Dvije knjige o Anti Starčeviću

Nigdar ne bu v megli spomenika imal

kaj nigdar neje s klimavcima klimal.

M. Krleža: »Planetarijom«

»Ako u vrijeme naših praunuka u ovom narodu bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod – mi učinismo više, negoli su agitatori ikada učinili«. Tim riječima god. 1871., u »Naputku za pristaše hrvatske stranke prava«, upozorio je Starčević budućnost na značenje svojih istina, iskustava, borbe i protivljenja; na neprestano podržavanje kičme i uspravnosti u hodu kroz niske tamničke hodnike nepravde i ugnjetavanja. Stoga i sva nastojanja, da se njegova ličnost, njegovo udaranje, mlaćenje i traženje tumači ispravno i istinito, nepokoleb­ljivo i borbeno, odgovaraju Starčevićevim zahtjevima od praunuka u tih nekoliko citiranih redaka. Danas, kada je omladina proračunano neupućena u istinski razvoj »događajnice«, kada su već odrasli ljudi krivo obaviješteni o ličnostima, povodima, uzrocima i posljedicama, kada reži smrt na osvjedočenike navedenih svetinja – ovakav rad ne znači samo »spomen i oduženje velikom ocu hrvatske državopravnosti«, nego se pruža izagrobna mogućnost rada i govora mužu, umniku, borcu, pravedniku, dalekovidniku, kome je pripadala budućnost (naša sadašnjica), da u potpunosti ostvaruje svoje zahtjeve – i da u cjelini ukazuje na sva svoja upozorenja, protivljenja i predviđanja, koja su se u historijskom zbivanju jasno iskristalizirala.

»Na nama je prokletstvo, da smo se pustili zanijeti na sanjarije; ostavili smo naš narod...«; opaža jasno svu tragičnost (iako krasnu) hrvatske »erazmovštine« – u smislu koncilijancije, kozmopolitizma i evolucije. U našim sitnim prilikama nepopustljivi i tvrdoglavi, nepovjerljivi i oprezni seljak Ante Starčević je hrvatski Luther, koji fanatičnom akcijom (nacionalan, pučki vehementan, strastan i elementaran) razara i smrskava nadnarodni idealistički san o »panslavenstvu«, »sveslavenstvu«, »ilirizmu«, »slovenstvu«, »slavenstvu« – i obara šakom, pun bijesnih pogrda i termina, izvannarodnu laž i podvalu. Za njega bi se danas moglo kazati isto, što je rečeno za Luthera: »I dok narod ulazi u njegovu ideologiju, ulazi on istodobno u povijest svoga naroda. Vraća elementu svoju elementarnu snagu«.

Ta hrvatska »erazmovština« (idealna, ali nerealna, i zato štetna) provlači se kroz hrvatska ingeniozna pojedinačna te skupna politička kulturna, književna i jezična nastojanja od patra dominikanca Jurja Križanića do danas. Taj naš prvi djelomični Erazmo, zastupnik sveslavenske solidarnosti i ravnodušnik spram krvave stvarnosti vlastite domovine, taj blistavi akademski idealist i sanjač na »svetom oblaku Čovječnosti« i Slavenstva, ujedno je začetnik velikih zabuna i zabluda, koje se nastavljaju u raznim formama i pod raznim nazivima preko Iliraca, osobito Gaja, zatim ih usvaja Strosmajer, namrijevši ih tlačiteljima narodnim kao sredstvo. Starčević oprašta dva puta Strosmajeru i pronikljivo podnosi dva »cjelova« biskupova (Bruder Ante, peccavi!), koji ga par minuta nakon toga naziva u pismu Račkome »nakazom« – ali, kad prevrši mjera, on se obara bjesnilom fanatičnog ekskluziviste, iz čijih riječi vrišti istina. Tada on ne žali »erazmovštinu«, koja se od idealističke akademičnosti Križanićeve izvrgla u proračunanost, zaplotnjaštvo i izdajstvo. On sve supsumira pod jedan tip označen divnom kovanicom i okarakteriziran riječima lutherovskog bojdžije, ratnika i psovača: »nečista pasmina« koja »nije van za krađu; nikada nije za dobru stvar; uvijek je kriva, a uvijek druge za svoje krivce izdaje; junak je samo prije i poslije boja«; ti »čovječuljci brzi su na čast i na novac«; »u svoje vrijeme zasuču i obmane narod tako, da on i sam u propast hrli. Kroz zadnjih 400 godina naći je ovakovih ljudi u svako doba naše povijesti«. »Njima je nedostiživo, ludo sve, što je izvan njihova trbuha i kese«. »Oni nikada ne kažu, što hoće, što li ne će, od njih čovjek nikada ne zna, na čemu je«; »dobro misle, a zlo rade, narod i slobodu ljube, pa i tako oboje izdaju«. »Ništetne kukavice«, »smeće naroda«. »Već ih Aristotel opazi«, a »ima ih ne samo u Hrvatskoj, nego i u Francuskoj i u Rusiji«. Te definicije, osjećaše i sam Starčević, imadu internacionalnu i vanvremensku zamašnost.

