Fučićev život i djelo u nacionalnom kanonu

Biblioteci povjesničara umjetnosti Rijeke, koju čine studije o Borisu Vižintinu, Vandi Ekl i Radmili Matejčić, u proljeće 2023. pridružen je vrijedan svezak o životu i djelu Branka Fučića. I biblioteku Društva povjesničara umjetnosti Rijeke i autora Fučićeve vite, redovitoga profesora s riječkoga Odsjeka za povijest umjetnosti Marijana Bradanovića, vidim kao tvorce značajnih pothvata. Kadgod se susretnem s publikacijama te vrste (uvažavajući njihove specifičnosti i autorske pristupe), kritičku oštrinu unaprijed doživim kao čitateljski problem. Razlog tomu vidim u zadovoljstvu da se spomenuta vrsta u posljednje desetljeće razvija i dobiva na snazi, odnosno u neskrivenom uvjerenju da ju je potrebno podupirati i znanstveno produbljivati. Ta novija i ojačana vrsta historije postala je prepoznatljiva i usporediva s prethodno objavljenim radovima, pa je čitateljsku kritičnost lakše razvijati.

Kakva je to vrsta historiografije? Poznavatelju historije povijesti umjetnosti bit će vjerojatno poznatija no nespecijaliziranom čitatelju privučenom interesom za život i djelo neke profesijske »junakinje« ili »junaka« koji su svojim intelektualnim dosezima ostavili zamjetne tragove, podjednako u matičnoj struci i u proučavanom ambijentu koji je plodovima njihova rada učinjen šire kulturno prepoznatim i dragocjenim, stoga i vrijednim očuvanja.

Beli, foto: Branko Fučić, 1948. (Konzervatorski odjel u Rijeci)

Promatrajući povijest te vrste, vidjet će se da ona posjeduje zavidnu prošlost, započetu osvrtima na živote umjetnika u renesansno doba, a nastavljajući se tijekom protekloga stoljeća na tumače njihovih umjetničkih dosega. Ona govori o razvitku pomoćne discipline usmjerene prošlosti starije, sestrinske discipline. Ako su Vasariju – kao umjetniku i historičaru – u središtu dijakronijski ustrojenih životopisa bili glasoviti slikari, kipari i arhitekti od kasnoga srednjeg vijeka do vlastita vremena, što je nastavio činiti i Bellori potkraj 17. stoljeća, forme štovanja ili ovjekovječenja djela glasovitih pojedinaca prenesene su u 20. stoljeću na promatrače i tumače umjetničkih tvorevina. Opsežna Gombrichova »intelektualna biografija« Abyja Warburga iz 1970., kao i nešto ranija, šire postavljena Kultermannova historija povijesti umjetnosti iz 1966., mogu se vidjeti kao glasnici od 1980-ih godina razvijene historiografije, koja nas je upoznala s formacijom, misaonim dosezima i utjecaju pisaca poput Aloisa Riegla ili Erwina Panofskog. Evoluiranje žanra vidi se, kako na međunarodnoj razini tako i u našoj sredini, u preobrazbi panoramskih pregleda u afirmiranu monografsku formu. Njima se potkraj 20. stoljeća pridružila i za naš osvrt relevantna povijest konzervatorskog djelovanja, isprva u općim pregledima, potom u životopisima povjesničara umjetnosti, arhitekata i urbanista koji su svoj opus posvetili problematici očuvanja kulturnog naslijeđa. Spomenuta se pojava može pratiti, primjerice, u publikacijama Tomislava Marasovića, Duška Kečkemeta i Tihomila Stahuljaka tijekom osamdesetih i devedesetih godina proteklog stoljeća.

