Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja od 1995. do 1998.

 Ove godine obilježava se 25. obljetnica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, dovršetka procesa povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Završetkom tog procesa omogućena je obnova i povratak prognanika i izbjeglica te stvoreni uvjeti za mirnodopski život, rad i razvoj na području cijele države. Razdoblje mirne reintegracije, za čije je provođenje Vijeće sigurnosti UN-a uspostavilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, UNTAES), započelo je 15. siječnja 1996., a završilo 15. siječnja 1998.

Kako je došlo do procesa
mirne reintegracije?

U razdoblju do 1995. godine svi mirovni pregovori hrvatske vlasti i predstavnika međunarodne zajednice s vodstvom pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su vođeni da bi se postigao dogovor o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, nisu uspjeli. Glavna zapreka mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija bila je isključivost vodstva pobunjenih Srba, odnosno njihovo odbijanje svake mirovne inicijative o reintegraciji samozvane »Republike Srpske Krajine«. Početkom 1995. međunarodna zajednica (Sjedinjene Američke Države, Rusija, Europska unija i Međunarodna ženevska konferencija – Ujedinjeni narodi) predložila je »Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu« – tzv. Plan Z4 o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Plan je istaknuo suverenitet i integritet Hrvatske, ali je predvidio iznimno veliku autonomiju Srba u Hrvatskoj, na području predviđenih kotarova Gline i Knina, koji bi obuhvatili sve općine s većinskim srpskim stanovništvom, a to bi se područje zvalo Srpska Krajina. Planom je predviđeno da Krajina ima vlastito zakonodavstvo, vladu, posebnu policiju, grb, zastavu te sudski sustav kao i pravo ubiranja poreza. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, turizma, energetike, zaštite okoliša, dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina i financije. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i Savezne Republike Jugoslavije), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedaba na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti. Odbivši taj prijedlog međunarodne zajednice, srpski političari jasno su pokazali da ni pod kojim uvjetima neće prihvatiti ni mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak RH ni suživot s Hrvatima. Budući da su propali svi pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija, Hrvatska je 1995. odlučila provesti vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja.

Večernji list, ponedjeljak 12. studenoga 1995.

Mirovni pregovori i potpisivanje Temeljnog sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje
i zapadnog Srijema

Nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja, stvaranjem novih geopolitičkih odnosa, srbijansko vodstvo bilo je svjesno da istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (hrvatsko Podunavlje) neće moći ostati pod srpskom okupacijom. Porazom srpskih snaga u Hrvatskoj i zajedničkim operacijama hrvatskih oružanih snaga i Armije BiH, koje su dovele snage srpske vojske u Bosni i Hercegovini pred slom, otvoren je put političkim pregovorima. Pitanje reintegracije okupiranih područja pod ingerencijom Ujedinjenih naroda u sastav Hrvatske dobilo je novo značenje u ključnim političkim pregovorima potkraj 1995. godine. Unatoč spremnosti Hrvatske vojske te unatoč snažnom pritisku hrvatske javnosti, posebice prognanika, da se okupirani dio hrvatskoga Podunavlja te Vukovar kao simbol obrane i stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu vrate vojnim putem, vodstvo Republike Hrvatske odlučilo je pregovarati s pobunjenim Srbima, odnosno okupacijskim vlastima. Nakon pregovora između hrvatske Vlade i srpskih okupacijskih vlasti, u kojima se tražio način da se mirnim putem riješi problem preostalog okupiranog teritorija, bilo je omogućeno postizanje sporazuma o mirnom i postupnom prijelazu tog područja pod hrvatsku vlast. Hrvatske vlasti i vodstvo Srba potpisali su »Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu« (Erdutski sporazum) 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Sporazum je omogućio uspostavu stabilnosti na tom području koje je bilo uništeno ratnim razaranjima, ljudskim stradanjima, migracijama i općim društvenim i gospodarskim nazatkom. Osim mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić uime Vlade RH te Milan Milanović uime srpske strane. Sporazum je predviđao prijelazno razdoblje u trajanju od jedne do dvije godine u okviru kojega bi područje hrvatskoga Podunavlja bilo pod administrativnim nadzorom UN-a.

Uspostava Prijelazne uprave i provedba Temeljnog sporazuma o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu

Realizacija mirovnog sporazuma započela je donošenjem Rezolucije 1037 Vijeća sigurnosti UN-a 15. siječnja 1996. godine. Rezolucijom je uvedena Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda (UNTAES – United Nations Transitional Authority to Eastern Slavonia) na čelu s američkim generalom Jacquesom Paulom Kleinom, kojega je u kolovozu 1997., na mjestu prijelaznog upravitelja, zamijenio također Amerikanac William Walker. Rezolucija je osigurala i potvrdila reintegraciju okupiranog područja u sastav Hrvatske provodeći je u zadanom vremenskom okviru. Iako je hrvatska strana nastojala što prije okončati mandat UNTAES-a, nakon prvoga jednogodišnjeg roka, on je ipak produžen do njegova maksimalnog roka u trajanju od dvije godine, do 15. siječnja 1998. godine.

