Književnost u politici, politika u književnosti Ante Starčevića

Iako u kolektivnome nacionalnom pamćenju figurira u prvome redu kao političar i ideolog, što potvrđuje primjerice i natuknica u Hrvatskome biografskom leksikonu, na početku koje je osim kao političar predstavljen još samo kao publicist (Matković 2023), Ante Starčević se u hrvatski kulturni prostor kronološki gledano upisao najprije kao autor književnih tekstova. Premda nevelik opsegom i vremenski ograničen na rano razdoblje njegova javnog angažmana, od sredine 1840-ih do ranih 1850-ih, taj je dio Starčevićeva stvaralaštva zanimljiv jer na svoj način najavljuje kasniju politiku, pa i poetiku politike, odnosno književne značajke njegovih političkih tekstova, ali reflektira i stanje u hrvatskoj književnoj kulturi u okrilju koje je nastao, koja ga je predodredila i u koju se integrirao, najavivši i smjer njezina razvoja tijekom druge polovice 19. stoljeća.

U hrvatskoj se povijesti književnosti poetika Starčevićeve politike podrazumijeva. U Hrvatskoj književnoj enciklopediji (2012), kao i u predgovoru Starčevićevim izabranim Književnim djelima objavljenima u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske (1995), upravo se politički tekstovi ocjenjuju kao njegova najreprezentativnija djela. Autor toga predgovora, pokojni akademik Dubravko Jelčić, konstatira da je Starčević »najzrelije progovorio kao književnik i najuvjerljivije dokazao književni karakter svoga pisanja u političkim spisima i govorima« (Jelčić, prir. 1995: 32). Takav je sud poduprt i činjenicom da veći dio tekstova u navedenim Starčevićevim izabranim Književnim djelima otpada na one koji nisu književni, dok se u književnost mogu nedvosmisleno ubrojiti samo pjesme te drama Selski prorok. Uz saborske govore; »Razvod istrianski« (Istarski razvod), što ga je priredio za Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1852), te oporuku objavljenu postumno u Hrvatskome pravu 1896. godine, Jelčićeva hrestomatija sadržava i Starčevićeve polemičke članke i književne prikaze publicirane u Narodnim novinama i pravaškome glasilu Hervatska; priloge iz kritičke rubrike »Tobolac« koju je ispunjavao u časopisu Neven (1853) te političke memoare Nekolike uspomene (1870) kao i izbor iz političko-satiričnih feljtona iz knjige Pisma Magjarolacah (1879). Kao »Pripovjedna proza« u Jelčićevu su priređenom izdanju Starčevićevih djela predstavljeni etnografska crtica »Něšto o pirnih običajih u Lici« iz Danice horvatske, slavonske i dalmatinske (1845); u prvome licu sastavljeni zapisi iz Nevena, »Poslanica pobratimu D. M. u B.« (1852) i »Prizor iz života« (1853), te tekst »Uputa« iz Hervatskoga kalendara za prostu godinu 1858. Oni od spomenutih tekstova koji bi se u žanrovskome smislu mogli tretirati kao beletristički opravdali bi mogućnost takve klasifikacije efektnom, razrađenom, živopisnom i uokvirenom novelističkom naracijom, upotpunjenom rječitim dijalozima. No, i oni Starčevićevi tekstovi koji neupitno ostaju izvan strogo definiranih žanrovskih okvira beletristike sadrže, kako je ustvrdio D. Jelčić, »književne vrijednosti, doista unikatne« (Jelčić, prir. 1995: 32). Književna kvaliteta Starčevićevih tekstova, i onih evidentno neknjiževnih, proizlazi iz autentičnosti njegova stila, koji Jelčićevim riječima karakteriziraju »jasne i pregnantne misli, sugestivno izražene i slivene u kompaktnosti teksta« (Jelčić, prir. 1995: 33).

