Perino ljekobilje

Čovjek kad se sjeti tihooceanskih otoka – novonastalih otoka – i njihova potravljenja i pošumljenja, njihova ozemljenja u podnebesju – mora se nasmiješiti. Nasmiješiti se vjetru koji to učini za Boga i za nas. I ne samo vjetru – naš blagonaklon, sućutan i zahvalan smiješak zaslužuje i sve to silno sjemenje što leti svijetom. U Svetom pismu je prispodoba o čovjeku koji na dobru njivu međ dobro sjeme tajom, noću, posija kukolj. Čovjek neprijatelj – kaže za nj Sveto pismo Ali i njemu se moramo nasmiješiti prisjećajući se svih onih livada bujada što znaju biti ljepše od katedrala. Na kakvom gorskom proplanku, u kakvom riječnom oluku. Nije naodmet prisjećati se ljepote i pamtiti je. Na obalama rijeka babilonskih...Travke mirisavke skupljene u istoimenoj knjizi Pere Pavlovića sretno se obriješe u svom opisu, pripisu i slikopisu i svaka od njih još pozdravljena pjesmom u kitici-zdravici. Ljepota što zrcali ljepotu ogledajući se u njoj. U sebi samoj trovrsnoj – vidnoj, čujnoj, oćućenoj! (Ljekovita knjiga – likaruša – kad ju čitaš, liječi ti se duša!) Trebalo je postići to jedinstvo u kojem svak svakome dobro dođe. Upotpunjuje ga, dovršava i usavršuje. Slika uprizoruje stih, stih obasja sliku – stručni opis priprema ljekoviti pripravak. Tako je to kad lijevo ljubi desno i desno lijevo i gornje donje i ono prvo sve što slijedi i ono potonje svoje prvo. Tako to biva. A sve izgleda lako. Lako koracati po stijenju. Niti jedan prestrm uspon. Ići na noge, daleko ići. Lakonogo koracanje. Kako Humljani hode po zemlji Hercegovoj. Kad promatraš – kamen izgleda mek. Svladana težina. Sila teže pobijeđena. Kretnjom, zborom, progovorom. Riječju, tijelom, djelom. Vjerom. Čovjekom – Bogom – pravorijekom. Sveprisutnom Gospom, gospodaricom sveg uzduha. Njenim dušicama, suzicama. Gospa ima puno trava, ali i svaka životinja ima svoju. Krava točno raspoznaje koga i što smije i može pasti (kažu oko tristo njih!). Ovca, koza, konj, tovar, zec, kokoš, svinja – čak i pas i mačka raspoznaju trave – znaju što pasti kad pokvare želudac. Ali pustimo sve njih – gdje smo tu mi? Što je s nama? E, nekʼ se zna da nije zalud ona – M O Z A K N A P A Š I. .. Nama su trave prijeko potrebne za pašarenje duše. Pluća su ih željna. Želučane stijenke kupaju se u travnatim uvarcima. Crijeva se umivaju u čaju. Misao se bistri ili omamljuje, oštri ili blaži, razbuđuje ili uspavljuje. Miluje se nepce. Jezik se sjeća zaboravljenih riječi i razvezuje se. Šutnja postane hranjiva – krjepna! Zaboravljamo svoje stoljeće – vraćamo se u prijašnje dobe – tajne postanka postaju čiste, jasne, ali i dalje neodgonetljive – skrivene u mirisu i obliku, boji i dodiru ticala, pčelinjih nožica – vrećica i trbuščića. Duša cvijeća puna čednog stida podaje se vjetru i čuva nevinost do posljednjeg časka u kojem uvehne i svene i postane – sjemenje! Vjetar dobar sijač – bura sijačica. Palac-znalac. Vjetar što smiruje zračne virove. Ne zaboravimo pobožnost cvjetne livade! Bogoljubnost svake travke! Withmanove vlati trave poslužiše za razgovor o nečem drugom. Pero Pavlović sve drugo podredio je travkama – one su u glavnoj ulozi – u znanju i neznanju. Ljubav – znanje svih znanja! – uskliknuo je Stjepan Svedrović. Znači – u ljubavi! Ljubav – riječju taknuta. Gankom ganuta, dirkom dirnuta – glazba nebeskih sfera što počinje iz dubina – od korijena do travnatog uzrasta i utihne u laticama. Trave mirišu na sunce. Raspjevano sunce diljem zemlje. Višeglasje višeglasju otpjevava – pjeva se svim što ti je na raspolaganju. Pjevaš nazubljenim listićima, pjevaš ubavim tučcima, uspravnim prašnicima – mali hramić pšušti i ršti i suši se i pretvara u svoju vlastitu zlatnu sjenu. U sijeno. Pokošeno sijeno. Kosci kose ritmično – kose i pjevaju. Brus! Tu su i vile! Stošci! Vozovi. Nismo bili siromašni, podučava nas Pero Pavlović – bogati bjesmo i još smo. I ostat ćemo samo ako prestanemo trovati i počnemo opet kopati i plijeviti.