Istodobno, dok obračunava u svojoj domovini, lavlji se bori s ravnim protivnikom Vukom Karadžićem (srpskim Lutherom), koji ima za leđima probuđenu prkosnu narodnu svijest, što više i u samoj Hrvatskoj, a pomažu ga i Ilirci i narodnjaci, i »našinci« i »madžarolci«, i Gaj i Kukuljević i Strosmajer. Lutherovski bijes kipi u njemu. Već sam izgled protivnika, kao vanrednom psihologu i stilistu, koji je mogao da svoje nepokolebljive utiske zgusne u par genijalnih rečenica, odaje mu svu duševnost i karakter dotičnika: »On (Strosmajer) nas primi svakako i za to nikako: i prijateljski, i osorno, i dostojanstveno, i milostivno, i gospodski i demokratički. Nego nijedno to držanje ne bijaše odrezano, ni zarubljeno, ni zaoštreno, nego pomiješano. On se držao kao da je ukraden, tuđ, vrtljikav, izgubljen. Na njemu sve staja kao na kolcu. Riječ oslaba i k tomu kao navlaš kroz nos, preneugodna. U cijelu obličju ne opazili ništa u što bi se ja zaljubio, ništa što bi me na prijateljstvo ili na štovanje ganulo. Najnepovoljnije mi bijaše: mrtvilo u očima, mrtvilo u Kretanju, mrtvilo na ustnicama, mrtvilo u svemu čovjeku, koji je u najljepšoj muževnoj dobi.«

Divno kaže dr. Mile Starčević: »Što je tome tvrdome ličkom seljačkom sinu do mišljenja, koje će o njemu iza ovakvih polemika imati građanska sredina?«

Taj asketa, »besplatni Matičin tajnik«, koji zbog svoje ekstremnosti napušta njene odbornike, »djecu bradatu i ćelavu«, »gatala delfička« – koji je kuburio čitav život, taj divlji volilac svoga naroda, pod uvjetom vječite grižnje, vječitih opadanja, vječitih spletaka, vječitih zaplotnjačkih napada i izdajstava imao je puno moralno pravo da se pjeni od ljutnje nad Mažuranićem, nad Kukuljevićem, nad Gajem, Strossmayerom, Račkim, Jelačićem – nad »cvijetom inteligencije«. »Tako dakle samo prava hrvatska stranka, samo ona može štogod učiniti za olakšati prokletstvo, u koje gg. Mažuranić i biškup Strossmayer baciše Hrvatsku; prokletstvo, koje, potpuno razvijeno, dao Bog da nijedan Hrvat ne dožive, nego radije da svi propadnemo«. To pravo imao je muž, koji je poslije kobnoga glasovanja za Račkijevu i Strossmayerovu adresu 1866. godine, osjetivši sve strašne posljedice, između 12. i 13. veljače sasvim osijedio ...