Uspostava hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji bila je prioritet Republike Hrvatske u 1996. godini. Dana 29. prosinca 1995. godine donijela je odluku o osnivanju Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Za predstojnika Ureda imenovan je lvica Vrkić, a zamjenikom predstojnika Mirko Tankosić. Vesna Škare-Ožbolt bila je zadužena za koordinaciju svih djelatnosti u Uredu privremene uprave. Sjedište Ureda bilo je u Osijeku, a logističko-administrativnu potporu davale su Vlada RH i Osječko-baranjska županija. Ured je obavljao stručne poslove u vezi s uspostavljanjem hrvatske vlasti na području hrvatskog Podunavlja. Istodobno, u svrhu sudjelovanja u radu prijelazne uprave i provođenja Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1037, od 15. siječnja 1996. godine, o provedbi Temeljnog sporazuma, Vlada je za svog predstavnika pri prijelaznoj upravi za uspostavu hrvatske vlasti imenovala akademika Ivicu Kostovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade RH. On je predsjedao Koordinacijom za mirnu reintegraciju i vodio njezin rad. Po njegovu mišljenju, za reintegraciju hrvatskog Podunavlja bila su ključna tri politička čimbenika: Sjedinjene Američke Države, koje su mirovnim pregovorima u Daytonu željele postići mir u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj; predsjednik Franjo Tuđman, koji je kao preduvjet sudjelovanju u Daytonu tražio da se riješi pitanje okupiranoga hrvatskog Podunavlja, odnosno da to pitanje uđe u daytonske pregovore, što je, kako navodi Kostović, bio presudan trenutak; treći čimbenik bio je Slobodan Milošević, koji je podunavskim Srbima zapovjedio da poštuju Erdutski sporazum i da ga u cijelosti prihvate. Iznimno važnu ulogu imao je prijelazni upravitelj Jacques Klein, koji je, kako navodi Kostović, vrlo jasno na početku procesa reintegracije poručio Srbima: »Izgubili ste rat. Ako ja ne uspijem, dolaze Hrvati s oružjem.« Prema Kostoviću, tada su Srbi shvatili da je gotovo i da im je reintegracija jedina šansa te su pokušali »izvući« maksimum iz Erdutskog sporazuma.

Provođenje mirovnih odluka iz Sporazuma uključivalo je razoružanje srpskih snaga, demilitarizaciju hrvatskoga Podunavlja, organiziranje slobodnih lokalnih izbora te vraćanje hrvatskoga Podunavlja u ustavnopravni sustav Republike Hrvatske. Ciljevi misije bili su i zadržavanje multietničkog i multikulturalnoga karaktera tog područja te poštivanje najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda. Trebalo je promovirati ozračje povjerenja uz omogućavanje slobodnog povratka kućama svim prognanicima i izbjeglicama. Uspješna provedba procesa mirne reintegracije uključivala je i reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva i zdravstva, te prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture. U tom smislu bilo je potrebno promovirati ponovni razvoj i obnovu područja, a u tom kontekstu Hrvatska je u sklopu procesa mirne reintegracije, iz sredstava državnog proračuna i javnih poduzeća, u hrvatsko Podunavlje uložila 1,7 milijardi američkih dolara. U odnosu na spomenuta novčana sredstva, samo 2 posto dala je međunarodna zajednica, odnosno 34 milijuna dolara. Iz toga proizlazi da je gotovo sve posljedice agresije Jugoslavenske narodne armije i srpskih snaga na Hrvatsku podnijela upravo Hrvatska.

Osnovna pretpostavka za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije odnosila se na demilitarizaciju hrvatskoga Podunavlja. U trenutku dolaska snaga UNTAES-a na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema bio je raspoređen 11. korpus »Srpske vojske Krajine«, s oko 12.000 do 15.000 vojnika. Tim snagama treba priključiti i snage lokalne milicije (oko 1500 pripadnika) kao i paravojne postrojbe (Tigrovi Željka Ražnatovića Arkana, Škorpioni, Poskoci) u snazi do 2000 ljudi. Demilitarizacija je, bez incidenata, uspješno završena u predviđenom roku, a njome je bila obuhvaćena vojna sila od 15.000 srpskih vojnika, 118 tenkova, 19 oklopnih vozila, više od 150 komada topničkog oružja i 40 do 50 protuzračnih sustava. Tijekom mjesec dana trajanja procesa demilitarizacije povučeno je 90 % teškog naoružanja, koje je odvezeno u SR Jugoslaviju. Uspješnom demilitarizacijom stvoreni su preduvjeti za provedbu civilnog dijela mirovne misije, a to je prije svega značilo povratak prognanika i normalizaciju odnosa.

Prema Kostovićevim riječima, predsjednik Tuđman vodio je proces reintegracije tako pouzdano da su u njega apsolutno povjerenje imali Jacques Klein, Peter Galbraith i Richard Holbrooke, pa zaključuje: »Znači, znali su kad Tuđman nešto kaže da će to tako i biti«. Kao jedan od ključnih momenata reintegracije Kostović ističe demilitarizaciju i predaju oružja. Odlučujući moment u predaji oružja bio je novac, te navodi Kleinove riječi: »Dajte dovoljno novaca«. Također navodi da je demilitarizacija provedena kada se povukao 11. korpus SVK sa zapovjednikom generalom Dušanom Lončarom. Kao ilustraciju tog događaja navodi susret s generalom Lončarom, kada ga je general u trapericama primio u kontejneru i oslovio s »gospodine potpredsjedniče«. Kako navodi, tada je znao da je zona zaista demilitarizirana.