Pero Pavlović

Ako naučimo brati, rukovetati, skupljati u svežnjiće – sve će nam to dobro doći. Stare riječi – već zamrle – oživjet će. Mrtve – uskrsnut će! Zar postoji neka bolja budućnost? Stvorena u švicarskom ciklotronu? Ako se znanstvenicima posreći, moglo bi doista doći do ovelikog praska i umjesto švicarskih Alpa zateknemo tamo ponor dubok kao Alpe u koji bi mogla potonuti cijela Švicarska. Bog voli da surađujemo, ali ne voli kad se miješamo u njegov posao. A još kad se trgovci polakome za božanskim kodom! Nalik su Mati što je kozu zavezao za brzi vlak u kojem se vozio da trči za njim. Kad su stigli – nigdje koze! Pita Mate – službenika – Gdje je koza?! A ovaj veli – Evo ti, Mate, rozi! Isusek, Isusek – budi nam dobar! Ne osuđuj, pomozi! – molimo sikstinskog Isukrsta koji podiže ruku na vječnu osudu. Sada kao i onda uslišala nas Isusova ruka. Molitve domole. Svijet zato i dalje opstaje. Travke nisu samo mirisavke – one su revne moliteljice, neke čak i svećenice –posvećenice. Svjetlosne milosnice. Zemljine suze radosnice. Svako jutro pramaljetno tiho piju rosu, upijaju i – ostaju u raju. Njih nitko nije istjerao. Kao nas što danomice tjera. Nas što trave nadvisujemo i zato se moramo sagnuti da ih uberemo. Pokloniti se. One će nas zauzvrat liječiti i izliječiti. Spriječiti bolest. Vidati nas. Ljutu travu na ljutu ranu. Hajdučki razgovore! Uskršnje gnijezdo! Od svih trava. Trave su nastale tako što se žuto sunce izlilo u plavo nebo – i niklo zeleno, zeleno, zeleno što volim zeleno – pjevao je Lorca. Zelen-konjic, zelenko iz Otkrivenja predstavlja neku vrstu uništenja. Ali zelena livada možda ga nagovori i on s puta uništenja skrene u njenu luku i mirno za se travu pase. Da! Možda ljepota neke luke i livade spasi svijet. To nitko ne zna! Onako kako se riječima može voljeti – ne može se ni vatrom, ni vodom, ni zemljom – kaže Pero Pavlović. Makar od riječi svojih bili bolji. To je zato da našim riječima možemo dati tijela. Zbog toga. I naša tijela u svakom času mogu postati opet riječi. Stalna putanja – istodobno skabljajuć se i prožimljuć – tamo i natrag! Tamo i natrag i u svakom si trenutku u dospjeću – u svakom trenutku tek krećeš. Časak amo, magnuće onamo. Tako ti je to! Što je bilo prije – krštenje ili stvorenje? Što je bilo prije – ime ili sime? Ime posijalo sime i sve niklo – ime zovnu i sve živo oživje. Krštenje pa stvorenje. Iz svjetlosti u tamu – iz tame u svjetlost. Iz tihe tame u svjetlosni buk. Pčele i počela. Pri ruci nam proplanak i na njemu livada. Knjiga priručnica – knjiga zaručnica – knjiga sestrica zlaćana, okupana suzama budućeg majčinstva – u bašči pod voćkama opet nikla treslica sićana. Pčele i počela počinuše načas – tako bje lijep novostvoreni svijet – pupoljak u rječitoj slici – r a s c v j e t a o s e – na cvijetu cvijet!

Božica Zoko, diplomirana kroatistica, objavila je nekoliko zbirka poezije, a uvrštena je i u nekoliko antologija poezije te prevođena na strane jezike. Pjesme, književne kritike i eseje objavljuje uglavnom u književnim časopisima.