Skulpture oživljene kroz fotografski objektiv

Vizualizirajući skulpture Ivana Meštrovića, jednog od najvještijih i najproduktivnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća, lako je pomisliti da ni jedna fotografska reprezentacija ne čini pravdu njegovim opipljivim remek-djelima. Većinom je to istina, jer fizičkom susretu s Meštrovićevim skulpturama nema mjerila. No, jednom je fotografu uspjelo njima udahnuti potpuno novi život za koji nije pravedno uspoređivati ga s onim koji im je namijenio njihov tvorac. Tajni život skulptura Ivana Meštrovića već dva desetljeća kroz svoj objektiv razotkriva Zoran Alajbeg, koji dokumentarnu fotografiju vješto isprepleće s notom osobne, gotove poetske interpretacije. Njegove fotografije od 21. rujna 2023. godine obogatile su ophodni trijem Meštrovićeva spiritualnog utočišta, Crikvina-Kaštilca, smještenog nedaleko od Galerije Meštrović u Splitu. Prema riječima samog fotografa izrečenima za recentni razgovor s novinarkom Slobodne Dalmacije¸ Edom Vujević, Meštrovićev fundus smatra gotov svetim mjestom, stoga je simbolično to što su njegove fotografije, njih 28, izložene u jedinstvenom sakralnom kompleksu namijenjenom kontemplaciji i ispunjenom duhovnošću.

Dorothy Una Ratcliffe

Izložba Tajni život skulpture: Meštrovićeva djela na fotografijama Zorana Alajbega plod je dugogodišnje suradnje Zorana Alajbega i Muzeja Ivana Meštrovića, a nastala je prema suradničkoj koncepciji fotografa i kustosice izložbe, ujedno i više kustosice Galerije Meštrović, Zorane Jurić Šabić. Stručna suradnica na izložbi bila je Sandi Bulimbašić, koja je, uz kustosicu, autorica jednog od dvaju tekstova za katalog izložbe. Obje autorice osvrću se na modalitete Alajbegova rada, a njihovi tekstovi međusobno se nadopunjuju. Dok Jurić Šabić progovara o ugodnom iskustvu suradnje s Alajbegom, Bulimbašić kontekstualizira Alajbegovu fotografiju te pruža kratki uvid u povijest i problematiku fotografiranja skulpture. Dodatna pojašnjenja svake fotografirane skulpture, također, posjetiteljima izložbe dostupna su na hrvatskom i engleskom jeziku putem QR kodova integriranih u izložbene legende. Cjelokupni je izložbeni materijal tako predstavljen i u virtualnoj verziji, omogućavajući pristup širem rasponu publike.

Mati zavjetuje dijete

Priča Zorana Alajbega kao jednog od naj­uglednijih hrvatskih suvremenih fotografa kulturno-povijesne baštine započinje 1992. godine u Muzeju arheoloških spomenika u Splitu, gdje je njegov potencijal prepoznao tadašnji ravnatelj Zlatko Gunjača. Njegove fotografije pohvalio je tada i sam Kruno Prijatelj, čiju je izložbu otvorenu u Podvorju u Kaštel Sućurcu Alajbeg dokumentirao. Iako svoj rad ne voli pretjerano hvaliti, od tog trenutka pa do današnjih dana taj je skromni fotograf ostvario brojne suradnje s muzejima i galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu, a samo u fotografskim arhivima Galerije Meštrović nalazi se više od 3500 njegovih fotografija.

Spomenik Grguru Ninskom

U Alajbegovim dokumentarnim fotografijama skulptura Ivana Meštrovića često je primjetno autorovo promišljeno poigravanje sa svjetlom, sjenom i kutom iz kojeg ih promatra i dokumentira. Uz izniman senzibilitet i bezgranično poštovanje prema Meštrovićevoj ostavštini on zadire ispod površine prikazanog te razotkriva njihov unutrašnji svijet, naglašavajući emocije kojima su ispunjene. Delikatni titraji svjetla tako naglašavaju sanjarsko ozračje skulptura (Čekanje, 1928. i Dorothy Una Ratcliffe, 1917), vješto oblikovani odnosi svjetla i sjene aludiraju na čulnost ljudskog tijela (Zdenac života¸ 1905. i Ženski akt, 1927) ili pak intenziviraju religioznu zanesenost prikazanog lika (Mati zavjetuje dijete, 1927). Bliski kadrovi skulptura, pak, potenciraju auru dramatičnosti (Job, 1946) ili erotičnosti (Psiha, 1927). Istaknuti taktilnost trodimenzionalne skulpture u dvodimenzionalnom mediju fotografije često nije lako, no nije ni nemoguće, što Alajbeg dokazuje u fotografiji skulpture Djevojčica pjeva (1906), gdje se uzburkano more u pozadini ljubi s njenom titravom, impresionistički tretiranom površinom. Katkad prostor u kojem se skulpture nalaze u Alajbegovim fotografijama ima ključnu ulogu u oblikovanju njihove priče. Uzmimo za primjer bistu Olge Meštrović (1935), koja je postavljena ispred otvorenog prozora Galerije Meštrović, nekadašnje obiteljske ljetne rezidencije, kroz koji kao da promatra igru svoje dječice u vrtu. S druge strane, osjećaj nemoći i potisnute požude zgrčene figure pod nazivom Strast (1904) istaknut je kompozicijom mreže prozora Gliptoteke HAZU u Zagrebu koja podsjeća na zatvorsku ćeliju, dok je nesputani karakter prve Meštrovićeve supruge Ruže Meštrović (1915) reflektiran u prostranstvu mora vidljivog iza nje.

