Proživljeno i snovito u autentičnoj poeziji

Kroz razumljiv izričaj poezija zastupa i donosi iskustvene proživljaje unutar i uokolo jednostavnosti i složenosti života. Iz suvislih htijenja stih je iznutra supstancijalna gruda, a izvana privremeno spremljen, obvijen svilom. Iznjedruje elegantno pounutrenje, što pretpostavlja i prinosi kazivanje iz sadržajne strukture, navlastito po njezinoj okomici smisla.

Zrelo pjevanje vrletan je poziv u jezičnom izrazu, no njegova je situiranost itekako destilirana, pretakana kroz potankosti u testamentaran izbor, čini ga svedenim i zaokruženim, ali i posigurno vidnom sintezom. Ako se zrcali kakvoća pjeva onda i svrha pjevanja biva poznavanje služenja koje se za/daje smislenu govorenju. Usto svrha stihovanja, iz pera smjelo namaknuto kazivo, počesto je skrivena ispod žbuke društvenih i razbucanih odnosa.

Ogoljeno pjesničko poslanje vazda nalazi prečace kazivanja u Duhu, pod objaviteljskim krilom proviđa sažetosti i ekspresiju – mahom što iz proživljenosti treba reći kroz intimistički propanj ili pak prešutjeti, kadšto i u zgodnome nonsensu.

Uz primljive pjesme čini se svaki bi čitatelj volio osobno upoznati njihova tvorca. Ako i ne dođe do susreta pratitelj istine uz ljubavi-snove sluti pjesnikovu čistinu, proplanke odrastanja, izvjesne mijene kako bi se mogli diviti istome, nenadanome, vazda što je naše, pristupačno, a ne vidi se otprve.

Raniji pjesmotvori Ivana Marijanovića, stavljeni s kasnijima na izabranu paletu, nastajali su kroz dulji vremenski razmak, prosijavali se u različitim prigodama, posjetima, obljetnicama. Većina njih su prometnuti u cjelovit oblik, a neki su doživjeli pokoji zahvat, nakon prvog objavljivanja, uglavnom na leksičkoj i djelomice kompozicijskoj razini. Na oblikovnoj i sadržajnoj razini očuvani su autentični oblici, a ranijem izboru dometnut je u novome ruhu pregršt naslova.

U raspoloživu izboru s dantesknim zrakama božanstvene zbilje vidljivo je da Marijanovićeve pjesme višestruko rade, dozivaju i poznakove autobiografske i aktualne životne smjene. One duboko osjećaju kolektivne lomove i zastoje povijesti, usporedno misle zemno-nebeski i odano zahvaljuju ruhu života, dosljedno uzmičući od suvišnih natruha.

Ružarij dosadanjih Marijanovićevih pjevanja su zbirke Oče, razbij ploče (1993), Gorući grm (1998), Sedmi pečat (2004), Nemir svemira (2013) te Riječ i jeka (2017), a antejski zasnovanu umjetničku prozu naslovljava Baja, orlovi i druge priče (2021). Uz potonje priče sa zavičajnim krajobrazom i visinama može pristajati dnevnička promisao svete Terezije od Djeteta Isusa. Iz njezine Povijesti jedne duše proizlazi mistično nadahnuće da je darovana Riječ božanski Orao kojega ljubi i koji ju privlači jer se zaletio k zemlji progonstva i htio trpjeti i umrijeti samo da privuče duše u krilo vječnog ognjišta Blaženoga Trojstva.

Kroz birane stihove i prozne retke, a njima su pripadni i Marijanovićevi publikacije/tekstovi o odgoju i športu mladih, uključuje se općost sokoljenja, svrha i utjeha u životu. Sve su to pripreme kojima domahuje obzoru i plamu, a njima pripadaju oreoli snova i srčike ljubavi. Ponuđeni stihovi kao blago i apoteoza dobrote, nemali gundulićevski dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, strgnuli su sa svoje opne pomisao da su nekoć bili samo nacrti, polazište ili kakvo-takvo gradivo za tkanicu trajanja. Dok tretira stvarnost ujedno nadilazi njezine mimetičke reljefe, rado izvodeći višekratne dijagonale prema prenosivim značenjima, prostranoj simbolici u teološkom predokusu vječnosti, životno zanjegovane dodane vrjednote.

