu ovlaštenoga graditelja Ervina Weissa. Prije Drugoga svjetskog rata prostor u prizemlju bio je iznajmljen i brodarskom poduzeću Cosulich Line, koje je u doba NDH preimenovano u Italia plovidbeno društvo. Nakon 1945. nekretnina prelazi u društveno vlasništvo.

Godine 1947. Starčevićev dom postaje sjedište Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH), koje, nakon što je izgubilo svoj Dom likovnih umjetnosti / Meštrovićev paviljon, ovdje započinje svoju novu djelatnost. Prostor je ULUH-u ustupljen od Gradskoga narodnog odbora (GNO) »u svrhu stvaranja doma kulture likovnih umjetnika Narodne Republike Hrvatske« isprva na razdoblje od dvadeset godina. Na prvom katu adaptiran je prostor u kojem je smješteno sjedište ULUH-a i zadruge likovnih umjetnika LIKUM, a izložbeni salon predviđen je u prizemlju zgrade. Salon ULUH otvoren je 1948. godine izložbom grafike, ali se prostor pokazao neadekvatnim te se dogovorila zamjena između turističke agencije Putnik koja ULUH-u ustupa svoj prostor u Praškoj ulici 4, a agencija se seli u dio prostorija u prizemlju Starčevićeva doma (nekadašnji Cosulich Line, a prije toga L. Mašek i drug). Putnik uskoro postaje Generalturist, čiji je reklamni natpis bio istaknut na pročelju.

Genij prosvjete, skulptura izvorno na kupoli Starčevićeva doma, nakon 2000. u pohrani Muzeja za umjetnost i obrt. Foto: MUO

Antun Augustinčić, Skica za spomenik Anti Starčeviću, 1941., Galerija Antuna Augustinčića. Foto: Davorin Vujčić

ULUH je 1969. godine pokrenuo uspostavljanje galerije na prvom katu Starčevićeva doma, što je bilo uvjetovano odlukom Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije (SLUJ) o pokretanju galerije saveznoga karaktera u sjedištu svake republike sastavnice s ciljem »recipročnog izlaganja članova iz drugih republičkih udruženja.« Ta je odluka rezultirala dobivanjem većeg prostora unutar zgrade za korištenje ULUH-a, koji uredske i društvene prostorije seli na drugi kat, a prvi se kat adaptira za Galeriju Karas i Studio galerije Karas. Na taj je način zgrada Starčevićeva doma postala živo mjesto kreiranja moderne likovne scene koju će predvoditi ULUH (od 1972. HDLU). Godine 1981. izložbom Dubravke Rakoci »Rad unutar konteksta umjetnosti« otvoren je u zgradi i inovativni Prostor proširenih medija, od 1985. Galerija proširenih medija (Galerija PM), koju je uspostavio i vodio Antun Maračić.

Nakon četrdeset i četiri godine djelovanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika u prostoru Starčevićeva doma u jesen 1991. zgradu zaposjedaju postrojbe HOS-a te je HDLU bio prisiljen napustiti svoje prostorije. Pritom je na žalost izgubljen velik dio arhiva i dokumentacije o djelovanju Društva. Novouspostavljena Hrvatska stanka prava pridavala si je povijesno pravo vlasništva nad zgradom Starčevićeva doma, što je u vihoru ratnih okolnosti provela s HOS-om na vrlo destruktivan način izbacivši HDLU. U zgradi će tijekom 1991. i 1992. biti sjedište Hrvatske stranke prava i ratni stožer HOS-a. HDLU će se u konačnici vratiti u svoje povijesno sjedište, Meštrovićev dom, a jedna druga ustanova postat će »beskućnik«. Riječ je o Gradskoj knjižnici, koja se koristila prostorom Novinarskog doma. Povratkom toga prostora Hrvatskom novinarskom društvu, nalazi se kompromisno rješenje pa se Gradska knjižnica koja djeluje u sklopu Knjižnica grada Zagreba »privremeno« smješta u Starčevićev dom. To privremeno rješenje traje više od trideset godina s perspektivom dobivanja nove zgrade za knjižnicu i svih njezinih potreba na prostoru nekadašnjeg Paromlina, kako je zacrtano u Planu razvoja kulture Grada Zagreba.

