Diverzija ili ustanak? O zborniku radova Velebitski ustanak

Malo je koji događaj u našoj prošlosti prve polovice 20. stoljeća lišen razilaženja u znanstvenome vrednovanju te, prethodno ili posljedično, korištenja u svakodnevne društvene svrhe u onome uskom krugu za historiografska pitanja zainteresirane publike. Katkad se oni čine poznatijima i na prvi pogled relativno jednostavnima za raščlambu, a katkad od njihova komentiranja zaziru i bolji poznavatelji povijesnoga konteksta u kojima su se ti događaji odvili. Ne umišljajući da se nalazi među potonjima i potpisnik je ovih redaka svojedobno poprilično upoprijeko »Lički«, odnosno »Velebitski ustanak« iz rujna 1932. okrstio »[...] sitnim oružanim napadom na žandarmerijsku postaju u Brušanima kod Gospića [...] koji je za ustaše postao svojevrsnim simbolom borbe za oslobođenje Hrvatske, a za vlastodršce dodatnim gorivom u peći posvemašnjega straha od državnih neprijatelja«. Iako i dalje stojim iza rečenoga, vlastito bih viđenje na spomenute događaje svakako ispravio i dopunio da sam bio u mogućnosti koristiti se radovima objavljenima u izdanju Velebitski ustanak. Zbornik radova, o kojem na ovome mjestu kanimo govoriti.

Kao iznimno plodno tlo za različita ideološki obojena tumačenja, brušanski je događaj sve do pojave navedene publikacije uglavnom ostajao izvan dohvata ozbiljnih historiografskih studija. Kao takvome su mu se pripisivala potpuno oprečna značenja, ovisno o stajalištu onih koji su ga spominjali, pri čemu su i sami sudionici i njihovi postupci ostajali zaogrnuti koprenom omalovažavanja ili pretjerivanja, čineći posljedično sam događaj ili nevažnom čarkom usmjerenom protiv karađorđevićevskoga režima ili značajnim pothvatom s upravo mitskim osobinama i značenjem. Ne treba spomenuto previše ni čuditi jer je hrvatska povijest međuratnoga razdoblja, nažalost, za mnoge domaće povjesničare 20. stoljeća (bila) samo neprivlačno, beogradskim centralizmom obojeno razdoblje koje je prethodilo znamenitim i značajnim događajima što su uslijedili za vrijeme ili nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Kažem nažalost, jer je upravo u spomenutome razdoblju zametak hrvatsko-srpskoga političkog i društvenog nerazumijevanja dosegnuo punu zrelost pod okriljem centralističkog i unitarističkog (umnogome i velikosrpskog) nasilja prema političkim neistomišljenicima režima, udarajući temelje i događajima iz 1940-ih i 1990-ih. Nedovoljno znanstveno istraživanje i vrednovanje začetka spirale zla koja je upravo otada otvoreno počela zahvaćati prostore na kojima živimo i kojoj, čini se, još uvijek ne naziremo kraja, znači i pokazivanje neodgovornosti prema traženju stvarnih uzroka događanjima koji i više od stoljeća nakon nastanka značajno utječu na našu svakodnevicu.

Pokušaji otkrivanja i vrednovanja činjenica vezanih za Velebitski ustanak, prema riječima urednikâ Zbornika Ante Bežena i Ivana Brlića, bili su dugotrajni i opterećeni tridesetogodišnjim ideološkim zadjevicama i prijeporima, ali su napokon rezultirali činjenicom da je istraživački posao ponuđen Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar pod čijim je okriljem i u čijoj je nakladi publikacija naposljetku i tiskana. U dobro uređenom i grafički prikladno opremljenom Zborniku objavljeno je ukupno sedam radova iz pera šestero autora. Osim članaka, na kraju su publikacije objavljeni i sažetak svih radova s prikazom temeljnih činjenica o Velebitskome ustanku i završnim uredničkim bilješkama, životopisi autora priloga s fotografijama i imensko kazalo.