Uz navedeni proces demilitarizacije, u organizaciji UNTAES-a tijekom trajanja misije, otkupljivalo se naoružanje i druga vojna oprema od civilnog stanovništva. Na taj je način prikupljeno 9700 pušaka, oko 15.000 ručnih granata, 2 milijuna komada streljiva, 5 kilograma eksploziva i drugog oružja i naoružanja. Program otkupa oružja UN je ocijenio kao vrlo uspješan, pa je zajedno s drugim aspektima mirovnog procesa omogućio stabilnost područja koje se nalazilo pod upravom UNTAES-a. Usporedo s drugim programima koji su se odvijali u neposrednoj blizini (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo), jedino je program prikupljanja oružja u Hrvatskoj uključivao i otkup oružja, tj. novčanu naknadu donositeljima oružja. Vlada RH je za provedbu programa otkupa oružja platila oko 1,6 milijuna američkih dolara.

--------------------

U trenutku dolaska snaga UNTAES-a na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema bio je raspoređen 11. korpus »Srpske vojske Krajine«, s oko 12.000 do 15.000 vojnika. Tim snagama treba priključiti i snage lokalne milicije (oko 1500 pripadnika) kao i paravojne postrojbe (Tigrovi Željka Ražnatovića Arkana, Škorpioni, Poskoci) u snazi do 2000 ljudi.

---------------------------

Jedan od glavnih preduvjeta povratka prognanika bilo je razminiranje. Od početka provedbe razminiranja, od srpnja 1996. do rujna 1997., u hrvatskom Podunavlju očišćeno je 8.364.183 četvornih metara od ukupno 760 milijuna četvornih metara teritorija koliko je trebalo očistiti u RH. Ukupno 3653 objekta su sigurnosno provjerena, uklonjene su krhotine sa 170.273 kubnih metara, 6000 različitih mina i eksplozivnih naprava pronađeno je i uništeno. Proces razminiranja u hrvatskom Podunavlju u razdoblju od srpnja 1996. do lipnja 1997. koštao je ukupno 81.506.673 kuna.

Kao predstavnik Vlade RH pri Prijelaznoj upravi Ivica Kostović je početkom ožujka 1996. predstavio projekt povratka u hrvatsko Podunavlje (1-A – područje srijemskog trokuta i 1-B – područje Baranje), koji je bio točno ciljan prema pojedinim naseljima. Strategija povratka bila je usmjerena na smjerove: srijemski trokut, mjesta UNHCR-ova pilot-
-programa (Antunovac, Bilje, Ernestinovo, Divoš, Kusonje) i baranjski trokut (Torjanci, Novi Bezdan, Novo Nevesinje). U skladu s pilot-programom povratka prognanika u tada još uvijek okupirana područja hrvatskoga Podunavlja, Ministarstvo razvitka i obnove RH izradilo je okvire programa obnove Cerića, Nijemaca, Lipovca, Antunovca i Bilja. Ta naselja pripadala su u fazu 1-A programa povratka. Kako su tada hrvatski dužnosnici naglašavali, pilot-program povratka provodio bi se samo u onim naseljima u kojima je bilo praznih kapaciteta, odnosno da povratak Hrvata i drugoga nesrpskog stanovništva ne bi prouzročio iseljavanje Srba iz kuća. Zbog toga su u fazu 1-A ušla naselja koja su uglavnom bila naseljena Hrvatima, a tijekom rata pretrpjela su velika razaranja. Iako je realizacija povratka prognanika tekla sporo, 25. studenoga 1996. nakon pet godina je u Nijemcima proslavljen blagdan sv. Katarine, zaštitnice sela. Nijemci su bili prvo selo u koje se vratila hrvatska vlast. Tim je događajem proces mirne reintegracije bitno dobio na zamahu i pobudio nadu kod prognanika da će sve ići prema planu. U studenom 1996. dogovoren je i povratak u tri sela baranjskog trokuta: Torjance, Novi Bezdan i Baranjsko Petrovo Selo.

Prema odredbi provođenja mirovne misije, pod administrativnim nadzorom UN-a, na području hrvatskoga Podunavlja trebala je biti ustrojena višenacionalna policija. U travnju 1996. prva skupina policajaca otišla je u Budimpeštu, gdje je započela obuka etnički izmiješanih policijskih snaga, što je ujedno bio prvi pokušaj programa u kojem su sudjelovali i Hrvati i Srbi. Obuka u Budimpešti pripremala ih je za zajednički način rada, kao i na rad u etnički podijeljenim sredinama.

