Intelektualna historija i biografija intelektualca: Branko Fučić (1920–1999)

Uvodnik u temu broja

Poticaj za temat koji je pred nama – naslovljen Intelektualna historija i biografija intelektualca – izdanje je knjige Marijana Bradanovića Branko Fučić – povjesničar umjetnosti i konzervator (Društvo povjesničara umjetnosti Rijeka, 2023), te njezino predstavljanje 1. lipnja 2023. u Matici hrvatskoj, a u organizaciji Matičinih Odjela za likovne umjetnosti i Odjela za povijest te Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Društva povjesničara umjetnosti Rijeke.

Već je puno puta s pravom isticano kako je malo koji pojedinac u drugoj pol. 20. stoljeća tako snažno obilježio znanstveni, kulturni i društveni život Istre, Kvarnera, Hrvatskog primorja i Rijeke kao što je to bio Branko Fučić (1920–1999), ugledni hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i hrvatski glagoljizam. Zapravo, Fučića je teško uspoređivati s drugima – jer kako je to jednom zgodom rečeno – on na svome polju konkurencije nije imao. Diplomirao je ratne 1944. godine na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu iz Grupe za Poviest umjetnosti i kulture (XXV – dvadeset i pete). Iako još kao apsolvent započinje raditi, u stalni radni odnos stupa 1945. i to prvo kao zaposlenik Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Od 1946. pak do 1947. godine radi u novoosnovanom Konzervatorskom zavodu za Istru, Gorski kotar i Hrvatsko primorje sa sjedištem u Rijeci. Svoj dolazak u Rijeku i Istru ovako je opisao: »U rasklimanom kombiju, s manjom naprtnjačom punom odjeće i obuće, stigao sam u Rijeku 17. lipnja 1945. godine. Grad koji je prije dva ili tri mjeseca bio zasut bombama bio je u potpunom kaosu. Trebao sam prespavati ovdje, pa su me smjestili u hotel ʽAdriaʼ u palači Zmaić, u današnjoj Splitskoj ulici broj 2. U sobi sa mnom ležalo je još 20-tak ljudi i to uglavnom na podu. Noć u tom devastiranom hotelu s prozorima bez stakla i tople vode promijenila je i usmjerila moj životni put. Do mene se smjestio dr. Hrvoje Mezulić, koji je tada bio imenovan šefom komisije za istraživanje ratnih zločina u Jugoslaviji, te mi rekao da u Pulu ne mogu ići jer su u njoj angloameričke jedinice. Pođi sa mnom u Istru, tamo ćeš nam trebati, nemamo nijednog povjesničara umjetnosti. Došao si kao naručen... Mi moramo dokazati međunarodnoj zajednici da nam Istra konačno treba i pravno pripasti... Istra je puna povijesnih spomenika, to ti je terra incognita. Zapamti, za tebe je to rudnik, ne rudnik ugljena već rudnik povijesti«.

Istra kao terra incognita – ujedno i naslov radijske emisije koju će svake subote od 1992. do 1994. držati u programu Hrvatskoga radija u Rijeci i Zagrebu – u sljedećim će godinama i desetljećima doista postati pravi rudnik napola zaboravljenih legendi, priča i spomenika, zemlja nevidljive i tihe prisutnosti generacija najčešće anonimnih slikara, kamenorezaca i pisara, koji su čuvali identitet hrvatskog čovjeka na poluotoku.