Povećana učestalost potrebe za govorom o profesi­onalnim predcima, koja se na tragu europskih i američkih studija u Hrvatskoj zamjećuje u posljednjem desetljeću, čini se iznimno zanimljivom. Valja se samo prisjetiti studija Ivane Mance o Ivanu Kukuljeviću, Libuše Jirsak o Kršnjavom, potom i ravnateljima zagrebačke Moderne galerije u zasebnoj biblioteci, Franka Ćorića o dosezima austrijskoga Središnjeg povjerenstva za proučavanje i održavanje spomenika graditeljstva, kao i već brojnih skupova Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske s publiciranim zbornicima posvećenim Anđeli Horvat, Arturu Schneideru, Radovanu Ivančeviću, Gjuri Szabi i Lelji Dobronić, a u najnovije doba i skupova o Ljubi Karamanu, Grgi Gamulinu i Doris Baričević. Te publikacije sjedinjuje zajednička težnja za otkrivanjem geneze vlastita profesionalnog etosa, interpretativnih paradigmi, utjecaja na povijest ideja, argumentacijske logike – ukratko, podrijetla i živosti formirane discipline s recepcijom iz raznih zemalja uglavnom staroga kontinenta.

Razlozi za te pojave su višestruki. Povijest umjetnosti, muzejsko-galerijsko i konzervatorsko djelovanje stasali su i u Hrvatskoj premašili jedno stoljeće, od individualnih inicijativa 19. stoljeća do institucionalizacije, kako akademske tako i državno-administrativne, u drugoj polovici 20. stoljeća. Od pojedinaca (Kukuljevića, Sabljara i Kršnjavog) preko prvih skupina istraživača, konzervatora i muzealaca početkom 20. stoljeća (Bulića, Karamana, Laszowskog, Szabe, Schneidera i Hoffillera), do značajnih institucionalnih dosega u drugom poraću, preobrazbom zagrebačkog Seminara u Odsjek i osnutkom Instituta, povijest umjetnosti prerasla je iz osamljenih istraživačkih pogleda relativno malobrojnih sakupljača podataka o neistraženom kulturnom tlu u afirmiranu disciplinu sa sve brojnijim stručnjacima koji si zadaju nove istraživačke zadaće. Jedna od njih je historijsko promišljanje uspostavljene tradicije, od prigodnog prisjećanja do fokusiranog pogleda na djela isticanih pojedinaca te od panegirika prema kritičnijem čitanju. Govor o pojedinostima tako se postupno počeo prometati u rekonstrukcijsko sagledavanje šire slike a deduciranje je obogaćeno indukcijskim pristupom. Ta slika nacionalne povijesti umjetnosti danas je jasnija i znatno je odmaknula od usmene predaje pojedinaca popraćene neispitanim naklonostima ili nepromišljenoj osudi.

Unutar tako stvorena okvira vidim razvitak biblioteke riječkoga Društva i nastanak knjige o Fučiću. Marijan Bradanović nije tek »svrnuo pogled« s umjetničke i kulturne baštine Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja, kojoj je posvetio desetljeća profesionalnog rada, prema drugom predmetu historijskog diskursa. Stasao u sveučilišnom i konzervatorskom sustavu mišljenja koji je korpus profesionalnih spoznaja i postupaka principijelno, afirmativno i nedogmatski prenosio s iskusnijega naraštaja na mlađi naraštaj, tom se povjesničaru umjetnosti i konzervatoru obziran odnos prema živim ili čitanim predcima u potpunosti urezao u profesionalni habitus. Taj se odnos prepoznaje u usporednom, obilnom i dragocjenom svijetu fusnota unutar njegovih studija. Zato kod Bradanovića nije riječ o osobnom »iznalasku« historijske forme i »praćenju trendova«, nego o posvećenosti konceptima uvažavanja, kontinuiteta i nadogradnje, što se moglo osjetiti već 2001. u njegovu članku o tradiciji, osnutku i djelovanju konzervatorske službe u Rijeci. Dakle, u početcima afirmiranja nove historiografske vrste u našoj zemlji.