Ministarstvo unutarnjih poslova RH 15. prosinca 1997. preuzelo je zapovjedništvo nad 1715 pripadnika Prijelaznih policijskih snaga (829 Hrvata, 834 Srbina i 52 pripadnika drugih nacionalnih manjina). Uključivanjem Prijelazne policije u sastav Ministarstva unutarnjih poslova RH završen je proces rekonstrukcije policijskih snaga u hrvatskom Podunavlju. Zadovoljeni su brojčani uvjeti nacionalnog sastava policajaca, što je bila garancija sigurnosti svih građana tog prostora. Unatoč tomu, na zahtjev hrvatske Vlade, civilna policija UN-a ostala je još devet mjeseci od odlaska UNTAES-a, što je bilo potvrđeno Rezolucijom 1145, pružajući dodatnu sigurnost stanovnicima na tom području.

Nakon niza razgovora s visokim predstavnicima međunarodne zajednice došlo je do snažne internacionalizacije srpskog pitanja u Hrvatskoj i do iznimno snažnog pritiska na Vladu RH. U više navrata međunarodni su predstavnici jasno istaknuli da će srpsko pitanje biti glavna zapreka Hrvatskoj za europske integracije, ali i za reintegraciju istočne Slavonije. Usporedo s pritiscima međunarodne zajednice u nastojanju da se omogući povratak svim srpskim izbjeglicama, tijekom procesa mirne reintegracije, srpska strana je uz potporu ruske diplomacije nastojala postići specijalni status za Podunavlje. No hrvatska je strana to otklonila podsjećajući na činjenicu da Srbi ondje nisu pred­ratna većina te je upozorila na opasnost stvaranja ‘novog Kašmira’ na Dunavu. Hrvatska nije dala nikakvog prostora da se ponovno započne razgovor o političkoj autonomiji na način kako je to nekoć bilo zamišljeno planom Z-4 (teritorijalnom autonomijom kotara), tim više što ju na takav oblik autonomije nije obvezivao ni Temeljni sporazum, a niti je to bilo realno s obzirom na etnički sastav stanovništva iz 1991. godine. Vlada RH je držala da nije moguće nikakvo političko organiziranje općina sa srpskom većinom. Većina srpskog stanovništva bila je zatvorena i izolirana u svojoj sredini, svijetu koji više nije postojao, i grčevito se opirala prihvaćanju legitimnih hrvatskih vlasti, hrvatskih zakona i života u Hrvatskoj. Političko vodstvo oblasnih Srba opstruiralo je proces reintegracije, uporno nastojeći ostvariti autonomiju na tom prostoru, odnosno stvoriti državu u državi. Hrvatska strana je, s druge strane, nastojala uspostaviti suverenitet nad područjem hrvatskog Podunavlja, reintegracijom ostatka svog teritorija, balansirajući između srpskih zahtjeva, očekivanja međunarodne zajednice i hrvatske javnosti.

Srpska će strana tijekom druge polovice 1996. tražiti od Prijelazne uprave doradu sporazuma kojim bi Zajednica srpskih općina imala poseban status, tj. autonomiju. Stav Vlade RH jasno je isticao da je za budućnost mira na tom prostoru ključna što brža mirna reintegracija, a svaki pokušaj stvaranja političke i teritorijalne autonomije ocijenjen je kao prilika da se »trajno ugrozi mir i dovodi do pokušaja destabilizacije hrvatske države«. Pozivajući se na Daytonski sporazum i rezolucije UN-a, Vlada RH odbila je pokušaje za političkom autonomijom Srba u hrvatskom Podunavlju. Naglašeno je da je za budućnost Srba koji priznaju hrvatsku državu i žele ostati u hrvatskom Podunavlju jedina mogućnost prihvaćanje procesa mirne reintegracije i obnove gospodarstva, nakon uključivanja u pravni i administrativni sustav RH. U prilog tomu govore i zapisnici Koordinacije za mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, na kojima su izloženi problemi sa sastanaka koje su održavali hrvatski predstavnici sa srpskim vlastima. Ivica Kostović, predsjedatelj Koordinacije, naveo je da od srpskog stanovništva očekuje da prihvate realnost, a »realnost je da autonomiju moraju zatomiti«. Odnosno, da ne moraju ništa voljeti, ali da moraju prihvatiti realnost hrvatske države i cijelog procesa, te da moraju shvatiti da general Klein mora napraviti ono na što ga obvezuje Rezolucija: »predati područje istočne Slavonije na upravu Hrvatskoj«. Prihvaćanje hrvatskih institucija bio je preduvjet ostvarivanja bilo kakvih prava, povlastica ili zapošljavanja. Jedna od zanimljivijih i svakako znakovitih opaski je Kostovićeva konstatacija da srpska strana uopće ne prihvaća realnost koja se dogodila u Vukovaru. »To je njima potpuno izvan svijesti, da ne mislite da oni to glume... Oni uopće negiraju razrušeni barokni grad, 10 tisuća ljudi u egzodusu, 5 tisuća ljudi u koncentracijskim logorima. Nemojte to očekivati u njihovim glavama. Oni to ne glume, oni su duboko u to uvjereni.« Posebno je naglasio njihov način percipiranja i razmišljanja, prema kojem oni polaze od činjenica: »prestao je rat, Europa i cijeli svijet i vaš (hrvatski, op. aut.) Ustav jamči prava i nas ne zanima prošlost. Nas zanimaju prava, zaposlenje«.