Takav stil karakterizira i jedinu sačuvanu Starčevićevu dramu, Selski prorok, koja je u Jelčićevu izboru objavljena u cijelosti. Osim nje Starčević je napisao još tri dramska teksta, o kojima postoje informacije no nisu sačuvani. Prvi od njih, Porin, poslao je na natječaj za »dramatična djela narodnoga teatra« 1851., a o njemu svjedoči izvještaj žirija koji su činili Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter i Dragutin Rakovac. Izvještaj je objavljen u Narodnim novinama i nepovoljan je. Drami se priznaje »jezik od početka do kraja pravilan i narodan«, no inače se ocjenjuje kao bezukusna satira: »Prekomierna prostota izraza, razgovor raztegnut i bez zanimivosti obširan, i besieda bez kratkoće, bez snage; k tomu očevidna i suvišna strast porugivanja svemu, što je kerstjansko, što je izobraženo, što je od oblasti [...]« (Jelčić, prir. 1995: 26). Za dramu Ljubomir zabilježeno je u Nevenu 1853. godine da ju je kazališni odbor odlučio otkupiti, no što se dalje dogodilo s njom, nije poznato, a za četvrti Starčevićev komad nije ostao podatak ni o naslovu, nego se samo pretpostavlja da ga je napisao 1854. Selski prorok napisan je 1852. i bio je preporučen za izvedbu, ali do nje nije došlo jer je Starčević povrijedio anonimnost natječaja, pa je povukao tekst. Nakon što ga je u ostavštini Davida Starčevića pronašao Kerubin Šegvić, 1923. ga je »prigodom 100-godišnjice rođenja Ante Starčevića« objavio Ljubomir Maštrović, o svojem trošku i s vlastitim predgovorom. Iako kada je nastala nije bila ni objavljena ni izvedena, Josip Praus, koji je u ime žirija pisao o toj drami, u izvještaju objavljenome u Nevenu pohvalio je njezine uspjele karaktere i čistoću rečenice. Poučno-prosvjetiteljski intonirana, podnaslovljena kao »[p]redstava u tri čina iz hervatskog života«, s radnjom smještenom u ličko selo i s klasičnom komediografskom pričom o dvoje mladih koji nakon peripetija što im ne idu u prilog dobivaju željeni roditeljski blagoslov za brak, drama je koncipirana kao pučki igrokaz. Kao i prozni Starčevićevi tekstovi, i ona najavljuje realističke tendencije u hrvatskoj književnosti, a kako je naveo D. Jelčić, koji njezine kvalitete vidi u napetome fabuliranju i dobro okarakteriziranim likovima, žaliti je što nije doživjela recepciju u vremenu u kojem je napisana jer bi, u razdoblju u kojem su sličnim dramskim tekstovima nastupili i Franjo i Josip Freudenreich (Hrvatska svadba, 1847; Graničari, 1857), osnažila artikulaciju i zabavno-didaktične funkcije hrvatskoga pučkog teatra (usp. Jelčić, prir. 1995: 27).

--------------------------------------

Hrvatska je revija tijekom ove godine posvetila serijal članaka 200. obljetnici rođenja Ante Starčevića (1823–1896). Niz zaključujemo prikazom Starčevića kao književnika, odnosno, specifičnom »poetikom politike« u njegovim spisima, te nadahnutim tekstom Ivana Gorana Kovačića, preuzetim iz Hrvatske revije iz 1936. godine, u kojem autor Jame prikazuje dvije nove knjige o Anti Starčeviću. Naposljetku, tu je i članak o Starčevićevu domu, jednoj od arhitektonskih znamenitosti Zagreba, podignutom u čast Oca domovine potkraj 19. stoljeća, čije metamorfoze vjerno odražavaju burnu hrvatsku povijest tijekom 20. stoljeća.

-------------------------------------

Etabliranju realističkih tendencija u hrvatskoj književnosti Starčević nije pridonosio samo posredno, svojim stilom, nego i izravno, eksplicite proklamatorski, kao u predgovoru Pismima Magjarolacah, naslovljenome »Na štioca«, u kojem stoji: »Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržat, kako mogu, ili ću mučat i mirovat. Gde tako ne biva, tu je knjižtvo najgnjusnii obert [...]« (prema Jelčić, prir. 1995: 294). Kao što je zaključio Krešimir Nemec, u tim je rečenicama moguće prepoznati zauzimanje za »realističke principe u modeliranju zbilje« (Nemec 2008). Po D. Jelčiću, moglo bi se reći da je »cijeli hrvatski realizam, ili barem njegov najreprezentativniji dio, izašao iz pravaške ideologije i satiričnih spisa Ante Starčevića« (Jelčić, prir. 1995: 30).