Branko Fučić na terenu u vrijeme istraživanja istarskih fresaka

Godine 1949. postaje zaposlenik Jugoslavenske (današnje Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti u njezinim institutima/kabinetima/zavodima u Zagrebu i Rijeci (jedno vrijeme čak i u Splitu), ali većinu radnog staža službeno s radnim mjestom u Rijeci, gdje na kraju i dočekuje zasluženu mirovinu (1990). Doktorirao je 1965. godine pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani obranivši disertaciju »Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri«. Od najznačajnijih Fučićevih djela ističemo Istarske freske (1963), koautorstvo u glasovitom Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 21985., 31990., 42000., 52006) te kapitalnu knjigu-katalog Glagoljski natpisi (1982). Tu su još i Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 21995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 21998., 32001., 42023), dok su mu posmrtno objavljeni Croatian Glagolitic Epigraphy (London, 1999), Fraške (1999., 22000), Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu (uredila i za tisak pripremila Maja Franković, 2000) i zbirka izabranih radova Iz istarske spomeničke baštine, sv. I–II (priredio Josip Bratulić, 2006–2007) u izdanju Matice hrvatske. Za svoj je znanstveni i stručni rad na polju hrvatske povijesti umjetnosti, kulture i glagoljizma dobio brojna priznanja i nagrade (republičke, gradske, potom od pojedinih društava). Papa Ivan Pavao II. proglasio je Branka Fučića 1983. Vitezom komendatorom reda sv. Grgura Velikog, a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu dodijelio mu je 1986. počasni doktorat teologije, odnosno, od 11. ožujka 1996. on je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Za kapitalno djelo Glagoljski natpisi i ukupan rad na polju srednjovjekovnoga zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafije uručena mu je 1985. prestižna Herderova nagrada Sveučilišta u Beču. Od 1989. dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Jedan je od pokretača Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS) u Zagrebu. Bio je član Društva povjesničara umjetnosti, Matice hrvatske u Rijeci, počasni član Društva prijatelja glagoljice u Zagrebu i puno toga drugoga. Preminuo je 31. siječnja 1999. u Rijeci te je pokopan prema vlastitoj želji na Starom groblju sv. Apolinara u rodnom Dubašljanskom polju na otoku Krku.

Fučić je sam za sebe konstatirao: »Živio sam u opasnim prilikama, ali unutar toga, čini mi se da sam život formirao po svojoj mjeri, da se nisam dao zavesti ni od politike, ni od novca, ni od slave«. Odnosno: »Kao pripadnik intelektualnog proletarijata tokom mučnog razdoblja kada su o nama odlučivale sjene, postolari i poluinteligencija, nalazio sam exodus i veliku radost u prostorima duha, znanja i umijeća gdje sam koliko-toliko mogao ostati sam i autonoman. Moji honorari bili su tada simbolički i posvema nezavidni, ali i to je bio danak slobodi. Najljepše što sam tada u životu učinio bilo je ono što sam radio gratis et amore, koji puta i sa žicom inata, jer i inat nije zanemariv motiv i impuls...«

Tko je i kakav je bio Branko Fučić otkrivamo u svim njegovim knjigama i zapisima; ni jedan nije lišen strasti i radosti otkrića, svijesti o često pionirskom radu. Evo jednoga karakterističnog primjera, iz radijske emisije o Plominskom natpisu: »Pogledajte! U crkvenom je zidu kamena ploča, a u njoj je grubo, rudimentarno uklesan muški golobradi lik, odjeven u kratku antiknu tuniku, kakvu su nosili radnici, težaci i robovi. Muškarac na tom reljefu nosi u ruci neki predmet u kojemu prepoznajemo stiliziranu granu s tri lista. Prolistala grana znak je vegetacije... A zašto taj reljef zovemo Plominskim natpisom i pridajemo mu toliku važnost? Pogledajte dobro gornji desni ugao reljefa. Tamo su naknadno bila uklesana slova. Pročitali smo ih i ustanovili da je to glagoljica, ona stara, još obla, starija od pisma Bašćanske ploče. To je glagoljski natpis iz XI. stoljeća... Čudno mi je da ga talijanski iredentisti iz Labina nisu čekićem rastukli kako su učinili s jednim glagoljskim natpisom u plominskoj župnoj crkvi. Mislim da su nam ovaj natpis spasile ose ili stršeni. Ja sam ga godine 1946. otkrivao skidajući s reljefa osinjake«.

Knjiga Marijana Bradanovića Branko Fučić – povjesničar umjetnosti i konzervator odlično dolazi kao primjer intelektualne historije odnosno primjer pisanja biografije jednog istaknutog intelektualca. Autor ga s pravom stavlja u kontekst hrvatskih zagovornika tzv. škole Anala, tj. historiografskog pravca koji je formiran na radovima francuskih povjesničara okupljenih oko časopisa Annales dʼhistoire économique et sociale. Bilo je to vrijeme kada su uzori bili Fernand Braudel i Jacques Le Goff, vrijeme u kojem smo učili gledati na Mediteran i srednjovjekovnu civilizaciju na nov način. No, zanimljivo je promotriti što je i kako pisano o Branku Fučiću nakon njegove smrti. Naime, on nije bio sretnik da mu je za života bio priređen i uručen Festschrift. To ga je mimoišlo. Unatoč tomu vrijedi se prisjetiti onoga što je na tome polju dosad učinjeno. Na poticaj Jurja Lokmera 17. ožujka 1999. održana je »Spomen-večer u čast akademika Branka Fučića« u prostorijama izložbe »Glagoljica« u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. Fučić je naime bio osnivač i tvorac izložbe »Glagoljica«. Potom je u srpnju iste godine u njegovoj rodnoj Dubašnici, u župnoj dvorani, postavljena prigodna izložba uz blagdan sv. Apolinara, zaštitnika župe Dubašnica i Dana općine Malinska-Dubašnica pod naslovom »Akademiku Branku Fučiću u spomen«. Nad izložbom je organizacijski bdio vlč. Ivan Brusić, tadašnji dubašljanski plovan. Prvo pak znanstveno prisjećanje na Fučića bilo je ono profesora i znanstvenika okupljenih oko Riječkoga teološkog časopisa – Ephemerides theologicae Fluminenses. Oni su mu prije svih – vrijedi to napose istaknuti – posvetili jedan cijeli broj svoga uglednog časopisa. No, bilo je još prigodnih okupljanja i sjećanja na Fučića.