U studenom 1996. Vijeće sigurnosti prihvatilo je Rezoluciju 1079 u kojoj je izražena potpuna potpora suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti RH, kao i potvrda da je cilj Prijelazne uprave UNTAES-a potpuna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Područje nije dobilo specijalan status, što je neumorno zahtijevala srpska strana, ali se pitanje reintegracije hrvatskog Podunavlja sve više vezivalo uz dvosmjerni povratak izbjeglica.

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja utjecala je na početak normalizacije međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), na regionalnom planu, kao i na početak normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa u Republici Hrvatskoj. Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ potpisan je 23. kolovoza 1996. na osnovi uzajamnog priznanja i poštivanja teritorijalne cjelovitosti. Potpisivanjem Sporazuma o normalizaciji odnosa Srbija je priznala međunarodne granice Hrvatske i, na neki način, javno se odrekla svojih teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj. Može se reći da je to ujedno bila i snažna poruka Srbima u hrvatskom Podunavlju da se okrenu Zagrebu i prihvate geopolitičku realnost. Srbijansko vodstvo i crkveni predstavnici Srpske pravoslavne crkve uputili su jasan poziv srpskom stanovništvu koje je živjelo u hrvatskom Podunavlju da ostane živjeti na tom prostoru. Iako je bilo iseljavanja u Srbiju, ipak je znatan dio stanovništva srpske narodnosti poslušao taj poziv.

Jedan od ključnih trenutaka u vraćanju legalne hrvatske vlasti u hrvatsko Podunavlje bilo je održavanje lokalnih izbora za općinska i gradska vijeća, skupštinu Osječko-baranjske i skupštinu Vukovarsko-srijemske županije. Zahtjev za preuzimanjem hrvatskih dokumenta bio je uvjet izlaska na izbore i ostvarivanja prava u sustavu hrvatske države. Po Kostoviću, nije bilo lako u 65 gradova, na 680 mjesta provesti izbore za prognane Hrvate te istodobno privoljeti Srbe da prihvate glasovanje. Ministarstvo uprave RH izdalo je 92.000 domovnica, što nije bilo lako s obzirom na činjenicu, koju također navodi, da su za vrijeme okupacije pobunjeni Srbi spalili većinu knjiga i biračkih popisa. Regularnost izbora bila je moguća jedino ako su svi Srbi s pravom glasa mogli glasovati.

-----------------------------

Hrvatska je u sjeni silnih zločina koji su se dogodili na tom prostoru morala raditi katkad i bolne kompromise ne bi li proces reintegracije bio uspješno priveden kraju. Jedan od njih svakako je i Zakon o općem oprostu.

---------------------------

Hrvatska je u sjeni silnih zločina koji su se dogodili na tom prostoru morala raditi katkad i bolne kompromise ne bi li proces reintegracije bio uspješno priveden kraju. Jedan od njih svakako je i Zakon o općem oprostu, koji je abolirao sudionike oružane pobune od kaznenog progona u Republici Hrvatskoj. Utvrđeno je da su mnogi građani koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske zatražili i dobili hrvatske dokumente. Time su oni trebali prihvatiti sva prava, ali i obveze koje proizlaze iz hrvatskog državljanstva, kao što su prihvaćanje Hrvatske kao svoje države te poštivanje i zaštitu njezina suvereniteta. Do 31. kolovoza 1997. izdane su domovnice za 154.443 osobe, što je znatno više od predratnoga broja Srba u hrvatskom Podunavlju (1991. godine bilo ih je 70.000), a više je i od njihova broja prije dolaska UNTAES-a (1996. bilo ih je 120.000). Prema Vladinu izvješću, to navodi na zaključak da je »čak 50.000 osoba, ranije povezanih s pobunom, zatim raseljenih u regiji, dobilo hrvatske dokumente, a svakako ukazuje na činjenicu da su 34.443 osobe, koje sada žive u drugim državama u regiji«, također dobile dokumente (domovnice).

Pitanje Zakona o oprostu i njegova izuzeća, kao i kasnijih popisa na kojima su se nalazili ratni zločinci, bilo je pitanje prijepora i pritiska na Hrvatsku tijekom cijelog vremena trajanja UNTAES-ova mandata. Na Hrvatsku je izvršen pritisak za višekratno smanjivanje popisa osoba koje nisu bile izuzete Zakonom o oprostu. Tako je on s 4000 sveden na 811, pa na 21 osobu. Uz navedeno, predsjednik Franjo Tuđman višekratno je pomilovao određeni broj Srba u hrvatskim zatvorima. No, Hrvatska se nije odrekla prava da pokrene nove kaznene postupke i usprotivila se stavu da je popis konačan i zaključen, jer se to protivi unutrašnjem i međunarodnom pravu da otkriveni ratni zločini ne zastarijevaju. Zakon o općem oprostu, nakon niza izmjena pod pritiskom međunarodne zajednice, donijet je u rujnu 1996. Tim zakonom Hrvatska je učinila bolan kompromis, no dala je politički i pravni okvir reintegraciji srpske manjine te omogućila normalizaciju međuetničkih odnosa na prostoru cijele Republike Hrvatske.