Predanost istraživača očituje se u dosad najopsežnijoj knjizi unutar biblioteke. Na više od dvije stotine i pedeset stranica čitatelj će zamijetiti strpljivu posvećenost brojnim temama i pojedinostima iz Fučićeva života. Tako sazdan istraživački princip, na koji je Bradanović u predavanjima ili razgovorima uvijek spreman podsjetiti, vidim kao jedan od temelja knjige, koja je u njemu dugo vrila. Napisao ju je na poticaje kolega iz riječkoga Društva, odnosno njegova predsjednika Berislava Valušeka. Osim marljivosti, pisac je osjetno bio nadahnut životom i djelom čovjeka čije radove nije samo čitao (ili čitajući verificirao studijskim radom i na terenu) nego i osobno poznavao, s kojim je razgovarao i koji ga je, kako stoji na početnim stranicama knjige, među ostalim »uvjerio u mjesto i radijus« njegova »pravog zavičaja«.

Ako se knjiga o Fučiću može sagledavati kao plod novih istraživačkih nastojanja, onda valja pridodati da se ona, simptomatično, izdvaja upravo po monografskoj formi, koja se životu i djelu krčkoga istraživača ne posvećuje fragmentarno i lapidarno, nego s težnjom cjelovitijem i temeljitom prikazivanju stvari. To, dakako, ne znači da usmjeravanjem žarišta na život značajnoga pojedinca u ovoj knjizi nećemo doznati o prostornim i vremenskim koordinatama njegova rođenja, odrastanja, studija i profesionalnog djelovanja, od opisa izmijenjenog zavičaja do nestalnosti političkih zbivanja. Tu dvostruku prednost monografskog izraza pisac je maksimalno iscrpio pa doznajući o Fučićevu životu, doznajemo i o njegovu vremenu i počesto nesklonim životnim okolnostima.

Boljun, foto: Branko Fučić, 1947. (Konzervatorski odjel u Rijeci)

Knjiga je podijeljena u sedam poglavlja, kojima se pridružuju cjeline posvećene životopisu, najvažnijim nagradama i priznanjima, sabranoj i klasificiranoj Fučićevoj bibliografiji te dodatnoj literaturi i izvorima. Prateći slijed Fučićeva životnog puta, pisac nije zanemario prijašnja istraživanja Josipa Žgaljića i Tomislava Galovića, odnosno brojnih tumača Fučićeva djela u 2011. objavljenom, monumentalnom zborniku Az grišni dijak Branko pridivkom Fučić. U knjizi se pak na više mjesta vidi potreba za ispunjavanjem duga prema osobi koja je toliko utjecala na piščeva zanimanja i na osjetljivost prema vlastitu djelokrugu. Ti su se prostori, u različitim vremenima i dvjema karijerama, nerijetko poklapali. Netko bi mogao primijetiti da je ovdje riječ o profesionalnom sukobu interesa. Ipak, ova pomnjivo satkana i dojmljivim pripovjednim darom obogaćena knjiga uspješno se odmiče od prevlasti slavljeničkog tona. Premda se u monografiji na više mjesta može osjetiti da je riječ o identifikacijskim momentima – jer su se i Fučić i pisac podjednako ugodno osjećali i djelovali kao povjesničari umjetnosti i konzervatori – Bradanovićev je diskurs znanstveno utemeljen, precizan te dovoljno distanciran pažljivošću prema vrijednosti i značenju raznovrsnih vrela.

Nakon uvodnih poglavlja (»Okvir« i »Motiv«), u kojima obrazlaže pobude za pisanje knjige, Bradanović u poglavlju »Trostruki bodul, a i Vlah, čobanin« stilski zavodljivo uvodi čitatelja u osobno i kulturno podrijetlo Branka Fučića u malenoj i slikovitoj sredini krčke Dubašnice. Ispreplećući podatke o obiteljskom podrijetlu i predočavanje zavičaja s vrsnim evokacijama slika znatno izmijenjenih krajolika, pisac nas vodi tragom obiteljskih selidbi od Krka preko Generalskog Stola do zagrebačke Šalate. Taj je prostor u knjizi posvećen ambijentima Fučićeva odrastanja i prvih godina školovanja te razvitka umjetničkog i pjesničkog senzibiliteta. Tu pratimo adolescenta koji u prvim tekstovima objavljenim pod pseudonimom spaja vjerski i nostalgičan osjećaj pripadnosti djetinjem ili ljeti viđenom zavičaju u užurbanoj sredini međuratnog Zagreba. Poglavlje je zaključeno bliženjem svjetskog sukoba, koji je pripadnicima Fučićeva naraštaja (Aleksandru Percu, Lelji Dobronić, Tihomilu Stahuljaku, Ani Deanović) iz temelja promijenio živote.