A realistički se pripovjedački Starčevićev nerv mogao prepoznati još u vrijeme njegovih spisateljskih početaka, konkretno u tekstu »Něšto o pirnih običajih u Lici«, što ga je napisao, kako je sam dao do znanja, potaknut tekstom Ivana Kukuljevića Sakcinskoga sličnoga naslova, »Pirni običaji okolo Senja«. Kukuljevićev je tekst bio objavljen u Danici nekoliko mjeseci prije nego što će u istome periodiku u tri nastavka Starčević objaviti svoj. Oba su odraz prepoznatljivih romantičarskih interesa hrvatske preporodne kulture spram folklorne baštine, a Starčevićev je objavljen i u Zori dalmatinskoj, potpisan pseudonimom A. V. Rastevčić. Tim pseudonimom Starčević je 1845. godine bio potpisivan i u Danici. Svjesno pisan na njegovu tragu, Starčevićev se tekst od Kukuljevićeva, pa i od drugih sličnih etnofolklorističkih napisa objavljivanih u Danici, izdvaja individualnim, subjektivnim pečatom. Prema Jelčiću, razlika između Starčevića i Kukuljevića je u sljedećem: »Starčevićev tekst je opširniji a ipak je on kao pisac zbitiji i jedriji; njegove su misli konciznije, rečenice čvršće, tvrđe, kremenitije. Za razliku od Kukuljevića, Starčević piše slikovito i metaforično« (Jelčić, prir. 1995: 26). Starčevićev tekst odlikuje dinamično, iskričavo kazivanje, u kojem se autorski glas isprepliće s glasom puka o kojem piše. Referirajući o narodnim običajima, Starčević se služi narodnim izrazima i poslovicama, što će ostati obilježjem njegova pisanja uopće. Ne bi li naglasio specifičnost perspektive i značajki onih o kojima ili onoga o čemu piše, on zauzima poziciju dovoljno odvojenu od predmeta svojega opisivanja da bi ih mogao objektivizirati i specificirati, a ujedno dovoljno blisku da ih prikaže i realistično i prisno.

U Danici je iste, 1845. godine Starčević objavio i četiri pjesme koje sve odražavaju karakteristične prevladavajuće naglaske preporodne poetike. Prva od njih, »San i istina«, naslovom slična poznatome Vrazovu ciklusu soneta »Sanak i istina«, opjevava situaciju čestu u preporodnome pjesništvu, obraćanje sina majci (domovini). U toj pjesmi sin koji je usnuo pod slavskom lipom vidi nekoć možnu i slavnu majku sada ucviljenu u tamnici, no s buđenjem se događa preokret: majka se susrela s kćerkom Zorkom; njezine kćeri i sinove, braću »savez sloge veže«, a lirski subjekt koji se naposljetku obraća gospoji otkriva joj da u cijelosti ovisi o njoj: »Jer duša je mâ u tebi/ Pače moja duša ti si,/ Ja bez tebe ništ’ po sebi« (usp. Jelčić, prir. 1995: 45–47). Motivom majke domovine koja je u slučaju ove pjesme prikazana najprije kao zasužnjena i uplakana, a onda kao slobodna, Starčević se upisao u katalog niza pjesama hrvatske književnosti u kojima se domovina prikazuje kao majka i(li) voljena žena, da bi ju se moglo štititi i braniti, odnosno da bi joj se retorički uvjerljivo moglo iskazivati predanost i vjernost.