Kao svome istaknutome članu u HAZU je 17. veljače 2000. godine održan komemorativni skup na kojem su o Fučićevu životu i djelu govorili akademkinja Anica Nazor i akademik Andre Mohorovičić. Potonji je pak tada istaknuo sljedeće: »Životni opus akademika Fučića plod je njegova izvanrednog znanja, kulture i iskustva te neizmjerne ljubavi i odanosti djelu istraživanja kulturne baštine u sferi glagoljskih natpisa i likovne umjetnosti locirane na tlu njegova šireg zavičaja – Kvarnera i Istre. Bio je neumoran i ustrajan u radu te zanesen ljubavlju za ljepotu, umjetnost i kulturne fenomene svoje životne regije«.

O Fučiću se potom govorilo i u Buzetu unutar tradicionalnoga stručnog okupljanja »Buzetski dani« 2000. godine. Nakon toga u Buzetskom zborniku tiskan je poseban prilog koji je nastao kao rezultat toga okupljanja. Prigodno sjećanje na Branka Fučića također je bilo priređeno i na cresko-lošinjskom arhipelagu. Na osmu godišnjicu smrti, 31. siječnja 2007., u Bogovićima je održana Svečana akademija »Akademiku Branku Fučiću u spomen« s izlaganjima i prigodnom izložbom. Vjerujemo da je sličnih prisjećanja bilo i drugdje, odnosno ondje gdje je svojom nogom i istraživačkim žarom tijekom dugoga znanstveno-stručnoga rada pristupao Branko Fučić.

U pisanom pogledu treba spomenuti da je časopis Književna Rijeka (2001) posvetio jedan cijeli temat Fučiću objavivši tada i pojedine njegove mladenačke pjesme. Iako nije imao svoj zbornik, Branko Fučić je bio sreće da je malo više od dvije godine nakon smrti dobio monografiju iz pera Josipa Žgaljića, uglednoga riječkog publicista, nakladnika, istraživača i urednika. Pod naslovom Branko Fučić. Od Dubašnice do Dubašnice (2001) zainteresirana je javnost dobila pouzdan pogled u Fučićev život i djelo. Točno pak na njegovu desetu godišnjicu smrti publiciran je vrijedan zbornik Slova na dar Branku Fučiću, koji je uredio Josip Bratulić, a objavilo poduzeće Ex libris iz Rijeke (2009). Te je godine u Malinskoj na otoku Krku organiziran i veliki međunarodni znanstveni skup o životu i djelu akademika Branka Fučića pod naslovom »Az grišni diak Branko pridivkom Fučić«. Na njemu je u svojstvu predavača nastupilo više od 70 akademika, sveučilišnih profesora, znanstvenika i stručnjaka različitih profila iz Hrvatske i inozemstva – Rusije, Bugarske, Njemačke, Austrije, Slovenije i Češke. Među njima posebno su prednjačili slavisti/kroatisti i povjesničari umjetnosti – dva područja kojima je kapitalan i nezaobilazan prinos dao upravo Branko Fučić. Suorganizatori skupa bile su ugledne institucije hrvatske znanosti i kulture: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Staroslavenski institut, Sveučilišna knjižnica Rijeka i Općina Malinska-Dubašnica. Svi su oni zajedničkim snagama 2011. objavili istoimeni zbornik radova. U 2009. godini Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Razred za likovne umjetnosti u nizu »Spomenica preminulim akademicima« objavila je i spomenicu Branko Fučić 1920. – 1999. O Branku Fučiću se pisalo i u drugim publikacijama (npr. u časopisu Problemi sjevernog Jadrana i dr.).