Prostor Galerije proširenih medija na 2. katu Starčevićeva doma, 1986. Foto: Boris Cvjetanović

Mihanovićeva ulica. Zbirka razglednica MUO

Knjižnice grada Zagreba su nakon ULUH-a / HDLU-a oživile zgradu brojnim kulturnim sadržajima. U zgradi Starčevićeva doma danas djeluje Gradska knjižnica, Zbirka rijetkih knjiga i rukopisa Rara, Zavičajna zbirka Zagrabiensia, Odjel za djecu i mladež te dva manja izložbena prostora – galerije Kupola i Aula.

Nakon dovršenja zgrade, s južne strane zgrade uređen je trg-perivoj koji je oblikovao gradski vrtlar Franjo Jeržaberk. Na tom je trgu na Antunovo (13. lipnja) 1941. održana svečanost spomen-dana Oca domovine, kada je položena svečana zakletva domobranskih poručnika i održan mimohod pred poglavnikom. Sjećanje na Starčevića ponukat će i približavanje 120. godišnjice rođenja ususret kojoj će se početkom 1940-ih godina raspisati natječaj za spomenik Ocu domovine, koji se trebao podići u Zagrebu i Banjoj Luci. U Zagrebu je određena lokacija nasuprot Starčevićevu domu. U siječnju 1942. priređena je izložba maketa na kojoj su sudjelovala sedmorica hrvatskih kipara, Antun Augustinčić, Rudolf Ivanković, Ivo Kerdić, Frano Kršinić, Dujam Penić, Vanja Radauš i Rudolf Švagel-Lešić, a kao najbolja rješenja odabrana su Augustinčićevo i Radauševo. Augustinčić prikazuje Starčevića u pozi govornika s uzdignutom rukom. Zbog poznatih ratnih okolnosti spomenik nije realiziran, a Starčević je spomenik dobio tek u novije vrijeme. Zahvaljujući inicijativi Braće Hrvatskoga zmaja i donaciji Milana Balenovića kip Ante Starčevića izradio je akademski kipar Josip Poljan i postavljen je 1999. godine u središnjoj niši prizemlja zgrade.

Jedinstvena gradska lokacija okružena zelenilom te bremeniti povijesni talog te zgrade potiču na promišljanje o njenoj ponovnoj prenamjeni nakon što se Knjižnice grada Zagreba usele u novu multifunkcionalnu suvremenu zgradu čija se gradnja predviđa na ostatcima nekadašnjeg Paromlina. Jedan od prijedloga mogao bi biti zadržavanje Zbirke Zagrabiensia, koja sadrži i neknjižnu građu čiji se sadržaj odnosi na zemljopisnu, povijesnu, etničku, kulturnu, gospodarsku i političku cjelinu Zagreba, koja bi time dobila adekvatan prostor za čuvanje, istraživanje i izlaganje svoga vrijednog fonda. Na temelju sačuvanih izvornih nacrta i arhivskih dokumenata te sondiranja izvornih dijelova te iznimno atraktivne arhitekture također bi bilo moguće vratiti joj prvobitan izgled jednog od najreprezentativnijih arhitektonskih zdanja zagrebačkoga historicizma.

Literatura

Lucija Benyovsky, »Marija Kumičić«, Hrvatska revija, god. X, br. 4, Zagreb, 2010., 106–117.

Lelja Dobronić, Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, Zagreb: DPUH, 1983.

Snješka Knežević, Zagrebačka Zelena potkova, Zagreb: Školska knjiga, 1996.

Snješka Knežević, »Trg Ante Starčevića – ostatak Južnog perivoja«, u: Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice, Zagreb : ArTrezor naklada, 2020., 429–437.

Irena Kraševac, »Dragutin Morak – zanemareni kipar našeg 19. stoljeća«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 31 (2007), 221–240.

Stjepan Matković, »Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba Nezavisne Države Hrvatske«, Časopis za suvremenu povijest, 43 (2011), 827–861.

Petra Šlosel, »Izložbeni prostori Društva umjetnosti, ULUH-a i HDLU-a tijekom povijesti«, u: 150 godina Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Umjetnost i institucija, (ur.) Irena Kraševac, Zagreb: HDLU i IPU, 2018., 349–369.

Jelena Uskoković, »Arhitektonska plastika historicizma u Zagrebu«, u: Historicizam u Hrvatskoj, katalog izložbe, Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 2000., 238–261.

Davorin Vujčić, Kiparski opus Vanje Radauša, doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2022.

Irena Kraševac, povjesničarka umjetnosti, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Područje njezina znanstvenog interesa je hrvatska umjetnost 19. i prve polovice 20. stoljeća u srednjoeuropskom kontekstu.