Druga pjesma što ju je Starčević objavio u Danici nosi naslov »Věrni podložnici premilostivomu svomu kralju Ferdinandu V. na 19. Travnja 1845.« Kao jedna u nizu usporedivih prigodnica iz Daničina sadržaja, ona se uklapa u trend iskazivanja počasti austrijskoj kruni kojim je preporodna kultura zadržala kontinuitet s tom vrstom poezije česte u hrvatskoj književnosti od kraja 18. i s početka 19. stoljeća. No, kao i pojedine druge pjesme iz toga korpusa, i Starčevićeva se prigodom za obraćanje Caru i Kralju koristi kao prilikom za progovaranje o etničkome identitetu, koji je u njoj vezan sa slavenskom tradicijom ukorijenjenom u antičkim vremenima. Simbol te tradicije su Sisak, Srijem i Solin, lokaliteti potvrđeni na antičkoj karti, kao i »Slava, mati stara«, koju su međutim uništili, rasplakali i rascvilili vlastiti razmetni sinovi, djeca nemila te je »Raztàrganu u stó dila’/ Razdieliše međ’ tuđine!!«. U ime života »Stare Slave, nove srieće« i »svú Slavu da ponove«, rod hrvatski Cara zove »otcem milim«, iskazujući mu čast i zahvalnost jer mu je, kao i drugim svojim narodima, omogućio stupanje »K svoj prosvieti u slobodi« (usp. Jelčić, prir. 1995: 48–50). Zauzvrat, od Cara se očekuje obrana slavjanskoga vjernog puka. U Danici su 1845. izašle i dvije Starčevićeve repetrarkističke pjesme (»Dva sunca«; »Tužba«), koje su, kao također brojne druge slične u preporodu, intertekstualno revitalizirale poetiku ljubavnoga pjesništva tzv. starije hrvatske književnosti, poglavito dubrovačke, s kojom se motivski i izrazno prožima i pjesma »San i istina« (usp. Jelčić, prir. 1995: 51–54; Tomasović 2004: 144–145).

Nakon dulje pauze Starčević je u svibnju 1848. objavio svoju posljednju pjesmu u Danici. Naslovljena »Odziv od Velebita«, u duhu usmene epike, jedna je od sličnih koje su na stranicama središnje preporodne periodičke publikacije, u vrijeme kad su se u njega polagale sve nade u hrvatskoj politici i kulturi, apostrofirala bana Josipa Jelačića. Pjesma proklamira obnovu Hrvatskoga Kraljevstva pod zastavom s ilirskim grbom (mjesec i zvijezda). Govori se o području »[...] od móra pa do vode Mure,/ Od Ljubljane pa do Jajca grada« s »pravom bratjom slobodnim Hàrvatim/ U Zagrebu i okolo njega«, a posebno se akcentuiraju i Lika, Krbava, Dalmacija »sve do Dubrovnika«, Hrvatska »bar do Une rieke«, Slavonija »do Bosne ponosne«, Kranjska »do Ljubljane grada« i Štajerska »do Gradca bieloga«. Tako se povezuje prostor hrvatskih povijesnih zemalja (Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) s Bosnom, koja se kao »geopolitički i kulturni pojam« uspostavila kao važan element »hrvatskih ideološko-političkih programa u 19. stoljeću«, doživljavana kao »izgubljen[a], iako stvarno zapravo nikada posjedovan[a] zemlj[a]«, te s područjem austrijske Kraljevine Ilirije, kojoj je osim slovenskih do 1822. godine pripadao i dio hrvatskih zemalja (usp. Rapacka 2002: 112; 21; 77). Konture toga prostora prispodobive su inima kakve su se od početka preporoda, među ostalim i u poznatoj Gajevoj budnici »Još Horvatska nij’ propala«, znale naznačivati kao aluzija na davno postojeću, ali i davno raspadnutu (hrvatsku) etnodržavnu cjelinu (Domovinu) koja čeka ponovno objedinjenje. U pjesmi se s jedne strane ističu i ilirska majka i ilirski rod, a s druge strane, sukladno onodobnoj izrazitoj antimađarskoj impostaciji hrvatske politike, i zaštita »našeg dobrog kralja,/ Ferdinanda«. Usto se međutim kao indikativni za buduću Starčevićevu političku orijentaciju doimaju stihovi po kojima »ne damo da nam gospodare,/ Niti Švabe, Turci ni Magjari,/ Već mi ćemo krojiti pravicu« (usp. Jelčić, prir. 1995: 59–66). Povijest koja seže do antike, na koju se aludira i u pjesmi »Věrni podložnici premilostivomu svom kralju Ferdinandu V. na 19. Travnja 1845.«, Starčević je u prvi plan stavio u deseteračkoj pjesmi »Podèrtini Solina«, fragmentarno objavljenoj u Zori dalmatinskoj 1846. godine. U njoj se opjevava minula slava antičke Ilirije, a po ocjeni D. Jelčića najuspjeliji je primjer Starčevićeva pjesništva. Romantičarski nadahnutu temu suočavanja s drevnom, iščezlom prošlošću, koja čini okosnicu te pjesme, Jelčić uspoređuje s Byronovom poezijom te s antologijskom pjesmom Silvija Strahimira Kranjčevića »Noć na Foru« (usp. Jelčić, prir. 1995: 29–30; 57–58). Prije te, Starčević je u Zori dalmatinskoj iste 1846. godine objavio i pjesmu »Ličanin Zori Dalmatinskoj«, u kojoj priziva Zoru u Dalmaciji, koju se još jedinu čeka sa svih »stranah velike Slavie«, s nadom da će ona skoro slijediti Danicu i skupa s njom rasvijetliti »sve ilirske strane« (usp. Jelčić, prir. 1995: 55–56). Preporodnu retoriku i metaforiku u toj pjesmi, kojom se Starčević pridružio onima koji su zagovarali i pozdravljali približavanje Danice i Zore (Zagreba i Dalmacije), nije teško prepoznati.