Na XXXV. Susretima na dragom kamenu, održanim u studenom 2009. na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, održan je prigodni skup znanstvenika pod naslovom »Istarske freske nakon Fučića«. U Nerezinama na otoku Lošinju priređena je 2010. godine »Večer u spomen Branku Fučiću«. U Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji bila je 2013. postavljena zanimljiva izložba »Ako znenada pride kruto lačan gost« u čast Branka Fučića i njegove knjižice-pseudotekstologije Gaštronomija. Danijel Žeželj, Hrvoje Đukez i Stanislav Habjan »sasvim izvan sezone, predstavljaju jedinstvenu domaću kulinarsku recepturu namijenjenu iznenadnom gladnom gostu«. Izložba i grafička mapa »posveta su i zahvala piscu, povjesničaru umjetnosti i znanstveniku Branku Fučiću«. Sličnih je prigodnih događaja bilo i drugdje.

Posebnu je pozornost 2016. godine privukao 38-minutni dokumentarni film Az, Branko pridivkom Fučić, scenarista i redatelja Bernardina Modrića (1954–2021) u proizvodnji poduzeća Istra Film. Film je predstavljen kao poetska i kontemplativna priča »o najuglednijem hrvatskom istraživaču glagoljice i freskoslikarstva čija je djelatnost obilježila povijest umjetnosti naših krajeva druge polovice prošloga stoljeća«.

U riječkoj Sveučilišnoj knjižnici postavljena je 2018. izložba fotografija majstora filma i fotografije Petra Trinajstića posvećena Fučiću pod naslovom »Akademik iz kontejnera – Ki je Branko Fučić?«. Dana 31. siječnja 2019. navršilo se točno dvadeset godina od smrti Branka Fučića. Tim je povodom bilo nekoliko događanja (npr. antikvarijat Ex libris iz Rijeke u nizu svojih tribina »Kako čitamo grad« organizira predavanje Petra Trinajstića o Branku Fučiću), a HRT – Radio Rijeka odlučio je reprizirati emisije Terra incognita (svake nedjelje, s početkom od 3. veljače, od 10:45 sati) koje je Fučić realizirao s novinarkom Ljiljanom Jerkić tijekom, vrijedi to napose istaknuti, ratnih godina 1992., 1993. i 1994. Osim toga 2020. objavljen je poseban prilog Novoga lista pod naslovom Terra incognita u povodu 100. godišnjice rođenja akademika Branka Fučića.

U ožujku 2022. Sanja Grković je u sklopu Zbirke fotografske dokumentacije Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske priredila dragocjenu Zbirku Branka Fučića, koja je sada dostupna on-line. Iste je godine realizirana i foto-izložba Branka Kukurina »Za Branka Fučića slovo tražeć. Izložba fotografija« u Interpretacijskom centru maritimne baštine – DUBoak u Malinskoj. Spomenimo kako se zadnjih nekoliko godina u Fučićevu rodnom kraju održava »Ljetna škola glagoljice barba Branka« za školarce, mlade glagoljaše.

I najzad 2022. godine tiskana je u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Rijeke knjiga Branko Fučić – povjesničar umjetnosti i konzervator, koju autorski potpisuje redoviti profesor i voditelj Katedre za istraživanje i zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Marijan Bradanović, a u ovom tematu upravo o tome progovaramo, o kompleksnoj osobnosti hrvatske znanosti i kulture Branku Fučiću. Kroz tekstove Tomislava Galovića (»Branko Fučić i Zagreb«), Marka Špikića (»Fučićev život i djelo u nacionalnom kanonu«), Berislava Valušeka (»Znak Plominskog natpisa«) i Marijana Bradanovića (»Uz knjigu Branko Fučić – povjesničar umjetnosti i konzervator«) približavamo osobnost Branka Fučića te važnost njegova djela za hrvatsku znanost i kulturu i njihovu popularizaciju u vremenu kada je to bila gotovo novina.

Na službenim web stranicama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu stajalo je da je Branko Fučić bio »jedan od najuglednijih akademika HAZU-a«. Uistinu, bio je veliki hrvatski znanstvenik koji je cijeli svoj radni vijek posvetio temama iz povijesti umjetnosti, slavistike, arheologije, etnologije, ali i književnosti te drugih područja, polja i grana humanistike. Njegovo je djelo i danas podjednako aktualno, kao i poticajno.