Izbori su održani 13. travnja 1997., kada je uspostavljen politički sustav jednak onome u drugim dijelovima Republike Hrvatske. Uspostavom hrvatske vlasti na području pod upravom UNTAES-a prestale su s radom oblasne institucije Srba, koje se u većini slučajeva nisu pozivale na sljedništvo »Republike Srpske Krajine«, ali je njihovim ukidanjem prekinut rad paradržavnih institucija vlasti te svaka veza s »RSK«. Usporedo s prestankom rada institucija oblasne vlasti, Srbi s tog područja, u suradnji sa srpskim političarima iz Zagreba, politički su se organizirali u Samostalnu demokratsku srpsku stranku, u koju su ušle i tada još aktivne političke stranke koje su djelovale u »RSK«. Sudjelovanjem u izborima pripadnici srpske nacionalne manjine iz Vukovara i hrvatskoga Podunavlja dobili su mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave. Nakon održanih izbora srpsko stanovništvo aktivno se uključilo u politički život Hrvatske, sudjelujući u njezinoj izvršnoj vlasti, a Zakon o općem oprostu to je omogućio i srpskim dužnosnicima iz vremena »RSK«.

-----------------------------

Reintegracija školstva u hrvatski sustav dogovorena je potpisivanjem »Deklaracije o priznavanju obrazovnih prava za manjine u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu« 7. kolovoza 1996. godine.

---------------------------

Mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja hrvatska Vlada provodila je pod velikim teretom ratnih zbivanja, ljudskih i materijalnih žrtava, brojnih ratnih zločina koje su počinile srpske snage i velikog broja prognanika, dok je srpska strana bila opterećena nepovjerenjem u suživot s Hrvatima i nepriznavanjem hrvatske države. Mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja stoga su prethodili brojni pregovori dviju strana, donošenje novih zakona i propisa hrvatske države te brojne rezolucije međunarodne zajednice koja je pratila tijek reintegracije i osiguravala mir na tom području. Mirna reintegracija morala je razriješiti i humanitarne krize koje su proizišle iz rata, a koje su se odnosile na povratak prognanika, nestale osobe i Ovčaru – simbol zločina. Kostović navodi da je prema UN-ovim pravilima svih 200 ekshumiranih tijela s Ovčare trebalo odvesti u Njemačku ili u Mađarsku na identifikaciju. To je bilo iznimno osjetljivo pitanje jer su se tijela ubijenih tražila od 1991., a i samo iskapanje na Ovčari bilo je traumatično za obitelji ubijenih kao i za hrvatsku javnost, pa bi odvoženje tijela u inozemstvo dodatno pogoršalo cijelu situaciju. Kostović ističe da je na to morao upozoriti Kleina, jer o tome Prijelazna uprava nije vodila računa. Veliko razumijevanje za pitanje identifikacije tijela pokazali su Vlada RH i grad Zagreb, koji su dali sredstva da se opremi prostor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje su »Liječnicima bez granica« iz inozemstva bili osigurani vrhunski uvjeti, te više nije bilo potrebe za odvoženjem tijela u inozemstvo. Na raspolaganju su im bili i hrvatski stručnjaci koji su, kako navodi Kostović, bili bolji stručnjaci od njih na tom području.

Kako bi se područje pripremilo za puni prijenos vlasti na Republiku Hrvatsku, tijekom prijelazne uprave Vlada RH i predstavnici UNTAES-a potpisali su ugovore kojima je Vlada RH pružila sveobuhvatna politička i institucionalna jamstva, kako bi stanovnici područja pod prijelaznom upravom ostvarili svoja prava i obaveze slobodno, kao ravnopravni građani RH. U skladu s time, Vlada RH priznala je staž zaposlenicima u javnim poduzećima i ustanovama u razdoblju od 1991. do 1996. na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Kao osnovica uplate doprinosa trebala se uzeti najniža osnovica za uplatu doprinosa, utvrđena propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju RH.

Reintegracija školstva u hrvatski sustav dogovorena je potpisivanjem »Deklaracije o priznavanju obrazovnih prava za manjine u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu« 7. kolovoza 1996. godine. Reintegracijom školstva u hrvatski obrazovni sustav priznati su obrazovni rezultati, učenici su bili oslobođeni polaganja razlikovnih ispita, a na škole su postavljene dvojezične natpisne ploče. Određena je raspodjela radnih mjesta ravnatelja na osnovi razvoja demografske strukture u hrvatskom Podunavlju. Potvrđeno je da manjine na području pod upravom UNATES-a imaju pravo na školovanje na vlastitom jeziku i pismu. Određen je moratorj za predavanje povijesti na razdoblje od pet godina, a koja se odnosi na bivšu Jugoslaviju i njene konstitutivne republike kroz razdoblje od 1989. do 1997., uključujući i 1997. godinu. Treba napomenuti da je ukidanjem moratorija nastavni plan i program bio hrvatski, uz dodatni sadržaj bitan za nacionalni i kulturni identitet srpske manjine, koji je trebalo obraditi unutar pet predmeta. U hrvatskom Podunavlju se od 8. rujna 1997. nastava odvijala u 32 osnovne i dvije srednje škole, u koje je upisano ukupno 11.413 učenika. Od 7748 učenika koji su polazili osnovnu školu, njih 6640 učili su na srpskom jeziku, 875 na hrvatskom jeziku, dok je 233 učilo na mađarskom, slovačkom i rusinskom jeziku.