Fučićev studij na zagrebačkom Mudroslovnom, odnosno Filozofskom fakultetu poklopio se s početnim i završnim mjesecima svjetskog sukoba, odnosno od jeseni 1939. do proljeća 1944. godine. Dok se rat pretvarao u tragični nacionalni raskol a banovinsko je poglavlje jugoslavenske Kraljevine zaključeno uspostavom kolaboracionističkog poretka koji je bešćutno progonio tisuće, među njima i Fučićeva starijega kolegu Grgu Gamulina, mladić je pohađao predavanja Schneidera, Hoffillera, Knolla, Bacha, Kniewalda, Novaka, Hauptmanna, Mixa, Matičevića, Deanovića. Bradanović je uvidom u arhivsku građu Filozofskoga fakulteta pomnjivo prezentirao slijed Fučićeva studija povijesti, povijesti umjetnosti i talijanskog jezika, okrunjenog visoko ocijenjenim završnim ispitima, u proljeće 1944. godine prekidanima i zračnom uzbunom. U poglavlju doznajemo da je Fučić usred rata kratko pohađao i Likovnu akademiju, nastavljajući se na prije otkriven umjetnički poziv. Diploma Mudroslovnog fakulteta izdana mu je početkom travnja 1944., a novu je nakon rata, s novim državnim oznakama, podignuo otac Šime potkraj srpnja 1946. godine.

Cres, gradska ulica, foto: Branko Fučić, 1945. (Konzervatorski odjel u Rijeci)

Razlog tomu Bradanović objašnjava u idućem poglavlju, naslovljenom »Neukrotiv pripadnik Karamanova konzervatorskog zavoda«. Ono govori o početcima Fučićeva profesionalnog puta, i to konzervatorskog, od lipnja 1945. godine. Poglavlje, ali i opis konteksta, zauzeli su znatnu pozornost pisca koji je prikaz relativno kratkog i intenzivnog vremena (zaključenog ujesen 1947. godine) ponovo zasnovao na arhivskim vrelima, čuvanima u riječkom Konzervatorskom odjelu i Državnom arhivu te u sjedištu Ministarstva kulture i medija. Sve većem broju istraživača ti fondovi postaju nepresušno bogatstvo podataka, kako u tekstu tako u slici. To poglavlje donosi vještu isprepletenost upravo tekstualnih i slikovnih vrela iz tog vremena. Ono ne govori samo o »neukrotivosti«, nespremnosti na subordinaciju, mladenačkoj svojeglavosti neumornog pronalazača ili preferiranju Karamanova autoriteta iz Zagreba nasuprot traženju prvoga ravnatelja riječkog Zavoda, nešto starijega Aleksandra Perca. U njemu se prikazuje i nastanak sustava, koji je, poput države, pretvorene iz fašističke tiranije u jednopartijsku republiku sa staljinističkim predznakom, trebao doživjeti tranziciju iz Hrvatskoga državnoga konzervatorskog zavoda u tri pokrajinska zavoda za prostore kontinentalne Hrvatske, Dalmacije te Kvarnera i Istre.

Fučićeva uloga u tom je razdoblju bila višeslojna. Uz mlađe i starije kolege iz zagrebačkog Zavoda, 25-godišnji se povjesničar umjetnosti našao na kulturnom tlu koje je većini hrvatskih istraživača bilo nepoznata zemlja. Tu zemlju, prije svega pripojenu Istru, trebalo je obilascima najmanjih sela i zaselaka, prijepisima glagoljskih natpisa i grafita, pomnjivo pripremljenim i senzibilno izrađenim fotografskim snimkama stručno obraditi i pokazati autentičnu hrvatsku kulturu u Istri, osobito u kontekstu pariških pregovora, zaključenih početkom 1947. godine. Uloga malobrojnih no predanih konzervatora, isprva upućivanih iz Zagreba, potom iz Rijeke, nije se samo uklopila u oslobodilačko-kolonizacijski proces trijumfalnog poretka: bila je važan doprinos procesu slavenizacije, koji je prve plodove rada pokazao pazinskom izložbom o slavenstvu Istre. Fučićeva uloga u njezinu nastanku bila je jedna od ključnih.