Kada je u Nekolikim uspomenama zapisao da za »Ilirstva ne biaše druga nego da budeš Ilir ili Magjaron« (prema Jelčić, prir. 1995: 231), Starčević je mislio na političko opred­jeljenje, u obzoru kojega se odvojio od ilirstva, odnosno od smjera koji se držao derivatom ilirstva, postavivši mu se kao najljući oponent. Iako malobrojni, njegovi tekstovi napisani za vrijeme preporoda govore o tome da je i poetički, a ne samo politički bio pripadan najreprezentativnijoj preporodnoj, ilirskoj struji. Kada je prestao pisati književne žanrove, nastavio je pisati književnim stilom i sa sviješću o političkim potencijalima i odgovornosti književnosti. Posljedično, kako je poentirao K. Nemec, pravaštvo je postavio ne samo kao »ideološko-politički« i »etički« nego i kao »kulturno-umjetnički fenomen« (Nemec 2008). Slijedom toga, premda se udaljio od njega, Starčević je s ilirizmom, u kojem se počeo poetički i politički formirati, ostao usporediv po ideji uvjerenoj u prirodnu i nužnu povezanost politike i kulture. Od preporoda i poslije tijekom 19. stoljeća ta se ideja pokazala ključnom kako za procese identifikacije moderne hrvatske nacije tako i za etabliranje i emancipiranje moderne hrvatske književnosti.

Literatura

Jelčić, Dubravko (prir.): Ante Starčević. Književna djela, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.

Matković, Stjepan: »Starčević, Ante«, Hrvatski biografski leksikon, 2023., dostupno na: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12114 (pristup: 30. 11. 2023)

Nemec, Krešimir: »Pravaštvo i hrvatska književnost«, Zagrebačka slavistička škola, 2008., dostupno na: https://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=59&naslov=pravastvo-i-hrvatska-knjizevnost (pristup: 30. 11. 2023)

Rapacka, Joanna: Leksikon hrvatskih tradicija, prev. Dalibor Blažina, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.

R.[edakcija]: »Starčević, Ante«, Visković, Velimir (gl. ur.): Hrvatska književna enciklopedija. 4. S–Ž, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2012., str. 138–139.

Tomasović, Mirko: »Neopetrarkizam i repetrarkizam u hrvatskom romantizmu«, Vila Lovorka. Studije o hrvatskom petrarkizmu, Književni krug, Split, 2004., str. 135–146.

Suzana Coha profesorica je Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Proučava hrvatsku književnost i kulturu od kasnoga 18. stoljeća do suvremenosti, komparativnu književnost i medijsku kulturu. Knjige: Medij, kultura, nacija. Poetika i politika Gajeve Danice (2015) i Ljudevit Gaj karizmatični i kontroverzni predvodnik hrvatskoga narodnog preporoda (2022). Članica je uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.