Alajbeg dokumentira Meštrovićeve skulpture i izvan narudžbi koje zaprima od Muzeja, a na izložbi su predstavljene dvije takve fotografije – Spomenik Grguru Ninskom (1927) i Spomenik Mili Gojsalić (1956). Fotografovu zanesenost, stoga, osim u njegovu sentimentalnom pristupu materiji koju bilježi, primjećujemo i u činu samoinicijativnog bilježenja dojmova koji na njega ostavljaju Meštrovićevi javni spomenici. Fotografija Spomenika Grguru Ninskom nastala je kao dio ciklusa Lice grada, izloženom u Salonu Galić 2008. godine i možda je jedan od najboljih primjera Alajbegove fotografske virtuoznosti. Dio stanovnika grada Splita postao je imun na impresiju toga monumentalnoga remek-djela punog značaja i povijesti, u toj mjeri da za njega više ne mare, niti se interesiraju. Zoran Alajbeg taj prizor, često previđen od strane lokalnih prolaznika, prikazuje u neočekivanoj scenografiji misteriozne magle koja obavija spomenik. Grgur Ninski izniče iz tmine i odlučno, gotovo prijeteći, podiže svoju desnicu, pretvarajući se u veličanstvenog diva koji izaziva strahopoštovanje i u onima kojima je obličje spomenika već jako dobro poznato.

Tajni život skulpture – postav izložbe

U svjedočanstvima o početcima svojega fotografskog rada Zoran Alajbeg spominje kako se dokumentarna fotografija od povjesničara umjetnosti na splitskoj likovnoj sceni tada ipak smatrala »drugotnom« u odnosu na skulpturu. Takvi stavovi moguće da su dijelom potaknuti esejom Waltera Benjamina Umjetničko djelo u doba tehničke reprodukcije (eng. The Work of Art in the Age of Mechanical Reproduction, 1936). On navodi kako umjetničko djelo čiji se prikaz reproducira kroz npr. medij fotografije gubi svoju auru – karakteristiku skulpture koju definira specifičnost mjesta i vremena u kojem je ona prisutna. Pojam aure Benjamin povezuje s idejom autentičnosti umjetničkog djela, koja fotografskim umnažanjem njegova prikaza iščezne. Ta problematika definicije odnosa dokumentarne fotografije s njezinim umjetničkim subjektom javlja se već u drugoj polovici 19. stoljeća, u samim začetcima fotografskog medija. Engleski matematičar i kemičar William Henry Fox Talbot, jedan od pionira fotografije i izumitelj procesa umnožavanja fotografskih snimaka zasnovanog na primjeni negativa i pozitiva, poslije nazvanog talbotipija, tog se pitanja dotaknuo u svojoj knjizi Olovka prirode (eng. The Pencil of Nature, 1844–46). Za razliku od Benjamina, on tvrdi kako fotografija omogućava sagledavanje skulpture kroz više različitih vizualnih efekata nastalih promjenom kuta gledanja i načina na koji ju sunce obasjava. Ona tako biva obogaćena, jer se može percipirati u novom svjetlu. Njezin život, stoga, može imati više verzija, od kojih svaka egzistira u jednom od paralelnih svjetova kreiranih pritiskom okidača na fotoaparatu. Kroz tu misao možemo sagledati opus Ivana Meštrovića, čije skulpture, osim u onima Zorana Alajbega, obitavaju unutar fotografija autora poput Borisa Cvjetanovića, Živka Bačića, Filipa Beusana, Damira Fabijanića i Valentina Bilića Prcića. Za Meštrovićeva života, pak, najistaknutiji fotograf njegova djela bio je Eugène Druet, koji je ujedno radio i za francuskoga kipara Augustea Rodina. Svaki od spomenutih fotografa pristupio je Meštrovićevoj skulpturi na distinktivan način, što je, uistinu, jedna od najzanimljivijih karakteristika takve vrste dokumentarne fotografije.

Vodeći se Talbotovom mišlju kako fotografija posjeduje svojstvo oblikovanja alternativnih verzija skulpture koje nadopunjuju izvornu, život skulpture u dvije dimenzije ne može se uspoređivati s onim trodimenzionalnim. U Alajbegovim fotografijama skulpture Ivana Meštrovića odbijaju pristati na ulogu pasivnog subjekta i djeluju kao protagonisti vlastite priče skrojene pažljivim odabirom omjera svjetla i sjene, punog i praznog prostora, širokoga kadra ili prikaza detalja. Intimne poetike autorove interpretacije, pritom, glavni su pokretač za bilježenje vrsnih fotografija koje se mogu nazvati dokumentarnim, ali uz dozu suzdržanosti.

Lucija Ečim je povjesničarka umjetnosti i anglistica. Trenutačno je zaposlena u Galeriji Meštrović u Splitu, gdje odrađuje pripravnički staž za kustosicu. Diplomski rad pod nazivom Izložbe povodom Međunarodnog dana žena u SR Hrvatskoj obranila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uz povijest umjetnosti žena, dug popis njezinih interesa obuhvaća šarolike fenomene moderne i suvremene umjetnosti.