Povučenu Marijanovićevu radionicu osjetno je pratio kritički odjek, recepcija i mijena prijma u književnome životu. Nizanku takvih interesa poduzeli su Ante Stamać, Marko Matić, Drago Šimundža, Jakov Mamić, Milan Špehar, Pero Lebo, Miljenko Stojić, Ratko Perić, Božidar Petrač, Ivan Golub, Zdravko Kordić, Tomislav Šovagović... I potpisnik ovih redova osvrnuo se na nekoliko dostupnih naslova, primjerice na Sedmi pečat, zamijetivši da pjesnik hoće odsanjati i dovršiti planetarnu i hrvatsku zebnju nad apokalipsom.

Uprisutnjeni Marijanovićevi versi, oblikom većinom slobodni i oni pod rimom, nose personalni žig između vanjske predmetnosti i nutarnjeg ishodišta. Pritom je vidljivo ne tek informativno iskustvo ili usputni iskaz znanja nego mudri dohvat općosti u njegovu priopćavanju, koliko god bilo popraćeno ožiljcima vremena. Na srodan način čini i Mijo Tokić kroz svoju stihozbirku Konjanik. Takvi prinosi obilježavaju vlastitost pojedinca ali i sudbinu narodne opstojnosti

Gotovo se učas lako zadiviti odgovornu pjevu, ali i rahlosti doživljaja koji bivaju nesporni. Ovaj Marijanovićev almanah pjesničko-činjenična govora pridonijet će širem (pre)poznavanju pa i popularnosti Marijanovićeva pjevanja, ponajprije u kraljevskom ramskom i herceg-neretvanskome kraju, u krjepkoj Hercegovini, šumovitoj Bosni i ukrasnoj Hrvatskoj, između Mediterana i Srednje Europe. Njegovi iz srca i s oka sliveni pjesnički medaljoni pamte, u njihovo majstorstvo je ucijepljen dar povijesne i aktualne spoznaje, poziv su na duboku odanost minulome dobu i ljudima koji ga oblikovaše i predaju ga dojdućim naraštajima.

Uočljiva je razvedena motivnost Marijanovićeva pjevanja, ona je osjetno uvjerljiva, uživljena do opipljivosti, i po tome bilježi nutarnji svijet. Istina, zamame ga motivi, ali ga ne odmame – pjevni subjekt je savjestan i pronicljiv u poslanju izražaja. Svako malo uprizorena uvjerljivost slike i riječi, prva je arhaičnija, u pjesništvu je često važnija od iskrenosti. Takav način traži svečan govor i on se zacijelo zbiva, provodi kroz pjevanje, dijelom u srodnosti, dohvatu sa svečanim bogoslužjem Branka Klarića. Uostalom, pjesnik se odlučio svečanost usmjeriti onostranom, buditi ju dozivima onostranosti. Koliko god se služi prolaznim, propadljivim, njegov lirski credo juriša na neprolazno, imajući na umu i donkihotovski propanj u snovite darove.

Kroz spleten narativ Marijanovićeva pjeva zadržana je nosiva, arhetipska oznaka realnosti. Prihvatljivo je primiti takav pjev lepezom, malom sagom o izvjesnosti kolektiviteta, osobito njegovu usudu, koji ga se nemalo i iskustveno tiče, što dostojno otkriva izravnost kazivanja, gotovo sa zaštitnim svojstvima. Akter kazivanja zastupa rečena arhetipska određenja, postavlja se u ulogu odvjetnika izloženih fenomenoloških područja života. Rado ih dohvaća, priprema i uređuje, ali ih i zadržava u oazi iz koje se šalje dostatno poruka, značajki koje nisu sklone prepričavanju jer – pjesnik o poznatome govori na nesvakidašnji način, bez zadrške, s prve linije, kroz infor macijske operacije, zadržava pozornost na preobrazbi stvarnosti u lirski odgovor, što je druga postava pjeva, a nikako ne zaobilazeći i treću ravan, kojom čitatelja navodi na onostranost.