Srpskoj zajednici bila su zajamčena prava nacionalne manjine prema najvišim europskim standardima. Predstavnicima srpske etničke zajednice s područja pod upravom UNTAES-a osigurano je imenovanje na viša mjesta u Ministarstvu obnove i razvitka i u Uredu za prognanike i izbjeglice, a sve na razini ne nižoj od pomoćnika ministra u ministarstvima unutarnjih poslova, pravosuđa, prosvjete i kulture. Bila su im osigurana dva položaja podžupana, a razmjerno srpskoj zastupljenosti i položaji u lokalnoj službi zdravstvene zaštite, policije i sudstva, kao i osnivanje Zajedničkog vijeća općina koje usklađuje interese srpske zajednice u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.

Osim navedenog, pripadnicima srpske i drugih etničkih zajednica iz područja pod Prijelaznom upravom koji su žrtve rata, osobito invalidima, udovicama i djeci bez roditelja, osigurana su puna zdravstvena i socijalna prava u skladu sa zakonima i drugim propisima Republike Hrvatske, osim prava koja su definirana u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja.

U okviru prihvaćanja mirovne uloge UN-a Hrvatska je nastojala osigurati što brži povratak izbjeglih, prognanih i raseljenih osoba. Cjelokupna državna vlast, lokalna uprava i samouprava, te društveni i gospodarski subjekti nastojali su osigurati što brži povratak prognanika i omogućiti doseljavanje izbjeglica i povratnika iz drugih područja.

Ispunjenje uvjeta pune suradnje Republike Hrvatske s UNTAES-om
i donošenje rezolucije Vijeća sigurnosti o završetku mandata UN-a u hrvatskom Podunavlju

Pitanje povratka prognanih i izbjeglih osoba bilo je jedna od glavnih odrednica Temeljnog sporazuma i uvjet uspješnog dovršetka procesa mirne reintegracije. U skladu s preuzetim obvezama Hrvatska je jamčila poštivanje manjinskih i ljudskih prava u duhu europskih standarda. Zajednička radna skupina zadužena za povratak izbjeglica i prognanika, sastavljena od predstavnika Vlade RH, UNTAES-a i UNHCR-a (United Nations High Commissioner for Refugees, Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice), nakon postignutog sporazuma 24. travnja 1997. potpisala je »Sporazum radne skupine o operativnim postupcima povratka«. Sporazumom su definirana osnovna načela povratka u hrvatsko Podunavlje i iz hrvatskoga Podunavlja u ostale dijelove RH. Prema podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH iz 1998., iz hrvatskoga Podunavlja se u ostale dijelove RH vratilo 13.500 osoba srpske narodnosti, a iz SRJ i RS u RH vratilo se 18.700 osoba srpske narodnosti.

U cilju pomirbe i povratka prognanika i izbjeglica, predsjednik RH dr. Franjo Tuđman je nakon dolaska Vlakom mira u Vukovar 8. lipnja 1997. rekao:

»Pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala. A hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo ovdje pretrpjeli u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj. Sve ovo što činimo nije samo u uskom lokalnom interesu, nego i u opće hrvatskom, opće europskom, u interesu mira, budućnosti ovoga kraja i Europe. I neka nam živi suživot hrvatskoga naroda sa srpskim i drugim etničkim zajednicama na ovim područjima! Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!«^[1] Posebnu je poruku poslao srpskoj etničkoj zajednici: »Za lokalno srpsko pučanstvo vlak znači uspostavu povjerenja, garanciju svih njihovih građanskih i etničkih prava, jasno, pod uvjetom da zaista prihvate hrvatsku državu kao svoju domovinu i da onemoguće one ekstremiste koji to remete. (...) ... nemojte očekivati da Hrvatska tek treba dokazivati da je demokratska zemlja. Da je Hrvatska demokratska zemlja, da je željela mirno rješenje, dokaz je i to što sam rekao u Belom Manastiru, da poslije ‘Bljeska’ i ‘Oluje’ nismo išli oružjem, jer nismo željeli da svi Srbi odu. Željeli smo demokratsko rješenje i mi jesmo demokratska zemlja i to što činimo ne činimo pod pritiskom ni Europe ni Amerike, nego zato – želimo dati sva građanska, etnička prava svim Srbima koji žele ostati, koji priznaju Hrvatsku, zato što smo mi kao Hrvati preživjeli u povijesti dovoljno zla od drugih i od Mađara, i od Nijemaca, Talijana i od velikosrpske hegemonije i ne želimo stvarati nepravdu vama, želimo vam dati punu ravnopravnost, ali očekujemo i punu lojalnost prema hrvatskoj državi.«

Tim govorom predsjednik Tuđman najavio je povratak hrvatske vlasti u hrvatsko Podunavlje, ponudivši Srbima na tom području opciju zajedničkoga života i oprosta. U tom duhu ostaje nada da su, ili da će, svi stanovnici hrvatskog Podunavlja prihvatiti činjenicu da je to područje sastavni dio Republike Hrvatske.

