Izložbe koje produbljuju znanje o (dis)kontinuitetima fotografske prakse u Hrvatskoj

»Rasvijetljena soba – Konflikt«, Etnografski muzej, Zagreb, 26. 10. – 25. 11. 2023.
Foto: Vanja Babić

U posljednjih nekoliko desetljeća buja zanimanje za temu ženske umjetnosti, što rezultira povećanim brojem izložbi, samostalnih ili grupnih, koje u fokus postavljaju stvaralaštvo žena. No, uzlet feminizma rezultirao je sve češćim izjednačavanjem ženske umjetnosti i feminističke umjetnosti, što se negativno odrazilo na ispravnu interpretaciju pojedinih umjetničkih djela. S druge strane, teorije pogleda ojačale su dihotomiju muškog i ženskog pogleda, što implicira i razlike u umjetničkom izričaju. Ipak, istraživanja pokazuju da su određene umjetnice po izboru tema i tehnika bile bliže svojim muškim kolegama nego ženskim suvremenicama. Međutim, možemo li zaista razlikovati muški i ženski pogled?

U Zagrebu je u organizaciji Umjetničkog paviljona priređena izložba »Rasvijetljena soba – ženska fotografska praksa u Hrvatskoj«, koja predstavlja radove pedeset i šest autorica. Budući da je Umjetnički paviljon privremeno zatvorio vrata javnosti zbog sanacije štete koju je uzrokovao potres, ostvarena je suradnja s Tehničkim muzejom Nikola Tesla i Etnografskim muzejom. Izložba je osmišljena u dva dijela, pri čemu je veći broj umjetničkih djela smješten u izlagački prostor Tehničkog muzeja, dok su radovi, tematski objedinjeni pod nazivom izložbe »Konflikt«, predstavljeni u Etnografskom muzeju. Naziv izložbe referira se na kapitalno djelo Rolanda Barthesa Camera lucida iz 1980. godine u kojem autor iznosi ključne teorijske misli za razumijevanje medija fotografije, kao i na jedan od temeljnih tekstova o potrebi posjedovanja mjesta gdje se žene mogu izražavati bez ustezanja, onaj Virginije Woolf, A Room of Oneʼs Own. Već u uvodnim rečenicama popratnog teksta naslovljenog »Okončati s podvrgnutim pogledom«, autorica izložbe, dr. sc. Sandra Križić Roban otkriva razloge zbog kojih se počela zanimati za temu ženske fotografije. Kako ističe, žene su aktivne u polju fotografije još od vremena njezina izuma, no njihovi su doprinosi i iskustva nerijetko izostavljeni u pregledu hrvatske fotografije. Premda je primarni interes autorice izložbe proizišao iz fotografskih praksi nakon 1950-ih, istraživanje ranijih razdoblja pomoglo je sveobuhvatnom razumijevanju domaće fotografske scene. Pozicija žena u polju medija fotografije dosad nije bila temeljito istražena, zbog čega autorica koncipira izložbu (izložbe) oko problemskog pitanja – postoje li razlike između ženske i muške fotografije, muškog i ženskog pogleda. Problemske izložbe nerijetko u središte zanimanja postavljaju pitanja na koja, odabirom umjetničkih radova, unaprijed daju odgovor. No, posjetitelju na ove dvije izložbe odgovori nisu nametnuti, što potvrđuje spremnost autorice na otvoreni dijalog, ne samo sa stručnjacima u području fotografije nego i sa širom zainteresiranom javnosti.

Prilikom ulaska u izložbeni prostor Tehničkog muzeja suočeni smo s radovima brojnih umjetnica koje su bile ili su još uvijek aktivne u polju fotografije. Osim što pripadaju različitim generacijama, predstavljene umjetnice u profesionalnom smislu djeluju unutar posve drugačijih društveno-političkih okolnosti. Shodno tomu, njihovi radovi pokazuju različite teme, tehnike, sklonosti i zanimanja u mediju fotografije. Stoga je potrebno pronaći kustoski ključ za razumijevanje izložbe koji posjetitelju ni u kojem trenutku nije eksplicitno uručen. Na koji način predstavljeni radovi međusobno komuniciraju? Jesu li tematski povezani? Ili su pak odabrane umjetnice na sličan način pristupile samom mediju fotografije? Izmješteni iz uobičajenih kronoloških redoslijeda, ovako predstavljeni opusi odabranih umjetnica tvore narativ koji produbljuje znanje o (dis)kontinuitetima fotografske prakse u Hrvatskoj.