Stihovi adresirani za ljubavi i snove – širi su i viši od svoje organike i arhitektonike. Dovoljno je na njihovoj teksturi pritisnuti birano dugme i pokrene se niz zavičajnih, domoljubnih, duhovnih i misaonih mapa, sjećanja i opservacija. Počevši od jednog tračka iskustva, atoma, umnoži se molekula dojmova i oni se poredaju po koordinati prema nebu. Time ne izbjegava zemaljsko površje, nego se daje spasiteljskoj putanji kojom žudi (pri)stići u krilo Abrahamovo, pravorijekom Višnjega tvorca baštiniti rajske aleje. Zato osluškuje tektonske mijene vlastita i narodnoga trajanja, kako čini okretno pjesničko poslanje, zadaje se da pjesnički ostvaraj bude u okrilju estetskih i etičkih vrjednota, osobito kad se uzme u obzir duša športa kojom se podiže značaj razdavanja dobrote.

Izbornost stihovnih uradaka razvedena je kvadratično, u četiri odvojka koji su svojevrsni tlocrt, ili su kvartet prinosnih ishodišta i uvira, poput četiri evanđeoska teksta: zavičajne, refleksivne, domoljubne i duhovne pjesme. Svaki od tematskih ciklusa kompozicijski je skladno dotjeran, upleten u vijenac motiva kojemu je podarena svojevrsna epizacija, prenošenje događajnice kroz pjesničko gradivo. Ostvareni jezik i služi da suvislo izrekne i uvjeri, opomene i upozori, podsjeti... Iskusivši oznake i jeke govora, marijanovićevski predvodnik je komunikacijski osobit: izravno diktira u pjesmu što valja reći, što u njoj treba biti jeronimovski prevodivo iz života u nadnaravno, što pak ukresano u kamen da se ne potkopava i nipošto ne zaobilazi na svjetlu.

Ružičnjak zavičajnih ili pjesni s rodne grude polazi od himničkih zahvala, sjećanja na draga lica, oca, majku, dida, kuma, zatim životinje poput orla, graditeljske odredbe ognjišta, rodne kuće, baštinske tragove kakvi su nekropole, stećci, epitafi, spomen kosti, ali i prirodne pojave kao mjesec nad zavičajem, sunce prema zapadu, a onda biljne vrste i drveća, po kojima su i neki naslovi pjesama Glavanov brist ili Mijatova jela. U ikavski slivenoj Divi vidi se ispod Vrana stvarni i povijesni događaj, ali ga i natkriljuje etičkom dostojnošću o susretu nasilja i časti. Slijede spomendani i blagdani kao Ilindan, Doljanski Uskrs – sve su to gotovo kartografski orijentiri praćeni autobiografskim znacima nad postojećim i odlazećim svijetom.

Refleksivne pjesme opominju ili satirično uočavaju (ne)prilike, propituju čovjekove prisutnosti i smisao djelovanja u svijetu. Polazno zahvaćaju osobne poglede, kakve su Moje misli, Rasap iluzija ili Osluškivanje, ali i odnose u zajednici, što pokazuju Društvena raspodjela, Federacije i Bijeg u identitet. Neki su pjesmotvori strukturirani kroz grafičke igrivosti, smislene paralelizme i zvukovne kontraste, a sugestivne su i one s posvetom: mogu se izdvojiti Ljubavi F. G. Lorci, Vrisak duše A. B. Šimiću, Sonetni gejziri Anti Stamaću ili Mir vama! Janku Bubalu. Privlači isticanje veze tvarnoga i duhovnoga uz rimarij etnološke i antropološke pjesme Plast ili traganje za smislom; plast je ukupljeni stvaralački učinak, dovršionica, što ilustriraju dva pastoralna katrena:

U njem mi uspjelog dana radost počiva

što žuljavom rukom i oštricom britke kose

sabrah dozreli titraj i leluj biljnog sočiva

na poljupcu vjetra i smiraju nevine rose.