Po mnogočemu je to doba, svidjelo se to nekomu ili ne, bilo utemeljiteljsko a, sudeći po okolnostima i rezultatima rada malog broja konzervatora, i herojsko. Povjesničarke i povjesničari umjetnosti u tadašnjoj konzervatorskoj službi započeli su graditi sustav, koji se temeljio na terenskom radu, bilježenju i popisivanju, snimanju, izdavanju pravilnika o zaštiti starina i čitavih ambijenata, zabrana i preporuka te sudjelovanju u pripremi prvih zakonskih dokumenata i praktičnih intervencija, od Korčule do Lepoglave i od Poreča do Orahovice. Za razliku od međuratnog i ratnog doba, kada su pojedinci bili osuđeni na nerazumijevanje vlasti ili na nedostupnost ratom zahvaćenih krajeva, novi je poredak dobro razumio važnost prosijavanja, lučenja, ali i očuvanja i restauratorskog integriranja stečene kulturne baštine.

Fučić je tu povijesnu prigodu, čini se, smjesta prepoznao i objeručke prihvatio. Njegov nemiran, vagantni duh vodio ga je u poratno doba neimaštine, oporavka i obećanja utopijske budućnosti po mjestima u kojima je nastavio razvijati senzibilitet za osobna ili kolektivna umjetnička djela često anonimnih tvoraca, plodove prirode i kulture (dakle, ne samo tzv. visoke umjetnosti), za vrijednosti izgrađenih cjelina unutar krajolika, monumentalnost sićušnoga, otkrivajući zanemareno ili neprepoznato, od preslikanih ciklusa zidnog slikarstva u ruralnim crkvicama (kako je tada bio slučaj i sa crkvicama Lobora, Martinšćine, Belca i Zajezde u Hrvatskom zagorju) do poruka glagoljaša urezanih u zidove ili na kamene spomenike. Nalik Cvitu Fiskoviću, direktoru Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, i mlađi je Fučić u pismu i slici tragao za tragovima slavenskog, odnosno hrvatskog identiteta. Dok je Fisković to činio spajajući promatranje otprije poznatih remek-djela u urbanim sredinama Dalmacije s čitanjem arhivskih vrela i tako afirmirao kult »domaćih majstora«, suprotstavljenih predratnom kulturno-političkom favoriziranju talijanstva, rimske ili mletačke naravi spomenika kod Venturija, Bonija i Ducatija, Fučićev se arhiv nalazio uglavnom na zidovima ruralnih crkava i ticao se otkrivanja rustičnih, »neznatnih« djela, o kojima se nije moglo čuti na sveučilišnoj nastavi ili o njima pisati na završnom ispitu.

Ovo nam poglavlje prikazuje put mladoga konzervatora ali i mlade, postupno sve bolje ekipirane i organizirane konzervatorske družine pretvorene u respektabilnu službu, čijim se uspjesima i razini predanosti, senzibilnosti i načinima primjene naslijeđenih ili aktualnih teorijskih postavki možemo diviti. Dok se riječki Zavod polako formirao, Fučić je, najčešće pješice, obišao desetine mjesta, od Labina, Rovinja, Svetoga Lovreča, Butonige, Lindara, Zarečja, Pazina, Bazgalja, Cerovlja, Plomina, Barbana, sve do Krka, Osora, Suska i Senja. Bradanović pomnjivo prati grozničavost mladoga putnika, koji »nestancima s radara« svojih nadređenih izaziva i divljenje i zbunjenost. Ipak, njegov istraživački nemir, entuzijazam pronalazača nepoznatih dragocjenosti, zapisi o otkrićima u tekstu, crtežima i fotografijama, spoj službenih izvješća sa zavodljivim tonom osobne korespondencije (primjerice iz teško razorenog Senja Anđeli Horvat), otkrivaju mladenačku, vulkansku narav koja je već tada mnogo toga navješćivala.