Znanje o domaćoj fotografskoj sceni nerijetko se svodi na samo nekoliko umjetnika, a među njima gotovo da i nema umjetnica. Premda se susrećemo s imenima poput Ivane Tomljenović Meller, Edite Schubert, Jadranke Fatur i Sanje Iveković, o njihovu djelovanju u mediju fotografije ima malo podataka. Među ostalim, značenje izložbe »Rasvijetljena soba« jest upravo u tome što donosi manje poznate radove već priznatih umjetnica i na taj način omogućuje novi pogled na različite segmente njihovih opusa. S druge strane, na izložbi su predstavljeni i radovi autorica o kojima su poznate tek osnovne informacije. Među takvim primjerima je Johanna Kohn, autorica koja je, prema pisanju povjesničara umjetnosti Grgura Marka Ivankovića, imala fotografski atelijer u Virovitici. Fotografija »Bračni par s djetetom« iz 1875. godine svojevrsni je dokaz fotografske aktivnosti autorice koja je djelovala ponajviše u sigurnosti fotostudija. Slične afinitete pokazuju i radovi Cecilije Wollner, najvjerojatnije prve žene na prostoru Hrvatske koja je snimala fotografije koje su zatim fotomehaničkim postupkom svjetlotiska tiskane kao razglednice. Nerijetko je aktivnost žena u području fotografije povezana s djelovanjem njihovih partnera ili muških članova obitelji, što potvrđuje opusi Julijane Erdődy Drašković, Sofije Hering i Marije Kelemen. Autorice uglavnom snimaju portrete na karakterističan način za ukus vremena u kojem fotografije nastaju, s uobičajenim studijskim rekvizitima koji podsjećaju na kazališne kulise.

Žene iz sigurnosti fotostudija postupno izlaze u javni prostor, gdje snimaju različite prizore iz svakodnevnog života. Fotografije Erike Šmider, Ljiljane Sundać Zuanni i Nade Ditjo na razmeđu su dokumentarne i umjetničke fotografije, a autorice svojim objektivima bilježe tvorničke pogone, gradski prostor, ali i slučajne prolaznike. Budući da su navedene umjetnice generacijski bliske, nekako je i logično da njihovi umjetnički izričaji pokazuju određene sličnosti. Međutim, upravo ih čin snimanja u javnom prostoru povezuje s radovima Petre Slobodnjak i Barbare Blasin, koje stvaraju u drugačijem vremenskom kontekstu. Dok Petra Slobodnjak u radu »Rasprodaja« na duhovito-ironičan način upozorava na problem neadekvatnog odlaganja otpada u gradu Zagrebu, crno-bijele fotografije iz ciklusa »Žene u javnom prostoru – briga za grad« Barbare Blasin tematiziraju (ne)prisutnost žena u javnom gradskom prostoru. Iako vrijeme diktira senzibilitet umjetnica za pojedine teme, svejedno je u pristupu promatranju vlastite okoline zamjetna povezanost autorica različitih generacija.

Pojavom nove umjetničke prakse i jačanjem konceptualne misli, na umjetničku pozornicu stupaju autorice koje istražuju mogućnosti medija fotografije. Eksperimentalni karakter Akademije primijenjenih umjetnosti ostavio je trajni pečat na stvaralačkom opusu Lidije Laforest, koja stvara biomorfne fotograme u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. S druge strane, konceptualni pristup zamjetan je u stvaralaštvu Milice Borojević, odnosno u radu »Morekazi« iz 1973. godine. Fotografirajući kamen kao naizgled banalni motiv, autorica istražuje oblike, strukturu i teksturu te, kako ističe povjesničarka umjetnosti Ivana Završki, odnos prema ostalim elementima koji ga okružuju. Sličan pristup vidljiv je u zapaženoj seriji fotografija »Ciglana« (1970-e) Danijele Lušin, koja snima prizore iz zagrebačke tvornice opeke, pri čemu je usredotočena na detalje zatečenih motiva te igru svjetla i sjene koja se događa oko njih. Sklonost za eksperiment također ocrtava stvaralaštvo Nade Orel, autorice koja je isprobavala razne tehnike bilježenja slike bez upotrebe fotoaparata.

Umjetnice poput Glorije Lizde, Ane Opalić, Nives Milješić i Dragane Jurišić u svojem se umjetničkom djelovanju bave pitanjem identiteta. Radovi »Autoportret« (2019) i »Persona(l)« (2020) Glorije Lizde i »Moja neznana ja« (2013., 2017) Dragane Jurišić propituju utjecaj nacionalne pripadnosti u definiranju vlastitog identiteta, pri čemu u velikoj mjeri istražuju privatne obiteljske fotografske arhive. Na taj način problematiziraju ulogu fotografije u tumačenju (obiteljskih) povijesti te njenu ulogu u izgradnji identiteta. Gubitak članova obitelji te (iznenadni) susret sa smrću bliske osobe također utječu na formiranje identiteta, zbog čega je zanimljivo povezati radove Nives Milješić »Svi režiraju, ja sam samo okidač« (2022) i Nine Đurđević »Odlučna« (2021). Prepuštene intuitivnom činu fotografiranja, obje umjetnice koriste se terapeutskim potencijalom medija fotografije kako bi prebrodile traumatične događaje naglih rastanaka s članovima obitelji.