U njem se iskri suza što sestrino srce smuti

dok kupeći sijeno osamu sakupi u duši,

u njemu pjesma cvrčka, ševe, zrikavca šuti,

skakavca svijet i leptira mirisom sijena se guši.

Plam domoljubnih pjesama osvjetljuje davninu i prosvjetljuje aktualnosti. Pozornom čitatelju pjesnik omogućuje da iznova lirski prepriča zapis popa Martinca, okrijepi se Branimirovim i Benediktovim blagoslovom, očuva ponos kralja Tomislava, ustrajno se diveći Lijepoj zemlji i hrvatskome stijegu. Pritom proziva i naličja našega vremena koje satire slabe, zanemaruje doprinos ratnika, vodi krvavo kolo, zatvara generale u tuđinski kavez, prosipa ljepote Euroamerima, brižno moli da Hrvatska ostane doma i da opstane svaki pedalj granice.

Splet duhovnih tvorbi pronosi stihovne rese od ispovjednih pragova do svemirskih daljina. Između se nalaze i prožimaju, a pjesme ih ugrađuju u svoj naslov, izrazi nemira i vapaja, nesporazuma i prijekora, svakako vidova preobraženja za prostrte stolove ljubavi. Poneke su podastrte u psalamskom tonu, druge se pozivaju na biblijske parabole, treće su iz prakse salezijanskog duha, a ponašene su u kristolikoj i marijanskoj pro/vjeri.

Dopustivo je kazati, nakon opisa četiri kruga pjevanja, da je Marijanović stvaratelj u prvome licu, a prednost je njegovih tvorbi što se posvajaju množinski. Takvo pozicioniranje, na tragu proroka Amosa, postaje violinskim ključem njegove pjevljivosti. Time ne izbjegava i druge zamjenice, iznoseći vazda nizanku uzbudljivih slika koje po sebi iznjedruju i za čitatelja jedre svrhovitu duhovnost.

Budući da posve vlada mehanizmom pjevanja, s naglašenom sklonošću za žanrovske pjesničke oblike, iznosi mozaik impresivnih zapažanja, usto se ne zadržava na njima, nego prodire u dublje smislove. Veza s prirodom ostvaruje se kroz čisto gledanje, kakvo je zastupao Reiner Maria Rilke u Sonetima Orfeju. Tako birana poezija od ljubavi i snova, u hrvatskoj stilskoj izraznosti, postaje smjeranje na prapočelo, iskaz zamjećivanja mijena dostupne zbilje, uvijek s nakanom da potiče na vrjednote (makar ih pratile brojne zapitanosti).

Motreći tematski i poetološki raspoloživu hrestomatiju naslova, koloplet stihovnih nagnuća, uočljiv je njihov oslonac na životno iskustvo kao i pristajanje na melodioznu tradiciju hrvatskoga zbiljskoga pjevanja. Prostore prve dionice krasi uvid u povijesne memorije i dublje ureze martirijske danosti, vazda prožete s izravnošću ovodobnih situacija, a potonje odrednice na tragu su prihvaćanja majstorskih zasada nacionalnoga i europskoga pjesničkoga glasanja. Pritom je zamjetan oreol kršćanskih htijenja uvezanih s meditiranjem božanske providnosti s kojom iskreno doziva uspomene na nekadanje doživljaje po zavičajnim pristrancima. Ujedno nalazi razloge za odgojne i molitvene poticaje koji plode uzajamnost s teološkim spoznajama i bivaju zalogom odgovorna govora.

Jezična jezgrovitost prinosi dubine smisla, zaprimljene u standardnoj štokavštini a nemala naslova i u ikavskom izrazu. Tako podignute strune dohvaćaju pomaknuta značenja ili asocijacije, dakako i aluzije kako se vrijednosti niječu. Motivi se otvaraju izravno ili kada se pjesnik vraća njihovim ranijim zasadama. Percepcija se širi i uključuje u prosudbeni svijet, dospijevao subjekt u pjesmu kroz osobno motrište ili proklizao u svrhovito prinošenje na kolektivnu razinu.