Kao preduvjet uspješnom dovršetku procesa mirne reintegracije predsjednik Franjo Tuđman uspostavio je u listopadu 1997. Nacionalni odbor za ostvarivanje programa uspostave povjerenja, ubrzanog povratka i normalizacije života na ratom stradalim područjima Republike Hrvatske. Za predsjednicu Odbora imenovana je Vesna Škare Ožbolt, a zamjenici predsjednice bili su Ivica Vrkić i Vojislav Stanimirović, predstavnik Srba iz hrvatskoga Podunavlja. Odbor za Vukovar osnovan je 3. studenoga 1997. godine.

Vijeće sigurnosti UN-a, Rezolucijom 1145 od 19. prosinca 1997., dalo je punu potporu završetku mandata misije UNTAES-a. Završetak misije, okončanjem mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, obilježen je 15. siječnja na svečanosti u kinodvorani u Borovu naselju, kada je prijelazni upravitelj William Walker simbolično predao hrvatsko Podunavlje predstavniku hrvatskih vlasti Hrvoju Šariniću, predstojniku Predsjednikova ureda. Dan poslije i u Zagrebu je obilježena mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, podjelom povelja zahvalnosti i spomen-medalja »Vukovar« pojedincima i ustanovama zaslužnim za uspješan dovršetak tog procesa.

Kostović navodi važnost uspjeha mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ističući da je predsjednik Tuđman bio svjestan njene iznimne važnosti i da je točno znao što radi. Znao je, navodi Kostović, da nema investicija u državu koja ne kontrolira svoj teritorij, jer okupacija nije normalno stanje. Naglašava da je taj proces bio presudan trenutak hrvatskog razvitka, preduvjet svakoga gospodarskog razvoja i političkog uvažavanja jedne države: »Hvala Bogu da je njega (Tuđmana, op. aut.) zdravlje toliko poslužilo da reintegraciju dočeka«.

Hrvatske vlasti su u suradnji s Privremenom upravom UNTAES-a i s lokalnim srpskim stanovništvom ostvarile mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja završetkom procesa reintegracije ispunivši sve obveze predviđene Temeljnim sporazumom i Rezolucijom 1037 od siječnja 1996. godine. Time su bili stvoreni preduvjeti povratka stanovništva i uspostave hrvatske vlasti. Unatoč problemima i poteškoćama koje su obilježile mirnu reintegraciju, a koje se dijelom baštine i danas na navedenom prostoru, mirna reintegracija obavljena je bez novih ljudskih i materijalnih žrtava, na način kojim je Hrvatska pokazala svoju opredijeljenost za mir, demokraciju i suživot. Vlada RH je, surađujući u potpunosti s međunarodnom zajednicom, rješavajući se polako njezina nametnutog nadzora, na miran način vratila preostali okupirani dio Republike Hrvatske u svoj državnopravni sustav. Vraćanjem hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske konačno je ostvaren puni teritorijalni integritet, što je bio glavni politički cilj Hrvatske tijekom Domovinskog rata.

Proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998., kada je Republika Hrvatska u cijelosti (ne računajući neka manja pogranična područja) uspostavila nadzor nad svojim međunarodno priznatim granicama. Na temelju različitih iskustava u odvijanju procesa mirne reintegracije misija UNTAES-a smatra se jednom od najuspješnijih mirovnih misija UN-a u svijetu.

Ana Holjevac Tuković, povjesničarka i arhivistica. Radila je u Hrvatskom državnom arhivu, a od 2006. godine u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Voditeljica je Odjela za arhivsko gradivo Domovinskog rata, arhivska je savjetnica. Autorica i suautorica knjiga i znanstvenih i stručnih radova većinom vezanih uz problematiku iz suvremene hrvatske povijesti.

Izvori i literatura

Neobjavljeni izvori

Hrvatski državni arhiv: HR-HDA – 1620, Hrvatski ured pri promatračkoj misiji Europske zajednice.

Vlada Republike Hrvatske: Dokumentacijska cjelina – Republika Hrvatska – kabineti (1967) 1990–2004.

Literatura

Boothby, D. (1998). The UNTAES Experience: Weapons Buy-back in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (Croatia), Bonn, International center for conversion, Brief 12.

Coleiro, C. (2002). Bringin Peace to the Land of Scorpions and Jumping Snakes: Legacy of the United Nations in Eastern Slavonia and Transitional Missions, Canadian Peacekeeping Press.

Galbraith, P. (2006). Negotiating peace in Croatia: a personal account of the road to Erdut, War and Change in the Balkans-Nationalism, Conflict and Cooperation. Edited by brad K. Bliz, Cambridge: University Press, 2006.

Holjevac Tuković, A. (2015). Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb.

Nobilo, M. (2000). Hrvatski Feniks, Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990. – 1997., Nakladni zavod Globus.

^[1]    HR-HMDCDR- 18, Digitalna zbirka dokumenata, Govor predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana u Vukovaru 8. lipnja 1997.