U Etnografskom muzeju su, uz već spomenute radove Nine Đurđević, predstavljene umjetnice koje povezuje podtema izložbe – konflikt. Taj dio izložbe prostorno je izdvojen ne samo zbog ograničenih prostornih uvjeta u Tehničkom muzeju nego i zbog uviđanja potrebe da se radovi specifične atmosfere i naboja odvoje od ostalih. Središnjim dijelom prostora dominiraju fotoobjekti Sandre Vitaljić, koja u seriji fotografija »Voljena« (2013–2015) istražuje nasilje u partnerskim vezama. Na fotografijama su prikazani dijelovi tijela u formalinu koje je autorica snimila u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku, a svjedoče o krvoproliću učinjenu »iz ljubavi«. Konflikt je također utkan u fotografsku seriju »Drugi dom« (2015) Marine Paulenke, koja kamerom bilježi prizore iz ženskog zatvora u Požegi. Budući da nije bilo moguće portretirati zatvorenice, umjetnica stvara narativ o mjestu na kojem mnoge žene služe kaznu. Prema riječima umjetnice, na taj način preispituje »pojam slobode unutar i izvan arhitekture nadzorne institucije, uspoređujući ju pritom s obiteljskim domom, koji je često model prema kojem zatvorski sustavi funkcioniraju u svrhu ʽpreodgojaʼ žena«. Fotografije Elvire Kohn i Đurđe Koren pokazuju zanimanje autorica za bilježenje ratnih zbivanja za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Premda je riječ o dokumentarnoj fotografiji, određeni prizori potvrđuju senzibilitet autorica za prizore iz svakodnevnog života, uvjeta života te žena i djece, zbog čega je s feminističkog stajališta fotografsku baštinu Đurđe Koren i Elvire Kohn moguće tumačiti kao samosvijest autorica za ispisivanje vlastite pripovijesti.

Prošle su pedeset i dvije godine otkad je američka povjesničarka umjetnosti Linda Nochlin u istoimenom eseju postavila pitanje »Zašto nema velikih umjetnica?«. Problematizirajući nedovoljno vidljiv angažman umjetnica u povijesno-umjetničkim pregledima, Nochlin ističe zamke u koje upadamo prilikom nekritičkog traganja za odgovorom na postavljeno pitanje. Pronaći ili »ponovno otkriti« zaboravljene umjetnice svakako je legitiman pristup za upisivanje žena u kunsthistoričarske narative, međutim, takve istraživačke metode nisu dovoljne za sveukupno razumijevanje ženskog doprinosa umjetnosti. Studijska izložba »Rasvijetljena soba«, nastala kao rezultat višegodišnjeg istraživanja Sandre Križić Roban, predstavlja odabrane radove domaćih fotografkinja na netipičan način, ne nastojeći ih valorizirati, već samom činjenicom djelovanja u nekom povijesnom trenutku. Kako navodi autorica, »odnos prema tijelu, rodna pitanja, socijalno angažirane teme, dokumentarizam, snimanje u javnom prostoru, eksperimenti sa svjetlom kao i konceptualna promišljanja umjetničkog jezika – samo su neki od aspekata koje je moguće razmotriti kroz žensku fotografsku perspektivu«. Možda nam se na prvi pogled, zbog količine predstavljenih radova, može učiniti da ne postoji ni jedan drugi parametar koji povezuje istaknute radove, osim činjenice da su ih stvorile – žene. Međutim, krećući se postavom izložbe, vrlo brzo naviru asocijacije koje dovode u suodnos segmente opusa umjetnica različitih generacija. U pozadini kustoske koncepcije vidljiv je i utjecaj teorija pogleda, no on pritom ne utječe na naše promatranje i razumijevanje sadržaja izložbe.

Pri analiziranju (ženske) umjetnosti nužno je zadržati kritičku misao i učiniti odmak od uvriježenog promatranja umjetnika kao genija s prirodno urođenim sposobnostima, što se katkad čini kao osobito zahtjevan zadatak budući da cijela disciplina povijesti umjetnosti počiva na toj premisi. Doista, napisane su brojne monografije koje veličaju umjetnika kao individualca smještenog u »svijet umjetnosti« koji je odvojen od aktualnog društveno-političkoga konteksta. No, takve ideje pridonose pogrešnom shvaćanju umjetnosti koja u vakumiranom prostoru obitava sama za sebe i zbog sebe. Stoga je doista moćan prizor vidjeti umjetnice različitih generacija u međusobnom dijalogu, dok nam istovremeno njihovi radovi pripovijedaju priču, ne samo o razvoju fotografije u domaćem kontekstu nego i o doprinosima žena nacionalnoj umjetnosti. Glas umjetnica treba se čuti i adekvatno smjestiti u širi povijesni kontekst, a ova izložba jedan je od mogućih načina kako to uspješno učiniti. Stoga ću zaključiti inspirativnim mislima hrvatske feministice Lydije Sklevicky, koja kaže da će »svakodnevica, tjelesnost, seksualnost; žene, marginalci svih boja, gubitnici, potlačeni...uspjeti izroniti ispod sive mrene povijesnog zaborava tek kada izoštrimo metodu, oruđe da razaznamo i njihove glasove«.

Tena Starčević, povjesničarka umjetnosti, zaposlena je u udruzi Ured za fotografiju kao koordinatorica programa Galerije Spot te projekta Kvartovski objektiv. Redovno kurira izložbe u Galeriji Spot, piše predgovore za izložbe i tekstove za portale Vizkultura i Suvremena hrvatska fotografija te radijsku emisiju Triptih.