Put prema pjesničkom klasiku nije jednostavan jer uključuje potrebu prepoznavanja u višem i obuhvatnijem smislu ljepote, na isprekidanoj liniji u beskrajnost. Takvo nagnuće ne dohvaća idole, a ako se i sučeli s njima nadilazi varljivost svijeta. Prihvaćajući u svekolikoj izmjenjivosti iskustvo, Marijanović priznaje kako i koliko gaji povjerenje u život, usto nikad ne tajeći da je vjeran poeziji stavljenoj na sudačku stolicu autentičnosti. Zahvalno pjesništvo bdije od jučer, iz danas za sutra, otvara se za pozvane i nepozvane. Tako promiče istinu iz nastalih dvojnosti, iz protivnih odnosa kakve daju punine lakoće i napori opuštanja.

Razveden pjesnički subjekt nastoji pronalaziti i iznova gotovo epski naglasiti vrijednosti baštinskoga, časnog i spokojnoga života, poglavito dok se odvijaju ovovremene žurbe: brzo zaboravljanje čari tradicije, smicanje zagleda unatrag na staro, ali i velike hitnje koja vodi u tehnologijski napredak, ako se to može primiti ovjerom boljega. Čini se jedino što Marijanović usvaja i potiče između tih krajnosti, i što drži presudnim, svakako je autentičnost stava i izraza o dostojnu življenju. Takvu zbilju nerijetko prenosi dijalektalno, u ikavski izraz, što je nostalgičnim odrazom nekadanje ritmičke zbliženosti riječi i postupka. Pritom se očituje i čežnja za (pra)iskonom zavičajnog podneblja te nada u smirenje sveprisutne tenzije između bezlična i osobnoga svijeta.

Obznanjeno pjesništvo kao da stavlja svijet ispred sebe, ali i iza prisutnih nagnuća. Hvatanje u riječi ili riči ostvaruje se iz ljubavi, ndlanu života i predanja u dobro, kakav je i pjesnički svijet salezijanca Nede Nedića. Pjesništvo marijanovićevskoga kova stoga i zaslužuje predstavljanje u širim duhovnim krugovima. Ono se sučeljava s ne/izrecivim, odnosno uplovljuje u valu čuđenje u svijetu. Zato traži i formalnu i dublju raščlambu. Iz pozadine se zrcale informacijske operacije, susreće se duhovnost i radost života koja vodi u razrješenje stavova. Srce za pjevanje pruža volji da ojača pa su misli čiste, osjećaji uređeni, želje ispravne. I brojna djela su pod okriljem dobra, nasljeđe u krjeposti, proniče ih krotkost i savršenstvo.

Pomnjivo i sintetski gledajući, izborom oknjižene pjesme su dvojne supstancijalnosti, određene su empirijski, njeguju vezu s iskustvom, u izvjesnu ruku vode preklapanju teme s usudom. Takvi su prinosi svojevrsni fragmenti života, stihovni medaljoni, očitovanja iz različitih povijesnih i običnih šopovskih situacija. Na liniji plodne pjesmovnosti nemalom broju drugih stihovnih uradaka dodijeljen je prostor spiritualnosti, isticanje nadnaravnoga kojim se s visine prozire čovjekovo htijenje i propusti u svijetu. Ali valja naglasiti da ni prvi ni potonji smjerokazi ne zazivaju misticizam i odnarođenost, stavljanje pjesničkoga narativa u kakve pomaknute ili umjetne orbite, naprotiv, one su uvjeravajuće snažnosti, promicanje u viši stadij pjesničkoga glasanja.

Antun Lučić, pjesnik, pripovjedač, dramski pisac, književni znanstvenik i redoviti profesor Sveučilišta u Mostaru. Uz niz priređenih naslova objavio i samostalne knjige: pjesničku prozu Pitanja Luciusu, pjesme Prizori i Naovamo, filološke rasprave Dodiri, smjene, književnoznanstvenu studiju Veze ljudi, životinja i stvari.