Rekonstruirajući zbivanja unutar toga kratkog razdob­lja, ovo je poglavlje oplemenjeno Fučićevim fotografijama. Te snimke, koje je Bradanović locirao u zagrebačkim i riječkim fototekama baštinskih ustanova, daju knjizi osobitu vrijednost. Pisac je stoga potpuno opravdano tom važnom dijelu Fučićeva konzervatorskog rada posvetio zasebno poglavlje. Snimke su zasigurno najkvalitetnije od svih amatera-snimatelja u tadašnjoj konzervatorskoj službi, među kojima mi je iz istraživanja poznat rad Tihomila Stahuljaka, Anđele Horvat i Milana Preloga. Fučić nije stvarao tek podsjetnike na konzervatorske vizitacije neke neotkrivene, zapuštene, ratom razorene ili neočekivano važne pojedinosti i ambijenta. Potpuno je bio svjestan stvarateljskog čina, od odabira motiva, plana ili rakursa, stanja osvijetljenosti i komponiranja kadra do pritiska na okidač.

Zato ne čudi da je pisac odlučio ispreplesti pripovijedanje o Fučićevu životu s više od pedeset njegovih fotografija, uglavnom iz prvih godina poraća. One prikazuju otkrivenu istarsku Arkadiju, tragove razaranja katedrale u Osoru, arheološke lokalitete, slikovite brežuljke s gradićima, intimno doživljene i poetski prikazane pojedinosti novootkrivenih glagoljskih spomenika i reljefa, preživjelo ruralno stanovništvu u svojem tradicionalnom staništu. Fučićeve fotografije predstavljaju drugu stranu epohe, odnosno odmak od buke proglasa, masovnih povorki i manifestacija koje su od ulaska jugoslavenskih snaga u Istru bilježili fotografi zagrebačkog Foto-otsjeka Odjeljenja za štampu Predsjedništva narodne vlade Hrvatske, odnosno Agencije za fotodokumentaciju. Snimke se odmiču od te trijumfalne glasnoće; diskretni su spoj svjetlosti, odnosno nade preživjelih, i prigušeni pokazatelji socijalnih potresa poraća, u Istri zaključenih depopulacijom nakon iseljavanja talijanskog stanovništva. Aktualnost zbivanja vidi se tek na ponekim snimkama na kojima se vidi danas izblijedjela baština političkog novogovora grafita na crkvicama ili pročeljima kuća istarskih gradića. Zato posjeduju više od povijesne vrijednosti i potrebno im je posvetiti zasebnu studiju. Ovo poglavlje u knjizi izvrstan je poticaj toj zadaći, kao i golem doprinos voditeljice Službe fotografske dokumentacije Ministarstva kulture i medija, kolegice Sanje Grković, koja je posljednjih godina stotine fotografija iz fotografskih zbirki učinila dostupnima svima zainteresiranima preko mrežne stranice Ministarstva.

U posljednjem poglavlju (»Od asistenta do akademika«) Bradanović opisuje Fučićevo polustoljetno profesionalno djelovanje, od nemogućnosti da se vrati u konzervatorsku službu do pune predanosti znanstvenim istraživanjima u suradnji s Jugoslavenskom, odnosno Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti. Knjiga u ovom smislu pokazuje zanimljiv nerazmjer u posvećivanju dijelovima Fučićeva života. Dok je kratkotrajnom konzervatorskom djelovanju posvećeno više od osamdeset stranica knjige, ostatku karijere i života posvećeno je sedamdesetak. Tu vidim piščevu želju za apostrofiranjem konzervatorskog rada, koji u Fučićevu životu nije bio usputan ili u potpunosti prekinut nakon intenzivnih 27 mjeseci poraća. To nas ne treba čuditi, jer je oslobađajuću specifičnost konzervatorskog pogleda i recepcije vrijednosti baštine, koja se sastoji od prepoznavanja i onkraj »vrhunskih« djela, Fučić nastavio kultivirati do kraja života. Širina zaštitničkog stajališta ticala se nekoć valoriziranog a danas teško branjivog ili sve manje branjenog ambijenta i u duhu je Dvořákova spomeničkog opsega iz Katekizma zaštite spomenika, objavljenog 1916. godine. Prihvaćanje tih proširenih prostornih i valorizacijskih koordinata kod Fučića se osjeća i na fotografijama i u otkrićima neprepoznatih dijelova zavičaja. K tome, pisac je na dobrom tragu kada iznosi pretpostavku o Fučićevoj recepciji duha vremena u historiografiji, odnosno u usmjerenosti na maleno i svakodnevno u francuskoj Školi Anala.