Ove dvije knjige bude neizmjernu ljubav k Anti Starčeviću, i kao borcu i kao čovjeku. Poučne su, zanosne, istinske i tople. U prvoj su članci: F. Lukasa: Starčević; Bare Poparića: U spomen dra Ante Starčevića; dra Božidara Murgića: Hrvatski nacionalizam Ante Starčevića; Martina Lovrenčevića: Rad i borba Ante Starčevića; dra Mile Starčevića: Kako je došlo do Starčevićeve negacije Srba; Stanislava Šimića: Starčevićev stil. Poparić nam u opširnim uspomenama približava čovjeka Starčevića u posjeti kod njega, zatim tumači njegovo djelovanje do sabora god. 1861. Slijedi: književni rad Starčevića u doba apsolutizma. Zatim: Ante Starčević u saboru god. 1861. A najsnažniji je pasus, koji obrađuje vrijeme od raspusta sabora god. 1861. do Rakovice. Nižu se uvjerljive kontra Strossmayer, od Rakovice do Khuenove i neodstupne riječi u poglavljima: Starčević strahovlade, Strahovlada grofa Khuena Hedervarya. Beskompromisnost, nepopustljivost, istina i ljubav glavne su značajke Poparićeva članka, kao i knjige dra Mile Starčevića – a to bijahu odlike samog Staroga.

Esej dra Mile Starčevića: Starčević i Srbi, najbolje je i najozbiljnije djelo, koje obuhvata sve faze hrvaske politike u ono vrijeme, iznoseći vjerno, i ekonomske prilike, i socijalan duh, i općenitu atmosferu tamo, gdje je potrebno da se bolje objasni ličnost, pokret, čin, uzrok ili posljedica. Vanredna naučna suzdržljivost i objektivna ozbiljnost dominira čitavom knjigom, a da piscu nigdje ne izmiče toplina riječi, svijetli ton zanosa, sugestivno upozorenje na pouku i, mjestimice, zvuk ironije. Suprotstavljanjem ekstremnih težnja u dva naroda preko njegovih najizrazitijih i najsnažnijih sinova, do dramatskog sukoba, neobično uvjerljivo briše svako strančarstvo, i psihološki objašnjava te naučno opravdava najoštrije ispade i konflikte. Osim toga pisac često predaje riječ, preko obilnih citata, samome Starčeviću.

»Erazmovština« (u najplemenitijem smislu) je obilježje i samoga hrvatskog naroda, što dr. Mile Starčević oštroumno iznosi: »crta hrvatskog karaktera jest izvjesna težnja za ostvarenjem općeljudskih zadataka«. A najljepše se može dokumentirati prihvaćanjem bogumilstva od bosanskih Hrvata, uz stotinu drugih činjenica, koje ovako osvjetljuju hrvatski narodni kolektiv. Upozorava na taj historijski momenat i dr. Mile Starčević: »Karakteristična je naime činjenica, da su bosanski Hrvati u isto vrijeme, kad su Srbi (Stevan Nemanja) – uviđajući veliku opasnost, koja im od te vjere prijeti – ognjem i mačem protjerali svoje bogumile – primili objeručke novu sektu, jer je svojim ʻbogonostvomʼ odgovarala njihovoj težnji za sveobuhvatnošću i žrtvovanjem samoga sebe za čovječnost«.

Nije paradoksalno, jer Starčević bijaše stopostotni sin svoga naroda, da je taj borac protiv hrvatske erazmovštine (u lošem smislu te riječi), imao u čitavom svom radu jednu nadvremensku erazmovsku crtu, na što jasno upozorava i dr. Mile Starčević: »Starčević je duhovni vođa cijeloga naroda, koji određuje putove za stoljeća unaprijed, a ne praktični političar, ograničen taktikom i mnogobrojnim obzirima; njegovi su putovi ravni, a cilj jasan – kod njega nema ʻševrdanjaʼ. Takve vođe obično slijede samo široki narodni redovi, jer instinktom pogađaju, da je njihov, da je isto što i oni, i omladina, koju još život nije pokvario, ali inteligencija mu pristupa većinom samo u namjeri, da jednu, bilo koju, oštricu njegova programa otupi«.

Tu leži tragika dra Ante Starčevića za njegovo – i sva veličina i značajnost za naše vrijeme.