Središnji dio Zbornika, dakako, čine autorski prilozi. Potpisnik dvaju od njih, Mario Jareb, u tekstu »Ustanak ili diverzija? Velebitski (Lički) ustanak od zamisli i pripreme do izvedbe«, temeljito je od ideje do realizacije raščlanio događaje vezane za oružani izgred, procijenivši broj sudionika i utvrdivši da se na temelju raspoloživih vrela može držati da navedeni prepad za cilj nije imao pokretanje ozbiljnijega oružanog otpora protiv starojugoslavenskoga režima, nego upozoravanje (vlastima i hrvatskome stanovništvu) na mogućnost ustaškoga pokreta da na društvene prilike utječe (i) vlastitim oružanim snagama. U drugome je članku pod naslovom »Uspješna diverzija ili neuspješan ustanak? Odjek brušanskoga pothvata u medijima, publicistici i historiografiji« isti autor propitivao (ne)uspjeh spomenutoga napada te njegove odjeke u razdoblju neposredno nakon događaja, pokazujući kako je upravo kasnija obrada te teme u javnome medijskom prostoru pridonijela stvaranju poimanja o ustanku, a ne oružanome izgredu.

O važnoj ulozi zadarskih nacionalista u pripremi Velebitskoga ustanka u radu »Zadar i zadarski kraj u razdoblju prije Velebitskog ustanka i nakon njega« pisao je Zlatko Begonja, obradivši pritom komunikaciju među suorganizatorima događanja kao i diplomatske aktivnosti koji su u tome dalmatinskom gradu pod upravom fašističkih talijanskih vlasti pospješile pripremu brušanskoga prepada.

Širi povijesni kontekst i djelovanje represivnog aparata starojugoslavenskoga režima u tekstu naslova »Djelovanje represivnog aparata monarhističke Jugoslavije uoči i nakon napada u Brušanima 1932. godine« znalački je i minuciozno prikazao Hrvoje Čapo, stavljajući naglasak na posljedice tog događaja na ličko i podgorsko stanovništvo koje je u razdoblju nakon napada na brušansku oružničku postaju otrpjelo žestoki pritisak režima putem uhođenja, uhićenja, zatvaranja i mučenja više stotina osoba koja su, kao i odjeci državnoga terora prema tamošnjemu stanovništvu, potrajali sve do 1936. godine.

Člankom »Velebitski ustanak i talijanska diplomacija« Tatjana Tomaić na temelju je arhivskoga gradiva pokušala progovoriti o odjecima spomenuta događaja u Kraljevini Italiji kao i onodobnim vezama između talijanske i jugoslavenske diplomacije s posebnim naglaskom na »terorističke« aktivnosti hrvatskih nacionalista, dok je Zdenko Kuftinec (»Pitanje identiteta paloga Velebićanina Stjepana Devčića«) vrlo zanimljivom studijom i na temelju dosada nekorištenih izvora neprijeporno utvrdio identitet jednoga od najvažnijih sudionika Velebitskoga ustanka, što je i dobrim poznavateljima tih zbivanja ostajalo izvan dosega.

Konac Zbornika rezerviran je za prilog Ante Bežena »Interes za Velebitski ustanak i njegovo javno obilježavanje nakon 1990. godine«, u kojem je autor progovorio o odjecima brušanskoga izgreda u domaćoj javnosti novijega vremena, kao i o njegovu javnom obilježavanju u samostalnoj Hrvatskoj, osvrćući se pritom na raspoložive novinske napise, rasprave te doprinose pojedinaca i udruga.

Ako bi se naposljetku retci navedenih autora pokušali sumirati u jednu ocjenu, svakako bi se moglo kazati da su, iako različite znanstvene težine i publicističke privlačnosti, uistinu hvalevrijedni. Ako ni zbog čega drugoga onda zbog bistrenja jednoga poprilično prijepornoga događaja iz naše ne tako davne prošlosti bez popratnih ideoloških primjesa, kao i otvaranja mogućnosti daljnjih istraživanja te iznošenja drugih i drukčijih mišljenja. Može se reći i da će umnogome Zbornik značiti ne samo dopunu nego i »reviziju« prije napisanoga o brušanskome događaju. Zbog toga ga zagovornici dogmatskoga pristupa historiografiji ne bi trebali uzimati u ruke. Uostalom, oni se i ne bi trebali nazivati povjesničarima ako zaboravljaju temeljne znanstvene postulate od kojih je jedan upravo preispitivanje i ponovno vrednovanje prije utvrđenih činjenica. Pa bile one nekomu primamljive ili odbojne, služile nam na čast ili ne.

Mario Stipančević, povjesničar i arhivist. U zvanju arhivskog savjetnika zaposlen je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, gdje je pročelnik znanstvenog Zavoda »Ivan Kukuljević Sakcinski«. Bavi se intelektualnom poviješću 19. i 20. stoljeća. Knjige: Neznani svijet Emila Laszowskog (2014) i Redarstveni bestijarij. Portreti međuratnih upravitelja zagrebačke policije (2022).