Poglavlje prikazuje profesionalni put Fučića od mjesta vanjskoga suradnika JAZU od 1948. preko asistentskog mjesta pri Historijskom institutu od 1949. do 1952. te od te godine do umirovljenja 1990. godine, u službi Akademije. Ta su mu namještenja omogućavala nastavak terenskog rada po poznatim krajevima s brojnim nepoznanicama, a strpljive i brojne obilaske počele su pratiti publikacije, od članaka do knjiga fundamentalne važnosti. Obilasci, bilješke i izvješća tako su pretvarani u temeljne, pomnjivo pripremane studije u službi afirmiranja, održavanja i restauriranja donedavno nepoznate baštine. U poglavlju doznajemo o terenskom radu, suradnji s osuđivanim i slavljenim riječkim arhitektom Igorom Emilijem (primjerice na osporavanoj adaptaciji Nugentove trsatske gradine), pripremama izložbi zidnog slikarstva i glagoljskih nalaza, manjim i većim publikacijama, izradi i obrani neobjavljene disertacije o srednjovjekovnom zidnom slikarstvu Istre u Ljubljani 1965. godine, konzervatorskom radu u Osoru potkraj 1970-ih, suradnji na glasovitom Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, radu na kulturno-povijesnom vodiču po Cresu i Lošinju te o posljednjim godinama života, praćenim priznanjima za višegodišnji rad.

Bradanović je knjigu posvetio svojim studentima, ističući uzornost ili poticajnost Fučićeva djela i prilika koje mu nisu uvijek bile sklone, u idejnim i tehnološkim okvirima naraštaja koji stasaju u sjeni Bolonjske reforme. Posvetu studentima, koji se implicitno pozivaju da tu iscrpnu studiju nastave nadograđivati u formi doktorskog istraživanja (»Ovaj rad listajte, ali Fučića čitajte«), ne vidim nužno kao izraz žalovanja za izgubljenim svijetom izrečenih i dijelom ispunjenih obećanja socijalističkog doba u Hrvatskoj, odnosno za svijetom vulkanskih energija prepoznatih ili kočenih individualaca koje možemo shvatiti kao utemeljitelje ili nastavljače povijesnoumjetničke tradicije nastale prije 1945. godine. Ova knjiga nije dokument neosnovanog osobnog divljenja jednom od junaka prikazanog vremena, i više je od okvira za dubinsko proučavanje i tumačenje Fučićeva djela. Iako uvijek postoji mogućnost analitičkog proširenja uvida u to djelo, Bradanovićeva knjiga postigla je maksimum. Istodobno je iscrpna i čitateljski pitka, poticajna i narativno zavodljiva, esejistička i znanstveno utemeljena. Predstavlja više od privremenog stanja razumijevanja Fučićeve kompleksne osobnosti i bogatstva intelektualnih i istraživačkih dosega. Zahvaljujući njoj djelo krčkoga povjesničara umjetnosti i konzervatora prijeći će granice pokrajinskih interesa i pomoći obogatiti kanon hrvatske povijesti umjetnosti.

Marko Špikić, povjesničar umjetnosti i komparatist književnosti. Redoviti je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao 2003. temom Predstavljanje starina u spisima talijanskog humanizma prve polovice XV. stoljeća, doktorirao 2007. temom Konzervatorsko djelovanje splitskog antikvara Francesca Carrare. Kao autor i urednik objavio petnaest knjiga te brojne članke u znanstvenim i stručnim časopisima.